DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 3 <-- 3 --> PDF |
HRVATSKI ŠUMARSKI LIST GOD. 66. VELJAČA 1942. Prof. Ing. R. FANTONI, Zagreb. PILCI Le lame delle seghe. Onaj dio stroja ili onaj dio ručne pile, koji pili drvo, zove se p i 1 a c. U narodu se pilac ponajviše zove pila kao i cijeli stroj. U nekim krajevima udomaćio se turski izraz testera, a neki po njemačkom uzoru zovu pilac — list pile. 2ELJEZO I ČELIK Pošto je od najveće važnosti za valjanost pilaca i uopće strojeva za pilenje materijal iz kojega su sagrađeni, navesti ću najprije u kratko glavni materijal za gradnju strojeva za pilenje; a to je željezo i čelik. Željezo je kristalinična tvar. Specifična težina čistog željeza Fe je 7,88. Čistog željeza nema u prirodi, već se nalazi u rudačama u raznim spojevima. Cisto se željezo ne upotrebljava za gradnju strojeva ili njihovih dijelova, a i ne proizvodi se ni industrijski sasvim čisto željezo, već u željezu ima uvijek ugljika i nekih drugih sastojaka. Najvažniji potrebni sastojak, koji djeluje na kvalitet željeza, je ugljik. Iz željeznih rudača dobiva se u visokim pećima pomoću koksa ili drvenog ugljena sirovo željezo. U sirovom željezu ima oko 3°/o do 5,5% ugljika, a osim ugljika, već prema vrsti željezne rudače, fosfora, sumpora, silicija i t. d. Sirovo željezo se obično ne upotrebljava za izradbu bilo kakovih predmeta, već služi za proizvodnju druge vrsti željeza i čelika. Lijevano željezo. Lijevano željezo proizvodi se iz sirovog željeza tako, da se sirovo željezo samo s nekim talioničkim dodatcima ili sirovo željezo pomiješano sa starim željezom i nekim dodatcima rastali u odgovarajućim pećima kod temperature od 1200°C do 1400°C. Rastaljeno željezo ulijeva se u kalupe, načinjene obično iz posebnog pijeska, gdje se ohladi i otvrdne. Predmeti iz lijevanog željeza mogu imati veomc komplicirane oblike, jer željezo veoma dobro ispunja kalupe. U lijevanom željezu ima 2°/o do 4% ugljika. Za lijevano željezo zadržava se tako visoki postotak ugljika, jer se takovo željezo drži u rastaljenom stanju (tekućem stanju) kod relativno nižih temperatura. Ugljik nije u lijevanom željezu sav vezan u kristalima, već se djelomično nalazi između kristala kao grafit. Ovaj grafit rastavlja kristale, što je jedan od uzroka, da obično lijevano željezo ima malu čvrstoću protiv natezanja, pregiba i usukivanja (torzije). Bolje se vrsti lijevanog željeza dobivaju iz boljih vrsta sirovog željeza sa svrsishodnim dodatcima i vještom manipulacijom. Bolje vrsti lijevanog željeza imaju srazmjerno veću čvrstoću. Posebna vrst lijevanog željeza je tsmperno li jevano željezo, koje ima veću čvrstoću. Tempernp lijevano željezo proizvodi se tako, da se gotovi predmeti iz lijevanog željeza podvrgnu posebnom procesu žarenja. Kod toga se umanji sadržaj ugljika i promijeni se odnošaj vezanog ugljika prema nevezanom. Lijevano željezo postane manje krhko, više žilavo, a u vrućem stanju može se kovati. 33 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Kovko željezo i čelik. Do pred nekoliko godina razlikovalo se po nazivu kovk o željez o i čelik. Željezo, koje je imalo do 0,5% ugljika nazivalo se kovkim željezom, a željezo sa preko 0,5% ugljika do oko 1,7% ugljika zvalo se je čelik. Danas se jedna i druga vrst naziva čelikom, to jest svako kovko željezo naziva se čelikom. Starija podjela bila je radi toga, što se kod čelika s više od 0,5% ugljika može kaljenjem znatno povisiti tvrdoća, pa je kovko željezo sa slabijom sposobnošću zakaljivanja (tvrđenja) nazivano bilo kovkim željezom, a kovko željezo s boljom sposobnošću zakaljivanja čelikom. Čelik se dobiva iz sirovog željeza, kao i lijevano željezo, ali je proces proizvodnje drugačiji. U velikim posudama, koje su po obliku slične kruški, propuhuje se kroz rastaljeno sirovo željezo uzduh. Pri tome se željezo zagrije na temperaturu znatno višu od temperature taljenja lijevanog željeza, to jest do oko 1600° C. Uzduh, propuhavan kroz željezo, spaja se s ugljikom iz željeza te tako konačni produkt ima znatno manje ugljika u sebi. Prema tome kakova je podloga u peći, može se odstraniti iz sirovog željeza također fosfor i sumpor. Količina ugljika, koja sagori za vrijeme procesa, može se regulirati, pa tako dobivamo čelike s više ili manje ugljika. Čelik se iz kruške izlije u posebne komade (ingote), a iz ovih se valjanjem, tlačenjem i kovanjem proizvode razni oblici čelika, kao tračnice, traverze, profimi čelici, razne šipke i t. d. Proizvodnja čelika, kako je opisana, vrši se na tri načina i to na način Bessemera, Thomasa i Siemens-Martina. Najstariji je način Bessemerov, ali se ne može upotrebiti nego samo za sirovo željezo bez fosfora jer se fosfor ne može odstraniti kod toga procesa. Kod Tomasovog procesa može se odstraniti fosfor, što je postignuto oblaganjem kruške dolomitom (bazična obloga). Kod ovog procesa dobiva se kao nuzproizvod tomasova drozga, koja je veoma dobro gnojivo. Treći način dobivanja čelika je Siemens-Martinov. Kod ovoga se načina u naročitim pećima, zvanim Siemens-Martin pećima, rastaljeno sirovo željezo, uz dodatak raznih primjesa i propuhavanjem vrućeg uzduha, pretvara u čelik. Temperatura je u Siemens-Martin pećima veoma visoka, pa se može taliti i stari čelik te upotriebiti kao primjesa kod proizvodnje. Na navedena tri načina proizvodi se čelik tako, da se sirovo željezo rastali u tekuće stanje, pa se taj čelik zbog toga zove tekuć i čelik . Kod jednog starijeg načina dobivao se čelik tako, da se sirovo željezo pretvorilo u tjestasto stanje, pa se takav čelik zove tjestasti čelik. Danas se na potonji način proizvodi veoma malo čelika. Na opisani način proizvodi se obični čelik (prosti čelik), u kojem ima i stanoviti postotak tvari, koje nepovoljno djeluju na svojstva čelika (sumpora, fosfora, drozge i t. d.). Od navedenih triju vrsti tekućeg prostog čelika redovno je, uz jednake ostale uvjete, najbolji Siemens-Martin čelik. Bolje vrsti čelika, u kojem ima samo neznatan postotak štetnih primjesa, dobivaju se tako, da se obični čelik, dobiven na Bessemerov, Tomasev ili Siemens- Martinov način ponovno rastali u tignjevima ili električnim pećima. Čelik, dobiven iz tignjeva, zove se čelik iz tignjeva, a onaj iz električnih peći — elektročelik. Najbolje vrsti čelika dobivaju se na način, da se za vrijeme procesa u tignjevima ili električnim pećima dodaju razni metali. Tako se dobiju legiran i čelici. Čelik iz tignjeva dobiva se tako, da se obični čelik rastali u posudama, koje se griju izvana, pa čelik ne dolazi u dodir s koksom, u kojem ima sumpora. Fosfor ; sumpor, koji se nalazi u prostom čeliku, prije procesa u tignjevima ne uklanja se iz čelika, pa prema tome treba za proizvodnju čelika iz tignjeva odabrati prosti čelik, u kojem ima malo fosfora i sumpora. Kod procesa u tignjevima izlučuju se dijelovi troske, oksidi i t. d. Ako se tome rastaljenom čeliku dodaju metali kao nikalj (Ni), krom (Cr), molibden (Mo), volfram (W), vanadij (V) i t. d. dobije se legigirani čelik iz tignjeva. Elektročelik dobiva se u posebnim pećima, pri čemu elektriciteta služi kao izvor topline. Uslijed visoke temperature koja se može postići u ovim pećima, ostaju jako bazične troske tekuće, što omogućuje uklanjanje štetnih primjesa iz 34 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 5 <-- 5 --> PDF |
čelika: u elektro pećima može se odstraniti također fosfor i sumpor. Ako se dodaju razni metali, dobije se legirani elektročelik. Legirani čelici su općenito veoma čvrsti, žilavi i elastični. Pojedina svojstva legiranih čelika ovise od vrsti i količine metala, koji su upotriebljeni za legiranje. Ovakovi čelici upotrebljavaju se za oruđe za obrađivanje drva i metala te za izradbu dijelova strojeva, koji su izvrgnuti velikom naprezanju. Lijevani čelik dobiva se, ako se čelik iz Besemerove ili Tomasove kruške ili Siemens-Martinove peći lijeva u kalupe. Lijevani čelik može se i kovati. Osobito dobar lijevam čelik dobije se, ako se u kalup nalije čelik iz tiganja ili elektročelik, a ljevanjem legiranih čelika može se postići lijevani čelik specijalnih svojstava. Svojstva čelika ovise od količine sastojaka, koje se u njemu nalaze pa se obzirom na sadržaj ugljika općenito može reći. čvrstoća raste s povećanim sadržajem ugljika, ako procenat ugljika ne prelazi l°/o, raztezljivost pada, a tvrdoća raste s povećanim sadržajem ugljika. Sumpor i fosfor djeluju općenito štetno na svojstva čelika, a naročito snizuju čvrstoću. Toplinskom obradbom mogu se znatao poboljšati svojstva čelika. Kod različitih temperatura ima čelik različitu strukturu, to jest sastav i poredak kristala mu je različit. Kako za svaku strukturu ima čelik druga svojstva, to će naglo hlađen čelik imati druga svojstva, nego polagano hlađen. Ovu osobinu materijala iskorišćuj se kod kalenja, pri čemu se postizavaju razne tvrdoće. Postoje i takove vrsti čelika, koje pri običnom ohlađivanju na uzduhu postizavaju veliku tvrdoću. Glavna djelovanja nekih sastojina legiranja na svojstva čelika su ova: mangan povisuje čvrstoću na nateg, kovkost i žilavost; krom povisuje čvrstoću na nateg i toplinsku te žilavost i veliku otpornost protiv rđanja; molibden povisuje čvrstoću na nateg i toplinsku, zadržaje čvrstoću i kod viših temperatura; nikalj povisuje čvrstoću na nateg i žilavost; volfram povisuje čvrstoću na nateg i toplinsku; vanadij povisuje čvrstoću na nateg i toplinsku. PILCI. Pila c je redovno tanka ploča iz čelika ozubljena na rubu. Pilci se prave iz raznih vrsta čelika, iz Siemens-Martin čelika, čelika iz tignjeva i elektročelika, iz nelegiranog i legiranog čelika. Pilci iz Siemens-Martin čelika jeftiniji su od drugih, ali su zato redovito manje vrijedni. Pilci iz nelegiranog čelika iz tignjeva i elektročelika dobri su, ali ipak nisu tako otporni kao pilci iz legiranog čelika. Vrsnoća pilaca iz legiranog čelika zavisi od vrste i količine materijala koji je uzet za legiranje. U Americi su učinjeni pokusi s pilcima iz raznih čelika, pa je primjerice ustanovljeno, da je s pilcem, u kojem je sadržaj kroma iznosio oko 4% a sadržaj volframa oko 8°/o, polučena preko dva puta veća brzina pilenja, bez štete za pilac, nego s pilcem, u kome je sadržaj kroma iznosio oko 0,4°/o a sadržaj volframa oko 5%. Pilci od čelika s većim postotkom kroma, volframa i t. d. podnosi veća naprezanja i veća ugrijavanja i kod pilenja i kod brušenja od pilaca iz čelika, slabo legiranog, a naročito od nelegiranog čelika. Materijal mora biti u pogledu sadržaja na sastojcima legiranja kao u pogledu strukture svuda jednolik. Naročito u pogledu odpornosti proti trošenju mora pilac na svim radnim mjestima imati jednake osobine, jer bi se inače nejednolično istrošio, pa bi i pilenje bilo lošije. Radi toga treba da je pilac također na svim radnim mjestima jednako zakaljen. U principu treba da je pilac što tvrđi, bez obzira na tvrdoću drva, koje se pili, no njegova tvrdoća ne smije prekoračiti granicu, kod koje bi zupci pri radu ili pri proširivanju pucali. Pilac treba da je tvrd, ali i da posjeduje još dovoljno elasticiteta. Često se preporuča za mekanije drvo pilac manje tvrdoće, što nije dobro. Od kvalitete pilaca zavisi u dobroj mjeri kvalitet i učinak pilenja. Obzirom na to mora se nastojati, da se pili sa što boljim pilcima. Dobre pilce mogu proizvoditi samo tvornice, koje imaju iskusne stručnjake, koje upotrebljavaju najbolji materijal i koje paze na savjesnu izvedbu. Zbog toga nisu pilci iz svih tvornica jednaki po kakvoći. Jeftini pilac je ponajčešće u pogonu najskuplji, a kakvoća pilenja slaba. i 35 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 6 <-- 6 --> PDF |
Da li su pilci napravljeni iz valjanog materijala — vidi se naibolie za vriieme oduzeg pilenja te kod brušenja i proširivanja zubaca. Točno se može ustanoviti i* 6111 P U "d što ^?dSÄn o Ä^ ST° kemiao-meteluXm ÄraSriju sxo je dosta skupo. Pilac za jarmace se tu i tamo iskušava na primitivan način Ha ..... .... l6gne .. drU ^ Pa ak0 Pilac lrHeV-. «stane nePpovr eden . RaZUmiJe S6´ đa je °Vak0V0 trijednosti Mtivanje od slaL ili nfkioV, Z^ rUČn e PÜCe Pi!Ce Za Jarmače> nil.´ k™žne i druge pilce, osim pilaca zaa tračne lracn e pile, propisano je u Njemačkoj slijedeće- ^ SaZnak0m DI N m°gU Se Proizvoditi tignjevad ° ^ ** elektročelika ili čelika <, Pilci iz nelegiranog čelika moraju sadržavati naimanie 0 8»/n naM\^ «^ - f?Sf0m ne sm^e kod Pila O^TTkV Sf,dn°-fi^kYroSeUka"Si vL od Wo , a kod pilaca iz čelika iz tiganja ne više od 0,06%. Mangan TSiiu m ne smatraju se sastojcima legiranja. Pilci iz legiranog čelika irS l Jf„a ^ . i mijski znak metala, koji je upotriebljen za S^e^TSS^rSÜ S legiranja krom) znak Cr te moraju sadržavati najmanj >/,^. ! ftS? m m0raJU SSdrŽaVati . . ÄT e ´*« . ™ tifc^´dviju 1ZkovTn7zaa" eehk, ako se župe,pi aca mogu valjano proširivati redovitim srerlstvim Deblifo ZUPCI PILACA. Drvo se pili zupcima pilaca tako da i u i " « mjestu nastane mali utor S drvu dubok ^.. 1 . t ^reže strugotinu Na tom d? ?´5 mm ´ a Slr?k X do 3 mm Svi utori zajedno čine raspiljak (rez) Sli?°i°4 °k° f j<^ ..... ai.ka ! predočuje, u mjerilu povećanom oko 15 puta presjek raspiljka, a slika 2 presjek strugotine. Raspiljak ima dvije stranice c. Ove stranice moraju biti ravne — sve točke jedne stranice moraju ležati u jednoj ravnini. Stranice raspiljka moraju biti glatke, da bi ispiljeni materijal bio što ljepši. U pogledu finoće pilenja (glatkoće ra; piljka) razlikuju se u praksi u glavnom tri vrste i to: kvaliteta furnira, kvaliteta dasaka za bla njanie i kvaliteta građevnog drva. Kod prve vrsti finoća treba biti tolika, da se izblanianiem debljine do 0,5 mm poluči glatka površina- za S1 ! drutreću vrst izblanjanjem do oko 1,1 mm. Ove . razlike u kakvoći pilenja nisu sigurne, jer ovise Q i od subjektivnog prosuđivanja. bi i Zubac odjeljuje strugotinu na tri strane i to s obje bočne strane b i na dnu a. Sa strane se strugotina, kako je rečeno, mora točno odrezati, jer svi ti mali odresci čine cijeli raspiljak. Za rezanje širine strugotine treba relativno manje snage, a absolutno više snage nego za rezanje debljine strugotine. Relativno manje za to, jer se širina strugotine laglje reže od debljine strugotine, a absolutno više snage za to, jer je širina strugotine znatno veća od debljine. Pilenje drva poprijeko teže je, nego pilenje uzduž. Kod pilenja poprijeko mora se prerezati svako vlakance na dvije strane strugotine, a kod pilenja uzduž režu se djelomično vlakanca, a djelomično tvar među njima, koja je manje otporna od vlakanaca. Pilenjem uzduž među vlakancima drvo se donekle i kala. 36 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 7 <-- 7 --> PDF |
Oblik zubaca. Oblik zubaca treba biti takav, da raspiljak bude ravan i dosta gladak, da učinak bude velik, da zupci imaju dovoljnu čvrstoću pa da se ne deformiraju, da se mogu valjano proširivati i oštriti, da u međuzublju ima dosta mjesta za odstranjivanje pilovine i da pilenje bude lako, to jest da ne treba za pilenje suviše snage. Osnovni oblik zubaca je ponajviše trokut. (SI. 3 i 4). Spojno mjesto između jednog i drugog zupca redovito je zaokruženo, ajeku-tšiljka , ß je kut SI. 3. SI. 4. nagiba, /je kut praznine. Zbroj kuta šiljka i kuta praznine čini kut rezanja, a je prednji brid, b je stražnji brid, c je oštrica šiljka, R je razmak zubaca, v je visina zupca, r je radius zakoruženja. Brid a s jedne i s druge strane zupca s oštricom c omeđuje prednju plohu zupca, a oba brida b s oštricom c omeđuju stražnju plohu zupca. SI. 3 predočuje zupce pika, koji pili dok se giblie na jednu stranu, a slika 4 zupce pika koji pili, kad se giblje na jednu i drugu stranu. Na primjer — zupci vertikalnih jarmača, tračnih pila i kružnih pila pile kad se pilci giblju na jednu stranu, a zupci šumskog dvoručnog pika, kad se pilac vuče na jednu i drugu stranu. Na si. 4 je kut nagiba negativan, a kut šiljka ie jednak dvostrukom kutu nagiba. Ako zupci pile samo kad se pilci giblju u jednom smjeru, zupci će bolje raditi imaju li veći kut nagiba ß. Ako se zupci u obliku trokuta izvedu s velikim kutem praznine i ujedno s velikim kutem nagiba, imati će mali kut šiljaka a pa su takovi zupci slabi. Da bi se zupci mogli izvesti s velikim kutem nagiba i da bi bili dovoljno čvrsti, izboči se stražnja ploha zupca (stražnji bridovi) (si. 5 i 6) Ovakovi zupci zovu se zupci s izbočenim stražnjimbridovima ili.zupci s konveksnim stražnjim bridovima ili vučji zupci. Takovi zupci imaju dosta mjesta za pilovinu, dobro pile i jaki su, ah se nešto teže uzdržavaju. Za uzdužno pilenje vrlo mekanog drva za koje nisu potrebni osobito jaki zupci a potreban je veliki prostor za pilovinu svine 37 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 8 <-- 8 --> PDF |
SI. 5. SI. 6. se stražnja ploha zupca prema si. 7. Ovakovi zupci imaju relativno veliki razmak, a zovu se zupci s konkavnim stražnjim bridovima ili s konkavnom stražnjom plohom ili bablji zupci. si. 7. Proširenje zubaca. Pilac mora imati u drvu dosta mjesta, da se ne uklijesti, pa zbog toga moraju pilci piliti širi raspiljak (rez) od debljine pilaca. U tu se svrhu zupci proširuju. Proširivanje izvađa se na tri načina: razvraćanjem, tlačenjem i debljim zupcima. 1. Proširivanje razvraćanjem sastoji se u tome, da se jedan zubac svine na jednu stranu, a drugi zubac na drugu stranu. (SI. 8 i 9). Svaki se zubac svine samo na jednoj trećini njegove visine računajući od šiljka. Kod ovog načina proširivanja razlikujemo dvije vrsti zubaca: zupce s ravnom oštricom (si. 8 i zupce s kosom oštricom (si. 9). Na slikama 8 i 9 vidimo pogled sa strane, pogled odozgo na oštricu pilca i popriječni presjek pilca. Zupci s ravnom oštricom imaju prednju 38 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 9 <-- 9 --> PDF |
SI. 8. SI. 9. plohu 2 do 2 okomitu na smjer pilenja, dok je kod zubaca s kosom oštricom prednja ploha zupca 1 do 2 kosa na smjer pilenja. Na jednom zupcu je kosina na jednu stranu, a na drugom na drugu stranu. 2. Proširivanje tlačenjem (si. 10). Kod ovog proširenja zupci se ne .7 SI. 10. 39 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 10 <-- 10 --> PDF |
svijaju već se svaki zubac na šiljku proširi na jednu i drugu stranu tako, da se tlačenjem materijal zupca istisne na jednu i drugu stranu. Da bi se zupci mogli valjano proširiti, mora materijal biti izvanredno dobar. Redovno se za pilce ovakovim proširenjem zubaca upotrebljava osobito žilav, elastičan i odporan legirani čelik. 3. Proširenje pilca debljim zupcima. Pilac je tako sagrađen, da je deblji na onoj strani; gdje je ozubljen. U ovom slučaju zapravo nema proširenja u onom smislu, kao kod razvraćanja i tlačenja, jer se zupci ne proširuju. Novi pilc: ove vrste upravo su idealni, jer se zupci ne slabe ni razvraćanjem ni tlačenjem. Materijal pilca može biti tvrđi od materijala drugih pilaca, pa se zato zupci troše polaganije. U svakom slučaju, kad se pilac brušenjem djelomično istroši, zupci postaju sve tanji. Od triju načina proširenja zubaca u Evropi se najviše upotrebljava proširenje razvraćanjem. Važno je pitanje, kakova treba biti oštrica — ravna ili kosa te kada treba upotriebiti koju od te dvije vrsti oštrica. U tom se pitanju do sada mišlienja razilaze. Za kružne pilce većina stručnjaka preporuča kosu oštricu, dok za pilce vertikalnih jarmača neki praktičari preporučaju ravnu oštricu, što opet drugi zabacuju preporučajući kosu oštricu. Prema teoretskom prosuđivanju moglo bi se reći ovo: za uzdužno pilenje s debelim pilcem i tankom strugotinom više odgovara ravna oštrica, za popriječno pilenje, naro´ito s tankim pilcem i debelom strugotinom, više odgovara kosa oštrica. Zupci s ravium oštricom duže drže proširenje i duže su oštri. Treba li da zupci pile kad se giblju na jednu i drugu stranu, mora im biti oblik simetričan, oblik im je istokračnogtrokuta (si. 4 i 11.V Takovi zupci ne režu strugotinu na širinu već ju stružu. Da bi zupci rezali barem debljinu strugotine s jedne i s druge strane, treba ih proširiti razvraćanjem s obostranom kosom oštricom (si. 11). Proširenje tlačenjem upotrebljava se kod nas malo i to najviše za pilce si. li. tračnih pila (pila vrpčanica). Pilci s tlačenim zupcima vrlo su dobri, ako su precizno izvedeni iz naročito vrijednog čelika. Proširenja pilca debljim zupcima upotrebljava se vrlo malo na kružnim i drugim pilcima i to za naročito fine radnje (na primjer kadkada za furnire iz skupocijenog drva). Da bi se polučio ravan raspiljak potrebno je kod bilo kojeg proširenja zubaca, da su svi zupci jednako prošireni na jednu i drugu stranu, da postrance svi šiljci zubaca leže u jednoj ravnini. Ako je, primjerice, jedan zubac jače svinut nego drugi, onda će jače svinuti zubac praviti širi raspiljak, to jest na površini ispiljenog drva nastati će posebna pruga (utor), površina ispiljene građe biti će prugasta. Ako je više nejednolično proširenih zubi, Zupci prošireni tlačenjem i zupci onih pilaca koji su deblji od ostalog dijela pilca, pile strugotinu na cijeloj širini raspiljka (si. 1 i 2). Zupci, koji su prošireni razvraćanjem, ne pile strugotinu na cijeloj širini raspiljka, već odprilike na oko dvije trećine širine raspiljka. Ako je debljina pilca p, proširenje zupca na jednu stranu #, onda je raspiljak r = p + 2 &. Širina pilenja jednoga zupca kod proširenja razvraćanjem jednaka je debljini pilca p. 40 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Razmak zubaca. Razmak zubaca je dužina od šiljka jednog zupca do šiljka drugog zupca. Za vrijeme jednog okretaja stroja svaki zubac odreže jednu strugotinu stanovite debljine. Ispiljena dužina drva po zupcu proporcionalna je debljini strugotini-. Drvo, koje se pili, pomakne se prema pilcu (odnosno pilac se pomakne prema drvu) za vrijeme jednog okretaja za dužinu l. Ta se dužina zove pomak. Ako je broj zubaca Z, onda je pomak po zupcu za vrijeme jednog okretaja Iz — -., ili ukupni pomak l je: l = l Z. Prema tome ukupni pomak je veći, ako je pomak po zupcu veći ili ako je broj zubaca veći. Pokazalo se je, da je drvo glade (finije) ispiljeno, ako je pomak po zupcu manji, to jest sko je strugotina tanja. Prema tome uz jednaku ispiljenu dužinu drva bit će drvo glade ispiljeno, ako je broj zubaca veći, jer će biti pomak po zupcu manji. Ili: veća dužina drva ispilit će se uz jednaki pomak po zupcu, ako je broj zubaca, koji pile, veći. Za istu radnu dužinu pilca, odnosno za jednaku brzinu pilca, veći će broj zubaca piliti u jednakom vremenu, ako je razmak zubaca manji. Dakle: kod iste ispiljene dužine drva bit će ljepše ispiljena građa, ako je razmak zubaca manji, ili za istu glatkoću pilenja ispiliti će se veća dužina drva, ako je razmak zubaca manji. Iz toga slijedi, da su zupci s manjim razmakom (manji zupci) bolji od zubaca s većim razmakom (velikih zubaca) i u pogledu količine ispiljene građe i u pogledu kakvoće pilenja. U pogledu prostora za pilovinu u međuzublju i troškova za brušenje je obratne. Manji zupci imaju manji prostor za pilovinu u međuzublju, pa s obzirom na potrebni prostor među zubima za odstranjivanje pilovine, razmak zubaca ne smiie biti premalen. Troškovi za brušenje rastu, ako je razmak manji, jer na jednako dugom pilcu ima više zubaca. Ako se uvaže sve okolnosti treba nastojati, da razmak zubaca bude po mogućnosti manji, ali ne premalen. Uz jednake uvjete za tvrdo drvo treba manji razmak zubaca nego za mekano drvo. Debljina pilca i veličina proširenja zubaca. Pilac treba imati toliku debljinu i odgovarajuće druge dimenzije, da bi imao dovoljnu čvrstoću za besprikorno pilenj. s odgovarajućim pomakom. Proširenje zubaca treba biti toliko, da se može besprikorno piliti. Po pravilu debljina pilca i proširenje zubaca ima biti što manje, upotrebljavati deblje pilce ili puce s previše proširenim zupcima, pogrjesno je, jer takovi pilci pile širi raspiljak nego je potrebno. Time se gubi više na drvu, koje se pretvara u pilovinu, a treba se i više snage za pilenje. Za prosuđivanje kolika šteta nastaje pilenjem šireg raspiljka nego je potrebno, neka služi ovaj primjer: Vertikalna jarmača, koja ispili u jednoj godini 3000 m;i hrastovih dasaka 15 mm debelih, ima pilce koji pile za 0,6 mm širi raspiljak nego je potrebno. Ta veća širina raspiljka uzrokuje veći gubitak na drvu godišnje od oko 100 m3. Kod izbora i proučavanja pitanja debljine pilaca a imajući pred očima navedeno pravilo, treba ipak uvažiti, da se debljim pilcem u stanovitim granicama i odgovarajućim proširenjem zubaca može polučiti veći pomak. Deblji pilac naime ima veću čvrstoću pa može podnijeti veće opterećenje, a da se ne deformira. Veličina proširenja zubaca proizlazi iz ovoga razmatranja. Između pilca i ploha raspiljka nastaje trenje uslijed pilovine, koja dolazi između ploha pilca i ploha raspiljka, dalje u manjoj mjeri radi neravnog vođenja pilca ili drva, koje se pili, neravnih ploha pilca i t. d. Kod debljeg drva bit će trenje veće, jer svi navedeni uzroci, koji prouzrokuju trenje, dolaze više do izražaja. Količina pilovine i glatkoća površine raspiljka zavise od vrste drveta, njegove kakvoće i stanja, pa će trenje kod raznih vrsta drveta, stanja i kakvoća biti različito. Veće proširenje zubaca umanjuje trenje, pilac se lakše giblje pa se može polučiti veći pomak. Veće proširenje do stanovite granice omogućuje veći pomak, dok se preko stanovite granice i većim proširenjem ne poluči veći pomak. Od veličine proširenja zubaca ovisi u stanovitoj mjeri potrebna snaga za pilenje. Ukupna snaga, potrebna za pilenje, sastoji se iz snage za rezanje drva i iz snage za svladavanje trenja između pilca 41 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 12 <-- 12 --> PDF |
ploha raspiljka. Veće proširenje umanjuju trenje, ali povećava širinu raspiljka, dakle količinu drva, koja se pretvara u pilovinu. Prema tome veće proširenje zubaca povećava potrebnu snagu za pilenje drveta, a umanjuje potrebnu snagu za svladavanje trenja. Ako proširenje prekorači stanovitu granicu, trenje se ne će dalje umanjivati, a rasti će potrebna snaga za rezanje šireg raspiljka. Diagram si. 12 pokazuje potrebnu snagu za pilenje kao funkciju proširenja. Iz diagrama se vidi, da snaga najprije pada s proširenjem, a zatim s daljnim proširenjem da raste. Najpovoljnije proširenje u pogledu potrebne snage bilo bi na mjestu a si. 12. Kod pilana snaga, odnosno mehanička radnja, za pilenje nije redovno od odlučne važnosti, jer se mehanička radnja redovito proizvodi jeftino upotrebom pilovine. U svakom slučaju treba imati stroj s dovoljnom snagom. Od veće je važnosti redovno manji gubitak na drvu i veliki učinak pilenja (veliki pomak). Veličina proširenja je teoretski skoro neovisna od debljine pilca, ali pošto se deblji pilci uzimaju za deblje Proširenje zubaca drvo, treba za deblje pilce i nešto veće proširenje. SI. 12. Kod ustanovljenja proširenja zu baca treba nastojati, kako je rečeno, čeno, da proširenje bude što manje. Odgovarajuće proširenje može se najbolje ustanoviti pokusima u samoj pilani. Proširenje zubaca raznih vrsta pilacaiznosi na svaku stranu odprilike: za suho tvrdo drvo 0,2 do 0,6 mm; za suho jelovo i smrekovo drvo 0,25 do 0,7 mm; ´ za suho borovo drvo 0,3 do 0,75 mm. Za tanje drvo i manji pomak je proširenje manje, za debelo drvo i veći pomak potrebno je veće proširenje. Za mokro drvo treba nešto više proširiti zupce i to za 0,1 do 0,2 mm više na svaku stranu neg"» kod suhog drveta. Pilci raznih vrsti. 1. Pilci za vertikalne jarmače. Za vertikalne jarmače rabe se pilci koji imaju redovito oblik zubaca prema slici 3 i slici 6. Za zupce prema slici 3 iznosi kut nagiba ß za mekano drvo ... 8° do 15°, a za tvrdo drvo oko 5° do 10,:. Ako se hoće veći kut nagiba, uzima se oblik zubaca po slici 6, to jest vučji zupci. sa zaokruženim stražnjim bridovima. Spojno mjesto između dvaju zubaca je zaokruženo, a radius r iznosi 3_do 5 mm. Razmak zubaca R može se uzeti približno po empiričkoj formuli: R = . A, gdje je h najveća moguća visina reza u mm u jarmači. Visina zupca je od prilike: v = 0,7 R do v = R. Debljina pilca iznosi — već prema dužini pilca — od oko 1,4 mm do oko 2 mm, a može se računati po ovoj A -4-s empiričkoj formuli p = n -r 1 mm, gdje je h najveća visina reza, a s stapaj jarma. Proširenje zubaca redovno se izvodi razvraćanjem . 2. Pilci za tračne pile. Za velike tračne pile u pilanama upotrebljuju se redovito pilci, koji imaju oblik vučjih zubaca, prema si. 6, a proširuju se redovno tlačenjem. Kut nagiba zubaca iznosi 14° do 20°, a razmak 20 do 28 mm. Debljina pilca uzima se oko: p = , gdje je D promjer točka, na kojemu je ovit pilac. 3. Pilci za kružne pile. Za kružne pilce rabe se ponajviše zupci prema si. 3, to jest obični šiljati naprijed nagnuti zupci i vučji zupci prema si. 5. Rabe se također i druge vrsti zubaca, kako se vidi na si. 13. 42 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 13 <-- 13 --> PDF |
Sil jati naprijed nagnuti zupci imaju za uzdužno pilenje razmak oko R = 1,1 l/" D, gdje je D promjer pilca u milimetrima; visinu zubaca oko: v = 0,55 R do 0,65 R, a kuteve od prilike: a = 39°, ß = 18°, . = 33°, Za popriječno pilenje je kut a nešto veći, kut . nešto manji, a i razmak i visina nešto manji. Vučji zupci imaju za uzdužno pilenje: razmak oko R = = 1,25 Vi), visinu v — 0,55 R do 0,75 R, kuteve a = 38° do 42°, ß = = 28° do 32°, . = 16° do 24°. Za popriječno pilenje je kut a nešto veći, kut ß nešto manji a i razmak i visina nešto manji. Slika 13 prikazuje šest pilaca s raznim oblicima zubaca tvornice Böntgen. Pilci a, b, d i f služe za uzdužno i popriječno pilenje, a pilci c i e za popriječno pifenje. PERFORIRANI PILCI. Perforirani pilci imaju ispod meduzu bi ja rupice. SI. 14 prikazuje dvoručni perforirani pilac tvornice Dominicus. SI. 14. Kod perforiranog pilca, ako se brusi rukom, bit će lakše zadržati pravilan oblik zubaca. Međutim kod stanovitog stanja istrošenja zubaca moraju se zup~i odjednom izbrusiti do dna rupice, jer bi inače imali nepravilno međuzublje. S perforiranim pilcima lakše se odstranjuje pilovina i nešto se bolje hladi pilac. Ovakovi pilci upotrebljavaju se veoma malo i to ponajviše za ručne pilce. POTREBNA SVOJSTVA PILACA. Dobri pilci moraju imati ova svojstva: 1. materijal i njegova tvrdoća treba odgovarati onome, što se propiše; 2. materijal i njegova tvrdoća mora biti na svim mjestima, koji rade, jednaka; 3. debljina pilca mora biti svuda jednaka u jednakoj udaljenosti od linije šiljaka zubaca a eventualna razlika u debljini smije iznositi najviše 0,1 mm; 4. pilac mora u svim svojim djelovima ležati u jednoj ravnini — a to znači, da pilac ne smije biti vitoperan i ne smije imati izbočena ili udubljena mjesta; 5. pilac mora imati glatku i jasnu površinu (dakle ne rđavu); 6. svi zupci moraju biti jednaki a svi šiljci zubaca ležati u određenoj liniji, primjerice kod pilaca za jarmaču u jednom pravcu; svi zupci moraju biti jednako prošireni, a razlika u proširenju smije iznositi najviše 0,04 mm. Da li su svi šiljci zubaca u jednom pravcu i da li su svi zupci jednako prošireni, može se ispitati odgovarajućim linealom. Oruđe za proširivanje zubaca. Proširenje zubaca razvraćanjem vrši se rukom i strojevima. Za proširenje tlačenjem služe DO najviše strojevi. 43 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 14 <-- 14 --> PDF |
Za proširenje razvraćanjem upotrebljava se ključ za razvracanje (si. 15) i kliješta za razvracanje (si. 16). Usjeci ključa imaju biti jednaki debljini pika. Kad se zubac razvraća ključem, treba isto- Si. is. dobno kontrolirati razvraku svakog zupca, pa se prema tome zubac jače ili slabije svine. Kliješta za razvracanje bolja su od ključa, jer se mogu postaviti točno prema debljini pilca i veličini razvraćanja, pa se svi zupci jednolično razvrnu na jednu i drugu stranu. .^ lili . JI—I .. SI. 16. Stroj za razvracanje radi brže i bolje od ručnog oruđa, ali je skup. (SI. 17). Neki strojevi za brušenje pilaca proviđeni su i aparatom za proširivanje zubaca — bilo razvracanje bilo tlačenjem. Proširenje zubaca tlačenjem iziskuje, kako je rečeno, osobito žilav i otporan čelik. U Evropi proširuju se zupci tlačenjem redovno samo kod velikih tračnih pila (pila vrvčanica). Tlačenjem se proširuje samo vršak zupca, koji se stisne i time proširi. Kontrolirati se mora veličina proširenja tako, da svi zupci budu jednolično prošireni na jednu i drugu stranu. Za proširenje tlačenjem služi ručno oruđe i strojevi. Prošire-Sl. 17. 44 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 15 <-- 15 --> PDF |
nje sa strojevima je daleko bolje nego ručnim oruđem, pa se zbog toga za ovu vrst proširenja redovito i upotrebljuju strojevi. Za kontroliranje dali su zupci jednako prošireni — služe različiti aparati, među ostalima kalibrirano ravnalo, koje ima kosi i ravni dio. Ravni dio treba da točno prilegne na ravninu pilca, a kalibrirani kosi dio na odredjenom mjestu na vrh zupca. Za preciznu kontrolu proširenja ima specijalni aparat tvornice Esterer. Zupci, prošireni ispravnim strojem, ne trebaju se kontrolirati, jer su svi jednako prošireni. Brušenje pilaca. Pilci se mogu brusiti rukom ili strojem. Ni najvještiji radnik ne može rukom tako točno izbrusiti svaki zubac, kao stroj. Točni stroj za brušenje će od svakog zupca odpiliti istu debljinu u istoj ravnini, dok se kod brušenja rukom ponajviše ne može odpiliti od svih zubaca jednaku debljinu, pa će se zupci deformirati. Za brušenje rukom služi pilak (turpija). Strojevi za brušenje imaju redovito ploče od korunda ili karborunduma, koje trebaju biti finozrnate. Obodna brzina ploče neka je 25 do 30 m/sek. S istrošenjem ploče, to jest s umanjivanjem promjera, treba povećavati broj okreta, kako bi «se postigla približno jednaka obodna brzina. Stroj za brušenje jednolično će brusiti svaki zubac, ako se rub ploče, koja brusi, točno giblje u krugu, neprekidno u istoj ravnini, i ako je pomak pilca prema ploči, koja brusi, posve isti u bilo kojem smjeru. Stroj može tome udovoljiti samo onda, ako je posve u redu i dobro uzdržavan. Ploče moraju biti sasvim okrugle i točno centrirane, a rub, koji brusi, sasvim ispravan, odgovarajućeg oblika i nenamazan. Zupci pregore, ako se kod brušenja otpili odjednom previše materijala ili ako su ploče krupnoga zrna i previše tvrde. Da ne bi stroj odpilio suviše odjednom, brusi se pilac često, 2 do 5 puta za jedno brušenje. Ploča za brušenje uređuje se i ispravlja dijamantom. Kod ispravljanja dobro je broj okretaja sniziti za jednu trećinu. Slika 18 prikazuje stroj za brušenje pilaca različitih vrsta. Rezanje zubaca. Na pilcima s deformiranim zupcima ili na pilcima bez zubaca moraju se zupci izrezati. Za ovakovo izrezivanje zubaca služi stroj ili tijesak (preša) za rezanje zubaca (SI. 19.). Stapalo stroja mora točno pristajati u maticu, a bridovi stapala i matice moraju biti oštri, a ne zaobljeni. Stroj daje zupcima grubi oblik, a zatim se dovrše brušenjem. Kod toga se izbrusi od prilike 1 mm debljine. 45 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 16 <-- 16 --> PDF |
SI. 19. . RIASSUNTO In questo articolo sono descritte le lame delle diverse seghe per segare il legno; il material delle lame cioe il ferro e l´acciaio; le diverse forme dei denti per le varie lame e lavori; il passo dei denti, dov´ e dimostrato che il passo deve essere quanto piu piccolo, ma pure tale che fra i denti vi sia abbastanza posto per la segatura; i diversi modi d´allargamento dei denti (la strada); la grossezza delle lame, dove si dimostra che l´allargamento dei denti e la grossezza delle lame devono essere quanto piu piccoli, fino ad un certo limite, per aver quanto minore perdita di legno; gli utensili per l´allargamento, l´affilamento e il tracciamento dei denti. 46 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Ing. STJEPAN KANOTI (Sarajevo): ZADRUŽNO ŠUMSKO GOSPODARSTVO GEMEINSCHAFTLICHE FORSTWIRTSCHAFT (Nastavak.) Samoupravne šume ne možemo smatrati komunalnim šumama u užem i pravom smislu toga značenja kao šume imovnih općina i zemljišnih zajednica. Te šume zapravo i nisu nikakva zajednička imovina nekih članova zajednice (pravoužitnika ili ovlaštenika), jer ti članovi i ne postoje. Pripadnici pojedinog sela, obćine i grada nisu nikakvi neposredni korisnici tih šuma, oni uopće i nemaju nikakvo osobno pravo neposrednog korišćenja u tim šumama, jer je vlasnik tih šuma juridičk^ osoba: selo, obćina ili grad, i taj vlasnik je ujedno i jedini i neposredni korisnik tih šuma. koje on iskorišćuje za svoj račun, a ne građani dotičnog sela, obćine ili grada, kako je to slučaj kod imovnih općina i zemljišnih zajednica. Prema stvarnom posjedovno-pravnom stanju ove se šume mogu smatrati komunalnim šumama gotovo isto toliko, koliko i državne šume. I država iskorišćuje svoje šume za svoj račun, a ne pripadnici države, koji od tih šuma imaju samo posrednu korist, kao što i pripadnici pojedinih sela, obćina i gradova od samoupravnih šuma. Ovu bitnu razliku između komunalnnih i samoupravnih šuma u pogledu posjedovno- pravnih odnosa potrebno je naglasiti naročito zato, jer su samoupravne šume stradale najviše baš zbog toga, što se kod iskorišćavanja ta razlika, većim dijelom, nije imala pred očima, nego su pripadnici pojedinog sela, odnosno obćine, iskorišćavali obćinsku šumu, kao da su oni neki suvlasnici te šume i kao da oni imaju u njoj neko osobno i neposredno pravo iskorišćavanja. Ono običajno opravdavanje ovakvog bespravnog iskorišćavanja općinskih šuma: »šum a j e op ćinska a i mi smo općinski« seljak je upotrebljavao negdje namjerno i svjesno, da nije u pravu, a negdje i nenamjerno i iz neznanja. Uostalom ne smijemo se mnogo ni čuditi, ako je tako mislio neuki seljak, kada se zna, da su isto stanovište zauzimale i upravne vlasti i sudovi, koji su skoro sva ovakva iskorišćavanja seoskih i općinskih šuma tolerirali kao da su opravdana i na zakonu osnovana. U pogledu raspolaganja obćinskom i seoskom imovinom vrijede propisi §§ 31., 92., 93. i 120. zakona o obćinama od 14. ožujka 1933. godine, a za gradske obćine analogni propisi §§ 94., 113. i 114. zakona o gradskim obćinama od 22. srpnja 1934. godine. Osnovna imovina obćine, t. j . nepokretna dobra i osnovni kapital moraju se čuvati neokrnjeni i ne mogu se otuđiti. Otuđenje pojedinih dijelova osnovne imovine dopušteno je, po pravilu, samo uz punu naknadu vrijednosti. Ova naknada ulazi u sastav obćinske imovine. Iznimke od toga dopuštene su samo za opće korisne ciljeve i za unapređenje obćina uz odobrenje državnog rizničara. O obćinskoj imovini, u koju ulaze sva pokretna i nepokretna dobra obćine kao i sva njena prava, imaju se voditi knjige — inventari. Stvarna prava imaju biti knjižena u zemljišnim knjigama, a novac ima biti koristonosno uložen uz pupilarnu sigurnost. Od osnovne obćinske imovine mogu se upotrijebiti za pokriće obćinskih rashoda samo prihodi. Dugovi obćine mogu se isplatiti iz osnovne obćinske imovine po odobrenju oblasti druge molbe ali pod uvjetom, da se ta imovina naknadi iz godišnjih prihoda po unaprijed utvrđenoj osnovi. Za odluke odbora o zaduženju obćine i otuđenju nepokretnog imanja, kao i za sve odluke, kojima se obćinske financije vežu preko roka trajanja mandata obćinskog odbora, potrebno je odobrenje državnog rizničara u sporazumu s ministrom unutarnjih poslova. Dioba obćinskih, seoskih i gradskih šuma zabranjena je. Iznimke u tome pogledu uredit će se posebnim zakonom. Šume agrarnih zajednica, nastale likvidacijom agrarne reforme. Najnoviji oblik komunalnog šumskog posjeda nastao je provođenjem agrarne reforme na velikim šumskim posjedima. Predhodnim odredbama za pripremu agrarne reforme od 25. veljače 1919. godine bilo je predviđeno, da svi veći privatni šumski posjedi 47 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 18 <-- 18 --> PDF |
imaju prijeći u svojinu države, a u ovim šumama biio bi poljodjelcima-seljacima priznato pravo na potrebno drvo i pašu. Slične odredbe sadržane su i u § 186. Zakona o šumama. Djelomična ekspropriacija šuma velikih posebničkih posjeda izvršena je na temelju zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 19. lipnja 1931. god. Ova ekspropriacija obuhvatila je međutim samo bivšu dravsku i savsku banovinu, dok je na preostalom području izvršena ekspropriacija šuma velikog posjeda na temelju novele zakona o likvidaciji agrarne reforme od 24. lipnja 1933. godine. No i u jednom i drugom slučaju ostali su poštedjeni srbijanski krajevi. Ekspropriacija vršena je u korist agrarnih zajednica i pojedinih sela. Organizacija korisnika ovih ekspropriiranih šuma, njihov međusobni odnos, njihova prava, kao i odnos tih zajednica prema trećim licima te odnos korisnika šuma prema samoj zajednici nije do sada uređen. Do konačne organizacije korisnika tih šuma, kao i do podpunog uređenja posjedovnih i upravnih odnosa u pogledu tih šuma u smislu čl. 35. pravilnika o upravi ekspropriiranih šuma br. 20.753/VIa od 29. ožujka 1934. god. ima ovim šumama za korisnike upravljati nadležni kotarski šumar u sporazumu s nadležnim kotarskim predstojnikom. Spomenut ćemo ovdje još jedan izraziti oblik komunalnog šumskog posjeda, koji doduše ne postoji na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, ali ga spominjemo radi njegove sličnosti s našim zemljišnim zajednicama. To su plemenske, bratstveničke i seoske šume na području Crne Gore. Nosilac prava i obveza prema zajedničkom plemenskom, bratstveničkom i seoskom nepokretnom imanju jest »kuća«. Kuća je porodična institucija, dakle pravna osoba, koja posjeduje neku nepokretnu imovinu, na kojoj domaća čeljad kuće zajednički živi, radi i prirađuje. Pojam kuće odgovara donekle pojmu naših kućnih zadruga. Udioničko pravo na zajedničku nepokretnu imovinu vezano je u prvom redu na nepokretno dobro kuće, koje se nalazi u području dotičnog plemena odnosno bratstva, a onda na samog vlasnika toga dobra. Budući da je samostalni vlasnik toga dobra samo kuća, to je udioničko (komunsko)pravo na zajedničkoj plemenskoj imovini vezano za kuću, to jest udioništvo u zajednici plemena pripada kućama. Kuća je pravna osoba, pa su stoga i udioničari plemenske, bratstveničke i seoske imovine pravne a ne fizičke osobe. Kuću predstavlja domaćin, koji kuću zastupa i na plemenskim zborovima. Udioničko pravo ne može se ni prodati XV kupiti. Ono se može steći, ako neko od drugoplemenika kupi cijelo imanje svoga predhodnika i tu se naseli. Nitko ne može imati više od jednog udioničkog prava u jednoj komuni, niti se to pravo može povećavati ili smanjivati, pa makar neko kupio i nekoliko tasvih posjeda, s kojima je vezano udioničko pravo u jednoj te istoj komuni, Dosljedno tome svaki udioničar (kuća) ima samo jedan glas i može ga dati samo osobno (preko domaćina kuće). Udioničari plemena, bratstva odnosno seta nisu suvlasnici zajedničke plemenske odnosno bratstveničke imovine, pa kao takvi ne mogu otuđiti ni jedan dio zajedničke imovine, pa ni svoj idealni dio, koji im od zajedničke plemenske imovine pripada. Držimo da prikaz raznih oblika našeg komunalnog šumskog posjeda ne bi bio podpun, kada ovom zgodom ne bi spomenuli još jedan oblik naših komunalnih šuma. To su servitutne državne šume na području Bosne i Hercegovine, u kojima tamošnji seljaci-starosjedioci i njihovi pravni nasljednici imaju pravo poslužja na paši i drvu (»mera i baltatik«). De jur e ove su šume još uvijek vlasništvo državnog šumskog erara, dakle nisu još vlasništvo neke komunske zajednice kao šume zemljišnih zajednica i imovnih obćina, pa ih u tom pogledu i ne možemo smatrati komunalnim šumama. Međutim u smislu § 27. bivšeg gruntovnog zakona za Bosnu i Hercegovinu — koji nije ni do danas stavljen izvan snage — ove bi se šume morale izlučiti kao obćinske i seoske. Na temelju otomanskog šumskog zakona od 11. ševala 1285. (1869) g. kco i otomanskog zakona o zemljišnom posjedu od 7. ramazana 1274. (1858.) god. imaju starosjedioci seljaci s područja Bosne i Hercegovine pravo, da svoje potrebe na drvu i paši podmiruju u erarskim šumama i pašnjacima. Ova poslužja nisu medjutim nigdje uređena ni po prostoru, ni po veličini a ni po načinu izvršavanja, pa servitutni ovlaštenici — u koliko ih možemo tako nazvati — ova poslužja iskorišćuju vrlo neracionalno, te su mnoge državne šume zbog podmirivanja gospodarski neopravdanih potreba pretvorene u šikare, koje se konačno pašom pretvaraju u sterilna tla, krš i golet. 48 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Ovim problemom mnogo se bavila već negdanja Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, koja je izradila i 1914. godine plenumu Pokrajinskog sabora za Bosnu i Hercegovinu predložila osnovu »Zakona o odcjepljenju obćinskih šuma od erarnog posjeda«, ali je, medjutim, nadošao svjetski rat, koji je ovo pitanje bacio privremeno u zaborav. Ono je, na žalost, još i danas neriješeno i kao takvo predstavlja jednu krupnu zaprjeku pravilnom gospodarenju u državnim šumama Bosne i Hercegovine. Rješenje ovog pitanja pokraj već istaknute racionalizacije šumskog gospodarstva zahtijevaju uostalom još više razlozi društvene i gospodarske prirode. Dovoljno je istaći, da državni erar drži u svojem vlasništvu više od polovice zemljišta u Bosni i Hercegovini. Slijedeći podaci za neke bosanske kotareve razjasnit će nam svu težinu i važnost ovoga pitanja: u kotaru zeničkom od 65.987 ha površine posjeduje država 43.277 ha, u kladanjskom od 71.504 ha — 54.566 ha, u sarajevskom od 192.188 ha — 101.213 ha, u fojničkom od 73.670 ha — 34.259 ha, u visočkom od 108.802 ha — 68.668 ha, u travničkom od 96.871 ha — 52.600 ha, u vlaseničkom od 117.525 ha — 63.603 ha, u rogatičkom od 146.523 ha — 82.678 ha. Kada se zna za ovo, onda nije teško doći do zaključka, odakle i zašto u Bosni i Hercegovini ima toliko bijede i nestašice, odakle tako uporno i grčevito posizanje za državnim zemljištem, odakle i zašto one milijunske štete i globe. T u lež i glavni a možda i jedini ključ rješenju ovog pitanja. Ne može se tvrditi, da prijašnji mjerodavni državni čimbenici nisu posvetili nikakvu pažnju rješenju ovog pitanja. U bivšem ministarstvu šuma i rudnika bio je izradjen ponovno fnacrt zakona »o izdvajanju obćinskih šuma i ispaša, izdvajanju zemljišta za snabdjevanje zemljoradnika oskudnih zemljom i o reguliranju šumskog posjeda u Bosni i Hercegovini«, ali se je i ostalo samo kod nacrta. Donošenju ovoga zakona bili su na putu s jedne strane nesavjesni politički ljudi, a s druge predstavnici velikog kapitala. Spomenuta poslužja sigurno su još jedini ostatak feudalizma u Evropi, koji vuče svoje podrijetlo još iz turske vladavine, kada niko osim države nije mogao imati vlastitog šumskog posjeda. Cim se samo malo udalji od svoje kuće, od svoje avlije, bosanski seljak već dolazi na erarsko zemljište, gdje ga dočekuje čuvar državnih šuma. Radi toga i živi bosanski seljak od bespravnih sječa državnih šuma i uzurpiranja državnog zemljišta Bosanski seljak videći, da su mjerodavni čimbenici u rješavanju toga pitanja nemoćni, počeo ga je rješavati sam. Oskudica na obradivom zemljištu izazvala je mnogobrojne uzurpacije državnog šumskog zemljišta. Tih uzurpacija bilo je svake godine sve više pa su i vlasti postale nemoćne da ih spriječe. Prilike u tom pogledu razvijale su se tako, da je konačno trebalo priznati činjenično stanje i tom stanju dati zakonsku formu. U tu je svrhu izdana uredba sa zakonskom´ snagom o dodjeljivanju državnog šumskog zemljišta i likvidaciji uzurpacija u Bosni i Hercegovini Provaebu ove uredbe vršila su ravnateljstva državnih šuma, kod kojih su u tu svrhu osnovani odsjeci za kolonizaciju Sam postupak i organizacija posla oko provedbe ove uredbe bila je medjutim takva, da se u prvih šest godina nije mogao svršiti ni četvrti dio tog posla. Time je znatno, ako ne i sasvim, smanjen stvarni efekat ove uredbe, jer se nije mogao postići postavljeni cilj. Uredba je išla za tim, da se pitanje uzurpacija što prije likvidira i d-i beskućnici što prije dodju do obradive zemlje, koja im je glavni i jedini uvjet za život. Ali ako na to moraju čekati dvadeset, trideset pa i više godina, onda im n? preostaje drugo, nego da se posluže bržom metodom— da si potrebno zemljište prisvoje sami. A tako se opet vraćamo na prijašnje stanje — na stvaranje novih uzurpacija. Kod provedbe pomenute uredbe bilo je medjutim i drugih nedostataka i mana, kao i nepravilnosti. Tako su, primjerice, dodjeljivana za poljoprivrednu obradu ; izrazito apsolutna šumska zemljišta, pa i stare šume zaštitnog karaktera, s kojih je najprije odstranila sva deblja stabla sama državna šumarija, a preostala tanja stabla sam nadjeljenik. Poslije toga takvo se zemljište obično napuštalo, jer je i seliak vidio, da ga ne može upotrijebiti za obradu. Čini se, da je glavno bilo, da dođe do novaca fond za izvršenje ove uredbe, a donekle i seljak prodajom preostalih stabala. Iste metode upotrebljavale su se i kod dodjeljivanja državnog šumskog zemljišta dobrovoljcima, koji su šume posjekli, drvo dobro prodali, a golo zem 49 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 20 <-- 20 --> PDF |
ljište napustili neobradjeno. I tu je jedini cilj bio brza i laka zarada. Kao uspjeh takvog rada nalazimo svuda po Bosni prava šumsk a groblja , a naročito oko Pala kod Sarajeva i pored državnog puta Sarajevo-Romanija-Sokolac-Han Pijesak Ta su šumsk a groblj a jedan dokaz više za nekulturni rad nedavne prošlosti. * Za sve oblike komunalnih šuma vrijede neke zajedničke zakonske odredbe, koje se u glavnom odnose na stručno gospodarenje u tim šumama. U smislu § 56. zakona o šumama sve komunalne i samoupravne šume spadaju pod naročiti javni nadzor, pa se gospodarenje u njima ima vršiti po načelu stroge trajnosti. Ali, te zakonske odredbe nisu u stanju, kako svagdanji život pokazuje, da šumsko gospodarstvo u navedenim šumama dignu i zadrže na potrebnoj visini. III. Kriza u našem komunalnom šumskom gospodarstvu, njeni uzroci i posljedice. Naše spomenute komunalne šume već nekoliko desetgodišta opskrbljuju naša sela raznim šumskim proizvodima. Svome zadatku one su zadovoljavale kad s većim a kad s manjim uspjehom, dajući našem seljačkom gospodarstvu barem najpotrebnije građevno i ogrjevno drvo i pružajući mu mogućnost za napasivanje blaga, za skupljanje brsti i grma i za pobiranje stelje i ostalih nuzgrednih, a seljačkom gospodarstvu neophodno potrebnih šumskih proizvoda. Opaža se, međutim, da one ovome zadatku sve teže i teže udovoljavaju. Starih za sječu zrelih drvnih zaliha ima u tim šumama sve manje. One nisu više dovoljne ni da podmire redovne potrebe članova komunalnih zajednica, a suvišci za prodaju vrlo su rijetki. Pojavljuju se sve češći i sve brojniji slučajevi, da su tereti, koje članovi komu nalne zajednice moraju doprinositi za čuvanje i upravu zajedničkih šuma, mnogo veći od prihoda, što ih oni dobivaju. Drveta ima sve manje, a ovlaštenika uslijed populacije sve više, pa se prema tome i ovlaštenička prava cijepaju na sve manje količnike. Ima već i takvih ovlaštenika, koji nemaju više od ./.4 ovlašteničkog prava, a na ovu 1/.4 ovlašteničkog prava pripada im iz šume zemljišne zajednice godišnje možda samo jedna ili najviše dvije cjepanice! Ova po sebi nezdrava pojava još ne bi bila tako strašna, kad ne bi bila uzrokom još težih posljedica: narod je izgubio povjerenje u sve što je zajedničko i osj:tio težnju za individualnim načinom života u svim njegovim smjerovima i pojavama. Gospodarski liberalizam, prodirući i u najsitnije kutiće privrednog i društvovnog života, zahvatio je svojim načelima individualnog liberalizma i naš tradicionalni zadružni način života. On je presjekao one niti, koje su naš narod vezale s njegovom tradicijom i uputio narodne težnje stranim i tuđim putevima, koji ne odgovarajuću duši i navikama našega naroda. Ovim putevima došao je narod i do težnje za cijepanjem zadružne imovine na pojedine članove zadruge, jer brat više nije htio živjeti "s bratom, sestra sa sestrom,´ni sin s ocem. Svaki je htio, da bude posve slobodan, »svoj na svome«. Stoga dolazi do rapidnog raspadanja velikih zadružnih seljačkih posjeda u mnogobrojne male individualne posjede, nastaje životarenje na malim krpicama zemlje. Na tim sitnim posjedima seljak nije znao racionalno i intenzivno gospodariti, pa je brzo došlo do osiromašenja seljaštva — do seoskog proletarijata. Nastale su nove brige, nova nezadovoljstva. Te brige i ta nezadovoljstva ublaživali su donekle zajmovi. Sto nije mogla dati zemlja, dao je seoski lihvar. Nekoliko takvih zajmova i posjeda je nestalo. Na naša seljačka imanja došao je tuđmac. Taj individualistički duh gospodarskog liberalizma nije, na žalost, poštedio ni mnogo jače institucije našeg komunalnog zadružnog života. Iz bojazni, da ne bude u korišćenju zajedničkog dobra prikraćen, svaki je težio za tim, da svoj stvarni dio iz zajedničke imovine izvuče što prije. Tu je i opet prevladao egoizam. Težnja -— odvojiti svoje probitke iz probitaka zajednice —- realizirala se je na razne načine . ponajviše: uzurpacijom zajedničkog zemljišta, pa onda diobom, bespravnim sječama, prekomjernom pašom i t. d. Nastaje pravo takmičenje u otimačini zajedničkog dobra. Nitko nije htio da bude kod Loga prikraćen. Svi oblici našeg komunalnog šumskog gospodarstva bili su zahvaćeni ovom psihozom, koja je imala i svoje realne uzroke. -$.,. 50 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Interesantno je ipak istaknuti, da su od ove psihoze raspadanja i diobe zajedničke imovine plemenske i bratstveničke šume u Crnoj Gori bile skoro sasvim pošteđene. Kohezija zajedničkih interesa bila je u tim zajednicama mnogo jača, nego u našim zemljišnim zajednicama ili u seoskim i općinskim šumama. To sigurno zato, što je zajednice u Crnoj Gori stvorio sam narod bez posredovanja države a u svome interesu i za svoje potrebe. Najgore su prošle kod toga samoupravne (seoske i općinske) šume. One su bile prepuštene na milost i nemilost općinskih odbornika i pojedinih ekonomski jačih i politički uplivnijih osoba u selu, koje su s njima raspolagale kao s vlastitom imovinom. Bespravne sječe bile su još najneviniji prekršaji. Sume su bez ikakve smetnje krčene, pretvarane u drugu vrst kulture, služile su kao sredstvo stranačkih i političkih spekulacija i agitacija, a kod svega toga nitko, pa ni oblasti, nisu vodile računa o teme, što te šume imaju svog zakonitog vlasnika, kome jedino imaju služiti kao sredstvo za kulturni, ekonomski i društvovni napredak sela, odnosno općine. Suvremena težnja za individualnom diobom zajedničkog zemljišta javlja se kod nas i kod zemljišnih zajednica: od 1.508 zemljišnih zajednica, koliko ih je prigodom segregacije osnovano, podijeljeno je već skoro polovica. U prvom redu podijeljene su krajiške zemljišne zajednice. Diobom njihovom nije uostalom ni tangirano toliko šumarstvo, koliko stočarstvo, jer su podijeljeni u glavnom zajednički pašnjaci. Težnja za individualnom diobom javljala se je i kod pravoužitnika imovnih općina. Prvi i najjači val uništavanja komunalnih šuma osjetio se 1918. i narednih godina. Taj period bis je uopće sudbonosan za naše šume svih kategorija vlasništva. Pokraj »slobode« u uništavanju šuma nadošla je još i dobra konjunktura, koja je stvorila čitavi kader profesionalnih »drvarskih trgovaca«, koji su kupovali sve, što se je moglo posjeći, jer se je sve moglo tada i dobro prodati. Brzi i laki profit podstrekavao je sve veći broj interesenata, gramzljivih za lakim i brzim obogaćenjem, da pokušaju i oni sreću. Počele su svuda nicati nove pilane s većim i manjim kapacitetom. Sve je morala podmirivati, i obilno je podmirivala, naša šuma. Tako je bilo sve do 1929. godine. A onda, kada su novostvorene egzistencije već navikle na viši standart života, najednom se počelo nešto kolebati. Strana tržišta sve se manje interesiraju za naše drvo, a u koliko se i interesiraju, traže samo bolje Sortimente i klasificiranu i standardiziranu robu. Trgovci i veleobrtnici poratnog tipa našli su se u nepoznatoj situiciji: tražene robe nisu imali, a nisu je ni poznavali a ni mogli proizvoditi, pa je tako sva vanjska trgovina drvetom prešla i opet u ruke starih velikih šumsko-veleobrtnih poduzeća. Očekivalo se, da će ova drvarska kriza na duže vrijeme obustaviti ekspresne sieče naših šuma. To se očekivanje međutim nije ispunilo. Novo stvorene egzistencije nisu se mogle lako odreći svoga udobnog života i dobrih zarada, pa nastaje pokret za »zaštitu« domaće industrije. Poratnim trgovcima i pilanarima trebalo je stvoriti mogućnost, kako bi i dalje mogli na lak način i bez ikakvog stručnog znanja i spreme mnogo zarađivati, samo pod još povoljnijim uvjetima. Zakon o zaštiti domaće šumske industrije — imao je dati mogućnosti za to. Malopilanari dobivaju po tom zakonu iz državnih šuma, uz vrlo povoljne uvjete dovoljne sirovine a prerađevine ili prodaju veleobrtnim šumskim poduzećima ili uopće rade za ta poduzeća, s kapitalom tih poduzeća. Glavno je zarađivati, pa makar radio i za onog > protiv koga si tražio zaštitu. Ali ni državne šume ne mogu vječito zadovoliavati suviše velike zahtjeve, pogotovo ne mogu tamo, gdje državni erar ima i starijih obveza. Zato vlasnici mnogobrojnih malih pilana navališe i na komunalne i privatne šume, Nije važno, na koji se način dolazi do drveta. Šumarski organi i šumske vlasti sve češće i sve otvorenije bacaju veliki dio krivice za uništavanje šuma na ove male domaće pilanare i traže, da se donese zakon o zaštiti šuma od domaće i strane šumske industrije. (Nastavit će se.) 51 |