DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1942 str. 19 <-- 19 --> PDF |
do određene granice, do određenog kapaciteta proizvodnje. Poslije toga su bile moguće samo mjere u protivnom pravcu, ako se htjelo održati ravnotežu između proizvodnje i potrošnje. Kad se ni kod maksimuma proizvodnje nisu mogle podmiriti ovlašteničke potrebe, onda je bilo neminovno snižavanje tih potreba, već prema stanju šume. U prvom redu trebalo je sniziti potrebe, koje su neopravdane, a onda one, koje se mogu podmiriti na drugi način a ne iz šume; osim toga je nastala potreba za racionalnu štednju i kod upotrebe onog drveta, koje je neophodno potrebno i koje se nije moglo na drugi način pribaviti. Samo na taj način može se dovesti u ravnotežu mogućnost proizvodnje s potrošnjom i narodnim potrebama. Gdje se o ovim najosnovnijim principima šumskog gospodarstva nije vodilo računa, moralo je doći do krize i do rasula. Lošem ekonomskom i financijalnom stanju zemljišnih zajednica i imovnih općina predhodili su, međutim, i drugi uzroci. Tako je dobro poznato, da su i imovne općine kao i zemljišne zajednice mnogo prikraćene već prigodom same segregacije. One su, doduše, dobile veće šumske površine od države, ali ne i veće i bolje šume. U segregiranim šumama nije bilo drvne zalihe, koja bi mogla predstavljati dovoljan osnovni nepotrošivi kapital — normalnu drvnu zalihu — pa su mnoge zemljišne zajednice kao i imovne općine već u početku svog postojanja morale svake godine odkidati i od svog osnovnog kapitala, da podmire potrebe svojih ovlaštenika odnosno pravoužitnika. Poslijeratna konjunktura zavela je osim toga neke zemljišne zajednice i imovne općine na opasnu spekulaciju, da su putem predhvata prodavale veće količine drvnog kapitala i kupovale mlade šume, računajući, da će površinskim povećanjem svog posjeda u skorom vremenu povećati srazmjerno i svoje prihode. Kupljene šume su međutim često bile toliko mlade, te mogu doći do korišćenja istom za dvadeset i više godina. Postigao se dakle protivni rezultat od onoga, koji se je očekivao. Veće šumske površine povećale su troškove uprave i čuvanja, ali nisu srazmjerno povisile i prihode. Prekomjerne sječe, izazvane momentanim povoljnim tržnim prilikama ostavile su velike površine golih i nepošum- Ijenih sječina. Slabo financijalno stanje zemljišnih zajednica i imovnih općina nije dozvoljavalo, da se te površine što prije pošume, pa je nastao veliki prekid u kontinuitetu dobnih razreda, a onda i u prekidu trajnog šumskog gospodarenja. Tim su te komunalne zajednice izgubile svaku mogućnost, da trajno udovoljavaju zadatku, radi kojega su bile osnovane, pa su tako izgubile i opravdanje za svoj daljnji obstanak. Osim svih pomenutih nedaća došle su šume imovnih općina 1922. godine još i pod državnu upravu. Ovo podržavljenje uprave motiviralo se potrebom boljeg stručnog gospodarenja u ovim šumama. Državna uprava je međutim samo znatno povisila troškove uprave i čuvanja, a te troškove morale su i dalje snositi imovne općine a ne država. Naročito su se znatno povećali troškovi za lugarsko osoblje. Osim toga partijski režimi izrabljivali su ovo podržavljenje uprave i na taj način, što su u službu namještali svoje partizane, od čega je šuma imala samo štetu. Sve je to dovelo imovne općine do velikih deficita i zaduženja. Savremena težnja za raskomadanjem većih šumskih posjeda nije se međutim zaustavila samo na komunalnim i samoupravnim šumama. Provađanjem agrarne reforme ona je zahvatila i privatne velike šumske posjede. Parcelacija šuma veleposjednika bila je u glavnom uzrokovana i pospješena odredbom čl. 41. Ustava bivše kraljevine S.H.S. kao i § 186. zakona o šumama od 1929. godine, gdje je predviđena ekspropriacija šuma veleposjednika u korist države i samoupravnih tijela. Privatni vlasnici velikih šumskih posjeda žurili su se, da svoje šume parceliraju i prodaju iz slobodne ruke, kako bi izbjegli nepovoljne uslove prodaje, koje će im diktirati zakon o ekspropriaciji. Za parcelaciju i prodaju tih šuma osnivane su i specijalne banke, koje su bile posrednik između prodavaoca-veleposjednika i kupca-seljaka. Privatni novčani zavodi zamijenili su funkciju državnih agrarnih ustanova. Kada je seljak na ovaj način došao u posjed velikog dijela vlastelinskih šuma, nije preostalo drugo, nego ovo n_legalno stanje naknadno uzakoniti. Na osnovi pravilnika o fakultativnom otkupu agrarnog zemljišt a nastojali su tada veleposjednici, da uzakone i sve one kupoprodaje, koje su izvršili i prije donošenja pomenutog pravilnika i bez odobrenja. Na taj način ošte 81 |