DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1942 str. 20 <-- 20 --> PDF |
ćene su u prvom redu buduće agrarne zajednice, u čiju korist su ove šume imale biti ekspropriirane. Ovo parceliranje velikog šumskog posjeda nije zdrava pojava u šumskom gospodarstvu. Mi znamo, da su na ovaj način, na žalost, rasparcelirane i takove velike šumsko-gospodarske jedinice, koje su bile najljepši i najbolji reprezentanti našeg uređenog i racionalnog šumskog gospodarstva. Pored sitnih i nerentabilnih posjeda u poljoprivredi, stvaraju se i sitni posjedi u šumarstvu, koji sami za sebe nisu u stanju izvršivati zadaću ni u pogledu proizvodnje dobara, a ni u pogledu ostalih zadataka, koje šuma ima izvršiti. U koliko se ovo raskomadavanje velikog šumskog posjeda odnosi samo na relativno šumsko tlo, ima to barem svoje ekonomsko i socijalno opravdanje. Ali ne može se ničim i nikako opravdati dioba velikog šumskog posjeda na apsolutnom šumskom zemljištu, jer te šume, uz proizvodnju drveta, imaju vršiti i druge isto tako važne funkcije: zaštićivati tlo, na kome se nalaze te zaštićivati objekte, koji su u njihovoj okolici. Diobom velikih i stvaranjem malih šumskih posjeda smanjuje se znatno proizvodni potencijal šuma, smanjuju se prihodi šume, što dovodi i do osiromašenja našeg općeg narodnog prirada. Cilj naše agrarne politike ne smije biti, da se unište za proizvodnju sposobni kapitali. Naprotiv, moramo ih čvrsto pri kovati za našu grudu i nastojati, da u našim rukama, u rukama našega naroda, budu još produktivniji i vrijedniji. Destruktivna psihoza u pogledu postojanja sadašnjih ustanova komunalnog šumskog vlasništva svakako je velika smetnja reorganizaciji našeg šumskog gospodarstva na zadružnoj osnovi, ali je ujedno i dokaz, da u tim ustanovama ima ipak nešto, što nije u skladu s narodnim težnjama i potrebama. Za to treba tražiti nove forme kolektivnog šumskog prirada, koje će biti bliže i duhu i potrebama naroda. IV. Osnovna načela zadružnog gospodarstva i zadružnog pokreta. Već nekoliko godina osjeća se u životu čovječanstva neprestano strujanje odlučna težnja za novim pokretom, koji bi se oborio na sve krivce bijede i nevolje, koja je potonjih godina snašla čovječanstvo, te koji bi donio pobjedu pravde — blagostanje ljudima i narodima. Čovječanstvo, a napose naša generacija, proživ- Ijuje jednu od svojih najtežih i najsudbonosnijih epoha u toku svoga historijskog zbivanja. Svjedoci smo gigantske borbe, koja ima svakako mnogo dublji uzrok, nego su državne granice i teritorije. Teško je već sada predvidjeti konačni rezultat previranja svih društvovnih i gospodarstvenih težnja i pokreta, u čijem se vrtlogu kovitla čovječanstvo neprekidno već nekoliko godina. Izgleda, da je svemu tome uzrok s jedne strane pohlepa za nagomilavanjem materijalnih dobara života, a s druge, težnja za društvovnom pravdom. Prošli svjetski rat, ma koliko dug i strašan, nije rješio to pitanje, nego je, naprotiv, rješavajući samo pitanje granica i teritorija, stvorio još teže i dublje uzroke za sadašnji rat, koji i nije drugo nego nastavak prošloga, kako bi se ispravile sve nepravde, koje su diktirali pobjednici u prošlome ratu. Za pobjedu društvovne pravde potrebni su u prvom redu etički principi. Kapitalistička mehanizacija i materijalizacija života, koja je stvorila, istina, vanredne oblike civilizaciie, uništila je kulturu, uklonila je mnoge duhovne vrednote i često puta izbrisala u čovjeku i posljednju iskru čovječnosti i osjećaja za svoga bližnjega, za svoga brata. U neodoliivoj i isključivoj borbi i težnji za posjedovanjem materijalnih dobara čovjek se odrekao prava na duhovni život, zaboravljaiući, da se tako odriče i prava na čovječje dostojanstvo. Na mjesto principa čovječnosti, prihvatio je životinjski princip borbe za opstanak — borbe za održanje svoje vrste. Sve svoje intelektualne i materijalne snage suvremeni civilizirani čovjek upotrebljava za iznalaženje sredstava i načina međusobnog uništavanja. Egoizarn ie postao najviši princip; to je upravo religija suvremenog čovječanstva. Taj egoizam izopačio je nekada i najuzvišeniju etiku čovječanstva — kršćanstvo, koje je trebalo zbližiti robove i gospodare. Sebična borba za opstanak je, doduše, instinkt prirode, pa je njemu podvržen i čovjek. Za to je potrebna etika , po kojoj se čovjek ima razlikovati od životinje i koja mora sve životinjske instikte u čovjeku ublažiti i unositi u njih neki sklad, ako čovjek hoće da ostane čovjek . Nijedan dosadašnji društvovni po 82 |