DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 27 <-- 27 --> PDF |
Dr MILAN ANIČ, Zagreb: SOCIOLOGIJA BILJA I NJENA VAŽNOST ZA HRVATSKO ŠUMARSTVO DIE PFLANZENSOZIOLOGIE UND IHRE BEDEUTUNG IM rOBSTWESEN KBOATIENS Naša domovina, ma da je malena, odlikuje se veoma raznoličnim sastavom svojih šuma. U plodnoj Slaven ji raste diljem svieta poznati hrast lužnjak. Ondje su česti nizinski briest i bieli jasen. Po brežuljcima i n žim brdskim predjelima u unutrašnjem dielu steru se šumice hrasta kitnjaka ili hrasta kitnjaka i običnog graba. Brdske i planinske predjele zaposjela je bukva. Ona je naše najrazprostranjenije drvo. U plan nskim predjelima rastu šume bukve i jele, a u još višim šumskim područjima česta je osim bukve i jele smreka. Granicu šume čini kod nas klekovina bora krivulja i bukve. Duž čitavog našeg Primorja stere se u oblasti polusredozemske klime područje hrasta medunca. Na otočju južno od Krka, te na uzkom primorskom pojasu južno od Šibenika rastu zimzelene sredozemske šumice ili makije, koje č ni česmina, zelenika, tršlja, planika, mirča, šmrika i dr. U području sredozemske klime rastu u Dalmaciji i autohtone šume alepskog ili belog bora. Kako odavle vidimo, raznoličnost naših šumsko-ekoloških odnošaja odlično je izražena sastavom naših šuma. Nalaz šta, kao i vitalitet pojedinog šumskog drveća uzko su povezani sa kakvoćom staništa. U različitim životnim pr likama posve su različno izgrađene naše šumske zajednice. Drugčije su one u oblasti sredozemske, drugčije u oblasti polusredozemske klime, a drugč je u unutrašnjem dielu naše države. Naprotiv tome, u podjednakim životnim okolnostima nalazimo slično izgrađene šume. Tako su, na pr., šumice prisojnih i plitk h vapnenastih padina Zagrebačke gore. Ivančice, Samoborske gore i dr. slično građene poput naših polusredozemskih šuma hrasta medunca. Na promjene u sustavu šumskih zajednica ne utječu samo makroklimatski i makroreljefni odnošaji. Odlučni su tu vrlo često i mikroklima i mikroreljef. Sjetimo se samo razlika, koje postoje u sastavu naših šumskih sastojina na susjednim prisojnim i osojnim padinama, na glavicama i sedlima, hrbtima i uvalama, docima i susjednim stranama i si. Sto više, unutar jedne šumske zajedn ce može postojati mnogo razlika. Tako u nekim sastojinama kitnjaka i običnog graba nalazimo klokočiku, a pasjem zubu ni traga. Drugdje je opet u isto takvim sastojinama u tome pogledu sasma obrnuto. Kolike li su samo razlike u zajednici bukovih ili u zajednici medunčevih šuma! U nižim položajima bukove šume v dimo božikovinu i veliku veprinu, a u višim položajima jelu, crvenu bazgu i pasje grožđe. U gornjim položajima medunčeve šume čest je kod nas javor gluhać, mukinja i crni grab, u nižim položajima rastu: drača, koprivić, bjelograbić, smrdljika i šmrika, a u još n žim položajima susrećemo i po kojeg od izrazitijih sredozemaca, kao na pr. zeleniku, česminu, žuku, šparožinu, tetiviku, koštriku i dr. Promjenom staništnih č nbenika mienja se sastav ne samo u sloju drveća, nego — i to još više — u slojevima grmlja i prizemnog rašća. Grmlje osjetljivije reagira na takve promjene nego drveće, a u još znatno većoj mjeri vriedi to za prizemno rašće. Obzirom na to današnje šumarstvo gleda na šumu kao dobro organiziranu zajednicu drveća, grmlja i prizemnog rašća, odnosno kao složeniju fitocenozu. Sto više, za pravo shvaćanje života šume treba imati na umu, da je cio prostor između najgornj h grančica na krošnjama drveća, pa do najfinije razgranjenog korienja izpunjen mnogobrojnim živim bićima biljnog i životnjskog podrietla. Sve što u tom prostoru živi, čini zapravo jednu životnu zajedncu, biocenozu. Cjelokupni taj život čini zajedno sa odnosnim staništem šumu šumom. Prema Rubner u (11) šuma se kao životna biljna zajednica odlikuje svojom samostalnošću. U šumi vlada organska harmonija; njen´ članovi: drveće, grmlje i prizemno rašće odlikuju se doduše svojim zasebnim domaćinstvima, ali su oni i međusobno veoma uzko povezani. Oni svi zajedno č´ne čvrstu vezu sa svojim staništem. Radi toga se naglim sječama, požarom i inim kalamitetima narušava znatno životna zajednica šume. U našim mnogim šumama često smo mogli opazit´, da se sječom stabala znatno mienjaju životni odnošaji za grmlje i prizemno rašće. Od 297 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 28 <-- 28 --> PDF |
stranjivanjem prizemnog rašća i grmlja stvrdnjava se gornji sloj tla, onemogu ćuje se njegovo pravilno prozrač.vanje, kao i rad sitnih organizama u tlu, remeti se prirodna građa tla, a time se zadaje težak udarac cieloj toj životnoj zajednici. U pitanju proučavanja životnih odnošaja šumske vegetacije obraća se zadnjih nekoliko desetljeća sve veća pozornost prizemnom rašću. Postoje za to vrlo važni razlozi. Ako bismo pofnn´je pregledavali sastav rašća unutar više značajnih šumskih zadruga, vidjeli bismo u prvom redu, da ima bilja, koje raste gotovo u svim tim zajednicama, dakle bilja, koje je indiferentno na staništne odnošaje. Takvi su na pr.: iva, glog, šumska jagoda, kupina i dr. Vidjeli bismo nadalje, da neko bilje podjednako dobro raste u više srodnih šumskih zadruga, a inače da ga u glavnom nema. Tako bismo vidjeli, da ciklama, šumarica, iazarkinja, visibaba, plućnjak, kopitnjak i dr. rastu u bukovim šumama, kao i u šumi k tnjaka i običnog graba. Pomnijim promatranjem opažali bismo i to, da ima bilja, koje se nalazi samo ili gotovo samo u nekoj šumskoj zadruzi. Tako se bož kovina i velika veprina mogu naći samo u izrazitoj brdskoj bukovoj šumi; vrišt, runjavice, bqkice, neke urodice, mahovi i dr. samo u acidifilnim šumama, a šafran, biskupska kapica i mišjakinja većinom samo u izrazitoj šumi kitnjaka i običnog graba. Spoznaja, da ima bilja, koje se pojavljuje samo u pojedinoj biljnoj zajednici: za nas je od osobite važnosti, jer je na njo] zasnovano više dosadašnj h pokušaja razvrstavanja šumske vegetacije. Na tim principima osnivaju se i nauke o vegetaciji, koje su nikle i razvile se u sjevern.m zemljama. Na spoznaji, da ima bilja, koje je strogo vezano na pojedine biljne zadruge, temelji se i sociologija bilja od Braun-Blanqueta. Baš na tim načelima nastoji ta nova nauka o biljnim zajednicama provesti detaljno razvrstavanje cjelokupnog vegetacijskog pokrova. RAZVRSTAVANJE SUMA NA OSNOVI VEGETACIJSKOG POKROVA. Naučni i praktični interesi odavna su iziskivali, da se šumsko-vegetacijska područja podvrgnu što prikladnijoj i jednostavnijoj razdiobi. Već se duže vremena teži u tome pogledu za takovom razdiobom, od koje bi i šumarska praksa imala koristi. U novijoj šumarskoj književnosti pridaje se u tome pogledu veća pozornost klimatsko-dendrogeografskim razdiobama odPavari-a i Rubner a (10). P avari- ev a razdioba dieli šumsku vegetaciju na zone: Lauretum, Castanetum, Fagetum, Picetum i Alpinetum. Unutar tih zona postoje tipovi i podzone, koji se određuju na osnovi podataka o srednjoj godišnjoj temperaturi, srednjoj temperaturi najhladn jeg i najtoplijeg mjeseca, te o srednjim minimalnim temperaturama. Prema D e Philippisuz a dendrogeografske ciljeve daje ta razdioba za Italiju u glavnom dobre rezultate, a osobito ako se upotriebe još i podatci o oborinama. Rubnerov a razdioba temelji se na trajanju tople godišnje periode (vegetacijske periode), t. j . broja dana iznad 10° C. Time su potisnute u pozadinu do nedavno vrlo, često u šumarskoj književnosti, a i praksi, upotrebljavane M a yrov e »tetraterme« (10, 12, 15). Mayrova, Pavari-eva i Rubnerova razdioba šumskih područja spada u skupinu klimatsko-vegetacijskih razdioba. Sve se one osnivaju na klimatskim podate ma i podatcima o prirodnoj razprostranjenosti važnijeg šumskog drveća u dotičnom kraju. Obzirom na to one nam mogu poslužiti tek za krupnu razdiobu šumskih područja. Kod točnijeg proučavanja i prikaza šumarsk h odnošaja nekog kraja te nas razdiobe ne mogu zadovoljiti, jer one ne proučavaju šumu u podpunom obsegu, t. j . kao životnu zajednicu, kod koje je od velike važnosti i sloj grmlja i sloj prizemnog rašća. Tim povodom išlo se i ide u šumarstvu za tim, da bi se pronašao lak i jednostavan način razdiobe šuma, kod kojeg bi se na osnovi markantnih i lako shvatljivih značajki mogle šume razvrstati u zasebne tipove, kao i da bi se unutar takvih pojedinih tipova na sličnoj osnovici mogle lučiti razlike u kakvoći sastojine, t. j . bonitetni razredi. Tipovima bi imale biti obuhvaćene skupne životne pril´ke, t. j . staništni činbenici šume. Bonitetnim razredima imale bi se ´staknuti razlike unutar izvjestnog tipa obzirom na kvantitativni i kvalitativni učinak. Baš u tome nastojanju obratila se osobita pozornost proučavanju sitno g rašć a u šumi. Razdioba šuma prema prizemnom rašću temelji se na predpostavci, da se kakvoća sta 298 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 29 <-- 29 --> PDF |
n´šta, a u prvom redu tla, najbolje odrazuje na prizemnom rašću, te da na tlu izvjestne kakvoće mogu nastati i podjednako građene sastojine. Razdioba šuma na osnovi prizemnog rašća razvila se prvenstveno u sjevernim zemljama. Tipologija šuma izgrađena je neovisno i u raznim smjerovima u Finskoj i u Rusiji. U Srednjoj i Južnoj Europi pokazala se u tome pogledu prikladnijom nauka o biljnim zajednicama ili sociologija bilja od B r a u n - B 1 a n q,u e t a. a) Finska tipologija. FJnsku tipologiju izgradio je Cajande r na načelu, da se pojedina tipična šumska zajednica nalazi uviek samo na staništu određene kakvoće, kao i da je ona sastavljena od istog sitnog rašća. Prizemno rašće smatra se ondje toliko značajnim za prosuđ vanje kakvoće staništa, da se prema njemu, bez obzira na drveće, mogu razvrstati šume u tipove i bonitete. Prema Cajander u istome tipu pripadaju sve sastojine, koje su u dobi svoje zrelosti ili blizu te dobi — predpostavivši da su normalnog obrasta — istog sastava u sloju prizemnog rašća. Trajne razlike u sustavu nizkog rašća upućuju na drugi tip, a manje bitne razlike omogućuju razlučivanje na podtipove. Dakako, da nizko rašće ima biti odražaj više-manje normalnih´ staništnih odnošaja, a ne i promjena, koje su kod toga nastale jačim antropozooičkim djelovanjem (11). Staništa, koja su pokrita šumom istog tipa, smatraju se bioložki podjednakima. Savezno s time provedena je u Finskoj t. zv. bioložka razdioba šumskih staništa. Ona je, kako v dimo, provedena na osnovi prizemnog rašća, a bez obzira na sloj drveća. Tako istom tipu pripadaju sve smrekove, borove ili brezove sastojine, ako je pod njima jednako prizemno rašće. Cajande r (11) je razdielio finske šume u tri skupine: U kserofilnim šumama ima obilno lišajeva; u njima dominira bor. U mezofilnim šumama prevladavaju mahovi; te šume čine pretežno smreka, bor i breza. U higrofilnim šumama bujno rastu trave i džbunje; te šume čine smreka i listače. U Finskoj je utvrđeno, da — obćen to uzeto — Asperula-Impatiens-tip i Oxalis-tip odgovaraju najboljim, Oxalis-Myrtillus-tip, Myrtillus-tip i si. srednjem, a Calluna-tip i Cladoniatip lošim bonitetnim razredima. Prema Rubner u (11) u Finskoj se šumsko-taksacijski podatci, i to broj stabala i zbroj temeljn ca na jedinici površine, pa srednja sastojinska visina i drvna masa, vrlo dobro podudaraju s tipom šume određenim po C a j a n d e r o v o j tipologiji. Tako je nađeno, da u 100-god. borovoj sastojini ima na ha u Vaccinium Myrtillus-tipu 472 m^ Vaccinium vitis idaea-tipu 351 m^ Calluna-tipu 222 m^ i Cladonia-tipu 114 m´^ drvne mase. Utvrđeno je nadalje, da između tla i pojedinog tipa šume postoji također čvrsta povezanost. Nađeno je, da u raznim tipovima postoje velike razlike gledom na sadržaj dušika i vapna u tlu, kao i znatne razlike gledom na koncentraciju vodikovih iona u tlu. Utvrđeno je, da pH za OxalisMajanthemum- tip iznosi oko 5,2, a za Cladonia-tip oko 3,6. Iz ovoga V dimo, da Cajanderov a nauka o tipovima šuma omogućuje do bru razdiobu šumskih područja, kao i bonitiranje išumskih sastojina. Dakako, da je odatle šumarska praksa u Finskoj dobila vel ku pomoć. Ondje se prema tome može bonitirati šumske sastojine na brzu ruku, t. j . samo na osnovi prizemnog rašća, a bez taksacijskih, pedoložkih, klimatsk h i drugih podataka. Cajanderov a tipologija postigla je u Finskoj vrlo dobre uspjehe. Ondje se, međutim, radi o prilično jednoličnim, staništnm i sastojinskim odnošajima. Tlo je na prostranim kompleksima podjednake građe. Broj šumskog drveća raz mjerno je malen, a njegova su bioložka svojstva prilično podjednaka. Isti postupak primienjen je uspješno i u Sjevernoj Švedskoj , jer su i ta mošnje stan štne i sastojinske prilike više manje jednolične. I ondje se dobro po dudaraju tipovi šuma utvrđeni na osnovi prizemnog rašća sa tipovima utvrđenim na osnovi taksacijsk h izmjera. Drugčije ta stvar stoji u južnije smj ešteniim zemljama, gdje se Cajande rov a tipologija, obzirom na njene praktične prednosti, pokušala također primje njivati u šumarskoj praksi. Iztraživanja te vrste vršio je u Njemačkoj C a j a n- de r od 19´04.—1907. g. Rezultati su bili u glavnom informativne prirode. Točnija iztraž vanja proveli su u tome smjeru Kot z 1929. g. i Mer z 1931. g. Odatle se došlo do zaključka, da bi se Cajanderov a tipologija mogla i u Njemačkoj us pješno primjenjivati, ali s a m o u sr ed og o r j i m a, i to na terenima jedno lični h geoložkih i sastojinskih odnošaja (11). 299 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 30 <-- 30 --> PDF |
b) Ruska tipologija. Od interesa je spomenuti ovdje i rusku tipologiju, kojoj je začetnik G. F. M or 0 z o V (1867.—1920. g.). Nauku o tipovima šuma u Rusiji produb o je S u k a č e v. Tim pitanjima bavi seiKriidener, pa Hartmann i dr. U ruskoj tipologiji traži se u svrhu određivanja tipa šume točna analiza svih staništnih činbenika. Izpituju se geomorfoložki, klimatski i edafski odnosaji. Provode se zat m taksacijske izmjere sastojina i proučava se sastav nizkog rašća. Ruska tipologija shvaća šumu kao biljnu zajednicu, koja je nastala pod određenim bioložkim osobinama sredine. U šumi su biljke udružene po stalnim zakonima, koji proiztiču iz klimatsk h, edafskih i biljnogeografskih odnošaja. Radi toga ruska tipologija pridaje osobitu važnost staništu. Ondje se ne uzima u obzir važnost prizemnog rašća izravno, nego ono dolazi do izražaja izpitivanjem edafskih i sastojinskih odnošaja. Ruska je tipologija prema tome mnogo složenija od finske tipologije. Na nejednoličnim tlima daje ona znatno bolje rezultate od finske tipologije. Po svojim nazorima ona je mnogo bliža sociologiji bilja od Braun-Blanqueta . Dobre rezultate daje u područjima jednoličnih geoložk´h prilika (9, 11). c) Du Rietzova sociologija bilja. Ni finska ni>ruska tipologija ne daju povoljne uspjehe tamo, gdje se radi o većem broju vrsta šumskog drveća, gdje postoje veće bioložke razlike pojedinog drveća, kao i gdje su staništni odnošaji, naročito edafske prilike, razndličniji. Gledom na to tražilo se, kako bi se obzirom na praktične potrebe vegetacija takvih krajeva mogla što jednostavnije prikazati. Savezno s time biljnosoc oložka škola Šveđanina D u R.ietz a (Upsala) određuje biljne zadruge prema učešću vrsta, koje se nalaze u 90—lOO^/o snimaka. Prema toj školi proučavanja se vrše na plohama, koje su vrlo malene (nekoliko m´). Tu je bitno, da se stalnost ili konstantnost vrsta određuje uzporedbom velikog broja kvadrat čnih snimaka jednake veličine. Ovdje prema tome dolazi u obzir kvantitativno učešće vrsta, bez obzira na užu bioložku povezanost tih vrsta sa dotičnom zadrugom. Tom metodom dobiva se velik i nepregledan broj asocijacija, radi čega je ona nepraktična (4). d) Sociologija bilja od Braun-BIanqueta. Dr. J. Braun-Blanquet , ravnatelj Međunarodne stanice za iztraživanje vegetacije Mediterana i Alpa u Montpellieru, udario je prije par deteljeća temelje novoj nauci o biljnim zajednicama, koja je do danas pokazala znatne uspjehe. On je zapazio, da u svakoj tipično razvijenoj biljnoj zadruzi ima b Ijaka, koje su s njome čvrsto vezane. U drugim zadrugama takovog bilja ili nema, ili je ono slabijeg vitaliteta. Došao je na sretnu msao, da se baš takvo bilje uzme za osnovu kod razdiobe biljnih zadruga. Biljke, koje su strogo vezane na izvjestnu zadrugu, zovemo u smislu te nauke značajnim ili svojstvenim biljkama. U svakoj tipičnoj šumskoj zajednici nalaze se značajne vrste u svim slojevima, dakle u sloju drveća, grmlja i prizemnog rašća. Značajno bilje može biti izključ vo vezano na izvjesnu zadrugu, t. j . nigdje drugdje ga nema osim u takvoj zadruzi. Neke od takvih vrsta mogu biti prilično stalno vezane na dotičnu zadrugu, ah ih ima i u drugim zadrugama, a neke se mogu nalaziti u više zadruga,, ali im osobito pogoduju neke zadruge. Vrste bilja, koje dolazi u biljnim zadrugama bez ikakve pravilnosti i reda, te nemaju nikakve čvršće povezanosti sa zadrugom, zovemo pratilicama. U biljnim zadrugama može biti i t. zv. slučajnih vrsta, t. j . vrsta iz drug h zadruga, odnosno vrsta koje su ili relikti iz ranijih, ili pioniri budućih zadruga (1, 2, 4). Za izpravno shvaćanje pojedinih zadruga od osobite su važnosti jedino zna čajn e vrste biljaka. One su najbolje mjerilo za razdiobu biljnih zadruga, a uje-´ dno najbolji pokazivač njihovih staništnih i razvojnih odnošaja. U najpovoljn jim životnim prilikama zadruge nalazi se i najveći broj značajnih vrsta. U sociologiji blja osnovnu jedinicu kod razdiobe biljnih zadruga zovemo asocijacijom . Ona se odlikuje svojim stalnim biljnim sastavom i istim nasljednim svojstvima. Ovdje je asocijacija ono, što je u obćoj botanici vrsta (species). Prema tome vegetaciju uobće, dakle: livade, pašnjake, šume, vrištine, kamenjare i dr., dielimo u prvom redu na asocijacije, a te nazivljemo tako, da korienu najznačajnije biljke dodamo nastavak »-etum«(2). Iz rečenoga izgledalo bi, da je rad b Ijne sociologije vrlo jednostavan. Međutim, unutar jedne te iste šumske zajednice može postojati više asocijacija, a unu 300 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 31 <-- 31 --> PDF |
tar pojedinih (asocijacija mogu opet postojati veće ili manje razlike. Unutar pojedine asocijacije mogu se na osnovi posebnih značajnih vrsta, t. zv. diferencijalnih vrsta, izlučivaf posebne subasocijacije . Isto tako unutar pojedine asocijacije mogu postojati varijant e (razlike obzirom na geografsku razprostranjenost važnih bljaka) i f acies i (prevlast jedne vrste). Tako u velikoj šumskoj zajednici hrasta medunca u području naše" polusredozemne klime postoje znatne vegetacijske razlike, te će se tu na osnovi značajnih vrsta moći izlučiti više asocijacija i subasocijacija, a dakako i mnogo faciesa. Odavle v´dimo, da gospodarska šuma ili šumska sastojina ne odgovara uviek osnovnoj socioložkoj jedinici, t. j . asocijaciji. Ne mora — prema tome — svaka šumska sastojina biti asocijacija, nego ona može pripadati subasocijaciji, pa i faciesu. Više srodnih asocijacija mogu imati svoje zajedničke značajne vrste Takve asocijacije udružuje biljna sociologija u višu jedinicu zvanu sveze , a označuje ju tako, da korienu najznačajnije biljke doda nastavak »-´on«. Na pr.: za zadruge kitnjakove i grabove šume, bukove šume i šume gorskog javora i jasena, t. j . asocijacije Querceto-Carpinetum, Fagetum silvaticae i Acereto-Fraxinetum zajedničke su bljke: plućnjak, šumarica, lazarkinja, ciklama i dr., te se na osnovi tih biljaka udružuju ove tri asocijacije u svezu Fagion silvaticae.- Sociologja bilja temelji se na činjenici, da zakoni zadružnog zbivanja nisu jednaki jednostavnom zbroju rada pojedinih individua, koj: učestvuju u zadruzi, već da je to oroizvod skupne radnje, koja je zasebnom zadružnom snagom znatno uvećana. Po tome se ova nauka bitno razlikuje od idiobiologije ili nauke o životu pojedinih organizama (1, 3). Djelokru g sociologije bilja sastoji se prvenstveno u tome, što ona izpituje flordstički sastav biljnih zajednica i njihovu strukturu (vrste drveća, grmlja i prizemnog bilja po kakvoći, količini, vitalitetu i periodicitetul. Analizama na terenu sakupljeni materijal razrađuje se sintetski , te se odatle pronalaze značajne vrste i time se određuje zadruga. Biljna sociologija proučava nadalje domaćinstv o zadruga (sinekoloffija), t. j . međusobnu ov´snost pojedinih zadruga, kao i ovisnost pojedine zadruge prema geomorfoložkim. klimatskim i edafskim odnošajima. Izpituje bioložke uvjete obstanka i uzp´evanja zadruga. Ona se bavi i iztraživanjem razvitk a zadruga Csingenetika´), te kod toga izpituje zakone postanka, razvitka i nestanka zadruge, kao ^ njezin najbolji razvitak. Sociologija bilja izoituje i geografsku razpr o stranjenos t zadruga (sinhorologija), a osim toga bavi se i sistematikom zadruga (2). Soc´oiosija bilja oslanja se u svome radu prvenstveno na klimatske, edafske, geomorfoložke i biotske činbenike. Klim-^tski i geomorfoložki čmbenici ne dadu se utjecajem čovjeka m´enjati. Prema tome kod njih se ide za što točnijim proučavanjem postoiećeff stanja. Edafskim č^nhen^cima poklanja ova nauka mnogo pažnie, jer tu može doći do izra^aia i rad čovjeka. Paralelnim -ztraživanjima florističkog sastava i strukture biljnih zadruga s jedne, te pedoložkim iztraživanjima s druce s+rane utvrđene su zakonitosti, koje postoje u razvitku tla i vegetacije. Razvoj biljne zajednice i stvaranje tla stoie u uzkoj povezanosti. Vegetacija utječe na tlo i mienja ea fizikalno i kemijski. B´ljni odpadci i životinjski sviet utječu na prozračivanie tla. a mikroorganizmi na stvaranje humusa. Promjene u tlu najbolje se odrazuju na vegetaciji. Tako se postepeno razvija i tlo i vegetacija u smjeru maksimuma, koji se tim razvitkom može postići, t. j . u smjeru kli maksa. Od kemijskih problema tla zanima sociologiju bilja u prvom redu hranivost tla. kolodalno stanje, te pitanje aciditeta tla. Napose je zanimljiv odnos biljnih zadruga prema koncentraciji vodikovih inna u tlu, ier su izvjestne zadruge strogo vezane na izvjestnu takvu koncentraciju´´1, 2, 4). Tako su šume kitnjaka i običnog graha u glavnom neutrofilne, šume hrasta medunca bazifilne, a šume pitomog kestena acidifilne. Posebno se iztiče, da sociologija bilj a poklanja osobitu pozornost razvoj u unutar biljnih zadruga. Biljni sviet neumorno radi izgrađujući sve v´še svoju zelenu kuću, kako to liepo kaže Aichi n ger. Antropozooički utjecaj na šumsku vegetaciju vrlo je velik. On datira sve tamo od kvartera. Požari, sječa i paša imadu kod toga znatan utjecaj. Prenaglom sječom i pašom izmienilo je rastlinstvo svoje obrčje na velikom dielu zemaljske površine. Na razorni rad čovjeka odgovara priroda uzpostavom novog bioložkog ravnotežja. Uništimo li na plitkoj kamenitoj podlozi šumu i ogolimo li time kamenu pećinu, pojavljivat će se na njoj po 301 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 32 <-- 32 --> PDF |
stepeno promjene. Vidjet će se ponajprije raznobojne mrlje lišajeva, sliedit će ih s´tni mahovi, pa pećinaste sitne papradi isl. Povećavanjem zemljanog sloja u pukotinama ili na kamenu pojavljuju se razne trave, a zatim će sliediti džbunići, džbunje, polugrmlje, sitni grmići, zat^´m grmlje i konačno će se naseljivati drveće. Dakako, da će do pojave drveća proteći kadšto i stoljeća. Prema tome i na goloj pećini može se prirodnim putem razviti šuma, i to šuma. koja će često biti podjednaka iskonskoj šumi. Iz spomenutog vidimo, da se biljna zadruga može nalaziti u napredova nj u (progresivna sukcesija) ili u nazadovanj u (regresivna sukcesija). Dakle, kod biljnih zadruga možemo razlikovati početne, prelazne, trajne i konačne razvojne stupnjeve. Bioložka ravnoteža post gnuta konačnim razvitkom vegetacije čini klimaks (2). U našim šumama imademo jasno uočljivih primjera regresije šumskih zadruga. Tako sredozemne zimzelene štime hrasta crnike prelaze regresijom najprje u makije, pa u garige i onda u kamenjare obrasle više ili manje rezistentnim grm- Ijem i džbunjem. Primorska šuma hrasta medunca prelazi u takov´m okolnostima u šikare crnog jasena, crnog graba i sL, a zatim u kamenjare. Sume kitnjaka i pitomog kestena prelaze regresijom nainrije u rjeđe kestenove šume i konačno u vrištine. Sume kitnjaka i običnog graba prelaze u tim okolnostima u acifidilnu šumu kitnjaka i t. d. Na zaštićenijim mjesfma možemo vidjeti i obratne slučajeve, t. j . progresivni razvitak naših Šumskih zadruga. Pitanje sukcesij e od temeljne je važnosti u sociologiji bilja. Po´´tome se ta nauka bitno razlikuje od sličnih nauka- Biljna sociologija nastoji odrediti pravo sadanje stanje unutar razvitka dotične zadruge. Za nas je to od osob-´te važnosti, jer ćemo — imajući pred očima uviđaj o tome, da li zadruga napreduje ili nazaduie — moći odatle usmjeriti i naše šumsko-uzgojne odnosno šumsko-gospodarske radnje. Prednosti sociologije bilja od Braun-Blanqueta pred ostalim naukama o biljnim zajednicama. Braun-Blanquetov a sociologiia bilja razlikuje se od finske i ruske tipologje u prvom redu po tome, što je težište njihovog rada sadržano samo u utvrđenju faktičnog stanja. Kod njih dolaze do izražaja jedino statički obziri. B r a u n- Blanquetov a sociologija bilja nastoji ´sto tako utvrditi u prvom redu pravu sliku postojećeg stanja, ali ona usmjeruje svoje poglede i u pravcu onoga, što će biti. Kod nje se prema tome izpoljuju dinamičk i momenti (3). Ruska je tipologija, kako je već naglašeno, bl´ža shvaćanju sociologije bilja, ali je ona u svom radu mnogo složenija. Biljnosocioložka škola od Šveđanina D u Rietz a dieli zadruge po stalnosti vrsta, koje se nalaze u 90—lOO^/o sn´maka. Braun-Blan quetov a škola određuje također stalnost vrsta u postotnom odnošaju (ljestvica I.—V.; I. za vrste, koje se nalaze u 1—20"/o, II. za vrste u 21—40´´/o, ... V. za vrste u 81—lOC/o snimaka), ali se kod nje glavna važnost pridaje značajnim ili svojstvenim vrstama. Ona se ne služi snimkaina jednake površine, nego nastoji, da joj snimke čine zaokruženu cjelinu, i to prema građi odnosne zajednice (11). Sociologija bilja ima, dakle, znatne prednosti pred drugim naukama o biljn-m zajednicama. Prije nje obrađivani su biljnosocioložki problemi u glavnom u okviru ekologije Ui u okviru biljne geografije. Biljna sociologija donosi sobom specijalnu metodu rada. Ona temelji svoj rad na posve prirodnoj osnovici. To joj pomaže da lakše nalazi rješenja za razna pitanja iz ž´vota biljnih zajednica, koja su često od velike praktične važnosti. Tako na pr. sociologija bilja gleda na razne pojave — kao što su umornost tla, kserofilnost tla, slabljenje vitaliteta ili propadanje pojedine vrste drveća i si. — sa gled´šta dinamike, koja postoji u dotičnoj šumi. Dakako, da se odatle dobiva i pouzdan putokaz o tome, kako se odnosno stanje može popraviti u željenom smjeru. VAŽNOST SOCIOLOGIJE BILJA ZA NAS E ŠUMARSTVO. Kod nas postoje velike razlike kako u horizontalnoj tako i u vertikalnoj razprostranjenosti šuma, a postoje i osobitosti gledom na razvitak naših šuma u dalekoj prošlosti. Obzirom na to postoji kojd nas veliki broj šumskih zadruga, koje e razrkuju po izgledu i sastavu, te po osnovnim životnim odnošajima, kao i po svom gospodarskom značenju. 302 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Kad je rieč o našim šumsko-vegetacijskim odnošajima i njihovom iztraž´vanju, ne smijemo izpustiti iz vida činjenicu, da se mnogo vr´ednih opažanja i podataka iz toga područja nalazi u mnogim botaničkim radovima i djelima domaćih i stranih autora, koja su objelodanjena u toku posljednjih stotinu god´na (5, 6). Šumsku vegetaciju ilirskih zemalja južno od Save i Kupe prvi je sustavno obradio Bec k von Mannagett a 1901. g. u djelu »Die Vegetationsverhaltnisse der illyr´schen Lander«. Djelo je unatoč kasnijeg znatnog razvitka vegetacijskih iztraživanja ostalo na visini i poslužit će dugo vremena kao osnova takovih iztraživanja kod nas. U istome pogledu od velike su važnosti i radovi o vegetacjskim iztraživanjima od dr. L. Adamović a (1909.—1913. g.), u kojima je sadržana vrlo važna građa za upoznavanje šumsko-vegetacijskih odnošaja mnog´h naših krajeva. Njegova su shvaćanja pojedinih vegetacijskih jedinica u mnogom pogledu vrlo bliza osnovnim načelima najnovije nauke o vegetaciji. Vr-edno je spomenuti, da iz područja sastava i života naših šuma ima prilično podataka i bilježaka u raznim godištima Šumarskog lista. Sastav i ljepotu poplavn h šuma u međurječju Save, Drave i Dunava ovjekovječio je neumrli K o z a r a c u svojoj »Slavonskoj šumi.« Dosadašnjem razvitku šumsko-vegetacijskih iztraživanja kod nas osobito su doprinieli najnovija radovi, koji se osnivaju na nauci o biljnim zadrugama ili sociologiji bilja odBraun-Blanqueta. Ta nam nauka daje mogućnost razvrstavanja naših šuma na posve pouzdanoj, prirodnoj osnovici. Ovdje moramo prvenstveno spomenuti radove prof. dr. I. H o r v a t a, koji se odnose na biljno-socioložka iztraživanja naših šuma. Tim radovima mnogo smo zaduženi, jer su nj´ma naše šume razvrstane u veći broj posebno građenih asocijacija, koje pripadaju u više značajnih biljnih sveza. Spomena su vriedna i ?ztraživanja dr. I. Ho r va t i ć a, koja se odnose na šume Hrvatskog Primorja. Iz područja šumsko-vegetacijskih iztraživanja imade i drugih novijih radova. Može se prema tome reći, da je sociologija bilja kod nas uhvatila čvrst korien, te da u tome pogledu naša država stoji daleko bolje, nego mnoge druge evropske države. Poznavanju šume kao biocenoze, odnono fitocenoze dopriniet će kod nas mnogo i Morozovljevo djelo »Nauka o šumi,«, -od kojeg je I. i II. dio preveo na i^h´) hrvatski jezik prof. dr. J. Bale n (1940.)yOvom prilikom vriedno je iztaknuti, da je Morozo v u svojoj nauci o šumi dao-´^posve nove i dalekosežne smjernice u razvitku šumarstva. Morozo v gleda na šumu kao na zajednicu drveća, u kojoj se odvija uzajamno djelovanje jedne biljke na drugu, kao i njihovo djelovanje na okolinu, a pri tom se izaziva cieli niz pojava, kojih nema kod biljaka, što rastu pojedinačno. Morozo v je živo izticao potrebu poznavanja građe i života šumskih zajednica, smatrajući to osnovom za valjano šumsko gospodarstvo (9). Savezno sa onim, što je dosad kod nas urađeno na području razdiobe šuma na biljne zadruge (5, 7), kao i inače na području razprostranjenosti i sastava šuma, možemo naše šume razdieliti kako sliedi: I. SUME UNUTRAŠNJEG DIELA NASE DRŽAVE. a) Nizinske šume/Nizinske šume nalaze se u području riečnih dolina, t. j . na aluvijalnim naplavima. One su izvrgnute poplavama. Čine ih hrast lužnjak, nizinski briest, bieli jasen, crna joha, te vrbe i topole. Poznata slavonska hrastova šuma pripada zadruzi Querceto-Genistetum elatae Horv., a šumice crne johe zadruzi Alnus qlutinosa-Carex hrizoides Horv. Vrbove i topolove šume pripadaju biljnoj svezi Populion, koja još nije iztražena. b) Šume brežuljaka i nižeg gorja. Brežuljci i niža gorja, kao i podnožja naših gora obrasli su često šumama hrasta kitniaka i običnog graba, odnosno šumama zadruge Querceto-Carpinetu7n croaticum Horv. Imamo ih u Slavoniji, srednjoj Hrvatskoj i sjevernoj Bosni, kao i po okrajcima krških polja u Lici, Bosni i Hercegovini. One pripadaju biljnoj svezi bukove šume, t. j . svezi Fagion silvaticae Pawl. Na jače utjecanim terenima razvile su se ovdje acidifilne hrastove šume. U uvalama i po osojnim padinama javlja se bukva. U iztočnim krajevima Hrvatske, gdje dolaze do izražaia veće ljetne suše, raste na sličnim terenima šuma sladuna i cera, t. j . šumska zadruga Quercetuni confertae- cerris Rudski. c) Šume brda i sredogorja. Naša sredogorja i donji poias naših planina pokriti su pretežno t. zv. brdskom bukovom šumom, koja pripada zadruzi Fagetum sil 303 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 34 <-- 34 --> PDF |
vaticae montanum Horv. Takvih šuma imamo u Međumurju, Hrvatskom Zagorju, kao i po ostalom gorju između Save i Dr ave, te gorju između Save i Une, zatim u gorju sjeverne Bosne, kao i inače po donjim položajima naših planina. Na silikatnoj podlozi, tercijarnim pješčenjacima i na izpranim pjeskovitim ilovačama razvile su se po višim brežuljcima, brdima i sredogorju acidifilne šume hrasta kitnjaka, kitnjaka i bukve, te na pogodnim staništima i dubljoj zemljanoj podlozi šume kitnjaka i pitomog kestena. Acidifilne kitnjakove i kestenove šume čine zadrugu Querceto-Castanetum croaticum Horv. One su česte u Hrvatskom Zagorju, Prigorju, te inače u srednjoj Hrvatskoj, zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Bosni. Acidifilne hrastove i kestenove šume pripadaju prostranoj biljnoj svezi Quer´ cion rohoris-sessiliflorae Br.-Bl. Važnijenjihove karakteristike opisali smo u ovogodišnjem Sum. listu na str. 257—260. Na strmim, suhim i prisojnim vapnenastim terenima razvijene su, redovno fragmentarno, šumice ili šikare iz zadruge hrasta medunca i crnog graba, t. j . zadruge Querceto-Ostryetum carpinifoliae Horv. d) Planinske šume. Naše planine i više gore pokrite su velikim dielom bukovim i jelovim šumama. Te šume pripadaiu zadruzi Fagetum silvaticae ahietosum Horv. Unutar područja planinskih bukovih šuma razvila se na staništima, koja gledom na klimu i tlo nisu podesna za uspievanje bukve i jele, značajna zadruga smrekove šume ili asocijacija Piceetum excelsae croaticum Horv. Ona dominira u hladnim dolinama, te na strmim i vjetrovitim padinama. Smreka raste obilno i izvan te zadruge. Ona zajedno s jelom i bukvom čini na velikim površinama mješovite sastojine, koje su od velike važnosti za naše šumsko gospodarstvo. U uvalicama i na inače zaklonjenim, položajima humozne i stalno svježe podloge nalaze se često grupe ili manje sastoiine gorskog javora i bielog jasena, t. j . zadruga Acereto-Fraxinetum croaticum Horv. U području naših planinskih šuma rastu miestimično crni i obični bor. U srednjem toku Drine raste na više mjesta osim obične smreke Pančičeva omorika (Picea omorica Panč.). Ona se tu održala ioš od tercijarnog doba, a raste u dubokim i hladnim dolinama i po kamenitim grebenima. Iznad pojasa bukve u hercegovačkim planinama: Cvrsnici, Cabulji i Prenju razvio se po strmim kamenitim padinama oojas munjikove šume, t. j . šume koju tvori Pinus Heldreichii Christ., koji se ondje nalazi također još od tercijara. e) Visokoplaninske šume. Najviši poias šumske vegetacije obrastao je klekastim šumama, koje kod nas tvori klekasta bukova šuma, t. j . zadruga Fagetumsilvaticae subalpinum Horv., ili šuma bora krivulja, odnosno zadruga Pinetum mughi croaticum Horv. II. SUME U PRIMOR&KOM DIELU DRŽAVE. U primorskoj oblasti luče se jasno dva šumsko-vegetaciiska područja. Jedan se na´´azi u polusredozemnoj, a drugi u izrazito sredozemnoj klimi. PoHisredozemno šumsko područie stere se duž Hrvatskog Primorja, zauzima vehk dio Dalmaciie i Hercegovine. Rad^ svog prostranstva ono je od velike važnosti za naše narodno gospodarstvo. U njemu rastu termofilne listopadne šume, u kolima prevladavanu: hrast medunao, crni i bieli grab, crni jasen, maklen, rašeljka, smrljika i dr., a u Hercegovini česti su: macedonski hrast i hercegovačka tilovina. U tome području ima više š´^mskih zadruga. Suma hrasta medunca i crnog graba pripada asocijaciji Qu U tom istom području raste lokalno od prirode i šuma crnog bora ili zadruga Pinus nigra-Cotoneaster tomentosa Horv. Sve te šume pripadaju bilnoj svezi Quercion pubescentis-sessiliflorae Br.-Bl. Sredozemne šume obuhvataiu otočje iužno od uključivo Raba. kao i uzani kopneni poias duž mora južnije od Šibenika. U tome području prevladavaju zimzelene lisnate šume, a klimaks mu čine šume hrasta crnike ili zadruga Quercetum ilicis. One se razMkuiu i s obzirom na floristički sastav i s obzirom na klimatske odnošaje od istovrstnih šuma u zapadnom Sredozemliu, te često čine posebnu subasocijaciju zvanu Quercetum ilicis galloprovincialis fraxinetosum orni Horvatić. Klimaksni stadij ondje se rjeđe vidi, a česti su razni degeneracioni stadiji, t. j . makije, garigi i kamenjari. U tome pojasu raste kod nas i šuma bielog ili alepskog bora, odnosno zadruga Pinus halepensis-šume. U višim predjelima otoka Brača i 304 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 35 <-- 35 --> PDF |
poluotoka Pelješca raste šuma dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra var. dalmatica), koja se odlikuje u sloju grmlja odpornijim vrstama iz pravih sredozemskih šuma. Sve te zadruge pripadaju biljnoj svezi Quercion ilicis Br.-Bl. * Dakako da spomenutom razdiobom nije pitanje razvrstavanja naših šuma sasma riešeno. Značajne šumske zajednice trebat će sa gledišta sociologije bilja i dalje razraditi . U prvom redu potrebno je izpravno shvatiti šumske asocijacije, a zatim ove razčlaniti na možebitne niže jedinice (subasocijacije, varijante i faciese). Ovako utvrđene zadruge bit će od potrebe izpitati pedoložki, te dovesti u vezu razvitak pojedinih šumskih zadruga sa razvitkom tla. Trebat će nadalje tipične šume proučiti i sa klimakoložkog gledišta. Naša struka trebat će također da kod toga doprinese svoj važan dio. Od nje se traži, da izpita naše šumske zadruge sa čisto šumarskog gledišta. Na osnovi šumarsko-taksacijskih podataka valjat će dovesti u sklad te zadruge sa biljnosocioložkim zasadama. Poslije svega toga utvrdit će se odgovarajuće šumsko-uzgojne, odnosno šumsko-gospodarstvene mjere unutar pojedinih šumskih zadruga. Kod spomenutog posla treba imati na umu, da su klimatska, a prema tome i šumsko-vegetacijska područja naše države vrlo različna. Dosta je spomenuti, da se na zračnoj crti od kojih 20 km između otoka Paga i Raba, te susjednog Velebita nalazi čitav niz biljnih zadruga, počevši od onih koje su značajne za izrazito Sredozemlje, pa sve do zadruga izrazito visokoplaninskog područja. Kad to imamo pred očima, onda nam postaie jasnijim i obsežnost tog rada, kao i točnost, kojom se taj mora obaviti. Spomenutom razdiobom naših šuma udareni su važni temelji, a ujedno i date smiernic e našeg rada u ovome pravcu. Iztraživanja prof. dr. I. H o r v a t a služit će kao o.snova daljnjih iztraživanja. Botaničari su nam ovime odredili glavne zadrupe naših šuma, a proveli su to imaiući pred očima skupni vegetacijski pokrov. Time su nam dali siguran okvir, unutar koieg treba da sliede daljnja produbljivanja i proučavanja, kao i primjene za praktične svrhe. Utvrđenie značajnih šumskih, jedinica: asocijacija, subasocijacija, te varijanata i faciesa, provedenim na zasadama fitosociologije, pedologije i taksacije šuma, stvorit će se mogućnost i za lučenje bonitetnih razlika unutar šumskih sastoiina. Ono, što se u ovome pogledu radi u sievernim zemljama na osnovi tipo^ociie šuma, ne može se — kako je napried naglašeno — u našim prilikama uspiešno primieniivati. Praktična važnost razdiobe naših šuma u smislu sociologiie bilja sastojat će se prema tome i u pomaganju kod bonitiranj a naših šuma. Kakvoću staništa odnosno sastoiine određuje šumarska praksa prema visini drveća. Visina ie u tome pogledu zaista dobar i siguran pokazivač, ako se radi o normalno razviienoj šumi. Tamo, gdie se radi o šumskim sastojinama, koje su jače oštećivane siečom, raznim kalamitetima, odnašaniem listinca, pašom i dr., često nam ne može u tome pogledu visina biti pouzdanim mjerilom. U takvom slučaju pouzdaniji pokazivač staništnih odnošaja u sastoiini može biti floristički sastav. Socioiogiia bilja temelii svoia iztraživania, kao i svoju praktičnu primienu na posve prirodno j osnovici. Ona promatra svaki rad u šumi sa gledišta, što će u buduće biti. U praktičnoj primieni ona nastoji usmieriti svaki rad čovjeka s radom prirode. To je, dakako, od osobite važnosti u pogledu podizanja i obnove šuma, kao i i nače kod provedbe raznih šumsko-gospodarskih mjera. Za šumarstvo važna je sociologija bilja i radi toga. što se ona bavi temeljitijim proučavanjem staništnih odnošaja. Prema B r a u n-B lanquetu posljednji i glavni cilj svakog razumnog izkorišćivanja vegetacije u obće sastoji se u tome, da se po mogućnosti u što kraćem vremenu uzpostave takvi staništni činbenici, na osnovi kojih će se moći trajno dobivati što veća korist. Time sociologija bilja služi u šumarstvu kao važan temelj kod izrade osnova za racionalno i traino šumsko gospodarenje. Cinbenik »p o t r a j n o s t« daje posebno obilježje šumarstvu u obće, a baš u pitanju osiguravania potrajnosti u šumskog gospodarstvu mogu nam zasade sociologije bilja poslužiti kao najsigurniji regulator. Bilina sociologiia u šumarstvu razviia se samostalno, i to kao grana obće nauke o bilinim zaiednicama i ujedno kao grana nauke o uzgajanju šuma. Ona se bavi iztraživanjem prirodnih zajednica šumskog drveća, t. j . zaiednica, koje se odlikuju dugim vremenom svog trajanja i stvaranja. Biljna sociologija u šumarstvli 305 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 36 <-- 36 --> PDF |
ima da obuhvati — kako to ističe Morozo v za nauku o šumi — sve one pojedinosti, koje su potrebne za poznavanje života i građe šume i njezinih različitih oblika, ali ona ima da obuhvati i sve one pojedinosti iz života šume, koje su od osnovne potrebe za šumsko gospodarstvo. Iz izloženog vidimo, da naše šumarstvo nalazi u sociologiji bilja nove mogućnosti za svoj daljnji razvitak . Šumske zajednice, koje su određene ili će biti određene i razčlanjene prema zasadama sociologije bilja, a u kojima su izpitani prirodni uslovi obstanka kao i bioložke njihove osobine, sadržat će u sebi najbolje temelje za valjano i napredno šumsko gospodarenje. VAŽNOST SOCIOLOGIJE BILJA U UZGAJANJU SUMA. Današnje uzgajanje šuma skreće osobitu pozornost što većoj njezi šumskih sastojina. Ide se kod toga za stvaranjem mogućnosti za trajno dobivanje što vrednije drvne mase. Pri tome se vodi računa o njezi tla i njezi sastojine; ide se za uzgojem nejednakodobnih i mješovitih sastojina; sastojine se obnavljaju prirodnim putem; kod podizanja novih šuma nastoji se što više približiti radu prirode. Danas se glavni uzgojni radovi sastoje pretežno u marnom njegovanju sastojina, s kojim se ide tako daleko, da ono sve više uključuje u sebi i pomlađivanje šuma. Njegovanjem od rane mladosti pa sve do zrelosti sastoiine ima se ujedno riešiti i pitanje njene obnove (13, 16). Sieča i pomlađivanje imaju i prema M or o z o v u biti sinonimi, t. j . sječa mora biti tako organizirana, da u samom izkorišćivanju budu sadržani momenti obnove šuma. Sumu treba uzgajati i izkorišćivati po zakonima prirode, kako to liepo kaže Morozov . -Držeći se spomenutih načela osigurava se mogućnost proizvodnje drva za daleku budućnost, a osim toga odklanjaju se opasnosti organske i anorganske prirode, koje inače često i u velikoj mjeri ugrožavaiu šumske sastoiine. Pomladak, nastao prirodnom obnovom dobro njegovanih sastoiina, predstavlja osobitu vriednost, jer potieče od najvredniiih stabala. Takvim pomladkom osniva se sastojina, koja ima najbolje izglede za dobru budućnost. Novi pogledi nauke o uzgajanju šuma sastoie se prema Morozov u (9), Rubner ("13), Hufnagelu (8) i dr. u sliedećem: 1. UzDostava bioložke potrainosti, t. j . stvaranie mogućnosti naiveće, ali trajne proizvodnie drva, u skladu sa činjenicom: viečan narod — vječne potrebe. 2. Namirivanje sve većih potreba na drvu povećavanjem učinka osnovnih prirodnih činbenika. 3. Uzgoinira mierama poboljšati što više kakvoću šumskih proizvoda. 4. UzT-in^tavom bioložke ravnoteže dizati ne samo vriednost i liepotu šume, nego i ljepotu kraja. Time povezivati čovjeka sve više s prirodom i dizati u njemu ljubav za rodnu grudu. Da bi nauka o uzgajanju šuma mogla udovoliiti svoilm važnim "zadatcima, mora ona obratiti osobitu pozornost ne samo životu i građi bilinih zaiednica. neffo i staništu. U tome su joj od velike pomoći tloznanstvo, klimatologija i sociologija bilja. vSavezno sa iztraživanjem šumskih zadruca na načelima sociologiie bilia potrebna su nam prvenstveno podrobnija k´´imatoložka iztraživania. Međutim meteOT- nio7ka služba kod nas je vrlo slabo razvli^na. Pns+oieći klimatoložki pod=itci ni izdaleka nas u ovome pogledu ne mogu zadovoliiti. Od osnovne će sto^a biti potrebe, da se u pitanju uzpostave što bolje meteoroložke službe krene i kod nas što prije napried. ., Kad se šumske zadruge u podpunom onsegu, t. j . bilinosoHoložki, pedološki i šumarsko-taksaciiski utvrde i ograniče, te kad se uztanovi niihovo pravo razvojno stanie, moći će nauka o uzgaianju šuma da utvrdi i primienitjie načine radn, koii će za odnosnu šumu naribolie odgovarati. U savezu s time bit će zasade sociolog! ie bilia za nas od važnosti kod stvaranja odluka o pošumljivanju, kod obnove sastoiina, niegovania, izvođenja sieča i si. Kod pošumljivanj a upotrebliavat ćemo — oslaniaiući se na zasade sociologiie bilia — u glavnom one vrste, koje će prema staniu tla, te dendrogeografskim i dendrobioložkim uvietima najbolje odgovarati. Takvim radom odklanja se mogućnost poduzimania skupocjenih i možda već od početka dvojbenih pokusa. Srednioevropsko šumarstvo činilo je minulog stolieća, pa sve do nedavna znatne grieške time. što je u velikoj mjeri uzgajalo čiste smrekove i borove sastojine, bez obzira na kakvoću staništa, te time pustilo iz vida činjenicu, da šumu 306 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 37 <-- 37 --> PDF |
čini ne samo sastojina nego i tlo, dakle činjenicu, koja je jedna od osnova u sociologiji bilja. Takvim gospodarenjem dignuta je doduše sastojinska vriednost kroz izvjestno vrieme, ali je time tlo znatno nazadovalo, te će za njegov popravak trebati kud i kamo veće vremensko razdoblje. Sociologija bilja nikla je u času, kad su se mnoge šume u Srednjoj Evropi nalazile u nazadovanju ili propadanju. Ona je sa svoje strane upozorila, da je to stanje posljedica prijašnjeg udaljivanja od prirode. Odatle se počelo ozbiljnije voditi računa o štetnosti, koja nastaje za šumu, ako se u njoj sieče čistom sječom. Harmonija šume time se iz temelja narušava, te treba dugo vremena dok se ondje opet uzpostavi prirodno ravnotežje. Danas se radi toga u naprednom šumskom gospodarstvu ne sieče čistom sječom, nego se daje prednost obnavljanju šume pri rodni m putem, t. j . oplodnoj i prebornoj sječi. Sve više dobiva na vriednosti oplodna sječa sa dugim pomladnim razdobljem, ddnosno oplodna sječa na manjim površinama (grupicama i grupama). I kod pretvorbe staništu, neodgovarajućih nasada u nasade, koje će tome staništu bolje odgovarati, bit će nam od pomoći pogledi te nove nauke. Kod toga mienjat će se nasad postepeno, približavajući se sve više prirodnoj šumi. Kod njeg e sastojina također je za očekivati, da će nam sociologija bilja biti od znatne koristi. Ona će proučavanjem promjena u sastavu flore u sloju prizemnog rašća savezno s jačim odnosno slabiiim osvjetljivanjem u sastojini moći da dade mnoge koristne upute za što izpravniji rad. Kod njegovanja sastojina ne smije se smetnuti s uma, da se ono ima doduše temeljiti na biologiji drveća, ali u još većoj mjeri i na biologiji sastojina. Valjanim poznavanjem građe i staništnih odnošaja, te sadanjeg razvojnog stupnja odnosne šumske zadruge, bit će nam sociologija bilja od velike koristi i u tome, kako ćemo što uspješnije popravit i tlo i sastojinu, tako da nam šuma postane sposobna za što bolju i trainu proizvodnju. Danas se od šumskog gospodarstva traži daleko veći učinak nego što je to bilo prije. Savezno s time uzgajanje šuma temeljeno na zasadama sociologije bilja dat će nam uviđaja i u to, u kojim se granicama može povisivati vriednost naših šuma bilo uzgojem domaći h vrst a na staništima gdje ih od prirode nema, bilo uzgojem e g z o t a. U slučajevima kad smo prisiljeni, da obzirom na postojeće šumsko-gospodarske nrilike radimo protiv biljnosocioložkih spoznala, važno je znati granice , do kojih pri tome smijemo ići. Iz šumarske prakse dobro nam je poznato, da je na pr. plješine u bukovoj šumi na hladnim i svježim mjestima dobro pošumiti smrekom, jer se time znatno diže proizvodna snaga šume, a šuma se ipak ne izlaže opasnosti. To naročito vriedi u slučaju, ako nasadi nisu veliki, a pogotovo ako mi se primiešaju listače. Sociologija bilja imat će u buduće i kod nas odlučnu rieč u pitanju uzgoj a strano g drveća . Evropski šumari rado su unosili i unose strane vrste drveća u cilju dizanja šumsko-gospodarskog učinka. Razumljivi su ti.pokušaji, ako se ima na umu, da izvan Europe postoje mnogobrojne vrste drveća, koje se odlikuju znatnim šumsko-gospodarskim prednostima pred domaćim drvećem. Tako u Americi postoji vrlo velik broj vrsta osobito vriednog drveća, koje se odlikuje proizvodnjom mnogo veće drvne mase, nego što je to kod našeg drveća. Odatle je shvatliivo nastoianie evropskih uzgajača šuma na tome, da uzgajanjem prošire takvo drveće. Posljedica takvog rada jest uzgoj bagrema i kanadske topole, dakle američkih vrsta, koje su se kod nas prilično udomaćile, a kojimia se pripisuje osobita vriednost, jer se pomoću njih znatno diže gospodarska sposobnost šume. Pitanje egzot a danas je za evropske prilike prilično olakšano, jer su u zadnje doba šume drugih kontinenata znatno proučene, tako da su nam odatle poznate uzgojne značajke tamošnjeg´ drveća. Osim toga iz evropskih pokusa, kao i iz izkustava iz dosadašnjeg uzgoja stranih vrsta razbistrena su mnoga pitanja. Uzgoj egzota u Evropi dosad se temeljio u glavnom na uzporedbi klimatskih i edafskih podataka. U posljednje doba poklanja se osobita pozornost klimatskim činbenicima autohtonog stan´šta, i to srednjoj mjesečnoj temperaturi i srednjoj mjesečnoj oborini, kako je to provedeno u danas najboljem evropskom djelu ove vrste: u Schenkov u »Fremdlandische Park- und Waldbaume«, objelodanjenom u Berlinu 1939. g. Međutim, osjeća se potreba, da se osim klimatskih i edafskih činbenika obrati u tome pogledu pozornost i biljnosocioložkim značajkama staništa, na kojem dotična egzota u svojoj domovini raste. 307 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Budući da u klimatski i edafski slčnim odnošajima Sjeverne Amerike raste velik broj vrsta, koje bi mogle rasti i u Srednjoj Evropi, već se poki;išava na osnovi biljnosocioložkih značajki uzgajati vrste, koje pripadaju sličnim zadrugama. Dakle, kod uzgoja egzota de se za pronalaženjem podjednakih staništa u domovini i noovoj postojbini. Kod toga se pazi i na uzporedbu građe zadruge, u kojoj dotična vrsta odnosno rasa od prirode raste, sa odgovarajućom ovdješnjom šumskom zadrugom. Tako se našlo, da se u zapadno-evropskoj šumskoj zadruzi kitnjaka i običnog graba mogu uspješno uzgajati američke vrste: Rohinia pseudacacia, Liriodendron tulipifera, Celtis occidentalis i dr. Za bagrem vriedi to i kod nas. Kod uzgoja egzota, a isto tako kod uzgoja domaćih vrsta, poklanja napredno šumarstvo osobitu pažnju rasama . Pitanje rasa postalo je danas vrlo aktuelno i važno. Poznato je, da se pojedina rasa može odlkovati posebnim šumsko-uzgojnim, a i tehnoložkim svojstvima. Savezno s time napredno šumsko gospodarstvo temelji svoj rad na uzgoju što vrednijih rasa. Kao primjer u ovom pogledu spominjemo od domaćih vrsta crni bor. On se od prirode stere od Španjolske do Male Az´je i Krima. Najsjevernije se proširio do Donje Austrije. Međutim, areal mu je znatno raztrgan. Po anatomskim značajkama i morfoložkim osobinama, kao i prema staništu utvrđeno je više njegovih od´´ka, odnosno rasa. Kod nas dolazi u obzir austr´jski crni bor, primorski crni bor i dalmatinski crni bor. Dakako, da unutar pojedinih odlika odnosno rasa ovog bora postoje izvjestne biljnosocioložke razlike. Nije prema tome za nas isto, da li za pošumljivanja u području Primorja upotrebljavamo biljke crnog bora, koje potječu iz sastojina u unutrašnjosti, ili iz autohtonih primorskih crnoborovih šuma. Od stranih vrsta može nam kao osobito liep primjer u ovome pogledu poslužiti duglazija. Ona bi se u Evropi mogla, s oHzirom na velike razlike u vertikalnoj razprostranjenosti u svojoj domovin´, uzgajati u glavnom u području smreke, jele, kao i bukve, a isto tako i u području kitnjaka i graba. Međutim, za svako od tih područja valjalo bi pronaći odgovarajuću rasu, a u tome pogledu mogla b: nam sociologija bilja biti od znatne pomoći. Ima još jedna važna veza sociologije bilja sa naukom o uzgajanju šuma. Kako se tu radi zapravo o najvišem dosadašnjem razvojnom stupnju te nauke, spomenut ćemo zauzput neke važnije momente iz njene prošlosti Nauci o uzgajanju šuma u Evropi udareni su temelji zapravo koncem 18. stoljeća, kad je G. L. Harti g izdao knjigu »Anweisung zur Holzzucht fiir Forster und die es werden wollen« (1791.). U tom djelu sadržana su prva, ali dakako posve obćenita pravila o uzgajanju šuma. U Pfeilov u »De deutsche Holzzucht« iz 18fi0. g. obraća se po prviput veća pozornost staništu. Značajna je tu ut)uta: »Pitajte drveće, kako raste. Ono će vam dati bolji odgovor, nego što je to u knjigama «. U Gaverov u »Waldbau« iz 1878. g. obrađuju se pomnije staništni čin- ben´ci. Tu se Gaye r živo zalaže protiv »fihtomanije«. koja je već tada bila u punom jeku. U Borggreveov u »Holzzucht« iz 1885. g. udaraju se temelji uzgajanja šuma na obćenitim biljnogeografskim zasadama. Mayro v »Waldbau« iz 1908. g. pridaje vel´ku važnost toplini i vlazi. Tu se uzgajanje šumskog drveća osniva na t. zv. tetratermama, t. j . podatcima za toplinu i vlagu za vrieme 4 ljetna mjeseca. Ti su pogledi kasnije prlično izmienjeni utjecajem P a v a r i-a. B ii h lero v »Waldbau« iz 1918. i 1922. g. stajvlien ie na osnovi znanstvenih izstraživanja i izkustava u praksi. Denglero v »Waldbau« iz 1930. g. temelji se na staništnim činbenicima, a Rubnerov o djelo »Die pflanzengeographischen Grundlagen des Waldbaus« iz 1934. g. na biljno f?eografsko-ekoložkim osnovama. U D e nglerovu i Rubnerovu djelu sadržane su zasade današnje nauke o uzgajanju šuma. Najnovij i pogledi nauke o uzgajanju šuma idu za utvrđenjem najpodesnijih uzgojnih mjera, koje će se odnositi na pojedina značajna š u m s´k o - v e g,etacijska područja. Dakle, nauka o uzffajaniu šuma razvija se zapravo u pravcu produbljivanja staništni h odnošaja pojedinih krajeva, a svoj rad dovodi pri tome u sklad sa zasadama soci ologije bilja. Da se uzgajanje šuma zaista izgrađuje prema pojedinim šumsko-vegetacijskim područj´ma, dokazom je djelo ove vrste, koje je 1936. g. napisao Westvel d za šume Sjeverne Amerike. U tome djelu razdieljeno je odnosno područje na 18 regiona, a kod pojedine regione (na pr. regiona borovca) op´sani su podrobnije ekoložki odnošaji, te iztaknute šumsko-uzgojne, a ujedno i uređajne i obranbene mjere (14). » 308 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 39 <-- 39 --> PDF |
Izgradnja nauke o iizgajanju šuma prema pojedinim vegetacjskim područjima znači zapravo njeno daljnje usavršavanje. Ona će pri tome voditi računa o činbenicima. koji su za dotični kraj najviše važn . Tako bi uzgajanju šuma za zemlje Sredozemlja bilo težište u pošumlj ivanju, a za srednjoevropske prilike u njegovanju i u valjanoj obnovi prirodnih sastojina i dr. I kod nas bi uzgajanje šuma zgrađeno na značajkama pojedinih šumsko-vegetacijskih područja imalo znatnih prednosti, budući da ovdje, ma da se radi o malenu prostoru, postoje gledom na šumsku vegetaciju, a prema tome i gledom na šumsko-uzgojne odnosno šumsko-gospodarske odnosa je, velike razlike. Mnogi i vrlo važni razlozi nalažu nam, da se i kod nas -obrati veća pozornost što boljem gospodarenju sa prirodnim dobrima u obće, a u sklopu tih pitanja pripada velika važnost baš našim šumama. Čuvanju i njezi šuma, zatim njihovu podizanju na terenima, koji su sposobni samo za uzgoj šume, a gdje ih iz raznih razloga sada nema, trebat će sd u budućnosti pridati kod nas mnogo više brige, nego što je to do sada bilo. Nove naše šumarske gneracije čekaju baš u tome pravcu velik posao. Kako vidimo, bit će nam u dizanju našeg šumskog gospodarstva od velike pomoći produbljivanje biljnosooiolžki h odnošaja naših šuma. Sociologija bilja bit će nam kod toga najbolji putokaz, kako ćemo naš rad što više uzkladiti s radom prirode, a tO´ će nam biti ujedno i najbolja garancija za dobar uspjeh, jer »naturam si sequemur ducem, nunquam aberrab´mus.« LITERATURA 1. Aichinge r E.: Die Waldverhaltnisse SUđbađens, Karlsruhe 1937. 2. Br au n-B 1 anqu e t J.; Pflanzensoziologie, Berlin 1928. 3. Cott a A.: Die Bedeutung der Pflgunzensozlologie fur die Porstwlrtschaft, Zeltschrift fUr WeItforstwirtschaft, Bd. V., 1937/38., s. 539. 4. H o r V a t I.: Sociologija bilja i poljoprivreda, Glasnik Min. poljoprivrede, Beograd 1929., s. 1-28. 5. Horva t I.: Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj, Glasnik za šumske pokuse, br. 6., Zagreb 1938., s. 127-279. 6. Horvati ć S.: Karakteristika flore 1 vegetacije Krša, šumarski list 1928., s. 399-419. 7. Horvati ć S.: Pregled vegetacije otoka Raba sa gledišta biljne sociologije, Prirodosl. istraž. Jug. akademije zn. i umj., Zagreb 1939., sv. 22. 8. Hufnage l L. Walđschonheit und ihre Pflege, Centralblatt fiir đas gesamte Forstwesen, VV^ien 1939., s. 129. 1 191. 9. M o r o z o v G. F.; Nauka o šumi, Knj. I. Priredio Dr. Josip B a 1 e n, Zemun 1940. 10. Philippi s de A.: Classificazioni ed tndici del clima in raporto alla vegetazione fore- stale italiana, Firenze 1937., s. 30. 11. Rubne r K.: Der gegenvvartige Štand der Waldtypenfrage, Zeltschrift fiir Weltforstvvirtschaft, Bd. I., 1933/34., s. 343. 12. Rubne r K.: Das naturliche Waldbald Euroipas, Zeltschrift fiir Weltforstwirtschaft, Bd. II., 1934/35., s. 68-155. 13. Rubne r K.: Neue Wege und Ziele des Waldbaus in Deutschlanđ, Zeltschrift fiir Weltforstvvirtschaft, Bd. III., 1935/36., s. 796-804. 14. R u b n e r K. Waldbau auf regionaler Grundlage, Zeltschrift fUr Weltforstvvirtschaft, Bd. V., 1937/38, s. 275-278. 15. Rubne r K.: Die forstllch-klimatische Einteilung Europas, Zeltschrift fiir Weltforstvvirtschaft, Bd. V. 1937/38., s. 422-434. 16. V a n s e 1 o w K.: Ziele und Wege der Verjiingung des Waldes in Deutschlanđ, Zeltschrift fur W^eltforstwirtschaft, Bd. III., 1935/36., s. 805-817. ZUSAMMENFASSUNG Einleitend wird hi diesem Artikel der Walđ als gut organlsierte ptflanzliche Lebensgemeinschaft dargestellt. In elnem tJberblick werden die Hauptmerkmale der klimatisch-dendrogeographischen Einteilung der europaischen ^´aldgebiete von Mayr, Pavari und Rubner, femer die wichtigeren Merkmale der Cajanderischen und russischen Waldtyp o 1 o g i e, sowie der Pflanzsoziologie des Schweden D u R i e t z, erwahnt. Ausfiihrlich dargestellt wurden die Hauptmerkmale, Aufgaben und Ziele der Pflanzensoziologie von J. B r a u n- B 1 a n q u e t. Auch die bisherige praktische Anwendung dieser neuen Vegetatlonsforschungslehre in Kroatien, wo dieselbe bedeutende Erfolge aufzuweisen hat, finđet In diesem Artikel besondere Envahnung. In Kiirze wird 41e Einteilung der kroatischen Waldgeblete in Waldgesellschaften, die von Prof. Dr. I. Horva t im pflanzensoziologischen Stnne festgelegt und bearbeltet wurden, ausgefUhrt. Auch die Ubrigen Vortelle der Pflanzensoziologie im Zusamnienhang mit der Anvvendung im Forstvvesen, besonders aber Im Zusammenhang mit der Nachhaltigkeit, werden hier hervorgehoben. Besondere Beachtung wldmet der Verfasser dem Zusarmnenhang, zwieschen der Pflanzensoziologie und der Walđbaulehre (mit Riicksicht auf die Verjiingung, Aufforstung, Bestandespflege, Erzlehung vvertvoller Rassen und exotlscher Holzarten u. a.) bestfeht. 309 |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 40 <-- 40 --> PDF |
~—^^r/ ČLANARINA I PREDPLATA ZA GODINU 1943 Na osnovu ovlašćenja redovite glavne godišnje skupštine Hrvatskog šumarskog družtva od 14. rujna 1943. godine pod t. Il/b/l upravni odbor na sjednici od 15. studenoga 1943. god. za članarinu Hrvatskog šumarskog družtva i predplatu na Hrvatski šumarski list donio je ovaj zaključak: . a) Članarina za redovite i izvanredne članove, kao i članove pomagače za 1944. godinu ustanovljuje se s 420.— Kuna godišnje; b) članarina za članove podmladka ustanovljuje se s 210.— Kuna godišnje; c) predplata na Hrvatski šumarski list u 1944. god. ustanovljuje se s 480.— Kuna godišnje. 310 |