DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4/1942 str. 8     <-- 8 -->        PDF

pravnim licima uopće. 4) Ako se radi o površini manjoj od 5 ha, koja je okružena


poljodjelskim zemljištem, dozvolu za krčenje daje upravna vlast prve molbe, a za


veće površine upravna vlast druge molbe. 5) Dozvola za krčenje i pretvaranje u


drugu vrst kulture ne će se dati, ako to ne dopušta koji javni interes kao što je


interes opećeg prirada, javne sigurnosti, obrane domovine, zaštite kli


matskih i higijenskih prilika i gospodarskih potreba nekoga kraja.


Možda će se činiti suvišnim navađanje ovih propisa zakona o šumama o krčenju
šuma i trajnoj pretvorbi iskrčenog šumskog zemljišta u drugu vrst kulture, kada
komasacija doduše — u najviše slučajeva — krči šume i trajno ih pretvara u poljodjelsku
kulturu ali zato daje drugo zemljište za uzgoj šume. Istina je da ona
daje drugo zemljište, kadkada bolje kadkada lošije. Ali ostaje činjenica da komasacija
krči šumu bez odobrenja državne šumarske vlasti i time u najviše slučajeva
šteti javnim probitcima. Ako je šuma, uvučena u komasaciju, za sječu zrela sastojina,
nije ta šteta po javni probitak tako osjetljiva. Na tržište je došla roba možda
u nezgodno vrieme, dok bi se inače mogao čekati povoljan čas. Ali ako je ona srednjodobna
sastojina šteta je za javni probitak očita. Posječena je sastojina, koja je
bila u sazrievanju. Ona je sada dala ogrjev, kolje, rudno drvo i možda željezničke
pragove, dok bi za kratko vrieme, u doba zrelosti, dala građevni materijal, vriedne
i skupcjene sortimente tržišta. Da se takovi skupocjeni sortimenti dobiju, treba ponovno
čekati onoliko godina, koliko je posječena sastojina bila stara. Nestanak takove
sastojine osjeća se u bližoj okolici odmah iduće godine, jer je nestalo makar
i malog vrela, odakle se snabdjevao obližnji narod ogrjevom a možda i seljačkom
građom. Krčenje branjevina znači također štetu po javne probitke. Izgubljeni su
mnogogodišnji prirasti na drvnoj masi obično vriednih vrsta drveća. Sve napried
izneseno znači minus kako u šumskom tako i u općem narodnom gospodarstvu, koji
je naravski veći što je veća površina šume uvučena u komasaciju. Kada znamo da u
Bosni postoje velika područja ogoljelih kao i slabo pošumljenih šumskih površina,
a kako danas ratno gospodarstvo stavlja velike zahtjeve na šumu, t. j . traži predhvate,
koji će se morati kroz dobar niz godina likvidirati, onda postaje jasno da
moramo ljubomorno čuvati i najmanju šumu. To ne znači, da se ni zaista omanje
šumske čestice ne trebaju žrtvovati komasaciji — ako je to za uspješnu provedbu
komasacije neophodno potrebno — ali treba kod toga postupati s puno opreza i
obzira. Šteta učinjena polju (tuča, poplava i t. d.) traje samo jednu godinu, jer dozrievanje
poljskih plodova traje jednu godinu, dok se šteta, počinjena šumi, mora
ispravljati kroz dulji niz godina.


Dok je zakon o šumama bio oprezan i radi javnih probitaka propisao da za
krčenje šume do 5 ha veličine daje dozvolu prvomolbena upravna vlast, a za veće
površine drugomolbena upravna vlast, dotle zakon o komasaciji govori doduše o
»omanjim« šumskim enklavama i poluenklavama, ali se to »omanje« po komasacionim
odborima i organima tumači skoro redovito na štetu šume, jer oni i šume
preko 100 jut. smatraju za omanje šumske čestice. Ovdje dolazi do izražaja daljni
nedostatak zakona o komasaciji. U komasacionom postupku odluku o krčenju jedne
šume i njene pretvorbe u drugu vrst kulture ne donosi nijedna državna šumarska
vlast nego komasac. povjerenstva. U njima se nalazi po jedan šumar, no
samo kao šumarski stručnjak radi procjene kojekakovih odšteta, a ne kao ovlašćeni
predstavnik državne šumarske vlasti, mjerodavne za rješavanja o dopustivosti
krčenja po propisima zakona o šumama. Po propisu zakona o komasaciji (§
25.) isključena bi bila.u komasacionom postupku u pitanju krčenja šuma državna
šumarska vlast. Ali kako zakon o šumama u tom pitanju drukčije propisuje, a
taj je zakon kasnije donesen (god. 1929.), to držim, da u komasacionom postupku
u tom predmetu ima vriediti zakon o šumama, jer »lex posterior derogat priori«.
No komasacione vlasti i komasaciona praksa tako ne misle i ne rade. Ovdje je dakle
očiti sukob između zakona o šumama i zakona o komasaciji. U komasac. postupku
nije dakle provedena zaštita šume i šumskog gospodarstva. O šumi ne odlučuje
državna šumarska vlast. Dok državna šumarska vlast gleda na šumu kao na dobro,
od kojeg ima koristi ciela narodna zajednica, dotle komasac. odbori i organi gledaju
na šumu samo sa stanovišta probitaka komasac. gromade, jednog vrlo malog
diela narodne zajednice. Šuma se ne uvlači u komasaciju radi nje same, t. j . da


102