DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1944 str. 12 <-- 12 --> PDF |
čenih i u prah samljevenih opeka i drugih sličnih tvari. Manje je zato sposobno vapno, a najmanje željezni oksidhidrat. Ako se gline prenaglo suše, ili ako se prenaglo peku, ne stežu se na svim mjestima jednolično, pa zato izpucaju ili se barem izvitopere t. j . izmiene svoj prvobitni oblik. Gline, koje se jako stežu, izpucaju dakako prije i jače od onih, koje se slabo stežu. Tanki komadi, pogotovo, ako su nejednake debljine, izvitopere se najlakše. Deblji komadi naprotiv brže izpucaju, jer se vanjski i unutarnji dielovi nejednako stežu. Kada se gline zagriju do 130°C, izgube i onu vodu, koje još zaostala međju porama, a ako se užare do crvenila, do oko 300°C, izgube i kemički vezanu vodu. Tako užarene gline gube svoju plastičnost. I u najfiniji prah samljevene ne mogu se više vodom zamiesiti u plastičnu masu. žarenjem postaju gline tvrde. Razne vrsti glina postizavaju svoju najveću tvrdoću kod vrlo različitih temperatura, a jedna te ista vrsta postizava kod raznih temperatura različite stepene tvrdoće. Ima glina, koje, kad se užare, postaju tako tvrde, da iz čelika izbijaju iskre. Gline ne postaju žarenjem samo tvrdje nego i gušće. Osim toga mienjaju prema svom kemičkom sastavu i boju. Čiste gline daju svjetlu i bielu boiu. Gline, koje sadržavaju željeznog oksida, postaju nakon žarenja manje ili više jako crvene, a ako sadržavaju magnezija, postaju više žute boje. Vapno proizvodi približno bielu boju, a željezni oksidul zelenkastu. Šarene gline, koje ne sadržavaju željeza, nego su svoju boju poprimile od raznih organskih primjesa, postanu liepo biele, kad ove organske primjese izgore, ostale šarene gline mienjaju veoma svoje boje, a ako se jako i dugo zažare, postanu smeđe do plavkastosive. Četvrto za tehničku preradu vrlo važno svojstvo glina je njihova topivost. Uglavnom se može reći, da se čišće gline teže tope. Najteže se topi kaolin i glineni škriljci. Prvi se tope kod temperature od 1830°C, a drugi kod 1850°C. njihova se temperatura topivosti približava dakle onoj nikla, koji se topi kod 1870°C. Obično se svietlo obojene gline teže tope izuzevši one, koje sadržavaju vapno. Kada se temperatura podiže, gube sve vrsti glina svoju kemički vezanu vodu t. zv. hidratnu vodu, koja kod kaolina iznosi 13,7%, a kod drugih glina do 20%. Gline izgube tada svoju plastičnost i postaju tvrđe. Ako su gline bile izložene temperaturama do 900°C, upijaju one još vodu zbog svoje porozne strukture, ali se ta voda kemički Ariše ne veže. Kod još većih temperatura, oko 1400°C, izgube gline i to svojstvo upijania vode, jer im masa postane gušća. Ako temperaturu topljenja treba povisiti, dodaje se glinama čisti kaolin ili glineni škriljci, ako naprotiv temperature topljenja treba sniziti, dodaju im se razne druge tvari. Gline, koie sadržavaju vapno ili neki oksid željeza, su manje ili više topive. I silicijev dioksid (kremen, piesak) pospješava topljenje i to tim više, što je finije usitnien. Kao sredstva za pospješavanie topljenja uzimaju se i oksidi MerO,CaO,K00,Fe„0.,. Najjače dieluje magneziiev oksid, a najslabije želiezni oksid, ali ako se ovaj reducira na oksidul. dieluje i on veoma snažno na sniženje topline topljenja. Ako se metalni oksidi dodaju čistom piesku do 10%. ne snizuje se toplina toplienja kremene kiseline izpod 1500°C, ali ako im se doda samo mala količina aluminijeva oksida snizuje se toplina topljenja izpod 1500°C. Gline, koje sadrže već 30% kalciievog karbonata odnosno kalcijevog oksida, tope se već kod temperatura oko 1250°C. Razlozi snižavanja temperature topljenja leže u nižim toplinama toDlinama topljenja samih primjesa, osim toga mogu ove primjese tvoriti nove spoieve sa kaolinom, koie imaju niže topline topljenja od kaolina. Proces tonljenja odvija se na razne načine i u raznim fazama. Piesak, koji se primjesa glinama, može imati višu toplinu topljenja nego li gline, tako da se ove kod izvjestne temperature prije otope i prodiru u međuprostore pieska — na taj način nastaje zgušćavanje masa. To se većinom događa kod običnih glina za pečenje opeka i kod lončarskih gUna. Ali kod određenog kemičkog sastava glina mogu ove biti postojanije u vatri, tako da se najprije otopi piesak (klinker). Glina i piesak mogu napokon imati iste topline topljenja, tada se obje materije izmiešaju i stope. Vrste glina. Sa tehničkog stanovišta možemo gline obzirom na njihovo držanje u vatri podieliti u tri grupe. U prvu grupu spadaju kaolin i porcelanske zemlje, koje, kada se izpeku, postaju uviek svietlo biele, iako su u prirodi riedko kao snieg biele, nego naginju više sivkastoj ili crvenkastoj boji. One ne sadržavaju ni vapna ni željezniog oksida, jako su postne, veoma malo plastične, ali zato ipak nisu amorfne nego skriveno kristalinične. Ne tope se ni u najjačoj vatri peći. Kaolini su primarne :. |