DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1944 str. 19 <-- 19 --> PDF |
kozje staze, često preko vode, dizati u vis i t. d. Stoga kod radova u bujicama transport materijala, naročito prenašanje velikih i težkih masa kamena uviek je najveća stavka. Naročito se to izpoljava pri prienosu krupnog kamenja, a kako za bujične objekte treba upotrebljavati što krupniji kamen, to se može bez pretjerivanja reći, da prienos kamena u bujici na udaljenosti od 10 mt. stoji više, nego 1 km. po cesti. Kola se ovdje ne mogu upotriebiti; konji tek u izvjestnim slučajevima, pa prienos mora se vršiti ručnom snagom, jer je praviti kolske puteve do svake pregrade — nemoguće. Razumije se, da bi se ovdje moglo pomoći motorizacijom, odnosno upotrebom manjih, lako pokretnih dizalica s motorom, ali ovi strojevi stoje vrlo skupo i kod njih treba uposlavati mehaničare. Svakom bujičaru iz prakse je dobro poznata mučna procedura prienosa krupnog kamena. Za vučenje ili pretumbavanje (kotrljanje) kamena, težkog od 200 do 700 kg. potrebno je od 2 do 4 radnika, ...^ podižu i prevrću kamen. Upotreba valjkova, oblica, raznih vrsta saonica za vučenje olakšava trud, ali ova sredstva ne mogu biti uviek primjenljiva. Pored toga kamen na svom putu od kamenoloma do mjesta radova mora se više puta pretovarivati: od kamenoloma cestom do buj´čnog područja, utovar i iztovar; prienos u samoj bujici, to je još jedan put iztovar i utovar. Nakon toga kamen se slaže kod izkopa za pregradu. Ali zemlja izbačena iz izkopa u vidu visokog nasipa sprečava smještaj kamena pored samog iskopa, već se kamen mora slagati na udaljenosti od kojih 50 mt. i već odavde prenositi još jedan put do zidara, pri čemu se kamen mora spuštati u izkop temelja vrlo oprezno, po daskama, da se ne bi srušili zidovi izkopa. Za svu ovu proceduru, kako je utvrđeno praksom, potrebno je u analizi ciena dodati od 1 do 2 radnika na 1 kub. mt. zida, što nije predviđeno u građevinskim priručnicima, jer su isti sastavljeni za zidanje na ravnom mjestu s neograničenim prostorom. Kad se troškovi prenašanja kamena za suhozid povećavaju skoro dva put uslied povećane kubature, to isto tako treba upotrebiti i više vremena, što razvlačuje rad i povećava rizik od nadolazka visokih voda. Ako pak dopustimo, da primjenom suhozida postižemo kakovu uštedu, treba vidjeti i rezultate te uštede. Zid u cementnom mortu je monolitno tielo, on predstavlja svoje vrste polugu. Pritisak na izvjestnu manju površinu ili točku prenosi se na cieli zid. Sasma drugi slučaj sa suhozidom, koji ne predstavlja hrpu ničim, osim trenja, nevezanog kamenja. Pritisak na jedan ili nekoliko kamenova ne prenosi se na sav zid, te kad se takav pritisak pojača, on izvaljuje to kamenje, pravi u suhozidu rupu, a čim je napravljena mala rupa, voda brzo je proširuje i ruši cieli zid. U koliko je važna monolitnost objekta, vidi se i iz ovog slučaja: jedna pregrada od kamena u cementu bila je Dostavljena na pješčanom nanosu. Visoke vode su probile obalu pored pregrade, i napravile novo korito sa strane pregrade. Pregrada pod velikim pritiskom pokliznula i pokrenula se oko lievog krila za oko 1 mt. od prvobitnog položaja. Najzanimljivije je bilo to. da ciela pregrada ostala je podpuno neoštećena, čak bez jedne pukotine. Nakon zidanja nastavka krila, koje je ostalo u zraku i malog odbojnog zida kod pločnika, pregrada i dalje funkcionirala. Da je tu bio suhozid, od njega ne bi ništa ostalo. Stoga nije nikakovo čudo, da suhozidne pregrade u bujicama nisu dugovječne i ne mogu izdržati navalu visokih voda. Stoga se i književnost (njemačka i francuzka, Dumontzey i dr.) izkazala protiv suhozida. Za vrieme bivše Jugoslavije organi ministarstva šuma nisu se potrudili upoznati se s ovim pitanjem, te su tražili veću primjenu visokih pregrada u suho. I ako su uskoro visoke vode napravile od tih pregrada tužne uspomene (bujice između Džepa, i Ristovca) vjera u suhozide nije bila pokolebana, već je pronađen razlog i liek: bile su krive spojnice i zidari. Upućene su okružnice s uputama, da zidarski rad na suhozidnim pregradama mora biti mnogo bolji od rada na pregradama u mortu. Spicanje i klesanje se povećavalo, spojnice su morale biti minimalne, kamen samo krupan, pomna veza i t. d. Stoga je u proračunu za izradu 1 m8 zida trebalo 1,8 zidarskih nadnica umjesto 1,2. Pri tome, začudo, se zaboravilo, da pri ovakovom povećavanju zidara od uštede nije preostalo ništa, već ovakove suhozidne pregrade stajale više od pregrada u mortu. Prema tome ovakova i slične »štednje« u radovima na uređenju bujica predstavljaju pravo razsipanje novca. Treba dobro znati, na čemu se može i mora šte 61 |