DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5/1942 str. 10     <-- 10 -->        PDF

Zakon o šumama razlikuje dva tipa šumskih zadruga, i to: prisiln e i fa kultativne
zadruge. Prisilne zadruge stvaraju se za stalno i privremeno
zaštitne šume, koje imaju zapravo samo tu svrhu, da organima državnih vlasti
omoguće lakšu kontrolu i primjenu šumsko-redarstvenih mjera. One se ne osnivaju
u interesu i po želji i slobodnoj volji zadrugara, nego su, možemo kazati, samo
jedna posebna mjera za zaštitu obćih i javnih interesa. I fakultativne šumsk
e zadruge , predviđene u §§ 107. i 109. Zakona o šumama, imaju osobina prisilnih
zadruga, jer i u takve zadruge moraju pristupiti svi oni šumoposjednici, čije
se šume nalaze u jednoj priradnoj cjelini, ako 7´> posjednika, čije šumske površine
iznose više od -´/´ vrijednosti te cjeline, osnuju šumsku zadrugu.


Zakon o zadrugama ne poznaje međutim nikakve prisilne zadruge, nego je, naprotiv,
princip slobodnog i dobrovoljnog udruživanja naročito istaknut u §§ 3. i 39.
toga Zakona, gdje je određeno, da zadrugu mogu osnovati osobe, koje pismeno izjave,
kako žel e osnovati zadrugu. Pristupne izjave u neku zadrugu moraju biti
bezuslovne. Zadruge, u smislu Zakona o zadrugama, temelje se dakle na principu
slobodne i dobrovoljne pogodbe između više osoba, koje se obvezuju, da će nastojati
svojim stvarnim udjelom kao i svojim radom postići neki zajednički cilj, koji inače
kao pojedinci postići ne bi mogli, ili barem ne tako lako. Jedino ovakve zadruge
mogu imati svoje idejno i moralno opravdanje. Protivno ovome načelu zadružnoga
prirada — slobodnoj i dobrovoljnoj pogodbi između zadrugara — Zakon o šumama
suprotstavlja načelo prinudnih mjera u cilju zaštite javnih probitaka. Ovakve institucije
ne mogu se međutim ni smatrati »privrednim zadrugama« u smislu načela
zadružnog pokreta. To su zapravo komunalne institucije stvorene silom zakona i
posredovanju države, te imaju u prvom redu štititi javne probitke, a tek posredno
probitke svojih članova, koji zapravo i nisu pravi zadrugari.


Po Zakonu o zadrugama za osnivanje neke zadruge potrebno je najmanje deset
osoba, koje pismeno izjave da žele osnovati zadrugu, dok su po Zakonu o šumama
za osnivanje šumske zadruge dovoljne i dvije osobe.


Po Zakonu o zadrugama pojedini poslovni udjeli u istoj zadruzi ne mogu biti
različiti. Svi udjeli moraju biti jednaki. Kod šumskih zadruga to nije uobće moguće.
Udio u šumskoj zadruzi je šumski posjed, s kojim zadrugar stupa u zadrugu. Ti posjedi
su vrlo različiti i po površini kao i po stanju same šume, pa prema tome i po
vrijednosti.


Sve ove bitne kao i druge manje važne razlike u osnovnim načelima zadružne
prirada po Zakonu o zadrugama i Zakonu o šumama ozbiljna su smetnja osnivanju
šumskih zadruga, jer § 117. pomenutog Zakona o zadrugama jasno određuje, da se
od dana obnarodovanja ovog zakona, mogu zadruge osnivati samo po propisima
ovoga zakona. Zakon o zadrugama, koji je imao predhoditi i pospješiti osnivanje
šumskih zadruga, ne samo da to osnivanje nije ubrzao, nego je, naprotiv, svojim
odredbama to osnivanje skoro onemogućio. Ne preostaje nam dakle drugo, nego potražiti
drugi put i druge načine za organiziranje našega seljačkog šumskog gospodarstva.
Uostalom držimo, da bi šumske zadruge, osnivane po odredbama i načelima
Zakona o zadrugama, bile preslaba brana golemom i snažnom valu individualnih
težnja u šumskom priradu, pa su za reorganizaciju seljačkog šumskog gospodarstva
potrebne mnogo radikalnije mjere; ne smijemo izbjegavati čak ni prisilne
mjere. Ovakve mjere mogu se opravdati neophodnom potrebom, kako bi se
što prije stalo na put suvremenom pokretu za komadanjem" velikih i u gospodarskom
pogledu suvislih šumskih objekata.


Istakli smo, da se naše šumsko gospodarstvo uobće, a napose seljačko šumsko
gospodarstvo ne smije voditi principom najvećeg rentabiliteta, nego, prije svega,
potrebama narodnog života a napose potrebama narodnog života a napose potrebama
seljačkih gospodarstva. U cilju što ispravnijeg i svrsishodnijeg riješenja ovog pitanja
potrebno je prema tome prije svega dobro poznavati sve one potrebe, koje naša
seljačka gospodarstva podmiruju u šumi. To na sreću nije tako težak problem.
Teže će se odrediti količina i opseg tih potreba, a još teže naći odgovarajući šumski
objekti, odgovarajući produktivni šumski kapitali, koji bi bili u stanju svojim
kapacitetom proizvodnje podmirivati sve te potrebe. Kada riješimo i to pitanje,
onda konačno dolazi na red najvažniji i najdelikatniji problem: na kakve pravne


136