DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1943 str. 23 <-- 23 --> PDF |
stena. Kesteni se u nekim krajevima suše i onda melju u brašno, od koga se peče kruh. Za prehranu stoke i uzgoj svinja daje kesten odličnu krmu. Već je dakle od samog ploda korist ogromna. Mislim, da je uzgoj kestena u nas tako važno gospodarsko pitanje, da bi se u krajevima gdje kesten uspieva, moralo uvesti prisilno uzgajanje kestena. Svako seosko gospodarstvo moralo bi na svom posjedu zasaditi barem tri kestenova stabla, koja su oplemenjena. Nadzor nad izvršavanjem tog prisilnog uzgoja morale bi vršiti upravne vlasti najvećom stogošću. Na isti način trebalo bi postupiti i sa orahom, jer se i orasi u velikoj mjeri traže, naročito oni oplemenjeni, sa mekom ljuskom. Da je svako seosko domaćinstvo odmah poslije svjetskog rata zasadilo samo po tri kestenova stabla i po jedno orahovo, mogli bi se sada, kada na svakom koraku osjećamo toliku oskudicu, već prvi kestenovi plodovi izkorišćavati. A koliko bi se time zaštitili ujedno državni kestenici i orašici. Uzmemo li još u obzir, koliko nam je kestenovo drvo potrebno za proizvodnju štavila kao t. zv. taninsko drvo, i da se i tehničko drvo može u razne svrhe upotrebiti, onda bismo mrne duše mogli reći, da je uzgoj kestenovog drveta naša narodno-gospodarska potreba. Šumsko gospodarstvo moglo bi učiniti još jedan korak dalje. A i treba da ga učini. Već smo govorili o uzgoju i oplemenjivanju kestena i oraha na posebno izdvojenim površinama kao u voćnjaku. Na isti način mogu se vrtnim uzgajanjem dobiti i razne vrsti oplemenjenih jagoda, malina, kupina i drugih plodova. Šumsko gospodarstvo´mora i u tom pravcu da proširi djelokrug svoga rada, jer mora da na tržište baci najbolje, što se uzgojem može postići. Šumari su danas premalo gospodari (ekonomi). A trebalo bi da su u prvom redu baš to. Svaki pedalj šume i šumskog zemljišta trebalo bi da gospodarski izkoriste, da izkoriste sve proizvode, koje šuma i šumsko zemljište daje i koje može dati. Pa ako je koji d o njihovog zemljišta prikladan za voćarstvo, moraju biti i — voćari. Od uzgajanja i oplemenjivanja plodova šumskog drveća i grmlja na spomenuti način je samo jedan korak do voćarstva. Ist na, možda to nije pravi poziv šumara, ali je svakako dužnost i zadaća šumskog gospodarstva, da izkoristi sva slobodna šumska zemljišta na način, koji će najviše koristi don´eti. Ako su šumari na području današnjeg protektorata mogli imati svoje vlastite pivovare, mljekare i donositi na tržište pivo, maslac, sir i druge mliečne proizvode, onda se i naši šumari pored uzgajanja ljekovitog i aromatičnog bilja, od koj h se mnoge u nas nalaze u svom optimumu, i pored uzgajanja šumskih plodova mogu baviti i uzgajanjem plemenitog voća, kada su naši krajevi tako pr kladni za uzgoj voća. U svakoj šumariji u krajevima, koji su iole prikladni za voćarstvo, treba osnovati po jedan veliki državni voćnjak, 2—3 ha površ ne, u suvislom kompleksu, ili više manjih, koji nisu razdaleko jedan od drugoga, da troškovi uzgoja, njege i nadzora budu što manji. Voćnjaci treba da leže u blizini šumar ja ili koje lugari je. Osim toga mora svaka šumarija a i svaka lugari ja imati svoj deputatni voćnjak, da se šumskom osoblju s jedne strane pruži pril ka, da se upozna sa tom granom gospodarstva, a s druge strane zato, jer će svatko posvetiti veću pažnju i državnom voćnjaku, ako ima i svoj deputatni voćnjak, od kojeg će sam vući korist. Izbor mjesta za voćnjake, izbor voćaka, način obrade zemljišta, nač n uzgoja i njege, imali bi šumari odrediti po stručnom mišljenju i u sporazumu sa kotarskim agronomom. Naše voćarstvo moralo bi se u mnogom unaprediti, dok se ne digne do one visine, na kojoj bi po povoljnim mjestima naših krajeva za razvoj voćarstva mo ralo stajati. Nema dvojbe, da je podići voćarstvo veoma težka zadaća. Ona sigurno iziskuje trajnu energ čnu promičbu voćarstva, a i sam uzgoj voćnjaka zahtieva mnogo rada i truda. Ne vidim, tko bi danas bio u mogućnosti, da tu zadaću sa stvarnim (faktičnim) uspjehom resi. A danas, kada živimo u pomanjkanju svega, i kada je seosko stanovničtvo osjetilo, kako se i voće može dobro unovčiti, danas bi možda bilo najzgodn´je vrieme, da se energično pristupi toj zadaći unapređenja voćarstva. Uvjeren sam, da bi tu zadaću najbolje i najbrže riešili šumari, jer su oni po svojoj organzaciji preko svojih šumarija i pomoćnog osoblja u najbližem doticaju (kontaktu) sa narodom. Oni su zato upravo predestinirani za rješenje te zadaće. Šumari bi sa svojim pomoćnim osobljem mogli i morali da vrše na sva kom koraku promičbu, da se uzgajaju voćke i podižu voćnjaci, da narod savjetuju u izboru voćaka, da ga upućuju u način uzgoja i njege, da inu oplemenjuju voćke ciepljenjem i t. d. Sve će to biti skopčano sa novim, težkim naporima i sa velikim 293 |