DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1942 str. 18 <-- 18 --> PDF |
imaju prijeći u svojinu države, a u ovim šumama biio bi poljodjelcima-seljacima priznato pravo na potrebno drvo i pašu. Slične odredbe sadržane su i u § 186. Zakona o šumama. Djelomična ekspropriacija šuma velikih posebničkih posjeda izvršena je na temelju zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 19. lipnja 1931. god. Ova ekspropriacija obuhvatila je međutim samo bivšu dravsku i savsku banovinu, dok je na preostalom području izvršena ekspropriacija šuma velikog posjeda na temelju novele zakona o likvidaciji agrarne reforme od 24. lipnja 1933. godine. No i u jednom i drugom slučaju ostali su poštedjeni srbijanski krajevi. Ekspropriacija vršena je u korist agrarnih zajednica i pojedinih sela. Organizacija korisnika ovih ekspropriiranih šuma, njihov međusobni odnos, njihova prava, kao i odnos tih zajednica prema trećim licima te odnos korisnika šuma prema samoj zajednici nije do sada uređen. Do konačne organizacije korisnika tih šuma, kao i do podpunog uređenja posjedovnih i upravnih odnosa u pogledu tih šuma u smislu čl. 35. pravilnika o upravi ekspropriiranih šuma br. 20.753/VIa od 29. ožujka 1934. god. ima ovim šumama za korisnike upravljati nadležni kotarski šumar u sporazumu s nadležnim kotarskim predstojnikom. Spomenut ćemo ovdje još jedan izraziti oblik komunalnog šumskog posjeda, koji doduše ne postoji na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, ali ga spominjemo radi njegove sličnosti s našim zemljišnim zajednicama. To su plemenske, bratstveničke i seoske šume na području Crne Gore. Nosilac prava i obveza prema zajedničkom plemenskom, bratstveničkom i seoskom nepokretnom imanju jest »kuća«. Kuća je porodična institucija, dakle pravna osoba, koja posjeduje neku nepokretnu imovinu, na kojoj domaća čeljad kuće zajednički živi, radi i prirađuje. Pojam kuće odgovara donekle pojmu naših kućnih zadruga. Udioničko pravo na zajedničku nepokretnu imovinu vezano je u prvom redu na nepokretno dobro kuće, koje se nalazi u području dotičnog plemena odnosno bratstva, a onda na samog vlasnika toga dobra. Budući da je samostalni vlasnik toga dobra samo kuća, to je udioničko (komunsko)pravo na zajedničkoj plemenskoj imovini vezano za kuću, to jest udioništvo u zajednici plemena pripada kućama. Kuća je pravna osoba, pa su stoga i udioničari plemenske, bratstveničke i seoske imovine pravne a ne fizičke osobe. Kuću predstavlja domaćin, koji kuću zastupa i na plemenskim zborovima. Udioničko pravo ne može se ni prodati XV kupiti. Ono se može steći, ako neko od drugoplemenika kupi cijelo imanje svoga predhodnika i tu se naseli. Nitko ne može imati više od jednog udioničkog prava u jednoj komuni, niti se to pravo može povećavati ili smanjivati, pa makar neko kupio i nekoliko tasvih posjeda, s kojima je vezano udioničko pravo u jednoj te istoj komuni, Dosljedno tome svaki udioničar (kuća) ima samo jedan glas i može ga dati samo osobno (preko domaćina kuće). Udioničari plemena, bratstva odnosno seta nisu suvlasnici zajedničke plemenske odnosno bratstveničke imovine, pa kao takvi ne mogu otuđiti ni jedan dio zajedničke imovine, pa ni svoj idealni dio, koji im od zajedničke plemenske imovine pripada. Držimo da prikaz raznih oblika našeg komunalnog šumskog posjeda ne bi bio podpun, kada ovom zgodom ne bi spomenuli još jedan oblik naših komunalnih šuma. To su servitutne državne šume na području Bosne i Hercegovine, u kojima tamošnji seljaci-starosjedioci i njihovi pravni nasljednici imaju pravo poslužja na paši i drvu (»mera i baltatik«). De jur e ove su šume još uvijek vlasništvo državnog šumskog erara, dakle nisu još vlasništvo neke komunske zajednice kao šume zemljišnih zajednica i imovnih obćina, pa ih u tom pogledu i ne možemo smatrati komunalnim šumama. Međutim u smislu § 27. bivšeg gruntovnog zakona za Bosnu i Hercegovinu — koji nije ni do danas stavljen izvan snage — ove bi se šume morale izlučiti kao obćinske i seoske. Na temelju otomanskog šumskog zakona od 11. ševala 1285. (1869) g. kco i otomanskog zakona o zemljišnom posjedu od 7. ramazana 1274. (1858.) god. imaju starosjedioci seljaci s područja Bosne i Hercegovine pravo, da svoje potrebe na drvu i paši podmiruju u erarskim šumama i pašnjacima. Ova poslužja nisu medjutim nigdje uređena ni po prostoru, ni po veličini a ni po načinu izvršavanja, pa servitutni ovlaštenici — u koliko ih možemo tako nazvati — ova poslužja iskorišćuju vrlo neracionalno, te su mnoge državne šume zbog podmirivanja gospodarski neopravdanih potreba pretvorene u šikare, koje se konačno pašom pretvaraju u sterilna tla, krš i golet. 48 |