DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 6 <-- 6 --> PDF |
Ing. ROMAN SARNAVK A, Zagreb: IZRAĐIVANJE OPEKA U POLJSKIM PEĆIMA (DIE ZIEGELERZEUGUNG IN FELDZIEGELEIEN) Glina i ilovača su možda najviše zanemareni šumski paužitci od svih drugih. Njima je najmanje pažnje posvećeno, iako ih najviše ima. A baš bi ti šumski paužitci šumarima veoma dobro došli. Glina i ilovača su mnogo jeftinije od drveta, one daju sirovinu za građevni materijal, koji ima mnoga dobra svojstva i do koga se srazmjerno lako može doći, te iz tih razloga može pri podizanju zgrada zamieniti veliki dio drveta. To je od velike važnosti u onim krajevima, gdje se ogromne količine drveta troše u podizanje zgrada, jer bi se dale mnogo unosnije upotrebiti. Treba samo pomisliti, koliko štete nastaje za narodno gospodarstvo, kada se iz godine u godinu izdaju, seoskom stanovničtvu bezplatno- ili gotovo bezplatno ogromne količine građevnog drveta za podizanje ili popravak njihovih domova, iako bi u tu svrhu isto tako dobro mogle poslužiti opeke napravljene od gline i ilovače. Kada bi se seoskom stanovničtvu davale bezplatno ili gotovo bezplatno opeke i criep mjesto drveta, prištedile bi se velike količine građevnog drveta, kojim se ne bi samo lako mogli pokriti troškovi proizvodnje opeka i criepa, nego bi pretežni dio ostao- za izvoz. Ne smijemo smetnuti s uma, da je drvo naše najvriednije izvozno dobro. Nameće se samo sobom pitanje, zašto se već prije nije pristupilo proizvodnji opeka, da se uštedi na drvetu, zašto se već prije nije pravoužitnicima davala opeka i criep, kada oni u zamjenu ne bi dobili lošiji materijal, kada troškovi proizvodnje nisu veliki i kad bi se na taj način mogli prištediti, odnosno bolje unovčiti velike količine drveta. Pitanje zamjene drveta criepom´i opekama pojavljivalo se je i ranije, osobito kada je ponestajalo najboljeg cjepkog drveta za pokrov zgrada, ali se rješenju toga pitanja nije nikada bliže pristupilo. To je pitanje za šumare uviek ostalo u nekom dalekom carstvu nedokučivih želja, u nekom dalekom carstvu neprovedljivih zamisli. To je i razumljivo. Šumari su djelokrug svoga rada ograničili samo na drvo. Sve drugo bilo je »nuzgredni« užitak, nešto manje važno, nešto, čemu se i nije morala posvetiti kakva pažnja, kad se baš ne će, ili kad se baš ne mora. Tu leži težina cieloga pitanja, šumari zaboravljaju, da su oni priradnici, da se njihova zadaća ne sastoji samo u podizanju i izkorišćavanju šuma po- utvrđenim načelima šumarske znanosti, nego da im je povjereno jedno dobro, jedno gospodarstvo-, sa kojim treba kao sa jednom cjelinom priradno gospodariti, koje treba u svim njegovim sastavnim dielovima priradno izkorišćavati. Nema priradnog opravdanja, da se ostave po strani sva veća ili manja prirodna dobra, koja su vezana uz šumu ih povjerena šumskom gospodarstvu, da se sva ta prirodna bogatstva ostave neizkorištena i da se izkorišćava samo jedno t. j . drvo. Iz toga razloga je našim šumarijama, tim našim osnovnim priradnim jedinicama, i nedostajao priradni značaj. A to je po mom mišljenju iz temelja pogrješno. Istina, na ovaj se način djelokrug šumarija veoma proširuje, otvaraju se sasvim nova polja rada, za, koji dosada šumari nisu bili spremljeni. Ali ova nedovoljna sprema ne može biti razlogom, da se šumarije ne smatraju jednom zaokruženom priradnom jedinicom, ne može biti razlogom, da šumarije na svom području same ne izkoriste zemlju,, kamen, smolu i mnoge druge proizvode šuma i šumskog tla. Da bi šumari mogli stručno izkoristiti pojedine šumske paužitke, moraju se dakako predhodno manje ili više upoznati sa radom oko izkoriščavanja ili oko daljnje prerade pojedinih paužitaka. Moglo bi se reći, to je lako rečeno, ali se ne da ni tako lako provesti. U većini slučajeva ne radi se o kakvim velikim problemima, te se potrebno znanje lako stekne iz stručnih knjiga — više se radi o dobroj volji i o čvrstoj odluci, da se jedno dosada neizkorišćeno dobro privedu priradu i tako spasi od propadanja. Ne radi se ni o kakvom enciklopedijskom znanju, jer težko da će se na području jedne šumarije naći baš svi paužitci u tolikoj mjeri i u takvoj kakvoći, da će se svi moći izkorišćavati, a s druge strane je bolje, da se pojedini stručnjaci prema svojim sklonostima potanko upute u način rada izkoriščavanja jedne vrsti proizvoda, nego da se površno upoznaju sa izkorišćavanjem svih proizvoda, koje nam pored drveta daje šuma. To dakako vodi do specijalizira, nj a, koje šumarstvu ni dosada nije bilo nepoznato, jedan stručnjak ima više volje i razumievanja za uređivanje šuma, drugima se više sviđa rad u vlastitoj režiji, treći naj 4 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 7 <-- 7 --> PDF |
rade grade šumske puteve, koturače, željeznice i t. d. I kod izkorišćavanja šumskih pauzitaka morat će se jedni posvetiti izkorišćavanju i preradi smole, dok će drugi morati potanko proučiti obradu kamena treći opet proizvodnju opeka i t. đ., jer nije moguće, da jedan čovjek bude stručno i potanko upućen u sve ove grane ljudske djelatnosti. Šta više moći će se desiti slučaj, da se izkorišćavanje nekog proizvoda razgrana u tolikoj mjeri, ili da postane tako složeno, da će ga šumarski stručnjak moći samo u riedkim slučajevima sam voditi, t. j . onda, kada je svoje znanje temeljito upodpunio znanjem iz drugih struka. Za takve složene slučaieve, za tvorničko prerađivanje pojedinih proizvoda morat će se posegnuti i za stručnjacima drugih struka. Tako je i sa proizvodnjom opeka. Proizvodnja opeka u t. zv. poljskim pećima nije niukoliko složeno pitanje. Svaki će šumarski stručnjak, ako se u glavnim potezima upozna sa fizikalnim i kemičkim svojstvima glina, ako mu je poznato, kakva svojstva mora imati dobra´ opeka, i ako se je upoznao sa načinom rada, da se dobije opdka željene kakvoće, lako sam proizvoditi veoma dobru opeku, pogotovo ako ima dobre majstore, a takvi se bezuvjetno moraju naći. Sa nevieštim majstorima ne može nitko, pa ma kako veliko znanje stekao u proizvodnji opeka, proizvoditi dobru opeku. Kod vještih maistora ograničava se rad šumarije na stručni nadzor nad radom majstora i drugih radnika kao i na vođenje1 cielog posla. Ja štaviše mislim, da bi šumarski stručnjak mogao urediti i ciglanu osrednje veličine, koja prerađuje glinu strojevima i peče opeke u kružnim pećima, kada bi se,sav tome poslu posvetio i temeljito ga proučio u teoriji i u. praksi kod naših mnogobrojnih i velikih ciglana. A to bi bilo na svaki način potrebno, ako bi koja šumarija razpolagala sa velikim i jakim naslagama dobre ilovače, te ako bi i drugi uvjeti za proizvodnju opeka na veliko bili izpunjeni. kako će dolje biti izloženo. Uglavnom ne bi trebalo izilaziti iz okvira rađa sa poljskim pećima. Svrha bi bila, da se, gdje god je to moguće, bez velikih troškova, proizvodi za potrebe pravoužitnika kao i ostalog seoskog pučanstva, a danas osobito za obnovu uništenih sela, dovoljna količina dobrih opeka, i da se na taj način prištedi građevno drvo. To bi bili povremeni pogoni, koji bi radili samo tako, dok postoji potreba na građevnom, materijalu, i opet nanovo proradili, kad bi se ponovno pojavila potreba. Poljske bi se peći morale što više približiti mjestu upotrebe — u toj pokretnosti i leži prednost poljskih peći — da bi se umanjili troškovi prenosa opeka. Na taj bi se način moglo zaposliti i više stalnih majstora i potrebnih radnika, koji bi se premještali iz sela u selo, kako se gdje pojavi veća potreba na građevnom materijalu. Istom kad bi se trajno pojavila veća potreba, moglo bi se preći i na podizanje stalnih pa možda i većih ciglana, koje bi i neku izravnu korist odbacivale. Možda će sada, kada su toliki seoski domovi porušeni i popaljeni, biti pravo vrieme, da se proizvodi opeka u poljskim pećima, da se na mjesto starih lako zapaljivih brvnara podignu novi, čvršći, trajniji domovi sazidani od opeka, što se seosko stanovnictvo i u kulturnom pogledu podići. Ne smijemo se zavaravati, da će seosko stanovnictvo lako primiti zidane domove. Ne će, već iz prirođenog odpora protiv svih novotarija. Uza sve prednosti zidanih kuća imaju i drvene kuće svojih dobrih strana, koje su baš seosko stanovnictvo ne od male važnosti. Drvene se kuće podižu lako, jednostavno, brzo, sa malo troškova. Drvo se lako obrađuje, đo njega seljani lakše i dođu — zakonitim ili protuzakonitim putem. Osim toga je drvo materijal, koji gotovo svaki seljanin zna sami obraditi, bez tuđe pomoći. Ono je u blizini prostranih šuma, osobito u planinskim krajevima, i jeftinije od opeka, ako se one moraju na velike daljine ođpremati. Drvene konstrukcije su lagane, osobito ako su napravljene od crnogoričnog drveta. a opet su čvrste, jake i elastične, što je naročito za seoske kuće, koie su obično napravljene bez dobrih i dubokih temelja i bez kakvog jačeg graditeljskog znanja, od velike važnosti. Drvo je i dovolino trajno, ako je dobro zaštićeno. Naiveća mu je mana opasnost od požara. I najviše zbog te opasnosti iztiskuiu u građevinarstvu opeke drvo, osobito u gradovima i u malim miestima. Iz svih tih razloga naići će opeke svagdje na manji ili veći odpor. On će se lakše svladati, ako se budu proizvodile samo vrlo dobre opeke, ako se opeke budu davale bezplatno ili barem uz veoma nizku cienu i ako seosko stanovnictvo bude istodobno dolazilo i do jeftinog i dobrog vapna. Ali morat će se svladati taj odpor na svaki način, jer će drvo dobivati sve veću i veću vrieđnost. Treba, kako je već iztaknuto, početi sa malim. Ako se tko ozbilino i sa čvrstom voljom bude bacio na proizvodnju opeka u poljskim pećima, poniet će ga sam 5 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 8 <-- 8 --> PDF |
posao napried i dovest će ga sam od sebe do veće ciglane. Takvog je značaja prira. Treba samo odpočeti, pa sam se zato i ja odlučio početi sa najjednostavnijim i opisati, kako se može najlakše, najjednostavnije i sa najmanje troškova izpeći dobra opeka u poljskim pećima. POVIEST OPEKA I GLINENIH PROIZVODA. Opeke i glineni lonci bili su već poznati najstarijim narodima. Po pronađenim ostatcima opeka, koji potječu od zidova Balovog hrama, a koji se danas nalazi 18 m izpod korita Nila, može se zaključiti, da su starim Egipćanima opeke bile poznate još 12.000 godina pr. Kr., jer se korito Nila svakog stoljeća digne za 15 cm, Jezgra piramida je također obično bila izgrađena od opeka, koje su bile samo na suncu sušene. Ima i piramida, koje su podignute od samih opeka. Stari Egipćani znali su već 3.000 godina pr. Kr. za svodove, koje su zidali klinastim opekama. Ima u egipatskim hramovima i slika, koje u tančine prikazuju, kako Židovi pod nadzorom Egipćana izrađuju opeke. Način izrađivanja opeka bio je u ono vrieme uglavnom isti kao danas, ukoliko izradu danas nisu preuzeli strojevi. Egipatske pečene opeke su prilično različite veličine. Obično su 42 cm duge, 21 cm široke i 12—14 cm debele. Boja im je bila živo crvena, Sjećamo se još iz poviesti, da, je stari Babilon bio obkoljen debelim zidom od pečenih opeka, i da je klinovo> pismo Babilonjana bilo utisnuto´ u pečene opeke. Prvi spomenici sa klinovim pismom stari su preko 5.000 godina, Opeke iz ruševina Babilona sa caklinom u živim, bojama dokazuju, da se je taj obrt dugo razvijao, dok je dostigao´ takav stupanj savršenstva, I viseći vrtovi Semiramide u Ninivi sagrađeni su od opeka, Babilonske nepečene opeke bile su 40—42 duge i široke i 5—6 cm debele. Rimljani, čije su legije sobom vodile svoje vlastite opekare i lončare, razvili su odmah taj obrt svagdje, gdje bi god došli. Rimljani su bili upućeni u opekarstvo zbog načina izvođenja građevina u svodovima, te su taj obrt vrlo dobro poznavali i usavršili, iako´ se u njemu poznaje uticaj starih Grka, Kako se vidi na Neronovom vodovodu i mnogim drugim građevinama, bile su i rimske opeke kvadratične i tanke. Stranice im iznose 41 cm, a debliina 4 cm. Razne rimske terme od Agripe do Dioklecijana izrađene su cd opeka. Neki posebni arhitektonski izražaj nisu Rimljani davali zgradama od opeka. Nezavisno od Rimljana razvili su Etrušćani u južnoj Italiji lončarstvo do vrlo visokog stupnja osobito u upotrebi cakline. Za vrieme Augustovo plaćale su se naročito liepe posude suhim zlatom. U Grčko i su umjetnici kao´ Fidija, Poliklet. Miron i dr. sami izrađivali nacrte za razne vaze i posuđe. Seoba naroda izbrisala je sa svira drugim tekovinama uljudbe i obrt opeka i lonaca, te je prošlo mnogo vremena, dok lončarstvo u Europi nije opet procvalo. Mauri su ga prvi donieli sa istoka u Španiju. Osobito su na glas došli liepo glazirani i bogato dekorirani rsredmeti i opeke sa otoka Majorke, koji su poznati pod imenom maiolika. Lavlie dvorište Alhambra kod Granade ukrašeno je velikim dielom bosrato izkieenim šarenim glinenim pločama. Ovo umieće se ie protezalo´ do u 17. stolieće, a glavni mu je predstavnik bio Luča della Robbia (1400—1481) iz Florence i mnogi drugi. Do većeg arhitektonskog izražaja došla je opeka tek u srednjem vieku u bazilikaraa ranog kršćanstva. Važan preokret nastao ie u građevinarstvu sa opekama u 15. stoljeću, kada je Bramante podierao crkvu Sa Maria delle Gracie u Milanu, u koioi su i reliefi i ornamenti izrađeni od pečene gline. Najznamenitije građevine u tom stilu nalaze se u Ferari i Bologni. U 17. stolieću je opekarski obrt opet gotovo posve zamro, te je do novog procvata došao tek u novije vrieme, kada su pronađeni razni strojevi za priređivanje glina kao i za oblikovanje nairaznovrstnijih opeka i criepova nairazličitijeg oblika. i kada su se opeke u sve savršenijim i savršenijim pećima počele sustavno i pod strogim nadzorom sušiti i peći. GLINA KAO SIROVINA ZA IZRAĐIVANJE OPEKA Postanak i sastav glina. Gline su proizvod raztvaranja prakamenja, u prvom redu granita, onda sienita, porfira, gnajsa, skrilievaca i si. Osnovna masa im je kremenokiseli aluminijev oksid (ALjO^SiO^H^O), koji je nastao razpadanjemraztvaranjem glinenaca (Feldspat). Glinenac ortoklas u svom najčišćem obliku je dvostruki silikat po formuli: Al203.3Si02. + K20.3Si02 ili Al20:!.K20.6SiO„. 6 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 9 <-- 9 --> PDF |
Često je jedan dio aluminijevog oksida zamienjen željeznim ili manganovim spojevima u ekvivalentnim količinama, a kalij je djelomice ili posve zamienjen natrijem ili kalcijem: Al20„.3SiO, + K,0.3Si02 (Fe2"0,) Na20 (Mn20:j) CaÖ Kod procesa raztvaranja je voda izaprala kremenokisele alkahje,´jer se u njoj najlakše tope, izlučivsi djelomice kremenu kiselinu. Kremenokiseli aluminijev oksid ostao je neraztvoren kao bazički hidrat, a to je najvriedniji sastavni dio gline. Prema vrsti osnovnog kamenja, od kojeg su gline postale, nadalje prema tome, da li su raztvoreni proizvodi prakamenja ostali na prvobitnom mjestu kamenih naslaga, ili su se o´dnešeni od vodenih struja taložili na drugim mjestima, a napokon i prema razvrstnim primjesama, koje su im se na tom više ili manje dalekom putu pridružile i zajedno s njima taložile, je njihov kemički sastav vrlo raznovrstan, tako da bismo, iako su veoma razprostranjene, jedva mogli pronaći dva mjesta na zemlji, gdje bi njihov sastav bio podpuno jednak. Gline su bitni sastavni dio zemaljske kore, ali iako se protežu kroz sve geoložke epohe, ipak nisu prvobitno sudjelovale kod njenog stvaranja. Mišljenja su podieljena, kako su zapravo nastale gline. Jedni zastupaju mišljenje, da su gline nastale čisto kemičkim raztvaranjem prakamenja, koje sadrži razne glinence (granit1, gnajs2, sienit3, porfit4 i dr.), djelovanjem vođe i ugljične kiseline. Drugi drže, da su kod raztvaranja sudjelovale i druge tvari kao voda iz tresetišta i humozna kiselina. Najprije je počelo mehaničko razpadanje pod utjecajem atmosferskih oborina i većih razlika u temperaturi. Voda ulazi u male pukotine kamenja a s njom se tu odmah nastane i biljni organizmi. U isto vrieme djeluje također vrućina i hladnoća te razdrobi kamenje. Voda, kisik iz zraka i ugljična kiselina sadržana u oborinama nastave onda kemičko djelovanje topeei i izapirajući alkalne tvari, vapnenac, magnezij i željezo. Na koncu postaje vežući uza se vodu čisti kaolin odnosno glina Al20:;.2Si02.2H20. Kemička i fizikalna svojstva toga proizvoda mienjaju se i ovisna su od stepena raztvaranja i od njegove čistoće. Čistoća toga proizvoda može se kemičkim djelovanjem, odnašanjem od mjesta raztvaranja i taloženjem na posve drugim mjestima toliko izmieniti, da raztvoreni proizvod posve izgubi svoj prvobitni karakter. Voda naime, koja je zasićena tim proizvodom, nosi na svom putu, osim primjesaka od neraztvorenog matičnog kamenja (kremen, glinenac, tinjac) još i razne druge proizvode raztvaranja kao kalcijev i magnezijev karbonat, sumporno željezo, željezni ili manganov oksidhidrat, željezni oksidul i dr., a osim toga i naknadno primiešane druge primjese organske i anorganske prirode kao treset, bitumen, ugljen, piesak i si. Ugljična kiselina iz oborina ili organskih primjesaka izvodi kemičke promjene. Pitanje zašto se kod raztvaranja u jednom slučaju stvara kaolin a u drugom glina, dovelo je do trećeg mišljenja o stvaranju glina, da kod raztvaranja glinenaca, barem ukoliko dolazi kaoliziranje u obzir, sudjeluju i ekshalacije plinova iz unutrašnjosti zemlje i veoma vruće terme, pri čemu za vrieme intenzivnih vulkanskih djelovanja igraju izvjestnu ulogu i fluor, borna a možda i sumporasta kiselina, Iznalaženje naslaga glina. Naslage glina za proizvodnju opeka nije težko pronaći, iako gline riedko kada same izbijaju na površinu. U prvom redu nam razn e biljke, naročito one, koje podnose vođe stajaćice, pokazuju prilično pouzdano, gdje treba potražiti naslage gline. Ovamo spadaju najprije t. zv. kisele trave iz familije .........., pa podbjel (Tussilago Farfara), kičica (...threa Centaurium) i mnoge druge. Na naslage glina možemo sa priličnom sigurnošću zaključivati po plitkim udubinama na poljima, koje kišnicu ne propuštaju, nego je zaustavljaju u lokvama. Često nam duboki jarci i vododerine odkrivaju naslage glina. Na naslage glina udaramo kopanjem zemlje ža gradnju u rudnim poljima. I geoložke karte mogu nam kadkada poslužiti za iznalaženje glinenih naslaga, i Granit je kristalično-zrnasta smjesa od kremena, glinenca (ortoklas, plagioklas) i tinjca. 2 Gnajs je škriljasta smjesa ortoklasa (oligoklasa), kremena i tinjca. Sastav mu je kao kod granita, te se razlikuje od njega samo načinom taloženja sastavnih dielova. 3 Sienit je zrnasto-kristalinična smjesa ortoklasa i amfibola. Riedko ima tinjca, kremena nikada. a Kod porfira su u gustoj osnovnoj masi izlučeni kristali kremena i glinenca (Feldspat). 7 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 10 <-- 10 --> PDF |
ier gline obično prate naslage kamenog ugljena. Ako se po vanjskim znacima može zaklfuciti da na nekom mjestu postoje naslage glina, onda ga možemo pretražiti bušenTem pomoću raznih svrdala. Slična svrdla služe i onda, kada zehmc> izpitati, S U semožda u većo j dubljini nalaze kakve naslage glina. Bušenjem dobijemo sa malo tru X i troškova f jasnu sliku o debljini pronađenih naslaga, o kakvoći glina u pojedinim slojevima, i o njihovom prostiranju. Pri bušenu pokusnih rupa postupa se tako, da se najprije snimi melo zemljište i narede razmaci u kojima će se rupe bušiti. Na ravnom zemljištu mogu ti razmaci MttSŽ ^utom °L%9toTteku^obißn o i slojevi pravilnije. U brežuljkastom terenu ne teku pojedine naslage više tako pravilno, te zato moraju ....... tata ™n T Rune se buše u jednakim razmacima na uzporednim pravcima, po kojima ™ . S i ^.. . presjeke kroz zemljište, i označe se brojevima, Svrdlom izzelimo dobit »™ ^ p^^^^^ uzorci izvađeni pribilježe se. ÄkeTTrÄ^oÄÄ S ^svakoj rupi nanesemou kartu u odgovaraTučem mierilu^ onda spojimo istovjetne tačke. Na taj način dobijemo uzdužne preslkTzSšt a kao u priloženoj šematičnoj skici, iz kojih razabiremo, kako se protežu . . slojevi, koji se, da bolje udaraju u oči, oboje raznim bojama. Iz poda- S S ovfh uzdužnih presjeka lako. se naprave i poprečni presjeci. Na osnovi ovih ka rata može se lako proračunati kutan sadržaj naslaga, a ujedno i odrediti, kako ce se .9 10 11 12 0 o 0 o 15 6 7 8 j O o o 0 1 2 3 4 SI. 1. Šematicni nacrt presjeka naslaga. odkopavanje vršiti, na kojem mjestu i u kojoj veličini će ^... tvornica i ostale potrebne zgrade kao i mjesto za rad, da se slučajno ne bi dogodilo, da se poggau zgrade baš na mjestu, gdje se nalazi najbolji materijal. Ako su ove karte.tečno izrađene, može se na osnovu njih i odrediti, kako ce se najjednostavnije i kamo odvesti podzemna voda i voda od oborina. Još pouzdanije podatke o debljini i o prostiranju pojedinih slojeva zemlje dobiiamo izravnim odkopavanjem. Takva se odkopavanja vrše najviše do dubljine od 6 m i to tako, da se odkopa četverouglasta jama široka 1 m, a duga onoliko metara koliko metara želimo kopati u dubljinu. Najprije se odkopa jama sa okomitim zidovima 1 m duboko, dok se drugi metar dubljine izkopa u duljim^koja je za 1 m kraća I tako redom, svaki novi metar dubljine izkopa se na površini, koja je za 1 metar kraća, tako da je jama na jednoj strani stepenasto izkopana, Te stepenice koje su po 1 m visoke, duge i široke, služe za to, da radnik može izkopanu zemlju od stepenice do stepenice lakše izbacivati. Na stienama izkopane jame se najjasnije vidi, kako teku pojedini slojevi. Ako se stiene jame osipavaju, moraju se poduprieti daskama. 8 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 11 <-- 11 --> PDF |
SI. 2. Presjek stepenaste jame za određivanje naslaga zemlje. Fizikalna i tehnička svojstva glina. Posve čista glina je biele boje, ali nisu sve gline biele boje uviek i posve čiste. Vapnene gline (lapori) su obično sivkaste, bituminozne sive, sivoplave, plave, smeđe pa i crne. Od željeznog oksida postaju gline crvene, od željeznog oksidhidrata žute, od željeznog oksiduloksida i sumpornog željeza crnoplave. Ovi metalni oksidi daju prema primiešanoj količini i stupnju oksidacije boje raznih tonova, koji su ili jasno odvojeni ili prelaze postepeno jedan u drugi, a kadkada daju i šarene gline. Jedobojne čiste gline obično ne pokazuju nikakvih slojeva, dok su one, koje sadržavaju pieska ili tinjca, slojevite kao i one, koje su šarene. Specifična težina glina se kreće izmedju 1,8 i 2,63 prema vrsti i količini primjesa. Gline nemaju čvrste strukture, te se u suhom stanju daju lako razmrviti. Nemaju sjaja, ali se trenjem mogu ugladčati do sjaja. One mogu da upi ju i da drže ogromne količine vode, do 70% vlastite težine, zato prijanjaju jako uz jezik. Vlažne gline imaju svoj posebni miris, U vodi razmućene daju mutnu smjesu, jer pojedine čestice gline plivaju u vodi, te se tek nakon dugog mirovanja opet slegnu. Za tehničku upotrebu najvažnije svojstvo glina je to, dasepomiešane sa izvjestnom količinom vode mogu lako m i e s i t i, da lako poprimaju razne oblike, da podpuno izpunjavaju sve udubine kalupa i da zadrže primljeni oblik zbog. neznatne elastičnosti. To svojstvo glina zove se plastičnost. Plastičnost glina je veoma različita. Ona ne ovisi o količini aluminijevog hidrosilikata, jer su na pr. čisti kaolini malo plastični. Prije se je držalo, da uzrok plastičnosti leži u okruglom obliku pojedinih čestica gline. Plastičnost je ravnoteža medjusobne adhezione sile pojedinih okruglih čestica i kohezije vode, koja izpunjava pore gUne. Ako prevlada adheziona sila približava se glina krutom stanju, prevlada li kohezija vode adhezionu silu, imamo u vodi raztvorenu glinu. Sada se plastičnost tumači koloidalnim tvarima anorganske i organske prirode, koje se nalaze u glinama. Kada su zračnosuhe, nalaze se gline u nekom latentnom stanju. Plastičnost se pojavljuje onda, kada u vodi prema sposobnosti upijanja nabujaju koloidalne substance gline. Što su gline plastičnije, to veće količine vode mogu da upi ju. Plastičnost glina se može povećati dodavanjem koloidalnih tvari (štavne i humozne kiseline, dekstrin), a može se i sniziti hidroksilnim ionima (soda, krečna voda i t. d.). Upijena voda može se sušenjem izpariti, ali čim se gline ponovno nakvase, opet primaju svoju plastičnost. Plastične gline zovu se mastne gline zbog svoga mastnog opipa, dok su postne gline hrapavog, pljeskovitog opipa, kidaju se lako, kad se miese, i imaju malu plastičnost. U tiesnoj vezi sa plastičnosti je drugo isto tako važno svojstvo glina, naime stezanje. Gline imaju s jedne strane sposobnost, da vodu upiju i da nabujaju, a s druge strane, kada se suše ili kada se zagriju, da smanje svoj volumen, da se stežu. To stezanje glina je veoma različito i može kod pojedinih glina iznositi do 20%. Jedna te ista vrsta glina steže se tim jače, što je veći sadržaj vode, što je većoj toplini bila izložena i što je djelovanje topline dulje trajalo. Ako se dakle želi spriečiti jako stezanje gline, mora se zamiesiti sa malo vode. Kod raznih vrsta glina steže se mastnija glina jače od postnije. Treba dakle stepen mastnoće smanjiti, t. j . smanjiti plastičnost gline, da se smanji njeno stezanje. To se postizava primiešanjem pieska ili dodavanjem pe 9 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 12 <-- 12 --> PDF |
čenih i u prah samljevenih opeka i drugih sličnih tvari. Manje je zato sposobno vapno, a najmanje željezni oksidhidrat. Ako se gline prenaglo suše, ili ako se prenaglo peku, ne stežu se na svim mjestima jednolično, pa zato izpucaju ili se barem izvitopere t. j . izmiene svoj prvobitni oblik. Gline, koje se jako stežu, izpucaju dakako prije i jače od onih, koje se slabo stežu. Tanki komadi, pogotovo, ako su nejednake debljine, izvitopere se najlakše. Deblji komadi naprotiv brže izpucaju, jer se vanjski i unutarnji dielovi nejednako stežu. Kada se gline zagriju do 130°C, izgube i onu vodu, koje još zaostala međju porama, a ako se užare do crvenila, do oko 300°C, izgube i kemički vezanu vodu. Tako užarene gline gube svoju plastičnost. I u najfiniji prah samljevene ne mogu se više vodom zamiesiti u plastičnu masu. žarenjem postaju gline tvrde. Razne vrsti glina postizavaju svoju najveću tvrdoću kod vrlo različitih temperatura, a jedna te ista vrsta postizava kod raznih temperatura različite stepene tvrdoće. Ima glina, koje, kad se užare, postaju tako tvrde, da iz čelika izbijaju iskre. Gline ne postaju žarenjem samo tvrdje nego i gušće. Osim toga mienjaju prema svom kemičkom sastavu i boju. Čiste gline daju svjetlu i bielu boiu. Gline, koje sadržavaju željeznog oksida, postaju nakon žarenja manje ili više jako crvene, a ako sadržavaju magnezija, postaju više žute boje. Vapno proizvodi približno bielu boju, a željezni oksidul zelenkastu. Šarene gline, koje ne sadržavaju željeza, nego su svoju boju poprimile od raznih organskih primjesa, postanu liepo biele, kad ove organske primjese izgore, ostale šarene gline mienjaju veoma svoje boje, a ako se jako i dugo zažare, postanu smeđe do plavkastosive. Četvrto za tehničku preradu vrlo važno svojstvo glina je njihova topivost. Uglavnom se može reći, da se čišće gline teže tope. Najteže se topi kaolin i glineni škriljci. Prvi se tope kod temperature od 1830°C, a drugi kod 1850°C. njihova se temperatura topivosti približava dakle onoj nikla, koji se topi kod 1870°C. Obično se svietlo obojene gline teže tope izuzevši one, koje sadržavaju vapno. Kada se temperatura podiže, gube sve vrsti glina svoju kemički vezanu vodu t. zv. hidratnu vodu, koja kod kaolina iznosi 13,7%, a kod drugih glina do 20%. Gline izgube tada svoju plastičnost i postaju tvrđe. Ako su gline bile izložene temperaturama do 900°C, upijaju one još vodu zbog svoje porozne strukture, ali se ta voda kemički Ariše ne veže. Kod još većih temperatura, oko 1400°C, izgube gline i to svojstvo upijania vode, jer im masa postane gušća. Ako temperaturu topljenja treba povisiti, dodaje se glinama čisti kaolin ili glineni škriljci, ako naprotiv temperature topljenja treba sniziti, dodaju im se razne druge tvari. Gline, koie sadržavaju vapno ili neki oksid željeza, su manje ili više topive. I silicijev dioksid (kremen, piesak) pospješava topljenje i to tim više, što je finije usitnien. Kao sredstva za pospješavanie topljenja uzimaju se i oksidi MerO,CaO,K00,Fe„0.,. Najjače dieluje magneziiev oksid, a najslabije želiezni oksid, ali ako se ovaj reducira na oksidul. dieluje i on veoma snažno na sniženje topline topljenja. Ako se metalni oksidi dodaju čistom piesku do 10%. ne snizuje se toplina toplienja kremene kiseline izpod 1500°C, ali ako im se doda samo mala količina aluminijeva oksida snizuje se toplina topljenja izpod 1500°C. Gline, koje sadrže već 30% kalciievog karbonata odnosno kalcijevog oksida, tope se već kod temperatura oko 1250°C. Razlozi snižavanja temperature topljenja leže u nižim toplinama toDlinama topljenja samih primjesa, osim toga mogu ove primjese tvoriti nove spoieve sa kaolinom, koie imaju niže topline topljenja od kaolina. Proces tonljenja odvija se na razne načine i u raznim fazama. Piesak, koji se primjesa glinama, može imati višu toplinu topljenja nego li gline, tako da se ove kod izvjestne temperature prije otope i prodiru u međuprostore pieska — na taj način nastaje zgušćavanje masa. To se većinom događa kod običnih glina za pečenje opeka i kod lončarskih gUna. Ali kod određenog kemičkog sastava glina mogu ove biti postojanije u vatri, tako da se najprije otopi piesak (klinker). Glina i piesak mogu napokon imati iste topline topljenja, tada se obje materije izmiešaju i stope. Vrste glina. Sa tehničkog stanovišta možemo gline obzirom na njihovo držanje u vatri podieliti u tri grupe. U prvu grupu spadaju kaolin i porcelanske zemlje, koje, kada se izpeku, postaju uviek svietlo biele, iako su u prirodi riedko kao snieg biele, nego naginju više sivkastoj ili crvenkastoj boji. One ne sadržavaju ni vapna ni željezniog oksida, jako su postne, veoma malo plastične, ali zato ipak nisu amorfne nego skriveno kristalinične. Ne tope se ni u najjačoj vatri peći. Kaolini su primarne :. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 13 <-- 13 --> PDF |
gline t. j . one ostaju na mjestu raztvaranja prakamenja. Upotrebljavaju se za izradu porcelana. U drugu grupu dolaze najčišće nap lavi je ne (sedimentarne) glin e. Sastoje se od kremena i aluminijevog oksida sa veoma malo željeznog oksida. Boje su biele ili crvenkaste, sive i dr., a nakon pečenja postaju biele, sive, crvenkaste ili žućkaste. Veoma su plastične i ne tope se u porcelanskoj vatri. Upotrebljavaju se za izradu samotnih opeka, posuda za talenje metala, finijeg i običnog suda, fayenče-a i dr. Za nas su od najvećeg interesa gline treće grupe, kamo se ubraja lončarska glina, glineni lapor, škriljasta glina i ilovača. Lončarska (plastična) g 1 i n a je obično plavosiva, zelenkastosiva ili žuta. Nakon pečenja postaje žućkasta ili crvenkasta, što potječe od željeza, koje je uviek prati. Često sadržava i vapna, ali se ipak ne pjeni u kiselinama, i tada čini prelaz glinenom laporu. Plastična je, kadkada u veoma velikoj mjeri, a u vatri se topi. Neke su vrste veoma slične glinama, koje se ne tope, ali se daju lakše razmrviti i lakše se raztvore u vodi. Lončarska glina je jako razprostranjena osobito u tercijarnim i aluvijalnim naslagama. Najbolja je u naslagama mrkog ugljena. Upotrebljava se za finije opeke, criep, lončiće za peći, lončarsko posuđe, slabije vrsti fayence-a, dakle svagdje, gdje nije potrebno jače pečenje. Glinen i lapo r je smjesa od 15—20% vapna, 50—75% gline i najviše 25% pieska. Zbog velikog sadržaja vapna pjeni se u kiselinama. Boje je sivobiele ili žućkastobiele, sivožute, zelenkaste, crvenkaste, smeđe, a nakon pečenja postaje manje ili više crvenkast. Opip je hrapav, lom neravan, školjkast, rjeđe je lisnatog sastava. Često je svjež i mekan, a na zraku stvrdne. U donjim slojevima je gušći i tvrđi nego u gornjim. Prilično je plastičan, topi se. U njemu se često nađu veći komadi tvrđeg lapora, koji su bogatiji kamenom i vapnom. Često prelazi s jedne strane u lončarsku glinu, a s druge strane u škriljastu glinu. Nalazi se uviek u slojevima, ali je jako izpucan, i lako se raztvara i razpada u žućkastosivu zemlju. Upotrebljava se uglavnom za pravljenje opeka i za prostije lončarsko posuđe. Škriljasta glina je sive boje, koja od primjesa ugljena prelazi u crnkastu. Vapna, pieska i željeznog oksida gotovo i nema. Izmiešane sa vodom daju veoma žilavu i raztegljivu masu. Opip je mastan, ali ne prianja uz jezik tako jako kao glina, niti ima miris gline. Nalazi se u naslagama ugljena, djelomice u naplavljenom zemljištu, osobito na obalama rieka i jezera, a na ušću rječina čini obično deltu. Vrlo često čini i donju podlogu tresetišta. Škriljasta glina nije tako razprostranjena kao ilovača niti dolazi u tako debelim naslagama. Upotrebljava se kao i; glineni lapor za opeke i za lonce. Ilovača je najmlađa vrsta glina i ima najviše primjesa. Ona se sastoji od gline i pieska. Žutu ili smeđu boju dobiva od primjese željeznog oksidhidrata. Često sadržava tinjca i vapna, zbog čega se pjeni u kiselinama. Veoma je mekana, lako se mrvi, malo je plastična, veže prilično, ali ne daje čvrstu masu. Kad se izpeče, postaje crvena, smeđe do prljavo crvena, a kad se zažari, topi se u plavosivu ili zelenkastosivu drozgu. Nalazi se u naplavljenom, zemljištu dolina, kotlina i nizinskih brežuljaka, kadkada u naslagama 10—30 m debelim. Ako u ilovačama ima mnogo pieska, prelazi u pješčani lapor, a ako sadrži mnogo vapna, prelazi u lapor i vapnenasti lapor. Upotrebljava se za opeku i ćerpič. Sposobnost glina za pravljenje opeka. Ako se gline valjano, stručno prirede, mogu se sve upotrebiti za pravljenje opeka. Praktički ne dolaze za pravljenje opeka u obzir sve vrste glina, jer bi njihovo priređivanje bilo preskupo. Obično se izaberu one gline, koje već po svojoj prirodi imaju takav sastav, da se od njih mogu proizvesti čvrste i trajne opeke, što se od dobrih opeka u prvom redu traži, odnosno, da imaju takav sastav, da se mogu napraviti i drugi proizvodi u odgovarajućoj kakvoći. Za pravljenje opeka ne smiju gline biti premastne, t. j . ne smiju sadržavati više od 80% čiste gline, a ne smiju biti ni odviše postne, t. j . ne smiju sadržavati ni više od 60% pieska. To proizlazi već iz dosada rečenoga. Znamo već, da se mastne gline težko prerađuju odnosno izmiese u jednoličnu masu, da lako izpucaju i da se jako stegnu, kad se izpeku. Opeke od odviše postnib glina lako se izmrve. Take bi se gline morale, prije nego što bi se mogle upotrebiti za pravljenje opeka, prirediti primiešavši mastnim glinama pieska ili drugi kakav materijal odnosno« dodavši postnim glinama više čiste gline. Takvo priređivanje glina izis-; kuje dakako razne troškove, te može proizvodnju opeka dovesti u pitanje, jer 11 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 14 <-- 14 --> PDF |
opeke moraju biti jeftine, ako treba da udovolje svojoj svrsi. Proizvodnja opeka može osobito u takvim slučajevima postati nerentabilna, ako se opeke ne proizvode na veliko, nego samo za podmirenje malih mjestnih potreba. Gline za pravljenje opeka moraju biti jednoličnog sastava i ne smiju sadržavati kamenja, okamenina. školjaka i si. Ako su te primjese malene, povećava se, istina, čvrstoća opeka, ali se ujedno otežava obrađivanje opeka kod zidanja, jer se ne lome pravilno, te tako nastaje veliki odpadak. Osim toga prave ovakve primjese, ako leže u blizini površine, izbočine, kad se opeke izpeku, te opeke postaju neravne. Veće primjese u sredini opeka raztežu se u vatri jače i prave, na taj način pukotine u opekama, kad se ohlade, uslied čega postaju opeke manje čvrste. Takve opeke ne daju onaj zvonak glas, koji dobre opeke moraju imati. Gline ne smiju biti niti izmiešane sa gornjim slojem zemlje, koji je pun raztvorenih biljnih primjesa. Ove primjese izgore u vatri, opeke postaju porozne i gube na čvrstoći. Zato se obično površinski sloj zemlje skida, a za pravljenje opeka se upotrebljavaju tek donji slojevi od prilike 1 m izpod površine zemlje. Isto tako izgore u opekama i pojedini biljni ostatci, žilje i slično, tako da u opekama ostanu šupljine, koje im smanjuju čvrstoću. Opeke mogu i razprsnuti od plinova, koji se stvaraju pri sagorjevanju biljnih ostataka. Ako naprotiv treba izpeći lakše, poroznije opeke, onda se glini jednolično primiešaju ovaki biljni ostatci kao na pr. pilotina. Ona sva izgori, a opeke ostaju šupljikave. Od osobite važnosti za pravljenje opeka je sadržaj drugih primiesa u glini i to u prvom redu pieska, a onda i onih mineralnih primjesa, koje snižavaju toplinu topljenja, osobito vapnenca i željeza. Piesak olakšava preradu glina i spriečava njihovo prekomjerno stezanje i pucanje. Sredstva za ubrzanje topljenja, pri kojem, kako je već iztaknuto, igra važnu ulogu i piesak (SiO.,), daju opekama već pri nižim temperaturama, dakle uz štednju ogrjevnog materijala, potrebnu čvrstoću. Vapnenac (kalcijev karbonat) pospješuje topljenje u velikoj mjeri, ali* sadržaj vapnenca u glini ne smije biti prevelik. Osim toga mora biti veoma fino usitnjen i jednolično izmiešan sa glinom. Sadržaj vapnenca od 25—30% povećava čvrstoću opeka, što stoji u vezi sa topljenjem glina, ukoliko je toplina dovoljno visoka, jer opeke dobiju tada staklenasti sastav. Ako temperatura nije dovoljno visoka, i ako vapnenac nije dovoljno usitnjen, ili ako se ne nalazi jednolično izmiešan sa glinom, nego u većim komadićima, onda se pri pečenju opeka pretvara u vapno. Vapno u opekama pretvara se u doticaju sa vlagom u gašeno vaono, koje nakon kratkog vremena izbija na površinu kao neka biela navlaka. Veći komad vapna povećavaju pri gašenju svoj volumen i razvale tako pečenu opeku. Ova je pojava naročito nepovoljna u criepovima, koji moraju biti gušći i čvršći od opeka. U većim se pogonima zato veći komadići vapnenca ili usitne strojevima ili se vodom izaniraju. Ako ie sadržaj vapnenca veći od 40%, onda se opeke lako raztvaraju. Take su gline obično nesposobne za pravljenje opeka. Magnezijev karbonat sam po sebi nije štetan za pravljenje opeka, ali ako dođe u doticaj sa ugljenom., koji sadrži dosta sumpora, onda se pri nizkim temperaturama, kaošto je to obično slučaj u poljskim pećima, pretvara u magnezijev sulfat, koji izbija na površinu i raztvara opeke. Male količine željeznog oksida povećavaju u velikoj mjeri tvrdoću i čvrstoću opeka, jer se čista glina i piesak, dakle aluminijev i silicijev oksid, u prisutnosti željeznog oksida tiesno među sobom vežu, tako da u vatri pečena, masa iako otvrdne. Zato se takve opeke odlikuju velikom tvrdoćom, čvrstoćom i zvonkim zvukom. Pečene opeke postaiu crvene ili žute. iako inače ta boja nije odlučna za dobru kvalitetu opeka. Primiešani željezni oksid mora biti podpuno oksidiran, jer inače upija vlagu, širi se, tako da opeke razprsnu. Najnepovoljniie djeluje sumporno željezo primiešano glini. Ako se sumporno željezo u vatri podpuno ne raztvori, onda se pod uticajem zraka i vlage počinje raztvarati u uzidanim opekama. Sumporno željezo se pretvara u željezni sulfat, koji izjeda zidove. Na zidovima se pojave mrlje, opeke se mrve i raztvaraju i postaju vlažne. I prisutnost natrija je od štete, jer se on pretvara u natrijev sulfat, koji također izbija na površinu opeka i izgriza zidove. Izparavanjem vode izbijaju na površinu opeka i razne soli, koje se u vodi tope. Te se soli sliežu na površinu opeka i kod pečenja mienjaju opekama boju i kvare tako njihov izgled. Izpitivanje glina za proizvodnju opeka je prilično složeno. Vješti ciglari sa đugogodišnim izkustvom mogu prilično tačno odrediti sposobnost glina za proizvod 12 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 15 <-- 15 --> PDF |
nju opeka po opipu, ukusu i mirisu gline. Opipom se odmah osjeća, da li imamo mastnu ili postnu glinu. Plastičnost gline može se na jednostavan način odrediti, da se komad izmiešane gline uzme u šaku i dobro stisne. Ako se takav komad gline pri sušenju ne razpadne, ako samo malo izpuca, i ako na njemu ostanu otisci kože, onda se može smatrati, da je taka glina sposobna za pravljenje opeka. Čistoća gline može se donekle prosuditi samim razgledanjem. Ova jednostavna izpitivanja ne daju dakako nikakvih podataka o sastavu gline. .. nam i tu mogu barem donekle pomoći jednostavniji pokusi. Količinu pieska u glini možemo tačno odrediti izapiranjem gline. U tu svrhu je potrebno, da izvedemo više pokusa uzimajući glinu sa raznih mjesta nalazišta, Za svaki pokus uzmemo od prilike 30 gr gline i kuhamo je jedno pola sata sa malo vode, da se glina dobro smekša. Onda je stavimo u visoku čašu i pustimo preko nje kroz uzki lievak mlaz vode tako dugo, dok iz čaše ne odtiče čista voda. Ostatak u čaši nakon izapiranja je piesak, koji se osuši i izmjeri. Izaprana masa ostavi se, da se staloži, a onda se opet izpira vodom. Ostatak je, kad se osuši, fina prašina, koja potječe od još posve ne raztvorenih glinenaca. Ta je prašina neki prelaz između pieska i čiste gline. Poslije duljeg vremena slegne se i čista glina, koja se najprije na zraku, a onda pri temperaturi od 100"C osuši i izmjeri. Na taj se način može odrediti postotak čiste gline, pieska i vode. I sadržaj vapnenca u glini može se na jednostavan način odrediti, ako se uzme 20 gr kupovne solne kiseline, razblaži sa 40 gr vode i po pola ulije u dvie čaše. U jednu raztopinu a metnemo 5 gr gline, a u drugu b komad mramora od najmanje 10 gr, koji se mora tačno izmjeriti. Sada se. obje raztopine miešaju tako dugo, dok se ne prestanu pjeniti. Nakon toga se izvadi iz raztopine b mramor, opere se, osuši i izmjeri. Razlika između prvobitne i sadanje težine daje nam količinu kalcijevog karbonata, koju je raztopina b mogla raztopiti. Sada se taj komad mramora metne u raztopinu a, gdje će se mramor opet pjeniti, jer raztopina a još nije zasićena kalcijevim karbonatom. Kada se je mramom, prestao pjeniti, izvadi se iz raztopine i opet se opere, osuši i izmjeri. U raztopini b, jer je raztopina a već raztopila sav kalcijev karbonat gline. Razlika gubitka na težini mramora u raztopini b i gubitka u raztopini a daje nam sadržaj kalcijevog karbonata u 5 gr gline. Svi ovi jednostavni pokusi nisu dakako dovoljni, da dobijemo podpunu sliku o sastavu glina i da ocienimo njihovu sposobnost za proizvodnju opeka. Ovi pokusi nisu dovoljni osobito onda, kad treba proizvoditi opeke, criepove, pa možda i druge proizvode od gline na veliko. Štaviše za izpitivanje sposobnosti glina za proizvodnju opeka nije dovoljno ni ako kemičkim putem, tačno odredimo njihov sastav. Gline su tako složene materije, da nam sama pa ma kako tačna kemička analiza daje vrlo jednostranu sliku o njima. Ona nam ne daje nikakve podatke o njihovim fizikalnim svojstvima, o plastičnosti, o stezanju, o tome, kako se drži u vatri, kako ih treba prerađivati, za kakve su proizvode sposobne i t. d. Svojstva glina nisu samo ovisna o samom sastavu glina i o količinama njihovih sastavnih dielova, nego i o fizikalnim, kemičkim, pirometričkim svojstvima tih sastavnih dielova. Zato treba sva ta svojstva glina tačno i odrediti prije nego što se stvori odluka za njihovo prerađivanje na veliko. Za ovakva .obsežna izpitivanja glina u tri pravca ne treba samo posebnih uređaja, mnogo vremena i sredstava, nego i mnogo izkustva i vježbe, pa se zato takva obsežna i složena izpitivanja moraju prepustiti posebnim kemičkim i tehničkim laboratorijima. Ovaka potanja izpitivanja glina nisu dakako potrebna, kada se radi o proizvodnji opeka i criepova na malo, kada se opeke i criepovi peku u t. zv. poljskim pećima i kada se ne misle i drugi proizvodi izrađivati. U tim se slučajevima moramo zadovoljiti sa materijalom, koji se na licu mjesta nalazi, ali da i tada budemo sigurniji, da ćemo dobiti odgovarajuće proizvode, možemo se pomoći pokusnim pečenjem. Sada već postoje posebno sagrađene pokusne peći za veće ili manje količine opeka, u kojim se proces pečenja odvija slično kao u velikim pećima tako da se lako može odrediti, kako se pojedine gline i razne smjese drže u vatri. Do istoga se cilja dolazi, ako se opeke .od gline, koju želimo izpitati, izpeku u sujednim pećima. Ali pri tome treba voditi računa, da se glina pripremi i preradi na isti način, kako će se kasnije prerađivati u vlastitim ciglanama, da su peći barem približno onako sagrađene, kako ih mi mislimo izgraditi, i da je og/*jevni materijal isti, jer se inače može lako dogoditi, da u tuđim pećima dobijemo drugi proizvod, nego kasnije u vlastitim. Sve te okolnosti utječu naime jako na konačni proizvod. Riedko će se dogoditi, da pokusnim pečenjem dobiveni proizvod posve odgovara željama i potrebama 13 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 16 <-- 16 --> PDF |
proizvođača. Tada će se opetovanim pokusima morati odrediti, u kojem se omjeru mora mastna odnosno posma gnna izmiešati pieskom ili drugim sličnim primjesama odnosno glinom, da dobijemo proizvod željenog sastava i kakvoće. Znamo već, da će se ..... od odviše mastne gline biti zbijene, malo porozne, da će se lako izvitoperiti i lzpucati, a da će od previše postne gline biti meke i da će se lako mrviti. Glina može biti sposobna za criepove, ali premastna za opeke, jer je stezanje mastnije gline kod Komada manje debljine manje osjetljivo. Mastnija glina se osim toga lakše oblikuje i daje zbijenije, čvršće i trajnije proizvode pri istoj debljini nego postnija. Criepovi od mastne gline mogu zato obćenito biti tanji, pa se lakše i izrađuju. i? Obično se svaka iole sposobna glina može odgovarajućim primjesama i prerađivanjem znatno popraviti. Ako je glina premastna za pravljenje opeka t. j . ako sadrži previše čiste glme u omjeru prema piesku, tada joj se mora dodati pieska. Nakvašena glina se razastre po ravnom tlu u sloju od nekoliko centimetara debljine, onda se doda potrebna količina pieska, pa se ciela ta masa dobro izgazi. Tako se s jedne strane piesak dobro izmieša sa glinom, s druge se masa i dobro izmiesi, te postane dovoljno plastična za izradu opeka. Mjesto pieska može se glini primiesati i obična zemlja, osobito1 ako opeke moraju biti lake. Osim toga može poslužiti i pepeo i drozga (šljaka) kamenog ugljena. U debelim naslagama ilovače su obično donji slojevi postniji, a gornji mastniji, te se i to može izkoristiti, da miešanjem glina iz raznih slojeva dobijemo odgovarajuću smjesu. Ako li je naprotiv glina prepostna t. j . ako ima previše pieska a premalo gline, tada se mora udio pieska smanjiti, što se obično čini izapiranjem. Izpitivanje, kako se glina mora preraditi, kakve se primjese i u kojoj količini moraju primiešati, da se dobije trajna opeka, traje i po više godina. Glina se mora izmiešati sa raznim količinama pieska, i od tih raznih smjesa moraju se napraviti opeke. Onda se obilježe, izpeku i izlože na sve moguće načine vremenu i vodi. Opeke, koje izdrže 3—4 zime, a da se ne promiene, mogu se tek smatrati dobrim, nikada prije. Da se taj postupak skrati, mogu se opeke i umjetnim putem promrzavati onda opet zagrijavati i naglo.zagnjuriti u vodu, što će također pokazati njihovu trajnost odnosno odpornost prema velikoj hladnoći i velikoj žezi. Opeke napravljene od mastne gline, iako se dobro izpeku, razprsnu lakše od opeka napravljenih od postne gline. Mastna pečena glina upija težko vodu, ali je ipak ukija, postna pečena glina upija vodu naprotiv lako. Mastne gline, kada se brzo i jako ohlade od mraza, nemaju u svojim porama dovoljno mjesta za povećanje volumena vode, uslied čega opeke razprsnu. Međutim su opeke od postne, pjeskovite gline dovoljno porozne, da se smrznuta voda u njima može raztezati, pa zato take opeke teže razprsnu. Piesak, kako vidimo, igra zbog svoga raznovrstnog djelovanja u opekarstvu veoma važnu ulogu, te mu se zato mora posvetiti i mnogo pažnje. I piesak je nastao kemičkim raztvaranjem i mehaničkim drobljenjem i razpadanjem prakamenja. Piesak dobivamo ili iz rieka ili iz maidana. Prvi je više obao i izmiešan raznim solima, drugi je više oštar i čišći i sadrži obično dosta željeznog oksida. Ako je piesak izmiešan zemljom, mora se izpirati na finim rešetima ili ako se radi o velikim količinama u posebnim praonicama. Treba li piesak primiešati glini za pravljenje opeka, ne smije biti krupnog zrna, jer od krupnog zrnja postaju opeke trošne. Zrnevlje pieska se naime razširi, kad se užari, a kad se ohladi, stegne se jače od mase unaokolo, te tako olabavi i veza sa česticama gline. Što je zrnevlje veće i što se brže ohladi, to jače gubi vezu sa glinom. Zrnovlje pieska mora imati pojednaku veličinu, a osim toga ne smije piesak sadržavati vapnenca. * * * Ovaj je uvodni dio o postajanju glina, njihovom sastavu, o njihovim kemičkim i fizikalnim svojstvima, o njihovom izpitivanju, o sposobnosti glina za proizvodnju opeka razrađen obširnije nego što zapravo odgovara obsegu ovoga članka, obširnije nego što je potrebno, kada se razpravlja samo o pečenju opeka u poljskim pećima. To je učinjeno hotimice. Iako za pečenje opeka u poljskim pećima nisu potrebna, kako je već naglašeno, tako obsežna izpitivanja glina i njihovih svojstava kao za pečenje opeka u tako zvanim kružnim pećima, ipak će svakom biti olakšan rad, ako se malo dublje upozna .sa sirovinom, koju želi prerađivati, i ako i ovakoj primitivnoj preradi pristupi sa više struč-nog znanja o svojstvima glina. Osim toga rnogu pojedine vrste glina, koje stoje na razpolaganju, možda biti sposobne i za izradu finijih proizvoda, a to je svakako dobro znati barem u glavnim crtama, 14 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 17 <-- 17 --> PDF |
da se sposobnost tih glina i njihova vriednost što bolje izkoristi i što bolje unovči. Mogu se napokon prilike tako razvijati, da one ne samo dozvoljavaju, da se napusti dosadanje primitivno izkorišćavanje za podmirenje samo malih mjestnih potreba, nego da svom silom traže, da se pređe na racionalno izkorišćavanje na veliko u suvremeno izgrađenim pećima. Takvo izkorišćavanje mogu tražiti količina i kakvoća sirovina, povoljan i zgodan način izkorišćavanja i prerađivanja, velikatrajnija potreba tržišta, veoma povoljne prevozne prilike i t. d. A sve to u krajnoj tačci dovodi do povećanja prihoda od jednog dosada posve zanemarenog šumskog paužitka. Eto iz ovih razloga obrađen je uvodni dio obširnije, nego što zahtieva sama građa ovoga članka. IZRAĐIVANJE OPEKA Uslovi za proizvodnju opeka. Za proizvodnju opeka potrebna je prije svega dovoljna količina gline, koja se bez velikih potezkoća može odkopavati. Glina mora na svim mjestima biti jednolična osobito onda, kada se žele proizvoditi i finiji proizvodi. Ud velike je važnosti znati i to, da su pojedini slojevi gnna u nalazištu ta .. prirode, da se zgodno mogu miešati, odnosno da se pojedini slojevi mogu izko ristiti posebno za finije proizvode. Veoma važnu ulogu u proizvodnji opeka, kako smo već spomenuli, igra piesak. Istina, ima i takvih glina, koje po svojoj prirodi ne iziskuju dodavanje pieska, a ima i nalazišta, gdje se mješanjem glina iz raznih slojeva dobija prava smjesa, ali ipak je piesak kod svake proizvodnje opeka potreban. Kakvoća pieska mora dakaKo da odgovara za proizvodnju opeka, a i mjesto, odakle će se piesak dobivati, mora zgodno ležati. Riectko će se dogoditi, da se potrebna količina odgovarajućeg pieska ne bi mogla naći u blizini. Samo u krajnjim slučajevima će se morati pribjeći drobljenju kamenja. Ako se piesak ne bi mogao naći u blizini, ili ako bi bio skup zbog tezke dobave, treba dvostruko brižljivi je prosuditi, da li se uobće pristupi na tom mjestu veleobrtnoj proizvodnji opeka. Još je važnija dovoljna količina vode izuzevši slučaj, da se opeka uobće proizvodi samo suhim putem, što je danas još prilično riedko. Pomanjkanje vode može cielu proizvodnju opeka dovesti u pitanje. Treba samo uzeti u obzir, da jedna opeka samo pri sušenju do zračno suhog stanja izgubi oko 1 lit. vode. A kamo još dnevna potrošnja vode za kotlove i za razne druge svrhe. Potreba vode ovisna je o vlažnosti gline i o načinu prerade. Obično se uzima, da je za 1000 opeka potrebno 200—500 lit. vode. Ako se gline moraju izapirati, treba dva pa i tri puta više vode, nego što ima gline. Od velike je važnosti laka i jeftina dobava ogrjeva (drveta ili ugljena) u dovoljnoj količini. Kada su svi ovi uslovi temeljito proučeni, onda se sva pažnja mora obratiti izboru dobrih strojeva i odgovarajućih peći, ukoliko se ne radi o proizvodnji opeka u poljskim pećima, a napokon na samu izgradnju ciglane kao i na promet izrađenih proizvoda. Za izgradnju svih potrebnih zgrada odlučan je položaj zemljišta. Izbjegavati treba osobito uleknuta mjesta, jer su vlažnija. O položaju zemljišta ovisi i međusobni položaj pojedinih zgrada kao i njihov položaj prema cestama, željeznici ili kakvom vodenom putu. U poduzećima sa malom proizvodnjom opeka, izrađuju se opeke obično rukom. Ona imaju može biti po koji stroj za prerađivanje gline, po koju peć i obične šupe za spremanje opeka. Sve veće ciglane grade se danas sa strojevima u obliku tvornice. Peć, sušiona i strojevi sve se po mogućnosti nalazi u jednoj zgradi, koja ne zahtieva veliki prostor uzporedivši ga sa ranijim prostranim sušionama. Samo je veličina skladišta za sirovine morala ostati ista kao i prije. Za dobru prođu opeka neprocienjiva je blizina kakvog grada, koji se naglo razvija, kao i, kako je već rečeno, dobra prometna veza sa mjestima potrebe, dakle dobre ceste, željeznice, a najbolji je povoljan vodeni put, jer je najjeftiniji. Ako prođe nema, pa ako je još i podvoz za opeke i za ugljen skup, onda je svakako podizanje tvornice riskantan posao. Od navedenih smjernica za izbor mjesta može se donekle odstupiti samo onda, ako na razpolaganju stoji bolji materijal za proizvodnju finijih proizvoda, jer finiji proizvodi podnose i mnogo veće troškove podvoza. Odkopavanje glina može se vršiti površinski, ili na čisti rudarski način, kada se radi o plemenitijim vrstama glina i kada se pri izkoriscavanju kamenog ugljena kao balast vadi i glina. Pri površinskom odkopavanju mora se najprije odstraniti 15 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 18 <-- 18 --> PDF |
gornji sloj zemlje, kao i slojevi šljunka i kamena izpod nje, dok se ne dođe do upotrebljive gline, laj se materijal mora ukloniti, da se s jedne strane ne mieša sa čistom sirovinom, a s druge .strane, da se ne pokriju ona mjesta, koja će se prije ili kasnije izkorišćavati. Ako se glina vadi sa koje oranice ili livade, koja se kada se glina izkoristi, po ugovoru opet mora vratiti poljopriradnoj obradi, što se često događa osobito kod iznajmljenih zemljišta, treba uklanjanju nepotrebnog materijala posvetiti osobitu pažnju. U takvim slučajevima moraju se najgornji slojevi zemlje posebno odvojiti od ostalog materijala, da ne dođe do većih, potežkoća odnosno do većih troškova, jer se odkopane rupe moraju najprije zatrpati šljunkom i pieskom a onda najgornjim slojem zemlje, bamo odkopavanje vrši se u zatavancima (terasama) odozgo dolje, odnosno sa strane, ako su slojevi gline sa strane lako pristupačni kao na pr. u dubokim vododerima ili na strmim stranama. Visina zatavanaka je ovisna o čvrstoći naslaga, ali se širina mora odnositi prema visini kao 3 : 1. Podkopavanje naslaga je samo iznimno dozvoljeno, ako je glina veoma čvrsta ili kada je smrznuta, a i to samo pod strogim nadzorom. Dubina podkopavanja ne smije biti veća od 50 cm, a visina sloja, koji se smije odvaliti, do 1,50 m. Za vrieme odvaljivanja gline na ovaj način ne smiju se radnici u blizini zadržavati. Podkopavanje naslaga, koje se same sobom odronjavaju, je zabranjeno kao i uobće svako podkopavanje naslaga bez posebnog nadzora. Površinsko odkopavanje može se vršiti i u većim kvadratičnim rupama, koje se, kada se sva glina izvadi, zatrpavaju gornjim neupotrebljivim slojevima izvađenim iz susjedne rupe. Na ovaj se način mogu odkopavati gline samo onda, ako se slojevi ne odronjavaju. Kod podzemnog odkopavanja izkopaju se najprije rupe kroz gornje slojeve do naslaga gline. Iz tih rupa se onda vadi glina, dok se gornji slojevi drže. Kod ovog načina izkopavanja ne izkorišćuje se sva gUna, zato se tako odkopavanje smatra odorom (plačkanjemj glinenih naslaga. Mnogo je povoljnije podzemno izkorišćavanje u komorama, koje se izkopaju polazeći od okomitih jama u cieloj visini naslage gline. Ove se komore, gdje je najpotrebnije, podzidaju drvetom. Kada se komora izkoristi, izvadi se drvena građa, tako da se gornji neupotrebljivi slojevi sruše i opet zatrpaju komore. Mjestimice se glina vadi i izpod vode bagerovanjem. U novije vrieme bageruje se u velikim tvornicama sve više i više i površinski posebnim strojevima, koji ukoso odsiecaju glinu u jednoj ravnini. Ovaj se način upotrebljava ondje, gdje dnevno treba ogromnih količina glina za preradbu i gdje su naslage prilično istog sastava. Voda, koja se skupi u jamama i jarcima nastalim odkopavanjem gline, mora se odvesti površinom u prokopima, ako je to ikako moguće, ili kroz šljunkovite i pjeskovite naslage izpod naslaga gline, koje treba predhodno probiti. Ako ni to nije moguće, treba vodu izcrpsti posudama ili pumpama. Za male količine vode, koju ne treba visoko dizati, upotrebljava se obična limena pumpa, koja se sastoji od 3—6 m duge i 10 cm široke cievi od bieloga lima. Donji ventil od kože nalazi se na drvenoj cievi, koja je utisnuta u limenu ciev. Dno drvene cievi je zatvoreno, ali je dolje ciev na više mjesta uzbušena, da bi voda mogla prodirati u nju. U limenoj cievi nalazi se drugi ventil, koji se sastoji od kožnatog lievka. Ovaj je malim remenjem pričvršćen za drvenu motku, koju jedan ili dvojica radnika izvlače i spuštaju. Na gornjoj strani limene cievi nalazi se otvor, kroz koji voda odtiče. Pumpa se koso položi u vodu i na zgodan način učvrsti. Ova je naprava veoma jednostavna, jeftina, a dva radnika mogu njom u minuti dignuti 0,09 m3 (90 1) vode 3 m visoko. Kod većih količina vode mora se pribjeći raznim drugim jačim pumpama sa većim učinkom. Odkopana glina iznosi se u košarama ili još bolje tačkama, koje se potiskuju po mogućnosti po cjelici. Na ravnom i popločanom tlu odprema se glina i dvokolicama. Treba li veće količine gline prevesti na veće udaljenosti, moraju se izgraditi koturače ili veleobrtne željeznice sa kolosjekom od 45—76 cm. Trukovi su na razne načine sagrađeni, da se olakša iztovaranje, obično se grade tako, da se gornji dio kola sa glinom može izvrnuti. Kod većih pogona upotrebljavaju se, ako to prilike zahtievaju, i žičane željeznice. Nije potrebno upustiti se na ovom mjestu u potanje opisivanje ovih prevoznih sredstava, jer su uglavnom ista kao ona za izvoz drveta iz šume, samo što su prilagođena drugom materijalu t. j . glini. Priređivanje glina za proizvodnju opeka. Glina, kad se izvadi iz zemlje, veoma je nejednolične smjese te nije još prikladna za izradu čvrstih i trajnih opeka, nego se u tu svrhu- mora najprije prirediti. Kad bi se odkopana glina samo izmiešala vo 16 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 19 <-- 19 --> PDF |
dom i kad bi se nastojalo od takve gline bez ikakvog drugog priređivanja oblikovati opeka, onda u većini slučajeva ne bi uspjelo ni dati opeci potreban oblik, a kamo li izpeći opeku. Pa sve kad bi se iz ovake gline izvadile veće i škodljive primjese, kad bi se mastnim glinama dodala određena količina pieska, tako da bi se mogla oblikovati i izpeći bar naoko upotrebljiva opeka, ne bi takva opeka mogla zadovoljiti ni u pogledu vanjskog izgleda ni u pogledu čvrstoće i trajnosti. Ovaki bi proizvodi već po nejednolićnoj boji i po jasnim slojevima pokazali, da su napravljeni od nejednolične, slabo priređene mase. Pojedini dielovi takve nepriređene mase se nejednako stežu i zato nisu nakon pečenja jednako tvrdi. Opeke od takve mase bi izpucale, mrvile se, čvrstoća bi im bila mala, na svaki način mnogo manja, nego da su izrađene od valjano priređenog materijala. Vlaga i oborine prodirale bi lako u takve opeke i pokazale bi brzo svoje štetno djelovanje. Ukratko rečeno dobio bi se loš proizvod, koji daleko zaostaje iza prosječnoga. Samo jednolična, homogena glina može dati dobre proizvode, ako se dalje s njom stručno postupa, t. j . taka glina, u koje su slojevi i struktura posve uništeni, u koje su svi sastavni dielovi mase u svakom najmanjem komadiću jednaki i po količini i po svojstvima. Svrha je dakle svakog priređivanja glina, da joj se ciela masa napravi jednoličnom (homogenom). Ujedno ide svako priređivanje za tim, da se masa očisti od raznih primjesaka osobito kamenja, žilja i si. Svaka glina zahtieva posebno priređivanje prema svoji m svojstvima . Ali m jestne prilike odnosno razni drugi obziri mogu dozvoliti pa i zahtievati, da se to priređivanje pojednostavi, iako to ide na štetu samog proizvoda. Priređivanje gline za dalnje prerađivanje sastoji se u promrzavanju i presušivanju, u miešanju, kvašenju i gaženju glina odnosno u daljnjem priređivanju strojevima. Ovamo treba računati i izapiranje glina, ali se ono upotrebljava gotovo samo za finije proizvode. Odkopana glina iznese se i izveze sa mjesta, gdje je odkopana, da se prosuši i da promrzne. Mjesto da se glina odkopava, mogu se naslage gline, ako je položaj inače ravan i ako nisu odviše debele, i duboko preorati, rigolati. Uzorana se glina, izložena uticaju vremena, razpada, a time joj se kakvoća znatno poboljšava. Kad nastupe mrazevi, smrzne se voda u glini i svu je razvali. Gline razpadnu tim brže i tim jače, što se češće izmjenjuju mrazevi sa toplijim vremenom, za koga se voda u glini opet odmrzne i razkravi. Da glina bolje promrzne, nabaca se u duge uzke gomile visoke 1 m, koje teku uzporedo, a između njih se ostave uzke staze. Te se gomile nabacaju tako, da budu izložene najhladnijim vjetrovima, a da se djelovanje mraza još više pojača, prekopaju se češće i zalievaju vodom. Ovaka promrzla glina se mnogo lakše gazi. Ako je glina jako tvrda, ostavlja se kadkada i po 2—3 godine, da dobro promrzne. Neki drže, da se takim izlaganjem glina uticaju vremena sumporno željezo djelomice izapere, a djelomice raztvori, i da se sumporna kiselina pretvara vapnenac u gips, koji je manje štetan opekama od vapnenca. Po drugima je ovo mišljenje neosnovano. Vlažna odkopana glina prima veoma težko vodu, ali kada se na suncu dobro prosuši, upija vodu mnogo lakše i mnogo se jednoličnije nakvasi. Taka se glina lako razpada. To se svojstvo glina izkorišćuje, ako na jesen nije dovoljno gline izkopano, ili ako se tokom godine pokaže veća potreba gline, nego što je spremljeno za promrzavanje. Tada se izkopana glina izloži ljetnom suncu i vjetru, tako da se glina dobro prosuši. Prosušena glina se onda obilno polije vodom. Na ovaj način može presušivanje gline da zamieni donekle promrzavanje. U novije doba su se dobri uspjesi postigli posebnim strojevima t. zv. separatorima, koji suhu glinu usitne tako, da promrzavanje uobće više nije potrebno, i ujedno odstrane iz, nje bez izapiranja sve veće primjese. Troškovi čišćenja i usitnjavanja gline separatorima su mnogo manji od troškova promrzavanja. Ako se promrzavanjem nije željeni cilj postigao i ako glina nije postala još tako vlažna i meka, da se da miesiti, pristupa se kvašenju gline. Kod stalnih pogona nabaca se promrznuta glina u posebne jame, da se nakvasi t. j . da sve čestice gline dođu u prisni doticaj sa vodom, jer je samo na taj način moguće lako miešanje pojedinih čestica gline i pieska. Kad se je glina dovoljno nakvasila vodom, mora i unutra biti sva vlažna, tako da se među prstima da lako razmazati. Ali ako je glina samo na površini postala meka i sklizka, a u sredini ostala tvrda, onda je to znak, da je na glinu izlivena odjedanput preveć velika količina vode. Taka se glina onda veoma težko priređuje, pa i samo obrađivanje na strojevima je veoma otežano. 17 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Za kvašenje upotrebljavaju se jame 3—4 m duge, 1,5—2,0 m široke i 1,0—1,2 m duboke, koje su unakom ozidane pečenom opekom i cementnom žbukom, dok su podovi samo popločeni opekama, da oi se suvišna voda mogla ociediti. Jame mogu biti i obložene 10—15 cm debelim otesanim gredama. Ove se jame poredaju obično u jedan red i to tako, da se lako mogu snabdjeti dovoljnom količinom vode. U jamu se najprije nabaca 30 cm debeo sloj gline, onda mora u nju da siđe radnik, da motikom razbije sve veće komade gline i da je pojednako razastre. Tada se taj sloj više puta polako zalieva vodom, da glina može vodu upiti u se. U istu S3 svrnu glina na više mjesta i češće probija štapom. Tako se reda sloj na sloj, dok se jama ne napuni, pa se onda sve to zalije vodom tako, da nad glinom ostane 5 cm dubok sloj vode. Ako je potrebno, da se glini primieša piesak onda se piesak dodaje svakom pojedinom sloju. Kvašenje traje 2—3 dana, ali najmanje 24 sata. Glina je podpuno razkvašena onda, kada se među prstima može jednolično razmazati. Postne gline se brže nakvase od mastnih glina. Za ručno> oblikovanje opeka mora se upotrebiti bolje razkvašena glina, nego za oblikovanje opeka strojevima, ali se mora voditi račun o tome, da se u manje razkvašenoj glini stvaraju slojevi, i da opeke tako lakše dobivaju strukturu, uslied čega nakon pečenja razprsnu. Veličina i broj jama ovisi o svojstvima gline i o dnevnom potrošku. Najzgodnije je, ako se svaka jama može jedanput dnevno izprazniti i odmah opet napuniti. Treba dakle toliko jama, da se glina prema svome sastavu može dovoljno dugo kvasiti. Ako je dnevna potreba gline veća, mogu se jame povećati, ali dubina ne smije biti. veća od 1,5 m, jer se inače materijal teže izbacuje. Ako zbog manje potrebe gline treba jame smanjiti, onda se u prvom redu smanjuje dubina jama, tako da se radnik može uviek slobodno kretati po dovoljno prostranoj jami. Kod poljskih peći ili prolazne proizvodnje postupa se često jednostavnije. Što više usitnjeni materijal zalijeva se vodom na samom mjestu odkopavanja i tako se ostavi neko vrieme prije nego što će se početi gaziti. Ako su slojevi nejednolični, onda se odmah na mjestu odkopavanja izmiješaju, a ujedno se odstrani i veće kamenje i žilje. Često i veći pogoni zalijevaju gline vodom na ovakav primitivan način na samom mjestu odkopavanja ili čak istom pred samo priređivanje na strojevima, što- svakako ide na štetu samog proizvoda. Iz jama za kvašenje dolazi glina kod manjih pogona na posebna mjesta, da se izgazi, te da se tako sve čestice, koje se u vodi još nisu raztvorile, pri gaženju razgaze i raztvore, masa izmiesi i načini posve jednoličnom i plastičnom, a ujedno da se i sve štetne primjese odstrane. Ovakva gazilišta su ravna, popođena mjesta od 2,5—3,0 m u četvorinu, kadkada 30—50 cm udubljena, a naokolo su ograđena 1,0 do 1,3 m visokim zidom ili ogradom. U tim zidovima ili ogradama su motke, za koje se radnici pri gaženju drže. Gazilišta se prave u blizini mjesta oblikovanja opeka, da se priređena glina ne mora daleko nositi. Računa se, da pri brižljivom priređivanju gline odpadaju na jednog majstora, koji oblikuje opeke, dvojica radnika (blatara), koji glinu gaze. Na gazilištu se razastre 8—10 cm debeo sloj gline, koju blatari bosim nogama kratkim koracima gaze i to najprije u jednom pravcu, onda po izgaženim izbočinama, zatim popreko i natrag, pa dijagonalama i natrag. Onda se glina prevrne i ponovno se izgazi na isti način. Pri gaženju osjećaju blatari pod bosim nogama svo kamenje i tvrde grude, koje se nisu razkvasile. Te primjese moraju radnici rukama izvaditi i izbaciti. Po izgaženom sloju razastre se onda drugi isti tako debeo sloj, koji se na isti način izgazi kao i prvi, i tako debeo1 sloj, koji se na isti način izgazi kao i prvi, i tako dalje redom, dok izgažena glina ne bude odprilike 30 cm debela, jer radnici po debljem sloju težko gaze. Mastna se glina mora mnogo duže gaziti, nego postna, jer je manje plastična. Iz ovoga razloga se obično postna glina razgrne i gazi u debljim slojevima od mastne. Ako glina pod nogama postane suša, jer dosad neraztvoreni komadi upiju izgaženu vlagu, mora se ponovno zalievati, da ne izgubi svoju plastičnost. Ako se razgažena odnosno priređena glina ne može odmah preraditi u opeke, mora se uskladištiti u klinkerom ozidane 3,0 m duge, 1,5 m široke i 1,25 m duboke jame, koje se mogu pokriti. Uskladištena glina mora se također od vremena do vremena zalievati. Za proizvodnju criepova nije ovako pripremanje glina dovoljno. Proces gaženja je onda mnogo složeniji. Najprije se na opisani način izgažena glina ostavi najmanje 24 sata, da nabuja, onda se nanovo prerađuje i to ne samo gaženjem nego i opetovanim udaranjem velikih komada o sto i zbijanjem u gomile. Napokon se glina žicom reže u tanke listove i iztriebe sve primjese. 18 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Da se posao gaženja, koji je naporan, a rano u proljeee i kasno ha jesen i veoma neugodan zbog zime, olakša, vrši se gaženje i volovima ili konjima kao na gumnima. Glina se razastre u slojevima od 30 cm debljine, a po njoj u okrug gaze životinje. Volovi gaze dublje od konja, a zbog razdvojenih papaka i bolje, ali zato mnogo sporije. Životinje gaze pri tom radu obično u iste tragove, zato im se često pri gaženju zavežu oči. Ovako priređivanje gline životinjama je jeftinije, nego kada je gaze ljudi, ali u glini ostaje svo kamenje i druge primjese. Zato se životinjama gaze obično samo čiste gline bez ikakvih primjesa. Ako je potreba hitna može se glina za poljske opeke pri rediti i na jednostavniji način. Glina se kvasi i priprema za oblikova nje na istom mjestu, gdje se odkopava. Dvojica radnika, a među njima obično i majstor za oblikovanje opeka odsiecaju bosonogi tanke listove od gline počinjući odozdo i bacaju je jedno 2 m daleko na drugo mjesto. Kad je druga gomila jedno 20 cm visoka, zalije se obilno vodom. Gomila se tako postepeno povećava i zalieva vodom, dok se na gomili ne skupi dosta zalihe za pravljenje opeka, Da se glina odnosno ilovača još bolje nakvasi, opetuje se cieli taj proces još tri puta. Kamenje, žilje i ostale primjese se pri tome savjestno izbacuju. Kada je glina na ovaj način dovoljno priređena onda se izravna lopatama i izgladi što više može. Izglađene go mile pokriju se onda slamnatim prostirkama, da se ne izsuše. Za finije vrsti opeka, a osobito za criepove, mora se ilovača i izapirati. Ilovača se izmieša sa mnogo vode, dok postane židka, i neprestano se mieša ili truska, da se masa održi u gibanju. Kad se primjese slegnu, ociedi se masa još pomoću rešeta, da se i manje primjese odstrane. Očišćena gusta masa ostavlja se onda u izzidanim jamama. Voda se djelomice ociedi, a djelomice izpari, dok se ne dobije masa, koja se da miesiti. U novije vrieme i u velikim tvornicama se dakako glina priređuje samo stroje vima. Prvi strojevi išli su samo za tim, da nadomjeste gaženje, dakle da prokva šenu glinu podpuno promiese i da je učine plastičnom. Kasnije su se ti strojevi raznim izmjenama pregrađivah, da izvrše više radnja homogeniziranja, a napokon se je strojem prerađena glina iztiskivala iz stroja kroz poseban otvor četverougla stog presjeka i odsiecale se opeke. Tako je učinjen prvi korak za oblikovanje opeka pomoću strojeva. Uređaj poljske ciglane. Poljska ciglana nije vezana na određeno mjesto, nego se prema potrebi razpoloživim količinama gline podiže na bilo kojem zgodnom mje stu. U toj pokretljivosti poljske ciglane leži bitna razlika između nje i stalne ci glane. Prostor potreban za rad poznat je iz izkustva, te zato majstor, koji će izra đivati opeke, odmah pristupa određivanju radnih pruga (a) dugih do 20 m, a širo kih 4—6 m. Sa uzkom stranom treba da se naslanjaju na mjesto, gdje se glina od kopava. Radne pruge oivičene po duljini 15 cm visokim i 1,0 širokim nasipima (b) teku uzporedno. Između dva susjedna nasipa treba uviek provući jarak (c). Radne pruge moraju se predhodno posve izravnati. One su u presjeku odprilike ovake: b b b b V * — <—\y—* L- ´—.? SI. 3 Na drugom kraju tih radnih pruga podižu radnici svoje barake ili od drveta ili od drveta ili od nepečenih opeka. Barake služe za stanovanje radnicima i za smie štanje pieska, koji je već ranije izapran i na suncu osušen. Kako za stalnu tako i za poljsku ciglanu trebaju velike količine vode. Ako u blizini ima potok ili rieka, navrati se voda preko cielog radnog polja posebnim jarcima i sakuplja u izkopanim sabiralištima. Ako u blizini nema vode tekućice, moraju se izkopati bunari, iz kojih se voda crpe prema potrebi. Bunari moraju biti obloženi drvetom, odnosno ako treba da posluže više godina, moraju biti ozidani. Ako voda u bunaru ne stoji odviše duboko, onda je najbolje napraviti đeram. To je duga drvena poluga, koja se okreće u škripu. Na duljem kraju nalazi se lanac ili štap sa vedrom a na kraćem sanduk, u koji se navali toliko kamenja, da ono drži ravnotežu sa vedrom, kad je napunjeno vodom. Poluga mora biti tako jaka, da se -ne savija pod teretom napunjenog vedra. Pošto između oba kraka poluge postoji ravnoteža, to radnik treba da upotrebi samo neznatnu snagu, da vedro spusti u bunar, a gotovo nikakvu, da puno vedro izvuče. Ako su bunari duboki, moraju se upotrebiti pumpe. 19 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 22 <-- 22 --> PDF |
\ Rad na poljskim ciglanama počinje obično na jesen. Kad se odmjerio prostor rada i skinuo gornji sloj zemlje, pristupa se odmah odkopavanju gline u prugama širokim 1,0 1,5 m. Nova se pruga ne načinje, dok odkopavanje na predhodnoj nije posve dovršeno. Odkopava se odmah na cielu dubljinu, koja se želi odkopati, da bi se gornji slojevi, koji su obično mastniji, mogli izmiešati sa donjim postnijim slojevima. Pri odkopanju se odmah izbacuje kamenje i ostale neželjene primjese. Sa odkopanom glinom postupa se, kako je već opisano. Na proljeće, kad prestanu noćni mrazevi, priređuje se glina ili ilovača za prav ljenje opeka. Opeke se oblikuju na posebnim čvrstim stolovima. Ciela partija, koja je zaposlena oko jednog stola, sastoji se od majstora, koji oblikuje opeke, od dvo jice radnika (blatari), Koji priređuju glinu, jednoga, koji donosi priređenu glinu, jednog pomoćnika i dvojice dječaka (zovu ih pićuii), koji odnose gotove opeke. Kadkada se sastavljaju velike partije od deset ljudi, koji dvostruko više opeka mogu napraviti od običnih partija od sedam ljudi. Taka se velika partija sastoji od dvqjice majstora, koji oblikuju opeke, trojice radnika za priređivanje gline, dvojice nosača priređene gline i od trojice dječaka, koji nose opeke i kalupe. Mjestimice rade i žene radnika u partiji. One ili donose priređenu glinu majstorima, ili same naiz mjence oblikuju opeke, a ujedno spremaju i hranu, vode cielo kućanstvo, održa vaju čistoću na radnim prostorima, posipavaju ih pieskom i okreću opeke. Na taj način radi onda ciela porodica prema svojim snagama. Oblikovanje poljsKih opeka. Kada se je glina odnosno ilovača dovoljno prire dila za obradu, što se obično obavlja na mjestima, gdje se odkopava, iznosi se na leđima na drvenim nosilima i baca na sto za oblikovanje opeka. Da se nošenje olakša, podmeću se pod nosila slamnati jastuci. Stol za oblikovanje opeka je kva dratičan, dug i širok po 1,5 m, čvrsto građen, ali ne pretežak, jer se po radnim pru gama mora premještati, kako rad napreduje, sve po 4—6 m, da dječaci, koji raz nose opeke, ne moraju daleko trčati.Na jedan ugao stola prišarafi se ili prikuje 2mm debela limena četvrtasta ploča od 45 cm dužine i širine, tako da glave šarafa od nosno klinaca ostaju udubljene. Ta se ploča prikiva na sto zato, da se sto ne izdere, jer se po njoj neprestano kalupi vuku. Kalupi se izrađuju od 6mm debelog željeznog lima sa dvie ručke na užim stra nama. Zbog stezanja gline u pećima mora moraju se kalupi izraditi uviek veći od željeznih opeka. Zato se pokusa radi napravi jedna opeka. Njene dimenzije izmjere se u riepečenom stanju. Kada se opeka izpeče, mjeri se ponovno, da se zna, za ko liko se milimetara mora napraviti veći kalup. Kako smo već ranije izložili, ovisi ste zanje o vrsti gline, te se zato bez gornjega pokusa ne može ni reći, za koliko mora kalup biti veći. Samo primjera radi navodi se, da je za izvjestnu glinu sa 74 sadržaja pieska stezanje opeka od 250 mm iznosilo 31 mm, ´/* sadržaja pieska 33 mm, a sa 7« pieska 37 mm. Za te vrste glina morala se je dužina opeka od 250 mm povećati u prvom slučaju za 31 mm, u drugom za 33 mm, a u trećem za 37 mm. Širina i deb ljina srazmjerno tim veličinama. Može se uzeti, da se opeke stežu za 1/7—1/10 u svakom smjeru. Kalupi mogu biti izrađeni i od drveta, pa se tada skuju od 20 mm debelih buko vih kruškovih ili jabukovih daščica. Drveni kalupi nisu dakako tako trajni kao že ljezni, pa se zato upotrebljavaju obično željezni kalupi i za poljske opeke, ako će se kroz više godina raditi na jednom te istom mjestu. Inače se željezni kalupi radije upotrebljavaju, kada se radi sa pieskom, a drveni, kada se radi sa vodom. Kalupi mogu biti i dvostruki, tako da se odmah dvie opeke mogu oblikovati. Uz svaki ka lup spada i drvena podloga, koja je za jedno 15 mm unaokolo veća od samog ka lupa. Sa donje strane podloge nalaze se dvie prečke. Svaki sto radi sa dva ili sa tri kalupa prema tome, koliko ima dječaka za nošenje opeka. Kalupi mogu biti i san dučići bez posebne podloge, dakle dolje zatvoreni. Sa oblikovanjem počinje se uviek na onoj strani, koja je najviše udaljena od mjesta, gdje se glina odkopava i priređuje. Da bi se sa radom moglo nesmetano po četi, i da ovaj dalje glatko teče, namjeste nosači gline stol, a dječaci, koji nose go tove opeke, donesu škaf (puljarica) pun vode i odignu ga na klupicu pokraj stola. U međuvremenu posipava majstor radnu prugu pieskom ili prašinom od opeka, koja se uviek nađe, kad se opeke peku u poljskim pećima, služeći se pri tome širo kim drvenim motikama. Kada je sve to´učinjeno, donese se na nosilima glina i baci na stol, a majstor skvasi ruke u škafu i zahvati objema rukama toliko gline, koliko će mu trebati za jednu odnosno za dvie opeke. Zatim je provalja na mokrom stolu i ubaci u kalup, 20 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 23 <-- 23 --> PDF |
koji je dječak predhodno zagnjurio u vodu, zamahom ociedio i stavio pred nj na limom okovani dio stola. U kalup ubačenu glinu utisne majstor šakama i dlanovima osobito u uglove i onda uzdignutim dlanovima sastavivši prste predje preko kalupa, da skine suvišnu glinu. Dječak, koji je donio kalup, povuče odmah objema rukama napunjeni kalup zaiedno sa podloeom i odnese ga. Drugi dječak već čeka, zagnjuri u vodu svoj kalup i podlogu, ociedi ie zamahom ruke i spusti na limenu ploču pred majstora, koji je već zahvatio novi komad gline i izvaljao ga na stolu, da ga baci u kalup. I tako to ide redom dalje. Dječaci, koji odnose kalupe, polože ih na duži bok i onda naglo izvrnu (na ploču), zatim povuku podlogu preko duže strane opeke uhvativši je za obje prečke i pređu rubom podloge još jedanput popreke, tako da gornja površina ostane posve ravna. Iza toga ostavi dječak podlogu, uhvati kalup za obje ručke, oprezno ga okomito odigne, opet ga položi na podlogu i vrati se trčeći stolu, gdje opet zagnjuri kalup i podlogu u vodu i stavi ie pred majstora. Dječaci moraiu opeke složiti na radnoj pruzi što bliže jednu uz drugu i moraju ovaj posao trčeći obavljati, da majstori ne moraiu na njih čekati. Vješt majstor, ako se češće smjenjuje, može nakalupiti toliko opeka, da su trojica do četvorica dječaka uviek zaposleni odnašanjem opeka. Na ta i način mogu onda vješti majstori izraditi, ako je vrieme povoljno 8.000 do 10.000 opeka pa i više dnevno. Za oblikovanje opeka upotrebljavaju se rado žene, ier one, kad se izvježbaju, rade brže od mužkaraca. Kadkada se kalup odigne već na stolu, tako da opeka ostane na podlozi. Dječak položi tada na opeku drugu daščicu i nosi opeku na sušenje među objema daščicama postavljajući je odmah na bok (nož). tako da se mnogo uštedi na prostoru. Za oblikovanje opeka može poslužiti i pfesak, kojim se posipava mokar kalup. Tada se, kako je već rečeno, radije upotrebljavaju željezni kalupi. Pod otvorenim nebom bolje je raditi pieskom, jer sloj pieska. koji zaostane.na opekama, zaštiti ih bolje od sunca i vjetra. Ako se oblikuje pod krovom, onda se pri oblikovanju opeka obično upotrebljava voda. Take opeke imaju glade površine, ali teže izlaze iz kaluna. I criepovi se mogu rukom oblikovati u željeznim kalupima, koji leže na daščicama. Glina se utisne u kalup, izravna i odmah ostavi izbočina (čep), o koju se criep vješa. Može se izravnati i ciela površina, pa onda naknadno utisnuti čep, koji dakako nije tako čvrst kao onaj, koji se ostavlja pri izravnavanju površine. Onda se kalup odigne, a criep pokrije drugom daščicom sa otvorom za čep. Zatim se criep okrene, daščica, na kojoj je ležao criep skine, a criep se odnese u sušionicu na daščici sa otvorom za čep, gdje se tako i suši. Opeke mogu biti prema veličini, prema obliku, prema vrsti gline, prema načinu pečenja vrlo raznovrstne. Tako razlikujemo nepečene i pečene opeke. Za nepe čene opeke t. zv. ćerpiče primieša se glini 10—20% pljeve, mahovine, izsjeckane slame ili siena. Čerpići se prave nešto veći od običnih opeka, osobito nešto deblii. Spomenute primjese pospješuju sušenje, podpomažu da se čerpići jednoličnije suše i stežu, ali umanjuju čvrstoću čerpića. Upotrebljavaju se češće za građenje seoskih kuća. jer vrlo dobro primaju žbuku. Nepečene opeke prave se mjestimice i bez tih primjesa od same gline ili ilovače. Kod dobrog materijala stežu se take opeke, kad se osuše, za dvadesetinu u dužinu i širinu i onda su prilično čvrste na tlak (78 kg) 2 cm. Pečene opeke mogu imati razne oblike prema svrsi, u koju služe. Nas dakako ovdje zanimaju samo jednostavne opeke za građenje. Veličina opeka je u raznim državama različita, ali se obično opeke prave tako, da im dužina d širina s i debljina v stoje u određenom odnosu. Ako m označuje debljinu žbuke, koja iznosi obično 1 cm onda je s = 2v-\- m, a d =´2s -f-m =´2´(2.> -f-m) -f-m = 4« -j- 3w. Takav je odnos potreban, da se u zidu dobije prava veza između opeka t. j . da sastav dviju opeka u jednom sloju leži uviek u sredini opeka drugog sloja. Dužine opeka variraju od 200—300 mm, širine od 85—150 mm, a debljine od 50—76 mm. Naše su opeke duge 250 mm, široke 120 mm, a debele 65 mm. Kubni sadržaj im iznosi 1950 cm3, a težke su 3—4 kg. Za 1 m* zida potrebno je 400 komada takvih opeka. Iste veličine su i opeke u Njemačkoj, švicarskoj i Švedskoj. I criepovi mogu imati najraznovrstnije oblike i veličine, ali se oni ne prave rukom, nego gotovo uviek strojevima. Sušenje opeka. Prije nego što se opeke slože u peć, da se izpeku, moraju se dobro prosušiti. Sušenje ovisi u prvom redu od topline i od vlage zraka, pa i od 21 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 24 <-- 24 --> PDF |
samog materijala. Sušenje mora da se vrši polagano i postepeno, jer se voda mora izparavati jednolično na cieloj površini iznutra prema vani, da bi se glina mogla jednolično stezati prema sredini. Ako se opeke izlože jakom propuhu, tako da se voda jače izpari na strani propuha, nastaje ne jednolično stezanje uslied čega se opeke izvitopere i popucaju. Mastne gline drže vodu jače nego postne, zato se mastne gline i jače izvitopere od postnih. Najjače se izvitopere criepovi i drugi tanki proizvodi. Ima glina, koje su tako povoljnog sastava, da mogu biti izložene jakom propuhu i izravnoj toplini, a da ne popucaju, a ima opet takvih, koje pri sušenju izpucaju, iako se dobro izmiešaju sa pieskom. Poljske opeke suše se dakako na najjednostavniji način t. j . na suncu i vjetru. Opeke poredane na ploču na radnoj pruzi osuše se ploštimice najprije na jednoj strani, onda na drugoj, onda se dignu (izprave) na nož (bok), da se bolje prosuše, a napokon se slože na nasipima kraj radnih pruga u složaje (bankete) od dva ili tri reda opeka. Na ploču položene opeke suše se jedan dan, na nož postavljene dva dana. a ako je vrieme vlažno tri dana. U složaju ostaju opeke prema vremenu još 10—20 dana. Ako je vrieme povoljno prosuše se opeke posve dobro. Prema svojstvima gline i prema vremenu ide veća ili manja količina u kvar. Kod stalnih pogona podižu se posebne nadkrivene skele za sušenje opeka, pogotovo ako je glina osjetljiva na sunce i vjetar. Visina složaja iznosi 14, 15 i 16 na nož izpravljenih opeka. Složaji od dva reda opeka su bolji od onih od tri reda, jer se opeke bolje prosuše. Složaj je širi dolje u temelju, nego gore, tako da su vanjski zidovi malo* ukoso položeni. U svakom sloju stoje opeke popreko opeka donjeg sloja, a u svakom petom sloju vežu se oba reda složaja jednom opekom, a ujedno< se i cieli složaj veže sa jednom opekom desno i lievo u duljini složaja. Ako su na pr. opeke u prvom sloju kroz cieli složaj poredane u dva reda ovako\ /, onda su u drugom sloju kroz cio složaj poredane ovako / \ , u trećem sloju teku opeke kao u prvom, u četvrtom kao u drugom, a u petom onda | —| . Ako se složaj pravi u tri reda, onda se najprije po tri opeke postave po dužini okomito na pravac složaja, dakle na ovaj način ~ ~ . U drugom sloju leže opeke na donjim ukoso na desno tako, da prva opeka sa svojim zadnjim dielom leži na zadnjem kraju prve opeke a svojim prednjim dielom na prednjem kraju druge opeke prvoga sloja. Opeke leže dakle u drugom sloju na opekama u prvom sloju na ovaj način/, / /,. Treći sloj je posve jednak prvom, a četvrti / / / drugom sa tom razlikom, da opeke, ako su u drugom sloju ležale na prvom ukoso na desno, leže sada ukoso na lievo, dakle ovako A \ \ . U petom sloju vezani su opet redovi među sobom, a sa strane cieli složaj po dužini. Opeke leže u petom sloju ovako — - . Cieli sloj ne izvodi se međutim na ovaj način nego samo oba čela složaja (glavoča) u dužini pet opeka, a onda se dalje nastavlja kao prvi sloj do drugoga kraja, koji se opet složi kao prvi. Sada se ponove svi slojevi, ali se deseti ne slaže samo na oba kraja jednako, nego kroz cielu duljinu. Od desetog sloja izmjenjuju se samo prvi, treći i četvrti sloj, ali tako; da se petnaesti pravi samo sa dvie, a šestnaesti samo sa jednom opekom. Opeke se moraju tako razdaleko slagati, da se svagdje može ruka provući. Složaji se slažu obično u večer ili pred kišu tako, da se svi radnici razdiele u dvie ili tri partije. Radnici svake partije poredaju se u red te jedan drugom dobacuju sve jednu po jednu opeku, dok ne dođu slagaču, koji ih slaže, kako je gore opisano. Kad slagač više ne može zgodno dohvatiti gornje slojeve, stane na složaj i slaže do vrha idući unatrag. Čim se složaj složi, pokrije se slamnatim pokrivačima tako, da jedan drugi prihvati na jedno 15 cm. Iz ovoga razloga mora uviek stajati dovoljno pokrivača na razpolaganju. Oni se liepo slože u blizini radnih pruga, da budu, kad uztrebaju, uviek pri ruci. Pokrivači prave se obično od raževe slame, jer je dulja i jača od pšenične, tako da se na dvie po 3 m duge letve ili pritke razastre duga slama, preko koje se opet polože po dvie letve. Dvie i dvie letve se kroz slamu pritegnu žicom, slama se nakon toga podreže, da pokrivači budu svagdje jednako široki. Prije razastiranja uhvati se slama za klasje, pa se tako kraće slamke iztresu, onda se istom razastire. Omot žice se prije upotrebe najprije izpali u vatri u cielom komadu, pa se onda cio kolut po promjeru prereze, tako dobijemo od prilike 30 cm duge komade žice, koji su baš prikladni za vezanje. Osim ovih dugih pokrivača 22 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 25 <-- 25 --> PDF |
napravi se i nekoliko kratkih od 1,5 m duljine za krajeve složajeva, ako posljednji pokrivač ne bi mogao pokriti cieli složaj. Pečenje poljskih opeka. Najvažniji proces u proizvodnji opeka je pečenje. Pečenjem se masa, koja se je do tada u vodi mogla razmekšati, pretvara u neraztopivu masu, a proizvodi dobiju onu čvrstoću, koja im daje izvjestnu odpornost protiv mehaničkih i kemičkih utjecaja. Promjene, koje se u glini odigravaju pri pečenju jesu kemičke i fizikalne prirode. Kemičke promjene se sastoje u tome, da se iz gline iztjera kemički vezana voda. Fizikalne promjene se sastoje u pretvaranju gline u onu čvrstu masu, koju gledamo u opeci. Sve gline, koje se upotrebljavaju za pečenje opeka sadrže već po svojoj prirodi razne tvari, koje se u velikoj žezi tope i čine osnovnu masu gline, koja se teže topi, gušćom. Taj kemički proces sličan je onome pri pravljenju stakla, ali kod toga procesa iztope se sve tvari, dok se pri pečenju opeka otope samo lako topive tvari, koje treba da vežu osnovnu masu. Cio se proces sastoji dakle u tome, da iztopljeni lako topivi sastavni dielovi prodru kroz čestice gline. Prema količini tih lako topivih primjesa, prema žezi, u kojoj se peče, kao i prema materijalu, koji se dodaje mastnim gUnama, da bi se učinile postnijim, dobiva pečeni proizvod više staklenasti ili više zemljani izgled. Obično zadrže pečene opeke svoju zemljanu strukturu, one su samo propečene t. j . izgubile su svoju plastičnost. Klinkeri naprotiv pretvaraju se pečenjem u tvrdu slaku. Prvi proizvodi upijaju još vodu, dok je drugi više ne propuštaju. Najjednostavnije i najjeftinije neku se opeke u poljskim pećima. Svrh a j e poljsk e peći , da se malo troškova za jedno ili nekoliko ljeta osnuje ciglana, da se ili izkoriste postojeće naslage gline ili ilovače, ili da se za kakvu osamljenu građevinu na jeftin način podmiri potreba na građevnom materijalu. Da se ta svrha postigne, ne mogu se dakako graditi masivne tvornice sa posebnim sušionama, nego se opeke prave rukom na najjednostavniji način, a suše na suncu i vjetru. Poljska se peć razlikuje od svake druge peći za pečenje opeka, što nema čvrstih trajnih zidova, nego se svaki put sazida odnosno složi nanovo od samog materijala, koji se mora izpeći, izmiešavši ga sa potrebnom količinom ugljena, ukoliko se ugljen upotrebi za ogrjev. U poljske peći slože se opeke, čim su se dovoljno osušile, a to je nakon 3—4 nedjelje. Suhe opeke prepoznaju se na rupi, koja se provrti vrhom noža, po tome, što unutra nisu više vlažne, nego imaju unutra istu boju kao izvana. Za peć izabere se obično najviše, najsuvlje mjesto, koje se izravna i čvrsto nabije. Kadkađa se mjesto, gdje će se ozidati peć, u sredini izkopa za jedno 30 cm tako, da se tlo (pod) pola*ko diže prema dugim stranama, da se zidovi peći ne bi izmakli. Iz istog razloga se peć i sužuje u visinu. Svaki je zid jedno 30 cm ukoso ozidan. Pod se pravi od pečenih opeka, ukoliko ih ima od ranijih pečenja. Ako ih nema upotrebe se nepečene opeke. Ove navuku iz zemlje vlagu i postaiu neupotrebliive. Obično se peć ozida tako velika, da se u njoj može izpeći do 100.000 opeka. U manjih peći je odpadak srazmjerno mnogo veći nego u velikih. Često se peć zida u kvadratu ođ 80 opeka, kojima se peć pokriva. Ako se peći lože drvetom, onda se prave mnogo manje peći, najviše 40.000—50.000 opeka. Opeke se na mjesto zidanja dovoze posebnim otvorenim tačkama po podnicama (plankama), da se radniku olakša rad i da se usiecanjem točkova ne oštete radne pruge. Najprije se dovoze najudaljenije opeke, da bi se, kako se peć diže, skratio put dovoza opeka, i da bi ih radnici, kad ih dovezu, mogli još i dobaciti slagaču. Za ogrjev upotrebljava se kod poljskih peći ugljen ili drvo. Ako se opeke peku ugljenom, izmjenjuju se slojevi opeka sa slojevima ugljena, a ako se opeke peku drvetom, loži se samo u ognjištu. Ugljen mora biti posve sitan i prosiian. Jedan radnik puni košare ovim usitnjenim i prosijanim ugljenom i ostavi ih kraj same peći. Slagač, kadgod mu zatreba ugljen, zakači košaru kukom na motki i privuče je sebi. Čim se pod ozida, pospe se ugljenom u sloju od 15 mm. što se slojevi više dižu, postaju slojevi ugljena tanji, dok se u sredini peći. dakle oko petnaestog sloja, ne stanje na 6 mm, onda postaju slojevi opet deblji, tako da zadnji sloj bude opet oko 15 mm debeo. Izvježban slagač iztrese vještim zamahom sav ugljen iz košare u određenoj debljini, tako da ga ne mora ni izravnati. Potreba ugljena zavisi o njegovoj kakvoći. Obično se računa, da za 1000 opeka treba 1,50—2,20 hl sitnog i 75 kg krupnog ugljena, koji se upotrebljava u ognjištu. Ako se poljske peći lože drvetom, onda se odaberu, ukoliko je to moguće, one vrste đrveta, koje daju velik plamen kao jošikovo, jelovo i smrčevo drvo, ali se često upotrebljava i bukovo drvo, koje razvija veliku toplinu. Dobar plamen daje i sitno drvo vezano u snopove 23 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 26 <-- 26 --> PDF |
(buntove). Topola nije upotrebljiva, jer ne daje plamen. Za svaku tisuću opeka potrebno je oko 1,5 pr. met. drveta. Kod zidanja peći mora se najveća pažnja posvetiti ognjištu. Najprije se ozida pod od opeka stavljenih na nož (bok). Na ovom podu se odmah izgrade kanali za propuh, koji su visoki i široki jednu širinu opeke. Ovi se kanali pokriju odozgor opekama ploštimice, tako da opeke budu jedna od druge razdaleko oko 15 mm. Na taj način dobijemo neku vrst roštilja. Samo ognjište je dolje široko jednu dužinu opeke, a visoko dvie i po širine opeke. Gornji dio širok je samo polovinu dužine opeke, jer se u tome sloju izbaci opeka za polovinu širine s jedne i druge strane ognjišta. Ognjište se pokrije opet na bok položenom opekom.- Razmak između dva ognjišta iznosi dvie i po do tri dužine opeka. Prije nego što se ognjišta pokriju, napune se dolje ugljenom u komadima od 5—15 kg, a gore sa sitnijim komadima. Između ognjišta ostavlja se još jedan zatvoren kanal, u koji se opeke slažu ukoso u većim razmacima. Ti se kanali izpune usitnjenim, ali ipak malo većim ugljenom, nego što se stavlja među slojeve. Iznad ognjišta ne smiju se opeke pregusto polagati, da bi se vatra mogla jednolično dalje širiti. Slagač mora paziti da unaokolo peći, dakle sa vanjske strane, opeke budu pravilno vezane barem za 2—3 duljine opeka i to tako, da smjer opeka u svakom sloju stoji okomito na smjer opeka u sloju izpod sloja, koji se slaže. Dalje u unutrašnjosti peći baca slagač jednu, dvie do četiri zajedno dobačene opeke odmah na svoje mjesto u sloj i to uviek na nož. Peku li se i criepovi, moraju se složiti u sredini peći. Peć se ne zida odjednom u cieloj površini nego postepeno po tri reda opeka, najprije do prvog ognjišta, koliko se može doseći, pa onda do drugog. Poslije toga se slagač penje na već ozidani dio peći i opet zida, dokle može doseći, pa onda do vrha. Zidanje se dakle izvodi u terasama. Zato ne treba nikakvih skela, nego samo pri završetku rada. Skele se naprave na taj način, da se izvade po dvie opeke i na njihovo miesto stave grede, koje se klinovima ili kamenjem još učvrste. Na te grede, koje strše iz zidova peći, polože se daske. Ako su pomagači vješti, može okretan slagač pri povoljnom vremenu dnevno uzidati do 10.000 opeka pa i više. Mora li se zidanje peći prekinuti, jer se je spustio mrak, ili ier prieti kiša, onda se mora otvoreni dio dobro pokriti slamnatim pokrivačima. Onaj dio, koii je do vrha već ozidan, već je raniie pri zidanju zaštićen gornjim dvostrukim slojem oštećenih ali po mogućnosti već pečenih opeka, koje su gusto ploštimice složene jedna do druge. Takve se oštećene, slabo pečene i pokisle ..... uviek unotrebliavaju za pokrivanje peći i za ozidanje vanjskog diela peći (košuljica), koji se onda sav obljepi židkom glinom. Kada je sva peć već ozidana i obliepljena, onda se triešćem i grančicama podpali ugljen. Prva 24 sata održava se slaba vatra, da se opeke posve osuše. To traje tako dugo dok gusti dim i vodena para posve ne izčeznu. Onda se jakost vatre postepeno pojačava. Pečenje se sastoji u vođenju vatre. Kada se je ugljen nakon jedno tri sata u ognjištima dobro razpalio, moraju se ognjišta zazidati, ostavlja se samo jedan dali otvor od 50 cm2. Vatra se onda već sama postepeno širi, ali treba paziti, da vjetar ne udari na jednu stranu peći i tako omete pravilan propuh. Pomoći se može opet slamnatim pokrivačima, jer se njima može peć zaštititi od udaraca vjetra. Može se dogoditi, da se vatra ne širi jednolično, onda se na smjer vjetra može uticati samo zazidanjem ili otvaranjem ognjišta kao i djelomičnim odvaljivanjem gline, kojom je peć obliepljena, jer se na tai način smanjuje ili povećava propuh u željenim pravcima. Od nepravilnog vođenja vatre ostaju opeke ili nedovoljno pečene . se u velikoj žezi stope, kadkada i u veoma velikoj količini. Za. 8—10 dana je opeka pečena. To se razpoznaie po tome. što je vatra došla do vrha peći. Tada se gornji sloj pokrije do 50 cm debelom naslagom zemlje, a peć ostavi, da se polako ohladi. Mora se paziti, da ne dođe do propuha, jer inače znadu opeke izpucati. Poslije 10—14 dana su se opeke ohladile pa se mogu iz peći vaditi. U manjim pećima, koje se zagrijavaju drvetom, i u koiima treba neprekidno održavati jak plamen, izpeče se opeka već za 3—6 dana, a ohladi za 4—6 dana. Opeke se vade iz peći odozgor i po mogućnosti se odmah tovare u kola. Radnik na peći dobacuje radniku na kolima opeke, koji ih brzo u njima slaže. Ako su opeke još vrele ili ako su kola daleko, spuštaju se opeke niz drveni žlieb. Radnik na kolima mora svaku opeku rukama dočekati i brzo je složiti, jer kad bi se dvie opeke dolie u žliebu sastale, razmrskale bi se. Prilikom tovarenja se opeke odmah i broje. Inače se opeke broje na slagalištu ili u peći po srednjem sloju ođbivši od ukupnog broja broj opeka, koje bi zauzele ognjište. 24 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 27 <-- 27 --> PDF |
Opeke iz poljskih peći nisu dakako sve jednake, pa makar se najvećom pažnjom složile, a i vatra vodila na najbolji način. Poljska je peć u sredini najviše zagrijana, a prema vani opada toplina, jer se vanjske stiene na zraku .hlade. Zatoi nalazimo u poljskim pećima pored tvrdo pečenih opeka i otopljenih kao i nepodpuno pečenih opeka, koje dakako nemaju vrieđnosti. Često se događa, da se dobro izpečene opeke stope zajedno, ali se one malom oštrom polugom, daju obično lako razstaviti. Ima li takvih stopljenih opeka mnogo, moraju se polugom i čekićem razstavljati, pri čemu zna biti veoma mnogo odpadka, koji se obično ostavlja za zidanje najdcnjeg i najgornjeg sloja poljske peći. Ovo stapanje opeka dolazi ili od mastnog ugljena ili od previše ugljena između pojedinih slojeva peći, ili odtuda, što su opeke prevlažne uzidane u peć. Kako je gore već spomenuto, mogu se opeke stopiti i od previše razjarene vatre na pojedinim mjestima. Ako su opeke bile dobro prosušene i za liepog vremena uzidane u peć, mogu sve opeke biti dobro pečene osim vanjskih. Ako su opeke osrednje izpečene, računa se jedna nedovoljno izpečena opeka na dvie dobro izpečene. Opeke pečene ugljenom nemaju obično liepu čistu boju, jer vođena para ne može dovoljno brzo da prođe kroz ugljenom napunjene pukotine između opeka. Poljske peći mogu se u izvjestnim slučajevima napraviti i trajnijim. To se postizava na taj način, da se uzdužni zidovi sazidaju kao stalni zidovi u debljini od 1,0—1,5 m, i da se ciela peć nadkrije krovom. Na jednom od tih uzdužnih zidova ostave se na svakih 60 cm 30 cm široki i 47 cm visoki otvori za ognjišta. Čeone, uže strane ostaju otvorene. One olakšavaju unošenje i slaganje materijala. Vez se pri slaganju održava samo na tim čeonim stranama, inače se opeke posve jednostavno- na nož (bok) slože. Krov također mnogo koristi slaganju opeka, jer se opeke mogu slagati pri svakom vremenu. Na kišovitom vremenu opeke najviše stradaju. Takve trajnije poljske peći sa dva stalna zida podižu se obično onda, kada nam, stoje na razpolaganju izdašnije naslage gline, koje osiguravaju rad na nekoliko godina. Takva se peć može razdieliti u dvie jednake peći jednim poprečnim zidom u sredini, tako da se u svakoj može izpeći po 100.000 opeka. Ove su peći još povoljnije od prvih, jer su sa tri strane zatvorene, te se i vanjski redovi opeka mogu dobro izpeći. Stoji li nam na razpolaganju zgodno suho brdo, možemo ići još korak dalje i cielu peć izkopati u brdu, a vanjski uži zid masovno ozidati. Na tom prednjem zidu naprave se dolje dva otvora za ognjišta, iznad njih dvoja vrata za unašanje i iznašanje opeka, a povrh ovih još jedna za slaganje opeka u gornjem dielu. Otvori za ognjišta produže se u dva čvrsta presvođena kanala sa mnogobrojnim uzkim otvorima, tako da je svod ovih kanala izrađen kao roštilj. Na ovim roštiljima se istom od opeka složi pravo ognjište, jer bi bilo nemoguće sprieda održavati vatru na cieloj dužini. Desno i Hevo odvajaju od toga kanala (ognjišta) mali kanalići, koji stoje u vezi sa malim okomitim dimnjacima, dok iznad samih kanala postoje također takvi kanalići, kroz koje se baca ogrjev, a inače su zatvoreni. Presjeci kanalića za dim i za ogrjev su po pola opeke dugi i široki. Kroz otvore za ognjišta održava se vatra samo utoliko, da se zapali ugljen, koji se spušta niz okomite kanale, i da kroz te otvore dođe dosta zraka u peć. U ovim pećima može se održavati prilično jednolična vatra, koja se po potrebi može razdieliti po peći otvaranjem ili zatvaranjem otvora na kanalićima za dim i ponovnim loženjem odozgor. Eto, tako se je od jednostavne poljske peći, koja se podiže svojim vlastitim opekama, došlo do poljske peći sa posebnim zidovima. Isto tako nije daleko ni do pogona sa strojevima, pa ni do samih kružnih peći. I za priređivanje glina za proizvodnju opeka u poljskim pećima postoje danas već prilično dobri strojevi, koji nisu odviše skupi, i koji ručnom snagom dobro prirede sav materijal, od kojih će se oblikovati opeke. Kada se ovako učini korak po korak naprieđ, vidjet će se, da od jednostavne poljske peći pa do tvornice, u kojoj rade strojevi, i do kružnih peći nije tako daleko, samo ako imamo jasan cilj pred očima i čvrstu volju da taj cilj i postignemo. TJPOTREBLJENA DJELA: Otto Bock: Die Ziegelfabrikation. — B o c k-N a wr a t h : Die Ziegelei. — E. Heusinger von Waldegg: Die Ziegel und Röhrenbrennerei. — U 11 m a n n : Enzyklopädie der technischen Chemie. — Dr. P. Rohland : Die Tone. — H. Daub : Hochbaukundö. — F. C r o y : Forstliche Baukunde. 25 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 28 <-- 28 --> PDF |
POZIV ........... U pripremi je izmjena zakona o šumama od 21. prosinca 1929. godine. Kako bi novi zakon o šumama bio što podpuniji Glavno ravnateljstvo za šumarstvo poziva sve zanimane, da bi mu dostavili svoje opazke k dosadanjem zakonu, kao i pried- loge za potrebne dopune i izmjene propisa k istom zakonu najkasnije do 1. travnja 1944. godine. Priedlozi se mogu slati i na Hrvatsko šumarsko družtvo. Za 1944. godinu iznosi: a) članarina za Hrvatsko šumarsko družtvo . . Kn 420.— f b) predplata na Hrvatski Kn 480.— 26 |