DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1942 str. 16 <-- 16 --> PDF |
Individualna dioba nekretnina zemljišnih zajednica zakonom je omogućena pod stanovitim uslovima. Imovne općine bile su samostalne, autonomne korporacije sa svrhom, da upravljajući zajedničkom imovinom podmiruju u prvom redu sve potrebe svojih članova pravoužitnika, a u koliko to stanje njihovih šuma dozvoljava, da se brinu i za ostale zajedničke korisne gospodarske i kulturne ciljeve svoje zajednice. Donošenjem zakonske odredbe o uzimanju imovine imovnih obćina u vlasništvo države, pravoužitnicima imovnih obćina nije oduzeto i pravo na obskrbu šumskim proizvodima. Spomenuta zakonska odredba naprotiv predviđa, da će se to pravo protegnuti i na ostalo pučanstvo. Pravo članstva u imovnoj općini, odnosno pravo biti dionikom svih uživanja zajedničke imovine jest nasljedno pravo, i ono se ne može ni na koji drugi način postići, kao na pr. kod zemljišnih zajednica. To personalno pravo ne može se međutim realizirati sve dotle, dok dotični im.alac toga prava ne dođe u posjed kuće i zemljišta, s kojima je to pravo vezano. Prema tome je i za članstvo u imovnoj općini potrebna dvostruka kvalifikacija: personalna i realna. Personalno pravo ne može se međutim nikada ni izgubiti ni prodati, pa makar pravoužitnik prodao i kuću i sve svoje nekretnine. Ono se može izgubiti samo smrću. Ist o tak o on o se ne može ni kupiti ni samo za sebe ni kupom nekretnina, s kojima je to pravo vezano, ono se može samo naslijediti, u čemu se imovne općine mnogo razlikuju od zemljišnih zajednica. Članovi imovne općine nisu suvlasnici zajedničke imovine, nego je vlasnik samo imovna općina kao juridička osobi, dakle skupina točno određenih fizičkih i prarnlh osoba i njihovi pravni nasljednici s nasljednim personalnim pravom uživanja zajedničke šume. Svojim velikim zadatkom, vrijednošću svoje imovine kao i svojom organizacijom predstavljale su imovne općine jednu od najvažnijih i najjačih skupina naše komunalne šumske privrede. Tu njihovu veliku važnost ispred sviju ostalih oblika našeg komunalnog šumskog posjeda nije moglo smanjiti ni njihovo teško stanje, pa su i sva nastojanja oko saniranja tih nepovoljnih prilika dolazila baš otuda, što su imovne općine u našem narodnom i gospodarskom životu vršile veliku i odgovornu zadaću. Zastoj u vršenju tih zadaća, znači ujedno i djelomični zastoj u narodnom životu. Glavni zadatak imovnih općina sastojao se u tome, da svoje članove trajno snabdijevaju potrebnim šumskim proizvodima, a naročito građom i ogrjevom, pašom, žiropašom, steljom itd. U koliko je stanje šume, obzirom na strogu potrajnost šumskog gospodarenja dopuštalo, imao je svaki pravoužitnik pravo na potpuno podmirenje svih svojih opravdanih, ustanovljenih potreba. Besplatno podmirenje ovih potreba bilo je, međutim, moguće samo onda, ako je potrajni godišnji prihod šuma nakon podmirenja potreba pravoužitnika bio dovoljan i za podmirenje svih troškova čuvanja, uprave i poreza. Ako je godišnji prihod bio od toga manji, bili su pravoužitnici dužni za pojedine vrste užitaka iz zajedničke šume plaćati neku određenu pristojbu, pa se zadovoljiti i sa smanjenim podmirenjem svojih potreba. Budući da su imovne općine morale svojoj svrsi služiti trajno, to se nisu smjele trošiti i osnovne glavnice imovne općine, već samo redovni godišnji prihodi. Suvišci od prihoda, koji su preostali nakon podmirenja svih potreba pravoužitnika, kao i poslije podmirenja svih troškova čuvanja, uprave i poreza mogli su se upotrjebiti samo u obće korisne svrhe kao: podizanje škola, bolnica, izgradnju cesta, mostova, melioraciju zajedničkog zemljišta, kao i u druge svrhe korisne za cijelu imovnu obćinu. Izvanredni prihodi smatrali su se nepotrošivom glavnicom, od koje se mogu uživati samo kamati. (Nastavit će se) 14 |