DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 3 <-- 3 --> PDF |
^ HRVATSKI ŠUMARSKI LIST GOD. 66. SVIBANJ 1942. Ing. M. ŠPIRANEC (Sv. Ivan Zelina): O NAŠOJ ŠUMARSKOJ BROJIDBI ETWAS VON UNSEKER FORSTSTATISTIK ´ — -—;- -- Danas je već obćenito priznata važnoL,t brojidbe i njezina velika uloga u svim granama ljudske djelatnosti. Brojidba je temelj, na kojem počiva svaka smišljena radnja oko uređenja i poboljšanja prilika bilo koje vrsti narodnih ili državnih potreba. Ona je putokaz, koji nam daje smjer, u kojem treba da se razvije neka akcija, barometar koji osjetljivo bilježi svaku promjenu na bolje ili gore u svakoj grani prirada, prosvjete ili uljudbe uopće. Točna i podpuna državna brojidba pokazuje s jedne strane jasnu sliku stanja neke države i njezine mogućnosti u proizvodnji materijalnih i duhovnih dobara, a s druge strane odkriva potrebe radi pokrića možebitnog manjka ili upodpunjenja nedovoljne proizvodnje. Na temelju brojidbe mogu se praviti osnove za budućnost i odrediti mjere, koje su nuždne za izvedbu tih osnova. Posve je izključeno, na primjer, da bi Njemačka u sadašnjem ratu mogla postići tolike uspjehe, da se nije za vremena temeljito priredila. Ne malu zadaću obavila je u pripremama točna brojidba, koja je dala jasnu sliku mogućnosti i pokazala na eventualne nedostatke, koji su uklonjeni, te tako stvorila mogućnost izrade preciznog plana vođenja rata (ili bolje reći planova — zbog različitih mogućih obrata i situacija, koje su se imale predvidjeti za vrijeme trajanja samoga rata). Za mnoge je zemlje šumarstvo jedna od najvažnijih grana narodnog prirada. Zbog toga je nuždno, da i ta grana prirada imade točnu i podpunu brojidbu, kako bi se dobila vjerna slika stanja šumarstva i šumarska politika zemlje postavila na zdrave temelje. Među takove države, u kojima šumski prirad ima veliku ulogu u općenarodnom gospodarstvu, pripada i Hrvatska. Radi toga. je potrebno, da i mi uredimo našu šumarsku brojidbu tako, da nam bude ogledalo prilika i mogućnosti na tom polju. To je potrebno i zbog toga, što cijela država ne pruža jednoličnu sliku u pogledu važnosti šumarstva odnosno u pogledu načina vođenja šumarske politike. Mora se priznati, da danas još nemamo točne i pouzdane brojidbe šuma i šumskog prirada. Prije prvog svjetskog rata imali smo dosta dobre podatke, ali ti danas više ne odgovaraju stanju u naravi, a poslije rata nije se odmah od početka počelo sustavno prikupljati i obrađivati gradivo. Od vremena do vremena mijenjao se okvir i obseg traženih podataka — tapkalo se, tako reći, u tami, bez pravog i određenog cilja. Tek izdavanjem »Uputstava za vođenje statistike šuma i šumske privrede«, koja su izašla početkom god. 1939., udaren je temelj i izrađena osnova, po kojoj se trebala urediti šumarska brojidbena služba. Međutim u samom provođenju ove osnove pošlo se krivim putem. Godinama nismo imali sustavnu i jedinstvenu brojidbu niti izgrađenu organizaciju prikupljanja podataka, a novim se »Uputstvima« htjelo u roku ođ jedne godine stvoriti obsežnu i razrađenu (detaljiranu) šumarsku statistiku. Posao prikupljanja podataka i sređivanja istih pao je u glavnom na kotarske šumare, koji su ga morali svladati pokraj ostalih redovitih poslova, a doŠao 129 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 4 <-- 4 --> PDF |
je taj posao baš u vrijeme, kad su kotarski šumari bili upravo obasipani raznim vhitnim, povjerljivim« i t. d. raspisima vojničke prirode, kojima su također morali udovoljavati na vrijeme i po mogućnosti što točnije. Razumljivo je, da je šumarska brojidba kod toga loše prošla, jer — nemojmo se zavaravati — premda se danas obćenito priznaje i uočuje golema važnost statistike, većina šumara »na terenu « ipak daleko veću važnost i prednost pridaje poslovima uređivanja i uzgajanja šuma te šumarskog redarstva, dok za brojidbu ostavlja tek možebitno preostalo vrijeme. Pogriješna je bila predpostavka izrađivača spomenutih »Uputstava«, da se za prvu (1938./39.) godinu sastavi podpuna brojidba, makar i ne sasvim točna, jer za valjano izpunjenje svih 39 obrazaca statistike treba mnogo više vremena, nego što ih kotarski šumari posvećuju i mogu posvećivati statistici. Bilo je zamišljeno, dakle, da se za 1938./39. godinu sastavi makar i netočna, ali podpuna brojidba, koja će se tokom daljnjih godina popravljati i nadopunjavati tako, da bi za nekoliko godina dobili točnu, razrađenu i podpunu statistiku. Međutim ovdje je učinjena posve kriva psihološka predpostavka. Kad je kotarski šumar konačno nekako složio i »uskladio« sve rubrike i obrazce, da mu se slažu, kako to zahtijevaju »Uputstva« i raspisi, te nakon nekoliko primljenih požurnica odpremio podatke višoj vlasti, onda je olakšano odahnuo i spremio koncept statistike 1938./39. te se predao drugim poslovima. Ali došlo je ubrzo vrijeme, da se slaže statistika za 1939./40. Sad bi, dakako, trebalo, prema namjeri izrađivača »Uputstava«, pregledavati, nadopunjavati i izpravljati prošlogodišnje podatke, prikupiti nove i tako popravljenu brojidbu odaslati višoj vlasti. Ali jedno je teorija a drugo život. Kotarski šumar dospije misliti na brojidbu, kad mu dođe rok za nju, i onda zbog obsežnosti posla nema ni volje ni vremena da je dotjeruje, već je sretan što ima lanjske podatke, od kojih one promjenljive po sjećanju i izkustvu izpravi i na vrijeme dostavi nadležnoj vlasti. Pogotovo je to slučaj na on´m kotarevima, gdje se u međuvremenu desila promjena na mjestu kotarskog šumara. Novopremješteni šumar nije još dobro upoznao svoje područje, pa je sasvim prirodno da se posluži podatcima svog predšasnika od prošle godine (tim prije, što mu nije poznato ukoliko su prijašnji podatci točni i na koji su način prikupljeni). I tako se to ponavlja, odnosno ponavljat će se svake godine. Podatci, koji zbog kratkoće vremena u 1938./39. godini razumljivo nisu mogli biti točni, postali su, eto, temelj, na kojem počiva naša brojidba, i oni će se sa svojim pogriješkama voditi i nadalje, premda ne odgovaraju stvarnosti. To su posijed´ce pogriješnog uvođenja u život »Uputstava«, jer se najedamput htjelo sve, a nije se računalo s mogućnošću izvedbe. Držim, da je trebalo uređenje brojidbe provesti postepeno, ali zato od početka točno sa sigurnim podatcima. U prvom red treba znati točnu površinu šuma i šumskog zemljišta, jer je površina osnova, iz koje se izvode svi drugi podatci. A baš ovdje nalazimo mnogo netočnosti. Površine se kod nas redovito uzimaju iz katastra i gruntovnice (u koliko se prilikom sastava gospodarske osnove ne vrši reambulacija međa), koji se razlikuju od stanja u naravi, jer se promjene u vrsti kulture ne provode redovito (a često se uopće ne provode). Time baš podatci o šumama trpe na točnosti, jer se u katastru i gruntovnici iz kazuju kao šume takve površine, koje to već odavna nisu, već su izkrčene i pretvorene u poljodjelsko tlo. Da dobijemo posve točne površine, trebalo bi provesti obnovu čitavog katastra i gruntovnice. Međutim na to će trebati još dugo čekati, a za potrebe šumarske brojidbe nije ni nuždna baš tako velika točnost. Dovoljno bi bilo sastaviti samo »šumski katastar«, t. j . obaviti premjer samo šumskih površina, koji bi služio izključivo u šumskobrojidbene svrhe. Šumske površine mogle bi se snimiti, recimo, pomoću Bezardove busole radi ustanovljenja veličine. Taj bi posao mogli obaviti kotarski šumari u primjerenom roku, ili bi ga obavile, radi pospješenja samoga posla, posebne »terenske sekcije«, koje bi tom prilikom prikupile i ostale podatke vezane s površinom (opise šuma po vrsti sastojina, po vrsti drveća, uzgoju, starosti i debljine stabala i t. d.). Naravno da bi se kod tog posla izpustile šume, za koje postoje uređajni elaborati s izmjere 130 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 5 <-- 5 --> PDF |
nom površinom. Na taj bi način dobili za potrebe šumarske brojidbe dovoljno točnii ukupnu površinu šuma. U mnogo slučajeva moći će se prilikom snimanja odrediti i međe šuma pojedinih šumovlasnika, no bit će mnogo slučajeva, gdje će se to moći veoma težko ili se ne će nikako moći ustanoviti. Mislim ovdje na komplekse privatnih šuma malih seljačkih šumoposjednika, gdje mede nisu u naravi označene. Da se saznaju međe, morali bi prilikom snimanja biti prisutni i dotični šumovlasnici, te bi se iste prema njihovu izkazu unosile u skicu. Ne treba ni spominjati, da bi tom prilikom dolazilo do raznih neželjenih izpada (prepirke zbog međe i si.). Ipak bi tako dobivene granice kao i površine bile samo približne, a za samu brojidbu nije ni važno, da se znadu međe ovih malih šumskih posjeda, koji su često tako malene površine, da u nacrtu (karti 1 : 100.000) ne bi uopće dolazile u obzir. Dovoljno je znati za neki suvisli kompleks, koji pripada takvim šumovlasnicima, koliko imade u njemu vlasnika i kolike su od prilik e površine pojedinog od njih (ovdje bi se mogli upotrijebiti podatci gruntovnice ili dapače izkazi samih vlasnika, jer se ne radi o površini šume, kao takove, već o podatcima o veličini šumskog posjeda, odnosno gospodarstva, za obrazac 8 brojidbe). Za veće privatne šumske posjede, na pr. od 30 ha na više, trebalo bi svakako snimiti i međe njihove. Dobivši tako osnovne brojidbene podatke t. j . površine i opise šuma, mogli bismo izpuniti prvih 15 obrazaca statistike, koji prikazuju u glavnom stanje šuma i proizvodnu sposobnost njihovu. Posljednji od ovih t. j . obrazac 15 (»Proizvodna sposobnost šuma«) za sada je najviše izložen opasnosti da bude popunjen podatcima, koji su daleko od stvarnosti. To proizlazi odatle, što su podatci obrazaca 1—14 prilično nesigurni, a izkazivanje drvne mase i prirasta uzko je vezano s površinom. Za približno točne podatke u obrazcu 15 potrebno nam je__za sve šume u kotaru (razlučeno po vrsti vlasništva), ili točnije rečeno za svak u sastojinu, ne samo točna površina, već i opis šume (vrst drveća, starost, obrast i bonitet tla). Ovo je za sada moguće dati donekle samo za državne, imovinske i neke šume iz § 56. zakona o šumama i to ne posve točno. Za najveći dio posebničkih šuma, a osobito za male seljačke šumske posjede, to je sada upravo nemoguće znati, jer se ne vodi o njima nikakova očevidnost. Kako je već naprijed spomenuto, potrebni podatci za kratki opis ovih šuma mogli bi se pribaviti prilikom snimanja njihovih površina, te onda računom izvesti potrebni zaključci. Posebnu potežkoću predstavljaju za kotarske šumare promjenljivi podatci od 16. obrazca dalje, koje treba svake godine prikupljati i sređivati. Za državne šume i ostale veće šumoposjednike, gdje se vode očevidnici o sječama i drugim izkorišćavanjima šuma, to je razmjerno jednostavan posao. Ali na potežkoće opet nailazimo kod malih privatnih šumovlasnika. »Uputstva« doduše propisuju, da se od ovakovih šumoposjednika podatci pribavljaju t. zv. anketnim putem, to jest izravnim izpitivanjem samo stanovitog broja pojedinih tipova statističkih objekata (šum. posjeda, kućanstva, obrta i t. d. Računanjem prosječnih podataka za pojedini tip i množenjem s ukupnim brojem pojedinih tipova dobivaju se traženi podatci. Ali potežkoća leži baš u izravnom izpitivanju pojedinih tipova, osobito kad se radi o seljačkim gospodarstvima i obrtima. Nepovjerenje i nerazumijevanje za samu svrhu brojidbe uzrok je davanju često posve krivih podataka ili pače uzkraćivanju svakog podatka (bojazan da se ne radi možda o odmjeri poreza ili o oduzimanju zemljišta i t. d.). Svako obrazlaganje i upućivanje, da se radi samo o stastističkim podatcima, koji ne će imati nikakovih posljedica u posjedu razpolaganja imovinom, često puta ne pomažu ništa, a često imaju pače i protivan učinak, jer seljak misli da se hoće zaobilaznim putem doći do pravog cilja. Osobito je takovo mišljenje danas, kada se u svrhu pravilne prehrane vrše razna popisivanja i prisilni odkupi živežnih namirnica. Prema tomu često puta, ili bolje rečeno, gotovo uvijek, šumaru ne preostaje drugo, nego da podatke o sječi i potrošnji drveta te o izkorišćenju nuzgrednih šumskih užitaka, dobije na posve zaobilazni i kao slučajni način t. j . u razgovoru prilikom uredovanja povodom sasvim druge stvari. Naravno da tako »uzputne« podatke treba na više mjesta prikupiti i provjeriti (odnosno procjeniti) njihovu vrijednost i upotrebu i tek onda ih uzeti u račun. Sav taj posao također iziskuje dosta vremena i ne može se odrediti rok za njegovo svršavanje — a za brojidbu je važno, da bude na vrijeme izrađena, inače gubi svoju vrijednost. 131 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 6 <-- 6 --> PDF |
Budući da zbog navedenih potežkoća kod sakupljanja podataka od malih seljačkih šumovlasnika ne može za sada očekivati točne podatke o izkorišćavanju šuma i upotrebi šumskih proizvoda, to se moramo zadovoljiti barem sa približnim podatcima. Ovi su podatci u glavnom važni za lokalne potrebe radi orijentiranja o obskrbi pučanstva unutar jednog kotara. Obskrba drvetom pasivnih krajeva, kao i izvoz iz države, pada najviše na teret državnih šuma, za koje se podatci mogu dobiti priličnom točnošću, izuzevši neuređene državne šumske komplekse u Bosni. Normaliziranjem prilika i zgodnom promičbom, moći će se s vremenom postići i kod malih privatnih šumoposjednika svijest o pravoj svrsi brojidbe, a onda će se i za privatne šume moći dobiti točni i sigurni podatci. To je, dakako, stvar budućnosti, ali moramo imati na umu, da valjanu i zaista korisnu brojidbu ne možemo stvoriti na brzu ruku, već za to treba dovoljno vremena i u mirno doba, a pogotovo u doba velikih potresa i previranja. ZUSAMMENFASSUNG. Der Verfasser stellt das Bediirfnis đer Griindung einer genauen und bewahrten kroatischen Forststatistlk dar, gibt Vorschlage fiir ihre allmahliche Elnrichtung und zwar der Schwierlgkeiten wegen, welche die Bezirksforster bei dem Sammeln der Daten haben. 132 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 7 <-- 7 --> PDF |
Ing. STJEPAN KANOTI Zagreb ZADRUŽNO ŠUMSKO GOSPODARSTVO GEMEINSCHAFTLICHE FORSTVVIRTSĆHAFT (Svršetak) Mali šumoposjednik prodaje obično samo šumske poluprerađevine: cjepanice i oblu građu, jer nije u stanju preraditi šumske proizvode u gotove trgovačke artikle. Preko granica naše Države izvozi se godišnje nekoliko stotina tisuća kubika šumskih polufabrikata, koji se tamo dalje prerađuju i onda vraćaju k nama, ali deset puta skuplji, nego su izašli iz naše Države. Na taj način na našem drvetu najprije dobro zarađuju naši domaći posrednici, zatim strani posrednici i strani radnici, a onda se taj isti materijal, samo u drugom obliku, vraća opet k nama. Tada ga plaćamo po kilogramu a ne po kubnom metru. Međutim bi bilo pravo, da sva ta zarada ostane u rukama onoga, koji je na tim proizvodima radio, to jest u rukama našeg malog šumskog posjednika i našeg radnika. Pod sadašnjim prilikama i uslovima to je međutim nemoguće Za 5 ili najviše 10 hektara šume naš mali šumoposjednik ne će i ne može podizati pilanu ili bilo kakvu tvornicu za preradu drveta.. Jedino zadrugarstvo spašava i u ovom slučaju. Preradbom drveta u gotove trgovačke artikle ostat će u rukama naših malih šumoposjednika sva ona dobit, kojom bi se inače koristilo samo nekoliko osoba i to većim dijelom stranaca. U nekim našim krajevima razvijeni su razni kućni obrti, pa među njima ima mnogo i takvih, koji se bave izradbom raznih predmeta iz drveta. Ovaj obrt je međutim svuda slabo ili nikako organiziran, pa seljak nema od njega bogzna kakve koristi, jer svu izrađenu robu mora i opet prodavati raznim seoskim prekupcima, koji mu plaćaju minimalne cijene, pa na njoj samo oni dobro zarađuju. Organizacijom takvih kućnih obrta na zadružnoj osnovi, mnogi do sada zaostali i siromašni krajevi bili bi moralno i materijalno preporođeni! Pošto mali šumoposjednik ne može svoje šumske proizvode prodavati izravno velikim drvarskim poduzećima ili konzumentima, ne preostaje mu drugo, nego svoje drvo dovoziti na najbliže domaće tržište. Posljedice su toga očite: lokalna tržišta postaju prenatrpana šumskim proizvodima. I zaista, u šumovitim krajevima nailazimo na drvo i drVne proizvode svuda: na željezničkim postajama, na posebničkim skladištima, na cestama, ulicama, mjesnim trgovima i uopće svuda, gdjegod ima makar kakvi prazni prostor, gdje se drvo može istovariti i složiti. Ovakva slika nam pruža dojam, da ima drva svuda u izobilju, pa mu stoga i cijena pada. Zadruga, međutim, sve ovakve pojedinačne male količine drveta, koje su rasijane po raznim mjestima, sabire na svom skladištu te ih povremeno šalje izvan područja lokalnog, tržišta. Time postaju lokalna tržišta slobodnija, dobiva se utisak da drva nema tako mnogo, pa je stoga i lokalna potražnja za drvom veća od ponude. Tako zadruga indirektno pomaže i onim šumo posjednicima, koji nisu članovi zadruge, jer i oni mogu uslijed toga svoje drvo lakše i bolje prodati u svom mjestu. Tarifna politika sviju država daje obično velike pogodnosti za prijevoz one robe, koja se odprema na velike udaljenosti i u velikim količinama. Ovom pogodnošću snizuju se kadkada znatno podvozni troškovi, a prema tome se povećava čista dobit, što je kod prodaje svake robe od velike važnosti. Mali šumoposjednik nema od te pogodnosti nikakve koristi, jer odprema redovno samo neznatne količine drveta i to obično volovskom ili konjskom zapregom, koja je redovno najskuplja i najsporija. Savezi šumskih zadruga, koji raspolažu s velikim količinama raznog drvnog materijala, mogu se u velikoj mjeri koristiti takvim povlasticama i pogodnostima, a time se indirektno koriste i sami zadrugari, čije drvo zadruge, odnosno zadružni savezi, puštaju u promet. Sve naprijed spomenute prednosti šumskog zadrugarstva u pogledu trgovine drvetom takve su prirode, da se njima mogu koristiti ne samo mali nego i veliki šumoposjednici a naročito: općine, sela, samostani pa i posebnički veliki šumoposjednici. Šumske zadruge, koje se osnivaju u prvom redu u svrhu zajedničke pro 133 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 8 <-- 8 --> PDF |
daje šumskih proizvoda, imaju dakle isto toliku važnost za velikog kao i za malog šumoposjednika. Time nismo još sasvim iscrpili sve one prednosti, koje pruža zadružni prirad u šumskom gospodarstvu u trgovačkom pogledu. Razvitkom šumskih zadruga i zadružnog šumskog pokreta otvarati će se šumskim zadrugama sve šire polje rada naročito u oblasti trgovine šumskim proizvodima, čime će se ujedno ostvaritijedan stalniji i solidniji čimbenik za određivanje cijena na drvnom tržištu. Konačno se moramo s nekoliko riječi osvrnuti i na prednosti šumskog zadrugarstva s obzirom na šumsko-redarstvene i opće društvovne prilike i potrebe. Pobude za osnivanje šumskih zadruga u šumsko-redarstvene i opće društvovne svrhe nisu šumoposjednicima tako blize. Možemo sigurno ustvrditi, da će za osnivanje takvih zadruga vrlo rijedko doći pobuda od samih šumoposjednika. S tim e j e dobro računao i Zakon o šumama, kada je u §-u 108. odredio osnivanje prisilnih šumskih zadruga. Ovakve prisilne šumske zadruge Zakon o šumama propisuje samo za privremeno i stalno zaštitne šume, dakle za šume, koje zbog svojeg naročitog karaktera imaju u prvom redu služiti nekom općem dobru, nekom javnom probitku, a tek drugostepeno probitcima njihovih vlasnika. Zakonodavac je vrlo dobro predvidio, da mali šumski posjedi sa joovršinom do 100 hektara nisu u stanju vršiti sve one zadatke, koje su im kao takvima u prvom redu namijenjene, pa se stoga moraju udružiti u šumske zadruge, kako bi tim funkcijama mogle lakše udovoljavati i kako bi državna vlast mogla nad udruženim švimskim posjedima lakše vršiti nadzor. Iz dosadašnjeg smo razmatranja vidjeli, da se na velikom šumskom posjedu lakše provode sve one gospodarske i uzgojne mjere koje su potrebne, da šumsko zemljište stalno ostane dovoljno^ obrašteno drvećem. Tim samim je osigurana i mogućnost provedbe svih šumsko-redarstvenih mjera, kojima se želi spriječiti odronjavanje i puzanje zemlje, stvaranje usova, nagle poplave i promjene u temperaturi, stvaranje močvara a š time i nezdravih krajeva, stvaranje bujica te stvaranje i širenje naše velike narodne nesreće — golog Krša. Udruženi mali šumoposjednici lakše će se obraniti i od svih tih nevolja i nesreća, a osim toga će u zadruzi steći i jači osjećaj odgovornosti i prema društvu i prema općim probitcima zajednice. Kako i u kojem će se pravcu kod nas razvijati šumsko zadrugarstvo i dali će se uopće stvoriti povoljni uslovi i mogućnost za njihov razvitak, teško je već sada predvidjeti. Činjenica je, da je narod izgubio mnogo povjerenja u sve, što je zajedničko, a pogotovo u zajedničku imovinu. Za to je potrebno iz temelja mijenjati dosadašnju strukturu komunalnog šumskog posjeda, a potreban je i požrtvovan rad u samom narodu, kojemu treba opet vratiti vjeru u njegov tradicionalni zadružni način života. VI. ORGANIZACIJA ZADRUŽNOG SELJAČKOG ŠUMSKOG GOSPODARSTVA. Od neostvarenih zadataka šumarske politike, predviđenih Zakonom o šumama, ostao je do sada neostvaren i neriješen i problem zadružnog gospodarstva seljačkih šumskih posjeda, predviđen u § 107—111 Zakona o šumama. U smislu § 180 istoga Zakona nisu se ove odredbe mogle odmah po stupanju na snagu Zakona primjenjivati, nego tek onda, kada se donese zako n o zadru gama . Kako je zakon o zadrugama donesen tek 11. rujna 1937. god., ostale su i sve pomenute odredbe u pogledu osnivanja šumskih zadruga samo pusto slovo na papiru. Prije nego pređemo na razmatranje organizacije našeg seljačkog šumskog gospodarstva na zadružnoj osnovi, potrebno je istaći barem najvažnije principe Zakona o zadrugama, jer se oni primjenjuju i na šumske zadruge. Gospodarska zadruga je u smislu tog zakona društvo neodređenog broja članova (zadrugara) sa promjenljivim brojem poslovnih udjela, u kome svaki član učestvuje neposredno i ,koje zajedničkim vođenjem poslova, po načelu uzajamne pomoći članova, ima zadatak da unapređuje njihov prirad. 134 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 9 <-- 9 --> PDF |
Zadruga se može baviti svakim nezabranjenim radom, koji može uvećati prihode ili smanjiti rashode zadrugara. Zadruga ili ne dijeli zadrugarima poslovni višak ili ga dijeli u razmjeru posla pojedinog zadrugara. Zadruga ne daje tantijeme članovima upravnog i nadzornog odbora, a rezervni fond ne može ni u kom slučaju dijeliti među svoje zadrugare. Zadruge u načelu rade samo sa svojim zadrugarima i sa svojim zadružnim savezom; slučajevi, kad zadruga može raditi i sa nezadrugarima, točno su određeni zakonom. Jamstvo zadrugara za obaveze zadruge može biti ograničeno ili neograničeno. Kod ograničenog jamstva svaki zadrugar jamči najmanje još jednostrukim iznosom svojih upisanih udjela, a kod neograničen(\a jamstva cijelom svojom imovinom. Zadrugu može osnovati najmanje de^et osoba, koje neograničeno raspolažu svojom imovinom i koje pismeno izjave, da žele osnovati zadrugu (osnivači). Za osnivanje zadruge nije potrebno nikakvo predhodno odobrenje. Zadruga pravno obstoji, kad se upiše u zadružni registar trgovačkog, odnosno okružnog suda, na čijem se području nalazi sjedište zadruge. Zadrugu osnivaju osnivači na osnivačkoj skupštini, koja prima i pravila zadruge. Ako se zadruga ne prijavi za upis u zadružni registar u roku od šest dana od dana osnivačke skupštine, smatra se da nije osnovana. Svoje pravo odlučivanja o poslovima zadruge zadrugari vrše na skupštinama osobno. Svaki zadrugar ima pravo samo na jedan glas, a kod proizvođačkih i prodajnih zadruga i više, ali najviše pet glasova. Iznos pojedinog poslovnog udjela u zadruzi određuje se pravilima. U jednoj zadruzi udjeli ne mogu biti raznih iznosa. Pravila određuju koliko poslovnih udjela pojedini zadrugar može upisati više, nego je pravilima obvezan. Dok je zadrugar član zadruge ne može mu se vratiti poslovni udio. On ima pravo samo na dio poslovnog viška. Zadrugar, koji ima više poslovnih udjela nego ih je bio dužan upisati, može takve udjele odkazati u roku predviđenom pravilima, ili prenijeti na drugog zadrugara ili na osobu, koja ima uslove za sticanje članstva u zadruzi. Pravnim poslom među živima jedan poslovni udio može se prenijeti samo na jednu osobu. Upisom u zadružni registar zadruga postaje pravna osoba i trgovac u smislu trgovačkog zakona. Zadruga ne mora biti učlanjena u prinudnim udruženjima po Zakonu o radnjama kao ni u trgovinskim, industrijskim, zanatskim i apotekarskim komorama.! Zadruge osnovane po propisima Zakona o zadrugama, ne podpadaju pod odredbe Zakona o radnjama. Iznimke predviđa sam zakon. Svaka zadruga mora biti članica jednog saveza Ministar seljačkog gospodarstva ima pravo nadzora nad radom Glavnog saveza i nadzora nad radom zemljoradničkih zadruga i njihovih saveza. Nad radom zanatlijskih, trgovačkih i industrijskih zadruga i zadruga za osiguranje, kao i njihovih saveza, izuzev one koje se bave poljoprivrednim osiguranjima i njihove saveze, kao i nad radom zadruga i saveza privatnih namještenika i građana vrhovni nadzor vrši Ministarstvo trgovine i industrije nad radom zdravstvenih, apotekarskih i radničkih zadruga i njihovih saveza Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja, a nad radom saveza i zadruga državnih službenika ministar financija. Od dana obnarodovanja ovoga zakona nove privredne zadruge mogu se osnivati samo po propisima ovog Zakona. Razmotrimo li pobliže pojam zadružnog prirada, kako je ona zamišljena po odredbama Zakona o zadrugama, naići ćemo u tom pogledu na neka načela i norme, koje se u osnovi razlikuju od analognih odredaba Zakona o šumama. Stiče se utisak, da Zakon o zadrugama nije uopće ni obuhvatio šumske zadruge, barem ne u onom smislu, kako su one zamišljene Zakonom o šumama i da kod donošenja Zakona o zadrugama predstavnici šumskog prirada nisu uopće bili ni konsultirani. 1 Međutim § 5. Zakonske odredbe o komorama i stručnim zajednicima od 18. IV. 1942. (Narodne novine br. 87. od 20. IV. 1942.) »Izuzetno od propisa si. 1. § 53. zakona o priradnim zadrugama od 24. rujna 1937. komorama pripadaju sve gospodarske zadruge«. (Op. ur.). 135 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Zakon o šumama razlikuje dva tipa šumskih zadruga, i to: prisiln e i fa kultativne zadruge. Prisilne zadruge stvaraju se za stalno i privremeno zaštitne šume, koje imaju zapravo samo tu svrhu, da organima državnih vlasti omoguće lakšu kontrolu i primjenu šumsko-redarstvenih mjera. One se ne osnivaju u interesu i po želji i slobodnoj volji zadrugara, nego su, možemo kazati, samo jedna posebna mjera za zaštitu obćih i javnih interesa. I fakultativne šumsk e zadruge , predviđene u §§ 107. i 109. Zakona o šumama, imaju osobina prisilnih zadruga, jer i u takve zadruge moraju pristupiti svi oni šumoposjednici, čije se šume nalaze u jednoj priradnoj cjelini, ako 7´> posjednika, čije šumske površine iznose više od -´/´ vrijednosti te cjeline, osnuju šumsku zadrugu. Zakon o zadrugama ne poznaje međutim nikakve prisilne zadruge, nego je, naprotiv, princip slobodnog i dobrovoljnog udruživanja naročito istaknut u §§ 3. i 39. toga Zakona, gdje je određeno, da zadrugu mogu osnovati osobe, koje pismeno izjave, kako žel e osnovati zadrugu. Pristupne izjave u neku zadrugu moraju biti bezuslovne. Zadruge, u smislu Zakona o zadrugama, temelje se dakle na principu slobodne i dobrovoljne pogodbe između više osoba, koje se obvezuju, da će nastojati svojim stvarnim udjelom kao i svojim radom postići neki zajednički cilj, koji inače kao pojedinci postići ne bi mogli, ili barem ne tako lako. Jedino ovakve zadruge mogu imati svoje idejno i moralno opravdanje. Protivno ovome načelu zadružnoga prirada — slobodnoj i dobrovoljnoj pogodbi između zadrugara — Zakon o šumama suprotstavlja načelo prinudnih mjera u cilju zaštite javnih probitaka. Ovakve institucije ne mogu se međutim ni smatrati »privrednim zadrugama« u smislu načela zadružnog pokreta. To su zapravo komunalne institucije stvorene silom zakona i posredovanju države, te imaju u prvom redu štititi javne probitke, a tek posredno probitke svojih članova, koji zapravo i nisu pravi zadrugari. Po Zakonu o zadrugama za osnivanje neke zadruge potrebno je najmanje deset osoba, koje pismeno izjave da žele osnovati zadrugu, dok su po Zakonu o šumama za osnivanje šumske zadruge dovoljne i dvije osobe. Po Zakonu o zadrugama pojedini poslovni udjeli u istoj zadruzi ne mogu biti različiti. Svi udjeli moraju biti jednaki. Kod šumskih zadruga to nije uobće moguće. Udio u šumskoj zadruzi je šumski posjed, s kojim zadrugar stupa u zadrugu. Ti posjedi su vrlo različiti i po površini kao i po stanju same šume, pa prema tome i po vrijednosti. Sve ove bitne kao i druge manje važne razlike u osnovnim načelima zadružne prirada po Zakonu o zadrugama i Zakonu o šumama ozbiljna su smetnja osnivanju šumskih zadruga, jer § 117. pomenutog Zakona o zadrugama jasno određuje, da se od dana obnarodovanja ovog zakona, mogu zadruge osnivati samo po propisima ovoga zakona. Zakon o zadrugama, koji je imao predhoditi i pospješiti osnivanje šumskih zadruga, ne samo da to osnivanje nije ubrzao, nego je, naprotiv, svojim odredbama to osnivanje skoro onemogućio. Ne preostaje nam dakle drugo, nego potražiti drugi put i druge načine za organiziranje našega seljačkog šumskog gospodarstva. Uostalom držimo, da bi šumske zadruge, osnivane po odredbama i načelima Zakona o zadrugama, bile preslaba brana golemom i snažnom valu individualnih težnja u šumskom priradu, pa su za reorganizaciju seljačkog šumskog gospodarstva potrebne mnogo radikalnije mjere; ne smijemo izbjegavati čak ni prisilne mjere. Ovakve mjere mogu se opravdati neophodnom potrebom, kako bi se što prije stalo na put suvremenom pokretu za komadanjem" velikih i u gospodarskom pogledu suvislih šumskih objekata. Istakli smo, da se naše šumsko gospodarstvo uobće, a napose seljačko šumsko gospodarstvo ne smije voditi principom najvećeg rentabiliteta, nego, prije svega, potrebama narodnog života a napose potrebama narodnog života a napose potrebama seljačkih gospodarstva. U cilju što ispravnijeg i svrsishodnijeg riješenja ovog pitanja potrebno je prema tome prije svega dobro poznavati sve one potrebe, koje naša seljačka gospodarstva podmiruju u šumi. To na sreću nije tako težak problem. Teže će se odrediti količina i opseg tih potreba, a još teže naći odgovarajući šumski objekti, odgovarajući produktivni šumski kapitali, koji bi bili u stanju svojim kapacitetom proizvodnje podmirivati sve te potrebe. Kada riješimo i to pitanje, onda konačno dolazi na red najvažniji i najdelikatniji problem: na kakve pravne 136 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 11 <-- 11 --> PDF |
i ekonomske temelje treba postaviti seljačko šumsko gospodarstvo, da ono što bolje odgovara određenoj svrsi. Na ustanovljenju seljačkih potreba na drvu mi se ovdje ne ćemo a niti ne možemo mnogo zadržavati. Na to pitanje, a naročito pak na pitanje količine i opsega tih potreba moći će dati odgovor samo državna administracija, koja jedino ima mogućnost takve podatke prikupiti i srediti. Moramo naročito naglasiti, da kod toga treba uzeti u obzir sve, pa i najsitnije potrebe seljačkog gospodarstva; ne treba zaboraviti ni lokalne potrebe, koje inače dolaze u obzir samo u nekim predjelima države. Kod toga treba imati pred očima, kako će se neke od tih potreba sa napredovanjem civilizacije i kulture stalno smanjivati (na pr. mjesto otvorenih ognjišta doći će štednjaci i zatvorene peći, mjesto drvenih kuća gradit će se kuće od cigle, kamena i crijepa itd.), dok će se druge potrebe na drvu naprotiv povećavati (na pr. u kućnom obrtu, u seljačkim zanatima itd.). Nakon ustanovljenja tih potreba imala bi se osigurati potrebna šumska površina sa odgovarajućim produktivnim kapacitetom, koja bi mogla trajne podmirivati seljačke opravdane potrebe na šumskim proizvodima. Logično je, da u tu svrhu imaju u prvom redu doći u obzir svi mali privatni šumski posjedi, zatim samoupravne i komunalne šume svih tipova i kategorija. U koliko ove površine nisu dovoljne, imao bi se manjak nadoknaditi odstupanjem potrebne površine državnih šuma. To će naročito može i mora izvršiti u Bosni, i Hercegovini, gdje za to već sada postoje i zakonski uslovi (§ 27. bivšeg Gruntovnog zakona za Bosnu i Hercegovinu i § 184. Zakona o šumama od 1929. godine). Predstavimo, da Nezavisna Država Hrvatska ima oko 4 milijuna hektara šuma i to: 2,5 mil. ha državnih, 1 mil. ha privatnih i 0,5 mil. ha samoupravnih i komunalnih šuma. Uzevši, da poprečni godišnji prirast po hektaru iznosi oko 2 kub. m., to će sveukupna godišnja proizvodnja drveta biti oko 8 milijuna kub. m. Od 7 milijuna stanovništva Nezavisne Države Hrvatske 80% odnosno oko 5,600.000 otpada na seljački stalež. Ako uzmemo da godišnja potrošnja drveta po osobi iznosi oko 1 kub. m., to je za podmirenje svih seljačkih potreba na drvu potrebno osigurati godišnje 5,600.000 kub. m. drveta odnosno 2,800.000 hektara šumske površine. Prema tome za podmirenje tih seljačkih potreba na drvetu nisu dovoljne samo sadašnje privatne i komunalne šume, jer još uvijek postoji manjak na površini od 1,300.000 hektara. Ako uzmemo u obzir još i to, da je poprječni godišnji prira.st u komunalnim i privatnim šumama mnogo manji nego u državnim šumama, to je taj manjak još veći, pa bi za seljačke potrebe trebalo izlučiti najmanje 3 milijuna hektara šumske površine. Ekspropriacijom odnosno ustupanjem državnih šuma u tu svrhu smanjila bi se znatno površina državnih šuma u korist seljačkih šumskih zadruga, pa bi se time postigao i posve drugi omjer između pojedinih kategorija šumskog vlasništva. Državnih šuma ostalo bi samo oko 25´´/o od sveukupne površine ili 1 milijun hektara, a sva preostala šumska površina od 3 milijuna hektara ili 75"/n pripala bi zadružnom seljačkom šumskom posjedu. Državi bi ostale sigurno najudaljenije a prema tome i najbolje i najmanje iskorišćene šume sa godišnjim prirastom oko 3 kub. m. po hektaru, dok bi seljačke zadružne šume, nastale od sadašnjih privatnih, komunalnih i samoupravnih šuma, kao i od u tu svrhu izlučenih periferijskih državnih šuma, predstavljale stvarno naše najgore šume sa poprječnim godišnjim prirastom od 1,5 do 2 kub. m. ili svega 5 do 6 milijuna kub. m. Prema tome imali bi samo dvije, odnosno eventualno tri ka-tegorije šumskog vlasništva: držav. šume, zadružne seljačke šume i vrlo neznatnu površinu privatnih šuma (crkvenih, samostanskih, veleposjedničkih i dr.). Zadružne seljačke šume sa razmjerno velikom površinom davale bi razmjerno male prihode. Sav napor naše šumarske politike trebalo bi dakle skoncentrirati u tome, da se i u ovim šumama postigne što prije povoljniji prirast, da mogu podmiriti sve seljačke potrebe na drvetu. Šumarski stručnjaci odnosno upravitelii seliačkih zadružnih šuma imali bi dakle jedan veliki i odgovorni zadatak, da iz ovako grupiranih raznih i sitnih šumskih posieda s vremenom stvore tipične seljačke šumsko-gospodarske jedinice i cjeline, koje bi sa povećanjem seljačkih potreba na šumskim proizvodima davale i sve veće šumske prihode. U tu svrhu trebalo bi ispitati i utvrditi bit mnogih šumsko-gospodarskih i šumsko-uzgojnih problema, koji su nam sada još nepoznati i neriješeni, a od čijeg ispravnog rješenja 137 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 12 <-- 12 --> PDF |
ovisi mnogo´buduća produktivna sposobnost našeg seljačkog šumskog posjeda, koji u usvojenom sadašnjem stanju ne može podmiriti ni ´/´ seljačkih potreba na šumskim proizvodima. Tih problema koliko praktične toliko i naučne važnosti ima u našem šumarstvu vrlo mnogo, a mnogu se najispravnije riješiti samo putem ispitivanja i pokusa. ( ( Moglo bi se možda s pravom prigovoriti, te nije opravdano, da se tako dalekosežne i osnovne izmjene u pogledu šumskog vlasničtva izvrše samo u svrhu podmirenja seljačkih potreba na drvu i ostalim šumskim proizvodima. Mi to i ne mislimo i ne predlažemo. Svakako, da naše šume moraju u prvom redu podmiriti svu našu domaću potrebu. Kod raspodjele šumskih proizvoda za domaće potrebe moramo, međutim, računati sa stvarnošću, prema kojoj šumu kod nas najviše treba seljak, pa je prema tome i opravdano, da šumski prirad kod nas bude organiziran tako, te on prije svega podmiruje naše najveće i najvažnije domaće potrebe, a to su potrebe seljačke. Od sveukupne površine naših šuma treba dakle u prvom redu izlučiti onu površinu, koja je potrebna za podmirenje naših domaćih narodnih potreba. Jedan od najprimarnijih zadataka svake državne uprave jest svakako i briga o tome, da se svima građanima države omogući što lakšu i što bržu opskrbu svima produktima, koji su potrebni za život. Među ovakvim produktima šumski proizvodi sigurno nisu na posljednjem mjestu. Pitanje je samo, dali će država to podmirenje narodnih potreba na šumskim proizvodima omogućiti i izvršiti odstupanjem stanovitog dijela svojih šuma u vlasništvo seljačkih šumskih zadruga, ili će priznati servitutna ili slična prava u državnim šumama, ili će trpjeti šumske štete. .Ne trebamo mnogo razmišljati, koji je od ova tri načina najpodesniji kako za državu tako i za same potrošače. Država ništa ne gubi na svojim fiskalnim intere- Isima, ako za pokriće narodnih potreba odstupi i svoje šume. Jačanjem ekonomske snage sela, jača se ujedno i produktivni i potrošački potencijal seljačkih gospodarstva, a time i njihova porezna snaga. Određene šumske površine za potrebe seljačkih gospodarstva trebalo bi grupirati po selima ili općinama radi zajedničkog gospodarenja i ujedno odrediti imovinsko- pravne odnose između pojedinih članova tih zajednica, kao i odnose između zajednice odnosno zadruge i članova zadruge. Ali je prije svega toga potrebno načelno riješiti pitanje, kako se ovo šumsko gospodarstvo ima organizirati Riješenje ovog pitanja ovisi mnogo od svrhe, kojoj imaiu služiti ovakve šumske zadruge. Drukčije je ustrojstvo zadruga, koje se osnivaju u svrhu promicanja zajedničkog šumskog gospodarstva, a drukčije opet onih, kojima je glavna svrha postignuće povoljnijih uvjeta za sticanje tržišta i prodaju šumskih proizvoda ili samo za zajedničko čuvanje i upravu udruženih šumskih posjeda. Prema tome, kako zadrugar odnosno šumoposiednik ulazi sa svojim udjelom, to jest sa svojom šumom u zadrugu, dali kao suvlasnik ili kao samovlasnik, mogli bismo i šum ske zadruge podijeliti na suvlasničke i samovlasničke zadruge. Kod suvlasničkih zadruga stupa zadrugar u zadrugu sa svojim idealnim dijelom šumske površine: površina njegovog dijela šumskog posjeda nije u naravi ograničena niti u gruntovnim knjigama osobno na njega upisana. U jednoj zadružnoj šumi on ima samo svoj idealni a ne i stvarni udio i prema veličini tog udjela ravna se i količina i opseg korišćenja, koje odpada na njega od sveukupnog prihoda čitave zajedničke odnosno zadružne šume. Ovakvom tipu zadružnog šumskog gospodarstva odgovaraju zemljišne zajednice i donekle imovne općine te plemenske i bratstveničke šume u Crnoj Gori. Kod ovakvog tipa zadruga ulazi u zadrugu dakle i posjed i gospodarenie. Unapređeniu racionalnog šumskog gospodarstva najbolje odgovaraju baš ovakve šumske zadruge, jer se u ovom slučaju sav udruženi šumski posied smatra kao jedna gospodarstvena cjelina, pa se na taj način iz mnogo malih šumskih posjeda stvara zapravo veliki šumski nosjed, na kojemu se mogu lako provoditi sve one šumsko-gospodarske i šumskeuzgojne mjere, koje su za racionalno i potrajno šumsko gospodarenje neophodno potrebne. Kod samovlasničkih zadruga stupa, naprotiv, zadrugar u zadrugu sa svojim udjelom kao samovlasnik šumskog posjeda, koji je u naravi ograničen i u gruntovnim knjigama osobno na niepa upisan. Zadružna šuma u ovakvom slučaju sastoji iz mnogobrojnih malih šumskih posjeda, koje su zadrugari unijeli u zadrugu 138 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 13 <-- 13 --> PDF |
kao svoje zadružne udjele. Zadruge ovakvog tipa ne mogu poslužiti promicanju racionalnog šumskog gospodarenja, ako svaki član zadruge gospodari na svojem šumsko posjedu i dalje individualno. Takve zadruge mogu poslužiti jedino stvaranju povoljnijih uslova za zajedničku prodaju šumskih proizvoda, zajedničko čuvanje i upravu, a što se tiče šumskog gospodarstva i provedbe šumsko-gospodarskih i šumsko-uzgojnih mjera, one imaju sve mane individualnih malih šumskih posjeda. No i kod ovakvih samovlasničkih zadruga može se taj nedostatak ublažiti pa i sasvim odstraniti, ako se vlasnici ovih malih šumskih posjeda, udruženih u šumskoj zadruzi, odreknu prava na individualno gospodarenje i iskorišćavanje svojih šuma i pristanu, da se na njihovim šumskim posjedima gospodari zajednički. Pravo vlasništva ostaje u tom slučaju i dalje u gruntovnim knjigama zabilježeno na pojedine zadrugare te oni mogu te svoje nekretnine u svako doba i prodati, samo se u šumsko-gospodar.skom pogledu sve ove udružene čestice smatraju jednom gospodarskom cjelinom, na kojoj se provađaju sve mjere racionalnog i potrajnog šumskog gospodarenja bez obzira na to, što ova gospodarska cjelina sastoji iz više malih individualnih šum. posjeda. U pogledu promicanja šumskog gospodarstva bile bi svakako najidealnije one šumske zadruge, u kojima je u zadruzi i svojina i privreda, to jest zadruge sa nepodijeljenim zajedničkim posjedom. Takve tipove komunalnog šumskog gospodarstva mi, međutim, imamo već sada, ali na žalost znamo, da se narod u njima razočarao. One ne odgovaraju sadašnjem duhu i savremenim težnjama našega naroda, koji, inspiriran idejama gospodarskog liberalizma, teži za individualnim pa makar i najmanjim posjedom. Ovu težnju, međutim, ne moramo smatrati nekim narodnim porokom ili zabludom. Ona je prirodna, pa je stoga i nesavladiva. Nju uostalom nije ni potrebno suzbijati, nego samo njenu krajnost, a to je egoizam i gramzljivost, koji se brine samo za vlastite probitke, koji hoće sve samo za sebe a ništa za drugoga. Prirodnu težnju za vlasništvom nije ni potrebno suzbijati. Seljak mora biti svjestan da je on vlasnik i gospodar zemlje, koju on obrađuje i od koje on i njegova porodica živi Tako on stiče samosvjest i osjećaj prirodnog ponosa i samostalnosti, kada zna, da nešto ima, i da time što ima, sam slobodno i raspolaže. Samo svoje, vlastito, čini seljaka ekonomski nezavisnim. Seljak sa vlastitim posjedom nije proleter, koji bi ovisio od svog poslodavca. Zato ova težnja i ovaj osjećaj našeg naroda treba da dođe do izražaja i u organizaciji naše zadružne šumske privrede. Obzirom na ovu težnju — pravna struktura šumskih zadruga treba biti takva, da zadrugar bude u svako doba .svjestan, te je šuma, koju on doprinosi u zadrugu kao svoj zadružni udio, zaista njegova svojina. Te svijesti nema kod ovlaštenika i pravoužitnika zemljišnih zajednica odnosno imovnih općina, pa je pokraj ostalih uzroka i to mnogo dovelo do psihoze raspadanja zajedničkog zemljišta. Zato imovinsko-pravni odnosi u šumskoj zadruzi moraju biti uređeni tako, te svaki zadrugar ima osobni interes zadružnu imovinu čuvati kao svoju vlastitu. To se može postići samo onda, ako se svakom zadrugaru prizna pravo individualnog vlasništva na njegovu šumu, koju on daje kao svoj zadružni udio u zadrugu, ali da mu se ipak ne prizna i pravo individualnog gospodarenja u toj šumi, koje se mora ravnati prema šumskogospodarskim i šumsko-uzgojnim mjerama, koje su propisane za sve udružene šumske posjede kao jednu gospodarsku cjelinu. Izvršenje ovog principa povlači za sobom kao logičnu posljedicu individualnu diobu dosadanjih komunalnih šuma. Ovo donekle zvuči kao paradoks, jer mi naprotiv težimo za koncentracijom a ne za raspadanjem šumskih posjeda. Ali ova pre-´ lažna mjera potrebna je zato, da našu zadružnu šumsku privredu stavimo na sasvim nove temelje, na temelje individualnog vlasništva a zadružnog gospodarenja, ,^^.,j,~^\/ to jest da stvorimo zajedničko šumsko gospodarenje na udruženim malim šumskim | / posjedima, gdje svaki zadrugar ulazi u zadrugu sa svojim stvarnim udjelom, svo 139 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 14 <-- 14 --> PDF |
jom vlastitom šumom, a ne samo sa svojim idealnim dijelom zajedničke imovine ili sa nekim apstraktnim ovlašteničkim ili pravoužitničkim pravom. * Mogućnost korišćenja šumskim proizvodima treba osigurati svima, kojima su ti proizvodi za život potrebni, a ne samo onima, kojima je to pravo priznato po nekom zakonu. Pravo korišćenja šumskim proizvodima mora se dakle osnivati na stvarnim, opravdanim i utvrđenim životnim potrebama. Život i stvarne potrebe moraju biti jače od zakonskih norma i paragrafa. Stoga nijedno seljačko gospodarstvo ne smije biti bez svog stvarnog udjela u šumskoj zadruzi, bez svoje vlastite šume. Suma je sastavni dio seljačkog gospodarstva. Udružiti ovakve male seljačke šumske posjede sa raznim bonitetom i stojbinom, sa različitim površinama i sastojinskim prilikama u šumske zadruge nije pi s tehničke strane tako jednostavno. Teoretski i računski to još ide, ali kod realiziranja takvog projekta, kod stvaranja jedne ovakve zadružne formacije pokraj tehničke strane dolaze u obzir i imovinsko-pravni odnosi između mnogobrojnih vlasnika zadrugara sa nejednakim udjelima. Stoga u pogledu stvaranja ovakvih zadružnih ustanova mogu postojati razne kombinacije. Jedna od kombinacija za rješenje ovog pitanja mogle bi sastojati u ovome: 1. U načelu svako seljačko gospodarstvo mora imati najmanje toliko šume, koliko mu je potrebno za podmirenje vlastitih potreba u kućanstvu i gospodarstvu. Veličina ovog šumskog posjeda je u raznim krajevima različita, a utvrđuje se prema stvarnim i opravdanim potrebama jednog srednjeg seljačkog gospodarstva u dotičnom kraju. 2. Ovakav minimalni šumski posjed predstavlja jedan zadružni udio u šumskoj zadruzi. Kao veličina jednog udjela u šumskoj zadruzi uzima se dakle takvi šumski posjed, koji može jedno srednje seljačko gospodarstvo podmirivati svim lokalnim potrebama na šumskim proizvodima. Obzirom na različito stvarno stanje pojedinih udruženih seljačkih šumskih posjeda (različita stojbina, obrast vrsta sastojine, površina itd.) ima se to faktično stanje reducirati na neku normalu i to ili na osnovi novčane vrijednosti takvog minimalnog šum. posjeda ili na osnovi površine jedne takve normalne šume, pa takva jedinica šumskog posjeda služi u dotičnoj zadruzi kao jedan zadružni udio. Prema tome u jednoj šumskoj zadruzi svaki član zadruge mora imati najmanje jedan zadružni udio, odnosno šumu u vrijednosti od jedno´^ zadružnog udjela. 3. U svrhu organiziranja ovakve seljačke šumske privrede treba prethodno izvršiti individualnu diobu sadašnjih komunalnih šuma, pa tek nakon te diobe utvrditi, koja seljačka gospodarstva ni nakon te diobe nemaju notrebnu minimalnu površinu, koja predstavlja vrijednost jednog zadružnog udjela. Onim seljačkim gospodarstvima, koja ni nakon izvršene diobe komunalnih šuma ne bi imala dovoljnu površinu za jedan potpuni zadružni udio, dodijeliti potrebne šumske površine izdvajanjem za to podesnog državnog, seoskog, općinskog ili privatnog veleposjedničkog šumskog zemljišta i to ili uz naknadu vrijednosti ili besplatno. 4. Svi sadašnji seljački šumski posjedi, čija površina ne prelazi 100 hektara, zatim šumski posjedi, koji bi nastali diobom komunalnih šuma kao i dodjelivanjem potrebnog državnog, samoupravnog ili privatnog veleposjedničkog šumskog zemljišta, morahu osnovati šumske zadruge i to ili po selima ili po općinama, što ovisi od šumovitosti dotičnog kraja. U pravilu u jednoj zadruzi ne bi trebalo udruživati više od 2.000 hektara šumske površine. U zadrugu mogu pristupiti i posjednici sa šumskom površinom većom od 100 hektara, ali taj pristup fakultativan. 5. Svaki vlasnik šume stupa u zadrugu sa svojim cjelokupnim šumskim posjedom, a ne samo sa onim dijelom, koji predstavlja vrijednost jednog zadruž. udjela. Za svaki pojedini udruženi šumski posjed, koji predstavlja vrijednost veću od jednog zadružnog udjela, izračuna se njegova cjelokupna vrijednost i prema toj vrijednosti cijeni se, koliko zadružnih udjela taj šumski posjed predstavlja. 6. Prihodi iz zadružne šume dijele se među zadrugare srazmjerno količini njihovih udjela u zadruzi. Svaki zadrugar odnosno svako seljačko gospodarstvo, udru140 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 15 <-- 15 --> PDF |
ženo u zadruzi, dobije iz zadružne šume onoliku količinu šumskih proizvoda (glavnih i nuzgrednih), koliko je u dotičnom kraju za jedno srednje seljačko gospodarstvo potrebno. Tu količinu treba kvalitativno i kvantitativno utvrditi za svaku pojedinu zadrugu i ta količina šumskih proizvoda predstavlja prihode jednog zadruž. udjela. Višak šumskih proizvoda nakon podmirenja vlastitih potreba članova zadruge prodaje se a utržak dijeli samo onim zadrugarima, čiji udruženi posjed predstavlja vrijednost veću od vrijednosti jednog udjela. Ova podjela vrši se dakako srazmjerno količini zadružnih udjela. Prvenstveno pravo kupa ovog viška imaju članovi zadruge, zatim ostali stanovnici iz područja dotične zadruge (državni i samoupravni činovnici i službenici, obrtnici, seljaci koji još nemaju udjela u zadruzi itd.) ali samo za vlastitu upotrebu a ne i za daljnju spekulaciju. Ostatak šumskih proizvoda zadruga otprema na druga tržišta i prodaje ili sama ili preko svog zadružnog saveza. 7. Za šumske proizvode, koje zadruga izdaje svojim zadrugarima za njihovu vlastitu upotrebu, kao i za onu količinu šumskih proizvoda, koje zadruga prodaje, može ona — prema zaključku skupštine — naplaćivati od članova neku određenu minimalnu pristojbu za pokriće troškova uprave i čuvanja. 8. Oni udruženi seljački šumski posjedi, koji su nastali dodjelivanjem državnih, samoupravnih ili privatnih šuma, plaćaju pokraj spomenute pristojbe za sve šumske proizvode, koje im zadruga izdaje za vlastitu upotrebu, još i njihovu punu vrijednost sve dotle, dok se uplatom ove pristojbe (vrijednosti) ne isplate sve amortizacione rate za dug, kojim je dotični zadrugar za dodijeljeno mu šumsko zemljište opterećen. Ovo dakako samo u onom slučaju, ako to zemljište nije dodijeljeno besplatno. 9. Svoj udruženi šumski posjed, to jest svoje zadružne udjele može zadrugar i prodati. Prvenstveno pravo kupa imaju oni zemljoradnici dotičnog zadružnog područja, koji još nemaju nikakvog udjela u zadruzi, zatim članovi zadruge i napokon sve druge osobe, koje se obvežu, da će kupljeni šumski posjed ostaviti i dalje u zadruzi. Ne nađe li se kupac pod takvim uslovima, šumu mora kupiti zadruga kao svoje vlasništvo. Ovako udruženim šumskim posjedima treba dodijeliti i zajedničke pašnjake za napasivanje blaga. U tu svrhu mogli bi se izlučiti i neki za tu svrhu podesniji dielovi zadružnih šuma. Ovakovom reorganizacijom naše šumske privrede imali bi samo tri glavne kategorije šumskog vlasništva i to: državn e šume , koje bi država iskorišćavala za svoj račun i iz kojih bi se podmirivale u prvom redu sve potrebe državnih ustanova a višak upotrebio za izvoz; zadružne seljačke šume, koje bi služile za podmirivanje seljačkih potreba kao i potreba ostalog stanovništva u državi, te neznatne površine crkvenih i privatnih šuma, sa kojima bi vlasnici slobodno raspolagali. Sve zadružn e šum e trebalo bi odmah staviti pod drž. stručnu upravu. Ovakvom organizacijom seljačkog šumskog gospodarstva bilo bi ujedno riješeno i vrlo aktuelno pitanje čuvanja šuma, jer predpostavljamo, da bi šumske štete u ovakvom šumskom gospodarstvu bile skoro nemoguće. Šumske štete čini neposredno u glavnom samo seljak a to on rad iz dvaju razloga. Ili zato, jer nema svoje vlastite šume, iz koje bi mogao podmiriti svoje redovne godišnje potrebe na šumskim proizvodima, ili to čini u svrhu spekulacije, da drvo unovči i tako dođe do novaca potrebnih za podmirenje svojih drugih kućnih i gospodarskih potreba. Seljak je dakle samo iz nužde prisiljen, da čini štetu u tuđoj šumi. Taj glavni i skoro jedini razlog mnogobrojnim šumskim štetama kod zadružne šumske privrede odpada, jer se tu svakom seljačkom gospodarstvu mora osigurati mogućnost redovnog i legalnog snabdjevanja svima šumskim proizvodima iz zadružne šume. Otpada i mogućnost šumskih šteta u svrhu spekulacije. Sve šume i državnezadružne (a to je oko gSVo) došle bi pod državnu šumsku upravu. Prodaja šumskih proizvoda postala bi dakle neki monopol državnog šumskog erara i šumskih zadruga odnosno zadružnog saveza. Pojava svakog drugog prodavaoca pobudila bi od 141 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 16 <-- 16 --> PDF |
mah sumnju, da drvo, koje on nudi na prodaju, nije legalno stečeno. A to bi mnogo olakšalo i kontrolu prometa šumskih proizvoda, koju će u takvim prilikama vršiti ne samo zaprisegnuti šumski organi, nego i svi zadrugari, jer će u tome biti izravno zainteresirani. Riješavajući ovo pitanje na jednoj širokoj i zdravoj osnovi ne može se propustiti ili odgoditi i istodobno riješenje mnogih drugih vrlo važnih pitanja naše šumarske politike, koja već dugi niz godina čekaju uzalud na svoje konačno riješenje. Tu je u prvom redu već istaknuto pitanje izlučenja »m e r e i baltalika« kao i likvidacija uzurpacija u Bosni i Hercegovini. * Prije ili uporedo sa organizacijom zadružne šumske privrede potrebno je izvršiti i arondaciju i komasaciju razasutih seljačkih šumskih posjeda, kako bi se postigli što veći i arondirani suvisli šum. kompleksi, koji ne bi smetali poljodjelstvu, a na kojima bilo bi ujedno olakšano šumsko gospodarenje, naročito čuvanje šuma. Male, poljodjelskim zemljištem izolirane šumske čestice na relativnom šumskom tlu ne treba uopće subsumirati pod šumu, pa bi ih trebalo i oporezovati kao poljoprivredno zemljište. Za takve šumske čestice šumarstvo se uobće ne treba brinuti, kao i da nisu šume, jer je sigurno, da će takve čestice prije ili kasnije promjeniti svoju kulturu. Kod izgrađivanja ovih novih oblika zadružnog šumskog gospodarstva moramo imati u vidu i sve istaknute aktuelne probleme našeg šumarsko-gospodarstvene politike, jer njihova međusobna povezanost nikako, ne dopušta, da se ti problemi riješavaju odvojeno i samo djelomično. Sada, kada nam je data mogućnost, da se u izgrađivanju našeg narodnog života rukovodimo samo svojim vlastitim probitcima, kada naša budućnost i mora zavisiti samo od nas samih, moramo stvarnosti naše prošlosti i naše sadašnjosti pogledati otvoreno i smjelo u oči te muški priznati sve one nedostatke, kojima smo se do sada razlikovali od ostalih kulturnijih naroda i nastojati, da sve te nedostatke što radikalnije i što prije odstranimo. Našem narodu sudbina do sada nije bila mnogo sklona, pa je sva naša prošlost protekla samo u krvavim borbama za održanje našeg narodnog opstanka i našeg imena, što nas je i pomelo, da u progresu međunarodnog života nismo mogli kročiti zajedno sa ostalim kulturnijim narodima i živjeti pravim i kulturnog naroda dostojni mčovječjim životom. Cijeli naš narod, a naročito jezgra našeg naroda, naš seljak treba da bude prožet samo jednom željom i samo jednom odlukom: stići ostale kulturne narode i stati uz njih kao nezavisan i ravnopravni član ljudske zajednice. Ali da to postignemo, nije dovoljno da idemo našim običnim dosadašnjim korakom. Naši napori u izgrađivanju našeg boljeg života i naše narodne kulture treba da su puni dinamike i odlučnosti, da si stvorimo bolju budućnost, nego nam je bila prošlost i nego nam je sadašnjost. Organiziranje šumskog gospodarstva na način, koji će odgovarati narodnim potrebama, a u svakom slučaju i probitcima cjeline, pomoći će tome. ZUSAMMENFASSUNG. Inbetrachtziehung der Verhaltnisse, die zwischen dem Volke einerseits und der Forstwirtscschaft anderseit bestehen ist der Verfasser der Meinung, dass die Organisation der Forstwirtschaft auf einer gemeinschaftlichen Basis unserere Verhaltnissen am besten entsprechen wurde. Die Redaction. 142 |