DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Interesantno je ipak istaknuti, da su od ove psihoze raspadanja i diobe zajedničke imovine plemenske i bratstveničke šume u Crnoj Gori bile skoro sasvim pošteđene. Kohezija zajedničkih interesa bila je u tim zajednicama mnogo jača, nego u našim zemljišnim zajednicama ili u seoskim i općinskim šumama. To sigurno zato, što je zajednice u Crnoj Gori stvorio sam narod bez posredovanja države a u svome interesu i za svoje potrebe. Najgore su prošle kod toga samoupravne (seoske i općinske) šume. One su bile prepuštene na milost i nemilost općinskih odbornika i pojedinih ekonomski jačih i politički uplivnijih osoba u selu, koje su s njima raspolagale kao s vlastitom imovinom. Bespravne sječe bile su još najneviniji prekršaji. Sume su bez ikakve smetnje krčene, pretvarane u drugu vrst kulture, služile su kao sredstvo stranačkih i političkih spekulacija i agitacija, a kod svega toga nitko, pa ni oblasti, nisu vodile računa o teme, što te šume imaju svog zakonitog vlasnika, kome jedino imaju služiti kao sredstvo za kulturni, ekonomski i društvovni napredak sela, odnosno općine. Suvremena težnja za individualnom diobom zajedničkog zemljišta javlja se kod nas i kod zemljišnih zajednica: od 1.508 zemljišnih zajednica, koliko ih je prigodom segregacije osnovano, podijeljeno je već skoro polovica. U prvom redu podijeljene su krajiške zemljišne zajednice. Diobom njihovom nije uostalom ni tangirano toliko šumarstvo, koliko stočarstvo, jer su podijeljeni u glavnom zajednički pašnjaci. Težnja za individualnom diobom javljala se je i kod pravoužitnika imovnih općina. Prvi i najjači val uništavanja komunalnih šuma osjetio se 1918. i narednih godina. Taj period bis je uopće sudbonosan za naše šume svih kategorija vlasništva. Pokraj »slobode« u uništavanju šuma nadošla je još i dobra konjunktura, koja je stvorila čitavi kader profesionalnih »drvarskih trgovaca«, koji su kupovali sve, što se je moglo posjeći, jer se je sve moglo tada i dobro prodati. Brzi i laki profit podstrekavao je sve veći broj interesenata, gramzljivih za lakim i brzim obogaćenjem, da pokušaju i oni sreću. Počele su svuda nicati nove pilane s većim i manjim kapacitetom. Sve je morala podmirivati, i obilno je podmirivala, naša šuma. Tako je bilo sve do 1929. godine. A onda, kada su novostvorene egzistencije već navikle na viši standart života, najednom se počelo nešto kolebati. Strana tržišta sve se manje interesiraju za naše drvo, a u koliko se i interesiraju, traže samo bolje Sortimente i klasificiranu i standardiziranu robu. Trgovci i veleobrtnici poratnog tipa našli su se u nepoznatoj situiciji: tražene robe nisu imali, a nisu je ni poznavali a ni mogli proizvoditi, pa je tako sva vanjska trgovina drvetom prešla i opet u ruke starih velikih šumsko-veleobrtnih poduzeća. Očekivalo se, da će ova drvarska kriza na duže vrijeme obustaviti ekspresne sieče naših šuma. To se očekivanje međutim nije ispunilo. Novo stvorene egzistencije nisu se mogle lako odreći svoga udobnog života i dobrih zarada, pa nastaje pokret za »zaštitu« domaće industrije. Poratnim trgovcima i pilanarima trebalo je stvoriti mogućnost, kako bi i dalje mogli na lak način i bez ikakvog stručnog znanja i spreme mnogo zarađivati, samo pod još povoljnijim uvjetima. Zakon o zaštiti domaće šumske industrije — imao je dati mogućnosti za to. Malopilanari dobivaju po tom zakonu iz državnih šuma, uz vrlo povoljne uvjete dovoljne sirovine a prerađevine ili prodaju veleobrtnim šumskim poduzećima ili uopće rade za ta poduzeća, s kapitalom tih poduzeća. Glavno je zarađivati, pa makar radio i za onog > protiv koga si tražio zaštitu. Ali ni državne šume ne mogu vječito zadovoliavati suviše velike zahtjeve, pogotovo ne mogu tamo, gdje državni erar ima i starijih obveza. Zato vlasnici mnogobrojnih malih pilana navališe i na komunalne i privatne šume, Nije važno, na koji se način dolazi do drveta. Šumarski organi i šumske vlasti sve češće i sve otvorenije bacaju veliki dio krivice za uništavanje šuma na ove male domaće pilanare i traže, da se donese zakon o zaštiti šuma od domaće i strane šumske industrije. (Nastavit će se.) 51 |