DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1942 str. 6 <-- 6 --> PDF |
pod naslovom »Zakon o komasaciji zemljišta od 22. VI. 1902.« Napried su već navedeni propisi toga zakona u pogledu komasacije šuma. To su § 5. 6. i 19. Od navedenih zakonskih propisa najvažniji je za šume onaj iz § 5. toč. 3. Predmetom komasacije nisu samo omanje šumske čestice, šikare i lugovi, koji leže osamljeno među poljodjelskim zemljištem, nego i takove omanje čestice, lugovi i šikare, koji — kao dielovi većeg šumskog kompleksa — zasižu kao dugoljaste poluenklave u poljodjelsko zemljište. Dakle zaokruživanje poljodjelskog i šumskog zemljišta. Kod poljodjelskog gospodarstva predstavlja to očitu korist, jer nestaje zasjena od stabala kadkada uistinu nezgodnih šumskih međa bilo od šumskih enklava ili poluenklava, omogućuje se zaokruživanje pojedinih posjeda gdje su to male šumske čestice onemogućavale, lakše se napravi pravilna mreža puteva i kanala i t. d. Kod šume predstavlja to za šumovlasnika samo ev. zaokruživanje posjeda, t. j . ev. jeftinije i uspješnije čuvanje šume. No spomenute šumske enklave i poluenklave, koje se ovim načinom trajno otuđuju šumskoj kulturi, mogu samo onda biti predmetom komasacije, ako se njihova trajna pretvorba u drugu vrstu kulture ne protivi kojem javnom probitku a prikladna je olakšati komasaciju. Dakle najprije ta trajna pretvorba u drugu vrst kulture ne smije doći u protimbu s kojim javnim probitkom. Iz ovoga sliedi, da predmetom komasacije ne mogu biti šumske enklave i poluenklave: na apsolutnom šumskom tlu; stalno i privremeno zaštitne šume (§ 16. i 17. z. o š.); šume navedene u § 7. z. o š.; šume proglašene prirodnim spomenicima. I za slučaj, gdje se trajnoj pretvorbi šumskih enklava i poluenklava u drugu vrst kulture ne protivi nijedan javni probitak, nisu te šumske enklave i poluenklave predmet komasacije, ako se i bez njih može komasacija uspješno provesti. Dakle šumske enklave i poluenklave — ako se njihova trajna pretvorba u drugu vrst kulture protivi kojem javnom probitku — ne mogu biti predmet komasacije. One pak ne moraju biti predmet komasacije, iako nijedan javni probitak ne govori protiv njihova uvlačenja u komasaciju. U tom slučaju odlučuje olakšanje komasacije, t. j . hoće li se svrha komasacije uvlačenjem tih šumskih enklava i poluenklava bolje postići ili ne. Usprkos dosta iscrpno razrađenih zakonskih propisa u pogledu šuma, koje su predmetom komasacije, ipak postoji više osjetljivih nedostataka u tim propisima. Jedan od nedostataka je taj što zakon nije označio površinu, do koje se ima jedna šumska čestica smatrati »omanjom« odnosno kako po prilici velike šikare i lugovi mogu još biti predmetom komasacije. Taj nedostatak bio je osjetljiv i prije a danas je još osjetljiviji, jer neprestano postoji težnja za povećanjem poljodjelske površine, do koje se želi doći najjeftinijim putem: krčenjem šume. Ako se možda zakonom to nije moglo odrediti, trebalo je to svakako odrediti u provedbenoj naredbi k tome zakonu. No to nije ni tamo provedeno. Možda će se reći s koje strane da u zakonu i u provedbenoj naredbi nije bilo potrebno određivati površinu šumskih enklava i poluenklava, do koje one još mogu biti uvučene u komasaciju, jer da se valjda zna, što se može razumievati pod »omanjom « šumskom česticom, šikarom ili lugom. Tako bi mogao govoriti samo onaj, koji u svojoj praksi nije imao prilike sudjelovati kod jednog ovakovog posla. Baš na tom pitanju dolazi u praksi redovito do spora između šumara na jednoj te komasac. odbora i organa na drugoj strani. Dok šumar smatra da po ovom propisu zakona predmetom komasacije mogu biti u poljodjelskom zemljištu optočene šumske čestice i lugovi do veličine najviše 10 jut., dotle komasac. odbori i organi smatraju da to mogu biti površine do 100 i više jutara. Ovo pitanje veličine šume, do koje se šuma može uvući u komasaciju, je vrlo važno. Evo nekoliko dokaza. Kod šikare nije njena veličina nikakovo pitanje. Ako vlasnik hoće umjesto šikare podići valjanu šumu, mora tu šikaru o svom trošku iskrčiti i onda zasaditi novu šumu. To mora učiniti i u komasaciji, jer on mora svoju šikaru — da bude sposobna za poljodjelsku kulturu — iskrčiti o svom trošku, dok dobivenu površinu — na kojoj može zasaditi šumu — mora dobiti iskrčenu. Veličina površine već je za šumovlasnika važnija kod sastojina starih i zrelih za sieču. Za sječu zrela sastojina mora se i onako posjeći i nova šuma zasaditi. Ali u slučaju komasacije mora se stara sastojina u kratkom roku, na brzu ruku, ukloniti, a to donaša šumovlasniku redovito izvjesnu štetu. On mora drvo kadkada — IGO |