DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-12/1944 str. 65 <-- 65 --> PDF |
Sama priprava ljepiva vrši se u kotlu koji je neizravno grijan parom. U 100 1 vode otopi se oko 15 kg kalcinirane sode. Pod stalnim kuhanjem ove otopine dodaje se u nju pomalo kolofonij u ukupnoj količini od 100 kg. Vrlo je važno da se kroz to cielo vrieme sve zajedno dobro mieša. Izpočetka nastaje veliko pjenjenje, dok se iztjera sva ugljična kiselina koja se tim procesom oslobađa. Osapunjenje može se izraziti ovom formulom: 2 C2l)H:U)0.2 + Na2CO:) = 2 C2i)H2il02. Na + C02 + H20 Nakon toga osapunjenja vrši se emulgacija sa vodom. U tu svrhu konstruirao je Erfur t razprašivač, koji se sastoji u tome, da njegovom, sredinom struji oštar mlaz pare, dok sa jedne strane razprašivača dolazi osapunjeni kolofonij, a sa druge topla voda oko 80"C. Oštrim udarcima pare razpršuje se osapunjeni kolofonij u fine čestice do 0.004—0.001 mm. O samome procesu učvršćenja kolofonija na vlakna postoje razna tumačenja, te se u novije vrieme postavila teorija o raznolikosti električnih naboja pojedinih poluprerađevina, jer se utvrdilo, da su kolofonij i vlakno negativno, a aluminijev sulfat pozitivno nabijeni. Na pitanje koliko je potrebno aluminijevoga sulfata, da se postigne potpuno keljenje, pokazalo se u praksi potreba gotovo jednakih količina. Svakako ta količina ovisi o alkalitetu ljepila i tvrdoći vode. Pokušalo se zamieniti skupi aluminijev sulfat sa sumpornom kiselinom, te se pokazala mogućnost provedbe keljeja, ali uz opasnosti djelovanja kiseline na tvorivo i na uređaje. Kle m je pokazao da se 1 kg aluminijevoga sulfata sa 18 H.,0 dade zamieniti sa 147 g sumporne kiseline. Često se pokazuju potežkoće u keljenju koje mogu biti razne naravi, te imade slučajeva da se vrlo težko daju riešiti. U prvome redu može biti tome uzrok vrlo tvrda pogonska voda, jer njene soli, koje ju čine tvrdom, a to su kalcij i magnezij, tvore također rezinate. Donekle može biti krivnja i u celulozu t. j . ako je nebieljena celuloza premalo oprana od odpadne lužine ili, ako bieljena celuloza sadržava ostatke hipoklorita. U večinu slučajeva uzrokom je pogriešan rad na papirnome stroju. Prvi cilindri za sušenje papira ne smiju biti prevrući, jer inače popuca sloj kolofonija na vlakancima. U praksi se pokazalo da za pojedine poluprerađevine potrebne razne količine ljepiva da se postigne potpuno keljenje. Najlakše se kelji celuloza od slame, onda drvenjača, dok se sulfitna celuloza kelji slabije od natronske. Od sulfitne celuloze pokazuje bieljena celuloza bolju keljivost od nebieljene. Također ovisi keljenje i o debljini papira, te se tanji papiri teže kelje od debljih. Kolofonij dolazi u trgovinu u raznim kakvoćama, ali se smatra da je francuzki najbolji, jer imade najsvietliju boju i malo terpentina, za razliku od američkoga, koji je tamniji i sadrži mnogo više terpentina. Kolofonij se klasificira po svojoj boji, te se označuje slovima: B, C, D, E, F, G, H, J, K, L, M, N, W-G (windowglas) i W-W (water white). Papirna industrija zadovoljava se oznakama F do J. Kolofonij mora na prelomu pokazivati ljušturasti oblik. Kod kupnje kolofonija provađa se kemijska analiza da se utvrdi postotak neosapunjenih dielova, koji mogu biti vrlo neugodni kod keljenja, ostavljajući mrlje u papiru, te t. zv. broj osapunjenja, koji pokazuje koliko je potrebno natrijeve lužine za njegovo osapunjenje. U praksi se pokazalo da se razne tiskovne papire može sa uzpjehom keljiti pomoću vodenoga stakla, koji umanjuje prašenje papira, što je za tiskarski rad od važnosti. Gotovo u svim aslučajevima vrši se keljenje papirne mase kolofonijem, tek u posebnim slučajevima kelji se još i sada pomoću životinjskoga tutkala na površini papira. To se vrši na posebnim strojevima, a tek vrlo riedko na papirnome stroju. Takovo keljenje čini papir odpornijim protiv utjecaja raznih tekućina, daje mu bolju čvrstoću i zvuk, ali zahtjeva mnogo više rukovanja, te se upotrebljava samo u iznimnim slučajevima. Tako se izrađuju risaći papiri, novčanicevriednostni papiri. U posljednje vrieme uvedena su naročita ljepila pod raznim imenima, kao Benoid i Hagoid, koji se dobivaju susperzijom kolofonija u vodi, te su dakle to neosaponjena kolofonijska ljepila. 183 |