DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Ovim problemom mnogo se bavila već negdanja Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, koja je izradila i 1914. godine plenumu Pokrajinskog sabora za Bosnu i Hercegovinu predložila osnovu »Zakona o odcjepljenju obćinskih šuma od erarnog posjeda«, ali je, medjutim, nadošao svjetski rat, koji je ovo pitanje bacio privremeno u zaborav. Ono je, na žalost, još i danas neriješeno i kao takvo predstavlja jednu krupnu zaprjeku pravilnom gospodarenju u državnim šumama Bosne i Hercegovine. Rješenje ovog pitanja pokraj već istaknute racionalizacije šumskog gospodarstva zahtijevaju uostalom još više razlozi društvene i gospodarske prirode. Dovoljno je istaći, da državni erar drži u svojem vlasništvu više od polovice zemljišta u Bosni i Hercegovini. Slijedeći podaci za neke bosanske kotareve razjasnit će nam svu težinu i važnost ovoga pitanja: u kotaru zeničkom od 65.987 ha površine posjeduje država 43.277 ha, u kladanjskom od 71.504 ha — 54.566 ha, u sarajevskom od 192.188 ha — 101.213 ha, u fojničkom od 73.670 ha — 34.259 ha, u visočkom od 108.802 ha — 68.668 ha, u travničkom od 96.871 ha — 52.600 ha, u vlaseničkom od 117.525 ha — 63.603 ha, u rogatičkom od 146.523 ha — 82.678 ha. Kada se zna za ovo, onda nije teško doći do zaključka, odakle i zašto u Bosni i Hercegovini ima toliko bijede i nestašice, odakle tako uporno i grčevito posizanje za državnim zemljištem, odakle i zašto one milijunske štete i globe. T u lež i glavni a možda i jedini ključ rješenju ovog pitanja. Ne može se tvrditi, da prijašnji mjerodavni državni čimbenici nisu posvetili nikakvu pažnju rješenju ovog pitanja. U bivšem ministarstvu šuma i rudnika bio je izradjen ponovno fnacrt zakona »o izdvajanju obćinskih šuma i ispaša, izdvajanju zemljišta za snabdjevanje zemljoradnika oskudnih zemljom i o reguliranju šumskog posjeda u Bosni i Hercegovini«, ali se je i ostalo samo kod nacrta. Donošenju ovoga zakona bili su na putu s jedne strane nesavjesni politički ljudi, a s druge predstavnici velikog kapitala. Spomenuta poslužja sigurno su još jedini ostatak feudalizma u Evropi, koji vuče svoje podrijetlo još iz turske vladavine, kada niko osim države nije mogao imati vlastitog šumskog posjeda. Cim se samo malo udalji od svoje kuće, od svoje avlije, bosanski seljak već dolazi na erarsko zemljište, gdje ga dočekuje čuvar državnih šuma. Radi toga i živi bosanski seljak od bespravnih sječa državnih šuma i uzurpiranja državnog zemljišta Bosanski seljak videći, da su mjerodavni čimbenici u rješavanju toga pitanja nemoćni, počeo ga je rješavati sam. Oskudica na obradivom zemljištu izazvala je mnogobrojne uzurpacije državnog šumskog zemljišta. Tih uzurpacija bilo je svake godine sve više pa su i vlasti postale nemoćne da ih spriječe. Prilike u tom pogledu razvijale su se tako, da je konačno trebalo priznati činjenično stanje i tom stanju dati zakonsku formu. U tu je svrhu izdana uredba sa zakonskom´ snagom o dodjeljivanju državnog šumskog zemljišta i likvidaciji uzurpacija u Bosni i Hercegovini Provaebu ove uredbe vršila su ravnateljstva državnih šuma, kod kojih su u tu svrhu osnovani odsjeci za kolonizaciju Sam postupak i organizacija posla oko provedbe ove uredbe bila je medjutim takva, da se u prvih šest godina nije mogao svršiti ni četvrti dio tog posla. Time je znatno, ako ne i sasvim, smanjen stvarni efekat ove uredbe, jer se nije mogao postići postavljeni cilj. Uredba je išla za tim, da se pitanje uzurpacija što prije likvidira i d-i beskućnici što prije dodju do obradive zemlje, koja im je glavni i jedini uvjet za život. Ali ako na to moraju čekati dvadeset, trideset pa i više godina, onda im n? preostaje drugo, nego da se posluže bržom metodom— da si potrebno zemljište prisvoje sami. A tako se opet vraćamo na prijašnje stanje — na stvaranje novih uzurpacija. Kod provedbe pomenute uredbe bilo je medjutim i drugih nedostataka i mana, kao i nepravilnosti. Tako su, primjerice, dodjeljivana za poljoprivrednu obradu ; izrazito apsolutna šumska zemljišta, pa i stare šume zaštitnog karaktera, s kojih je najprije odstranila sva deblja stabla sama državna šumarija, a preostala tanja stabla sam nadjeljenik. Poslije toga takvo se zemljište obično napuštalo, jer je i seliak vidio, da ga ne može upotrijebiti za obradu. Čini se, da je glavno bilo, da dođe do novaca fond za izvršenje ove uredbe, a donekle i seljak prodajom preostalih stabala. Iste metode upotrebljavale su se i kod dodjeljivanja državnog šumskog zemljišta dobrovoljcima, koji su šume posjekli, drvo dobro prodali, a golo zem 49 |