DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1942 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Ing. STJEPAN KANOTI (Sarajevo): ZADRUŽNO ŠUMSKO GOSPODARSTVO GEMEINSCHAFTLICHE FORSTWIKTSCHAFX »Ono, što je bila obiteljska zadruga, ono, što je bilo vezano krvlju uže obitelji — mora, treba, zadružnim putem biti u cijelosti uspo stavljeno. Danas, kad smo mi, hrvatski narod, pristupili, pošli novim idejama a odbacili ideje individualističke i demokratske, čitav narod postaje jedna obitelj.« (Iz govora Poglavnika) I. Temeljne smjernice za izmjene u našem šumskom gospodarstvu. O gospodarskim reformama uobće kao i o reorganizaciji raznih njezinih grana, već se dugo i mnogo i piše i govori, pa nema sumnje, da će te reforme obuhvatiti i naše šumsko gospodarstvo. Teško je već sada govoriti o opsegu svih onih reforma u šumskom gospodarstvu, koje se namjeravaju izvršiti, ali jedno je sigurno, da su reforme potrebne, i to možda potrebnije, nego u ma kojoj drugoj grani narodnog gospodarstva. Dovoljno je samo letimično spomenuti neodloživa pitanja u šumskom gospodarstvu u Bosni i Hercegovini, koja su nastala povodom ukidanja svih dugoročnih ugovora o iskorišćavanju šuma, pa izlučenje »mere i baltalika« i t. d. Ta su pitanja bila doduše i do sada stalno na dnevnom redu, ali bez naročitog uspjeha, je r se rješava nju njihovom nije nikada pristupilo sustavno i u nekom međusobnom uzročnom redu, nego samo privremeno i djelomično, kako je bolje pogodovalo nestalnim režimima, a ne stvarnim narodnim potrebama. U djelomičnom i površnom rješavanju mnogih važnih pitanja šumskog gospodarstva bila je obično i klica neuspjehu. Izlučenje »m ere i baltalika« te kolonizacija i likvidacija uzurpacija u Bosni i Hercegovini, dioba zajedničkih seoskih i obćinskih pustih zemljišta, reorganizacija u gospodarenju i upravi šuma zemljišnih zajednica i imovnih obćina, uređenje agrar. šum. zajednica i e k s p r o p r i a c i j a šuma velikog privatnog posjeda, zadružno šumsko gospodarstvo, komasacija i arondacij a šum a — sve su to pitanja, koja su međusobno povezana skoro istom svrhom i istim uzrocima, pa ih stoga treba i rješavati u određenoj međusobnoj uzročnoj i vremenskoj povezanosti. Kako se je na pr. moglo vršiti dodjeljivanje državnog šumskog zemljišta prije, nego je u tim servitutnim šumama izvršeno izlučenje »mere i baltalika«? I tako redom. Ako se već imaju pred očima velike reforme, ako se želi mijenjati cjelokupna struktura narodnog gospodarstva, neka ta promjena bude što temeljitija i što radikalnija, pa makar to na prvi pogled izgledalo i nemoguće. Mijenjaju se vjekovni sistemi vladavine i društvenog poredka, ruše se iz temelja zamašne poluge, koje su podupirale dosadašnju »ravnotežu« svjetskog gospodarstva, pa zar da se ustručavamo mijenjati ono, što postoji tek nekoliko decenija i što je sazdano mimo volje i protiv volje naroda i narodnih potreba?! Mi smo danas hvala Bogu u takvom položaju, da možemo svoje šumsko gospodarstvo reorganizirati tako, da ono podpuno odgovara potrebama hrvatskog naroda, što do sada nismo mogli, jer su o potrebama našeg naroda odlučivali viš^ svi drugi, nego Hrvati. Naša obća gospodarska ovisnost spriječavala je naš narod i u tome, da vodi svoju narodnu šumsko-gospodarsku politiku. Ona je stalno bila pod suverenim uplivom domaćeg i stranog, a više stranog nego domaćeg kapitala. Nikakve, ni političke, ni gospodarske a ni društvene reforme nisu se mogle ni smjele provoditi, ako su one ugrožavale bilo koji, pa i najneznatniji probitak toga kapitala. Dok je strani i domaći kapital tako suvereno upravljao našim cjelokupnim 9 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1942 str. 12 <-- 12 --> PDF |
gospodarstvom, upravljao našom carinskom i tarifnom politikom, određivao po svojoj volji visoke cijene proizvodima svoga veleobrta i sloboano ih prodavao na našem tržištu, iskorišćavao na najneraciominiji način naša šumska bogatstva i na njima zarađivao ne milijune nego milijarde, dotle je naš seljak, koji prvi ima pravo na korist iz tih šuma, bio silom prilika natjeran, da svoje potrebe na drvu podmiruje — krađom. Probitci posebničkog kapitala bili su u našoj šumskoj privredi preči i jači od samih interesa države. Država nje nimalo vodila računa o tome, da naše šume imaju podmirivati u prvom redu naše domaće potrebe na drvu. Država to nije radila čak ni tamo, gdje je bila na to izričito i zakonom obvezana. Bosanski seljak kao me rematsk i ovlašteni k dobivao je svoju punu kompetenciju merematskog drveta redovno samo na papiru, samo po uređajnim elaboratima, a stvarno dobivao je mnogo manje, negdje i ništa. Kao da se namjerno išlo za tim, da seljak bude prisiljen svoje potrebe na drvu podmirivati nezakonitim putem, kako bi se imalo razloga putemamnestija šumskih krivica sticati popularnost u narodu. Šume su služile »predstavnicima naroda« kao izborni fond svoje vrsti, pa je seljak za vrijeme izbora bio u šumi posve slobodan. Probitci kapitala i državnog fiska smatrali su, da se u bosanskim šumama ne izvrši izlučenje »mere i baltalika« sve dotle, dok su te šume bar iole sposobne za najgrublju eksploataciju. Narodne potrebe bile su na posljednjem mjestu, a šume su služile samo za lako i brzo obogaćivanje pojedinaca te kao zakrpa u državnom proračunu. Kako i u kojem će se pravcu razvijati šumsko gospodarstvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, rezolutno je istaknuto u osnovnim načelima ustaškog pokreta: Prirodna bogatstva zemlje, šume i rude, ne mogu biti objektom osobnog obogaćivanja. Nema sumnje, da će se gospodarski život našega naroda u buduće izgrađivati po određenoj osnovi, po kojoj će Država negdje više i negdje manje upravljati narodnim gospodarstvom, kako bi se mogla stamo podržavati potrebna ravnoteža na jednoj strani između rada i kapitala, a na drugoj između proizvodnje i potrošnje. Upravljano narodno gospodarstvo ne može se međutim ni zamisliti bez organizacije pojedinih grana proizvodnje, upravo bez upravljanja s jednoga mjesta čitavoga narodnog gospodarstva. Upravljanje narodnim gospodarstvom ne će međutim, kao do sada, imati svrhu nekog izrabljivanja narodnog rada i narodne muke u tuđe svrhe i ciljeve, od čega bi imali korist samo eksponenti kapitala. Upravljano gospodarstvo ima se prilagoditi sasvim nasim narodnim potrebama, ono zapravo i ne smije imati drugu svrhu, nego da razne narodne potrebe i izvore narodnih prihoda i narodnih energija dovodi i odvodi odgovarajućim kanalima i putevima, kako u gospodarskom životu naroda ne bi došlo do poremećaja, do gospodarskih kriza i katastrofa. Upravljano gospodarstvo ne smije mijenjati ili čak zaustavljati prirodni tok narodnog života, ne smije biti kabinetska tvorevina, nego što bliža narodu i narodnim potrebama. Čimbenici državne vlasti nisu za to, da stvaraju samo kabinetske osnove, ili možda da jednostavno kopiraju tuđe osnove, koji sa shvatanjem i potrebama našega naroda nemaju ništa zajedničkoga. Takve osnove već su unaprijed osuđene na neuspjeh, pa bile one i najidealnije, pogotovo ako ih se želi ostvariti silom i protiv volje naroda. Narod sam najbolje poznaje i osjeća svoje duhovne i materijalne potrebe. Ne smije nas, međutim, zaprepastiti, ako narod svoje želje i potrebe kadkada izjavljuje i u grubom obliku. Uprava je zato, da i sve grubo izražene težnje narodne duše pažljivo ispita, da im da doličan oblik, da ih sustavno sredi pa da ih onda po osnovi provodi u život. Uzaludan je svaki pokušaj odupirati se prirodnim težnjama naroda. U tome još nitko nije uspio. Potrebama narodnim, međutim, nije teško udovoljiti, samo ako se hoće, jer narod ne traži nikada mnogo i ne traži ono, što je nemoguće. On je toliko skroman i obrazriv u svojim težnjama i potrebama i logičan u svojim zahtjevima, da je upravo čudo, zašto zbog narodnih potreba i zatjeva dolazi do jačih potresa. Narod je živi organizam s duhovnim i materijalnim potrebama. Široki slojevi naroda ne traže vlast, nego zadovoljenje svojih životnih potreba. A prava mudrost 10 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1942 str. 13 <-- 13 --> PDF |
upravljanja državom i jest u tome, da se oprezno suzbije demagoški raspirena težnja narodnih slojeva za vlašću, ali da se istodobno zadovolje njihove duhovne i materijalne potrebe, U tome zadovoljenju i jest bit narodnoga blagostanja. Vlast nigdje pa ni u »najdemokratskijim« državama ne pripada narodu kao cjelini, pa ni većini ni manjini naroda, nego neznatnoj skupini ljudi. To je uostalom u prirodi svake vlasti, jer nijedna ljudska zajednica ne može sama sobom upravljati, nego treba upravljača. Više puta neznatna manjina, ili dapače samo jedan čovjek ispravnije shvati bit narodnih potreba, nego velike političke stranke. Stoga u novom poredku, koji se izgrađuje, ne postavljaju stranke upravljače države, nego će se prirodnim procesom izdvajanja elite duha i znanja uzdizati na površinu pojedinci sa većom moralnom vrijednošću, pa će narodne mase u toj narodnoj eliti instinktivno i neposredno naći svoje upravljače, kojima će povjeriti svoju sudbinu s više povjerenja, nego dosadašnjim političkim strankama i njihovim prvacima. Narod svojim zdravim instinktom prihvaća svaki novi poredak, ako osjeti, da je on stvoren za njega, a ne protiv njega. Mnogi naši liberalni zakoni nisu se mogli i u cijelosti primijeniti u život, jer ne odgovaraju duši naroda i ne uređuju njegovej životne potrebe, nego su plod teoretskih nagađanja, ili su, što je još gore, običan prijepis zakona stranih država. U stvaranju naše nove i bolje budućnosti moramo se čuvati svega onoga, što može da koči našu želju i našu odlučnu volju za napredkom. Zato je potrebno sto češće i što jače isticati štetan upliv stranačke politike na razvoj naših gospodarskih prilika. Narod treba što više udaljiti od stranačke politike i organizirati ga u slobodnim gospodarskim organizacijama. Gospodarski slobodan i zadovoljan narod ne će svoju sudbinu ni povjeravati političkim, spekulantima i izrabljivačima, nego svojim najboljim sinovima, koji će voditi brigu o stvarnim narodnim potrebama. Dosadašnju lažnu demokraciju zamijenit će demofilija. Niti_ vi a s t^ n a r o d a, niti vlast nad narodom, nego vlast za narod. Sve svoje najjače i najbolje umne i fizičke sposobnosti treba staviti u službu narodnom napredku i blagostanju. Sustav gospodarskog liberalizma postavio je princip rentabiliteta u gospodarstvu kao dogmu, u koju se ne smije dirati. Dosadašnjem gospodarstvu bila je zarada glavni podstrekač, a ne potrebe života. Zato se je često proizvodilo ono, što je bilo manje potrebno za život, ako je bilo rentabilnije; nije se proizvodilo kadkada ni ono, što je za život neophodno potrebno, ako se nije bolje rentiralo. Ako su takve artikle uslijed pogrješne kalkulacije ipak proizvodili, uništavali su ih. Jer se je i to bolje isplatilo, nego da se tim proizvodima, uz sniženu cijenu, podmire potrebe siromašnih narodnih slojeva! Za to smo i doživljavali neprirodne pojave, da na jednoj strani gladuju milijuni ljudi, a na drugoj se bacaju ogromne količne žita u more, kavom se lože lokomotive a mlijeko lije u kanale. Po ovome shvatanju glavničara, gospodarstvo ne služi zadovoljenju narodnih potreba, nego u prvom redu obogaćivanju pojedinaca. Nema li u nekom poslu velike zarade, ne treba ga ni raditi. Gospodarski liberalizam, odnosno kapitalizam zasnovao je život na prolaznim vrijednostima, na novcu, na kapitalu i kamatima od kapitala, a ne na narodnom radu i na stvarnim potrebama naroda. Ovakav kapitalistički princip rentabiliteta rigorozno se je primjenjivao i u gospodar enjusnašimšumama. Naše buduće narodno gospodarstvo ne smije se međutim upravljati po tim načelima gospodarskog liberalizma, nego po načelima zadovoljenja duhovnih i materijalnih narodnih potreba. Proizvodi ono, što narodni život traži, stvaraj ono, za čime narodna duša teži. Princip rentabilitet a ne smije biti »conditio sine qua non« stvaralačkog rada i nastojanja´ u raznim granama narodne djelatnosti. Ne smije se u svakom podhvatu gledati samo na rentabilitet, nego u glavnom na to, hoće li taj posao poslužiti udovoljenju životnih potreba naroda. Ako svaku djelatnost prosuđujemo samo s gledišta što veće, brže i neposredne dobiti, onda će mnoga prirodna dobra ostati i nadalje neiskorišćena, mnogi prirodni kapitali ostat će i nadalje mrtvi, iako su možda za narodni život i te kako potrebni. U |
| ŠUMARSKI LIST 1/1942 str. 14 <-- 14 --> PDF |
šumsko gospodarstvo ne spada kod nas, ni po čemu, u sporednu granu narodnog gospodarstva. Ono je naročito važno i neophodno potrebno za naše seljačko gospodarstvo, jer u životu našeg seljaka ima šuma mnogo veće značenje, nego se to često misli. Da nije tako, ne bi seljak toliko nasrtao na šumu. Uređenje odnosa naših seljačkih gospodarstva prema šumi jedno je od najvažnijih i najosjetljivijih pitanja naše šumsko-gospodarske politike. Ako ispravno riješimo to pitanje, riješili smo ujedno i pitanje čuvanja šuma. Seljak nasrće na šumu, jer mu je ona potrebna, jer bez nje ne može voditi svoje seljačko gospodarstvo. Seljak je najveći i najuniverzalniji potrošač šumskih proizvoda. On ne treba šumu samo zbog drveta, kao ostali potrošači, jer on u šumi iskorišćuje pašu i stelju, lisnik, žiropašu, razne šumske plodove, gljive i drugo. Osiguramo li našim seljačkim gospodarstvima pokriće njihovih potreba redovnim putem, seljak ne će imati ni razloga ni potrebe, da nasrće na šumu i da šumske proizvode pribavlja neredovnim putem. Iz ovoga slijedi, da seljačko šumsko gospodarstvo ne smijemo organizirati po načelima gospodarskog liberalizma, na načelu najvećeg rentabiliteta, nego na temelju opravdanih i stvarnih narodnih potreba. Cilj šumskog gospodarstva u seljačkim šumama ima biti: što potpunije, što bolje i što lakše podmirivanje seljačkih gospodarstava svima šumskim proizvodima, koji su seljačkim gospodarstvima neophodno potrebni. Zato u seljačkom šumskom gospodarstvu ne smijemo težiti za najvećom šumskom rentom, a ni za najvećom čistom zemljišnom rentom, nego za onim načinom gospodarenja, koje će najbolje odgovarati zahtjevima i potrebama seljačkih gospodarstava. Gospodarenje sa šumom kod nas uopće valja urediti tako, da u prvom redu budu podmirene sve domaće potrebe na šumskim proizvodima. Načelno uzevši — nijedan komadić drveta ne bi smio izaći iz države, ako je neophodno potreban našem čovjeku. Međutim sadašnje je stanje naših šuma u pogledu vlasništva takovo, da su baš u tom pogledu potrebne velike promjene. U našoj Državi ima ako 4 milijuna hektara šumske površine. Od toga odpada na državne šume oko 2,5 mil. ha, na komunalne i samoupravne šume (bez šuma imovnih općina) 0,5 mil. ha, i na posebničke šume oko 1 mil. ha. Površina posebničkih i komunalnih šuma je dakle razmjerno nedovoljna, da podmiri sve potrebe na šumskim proizvodima našeg najjačeg potrošača — seljačkih gospodarstava. Vidjet ćemo kasnije, da komunalne šume već sada vrlo teško ili nikako ne mogu udovoljavati svojoj zadaći, pa nastaje pitanje, da li sadašnji oblici našega komunalnog šumskog gospodarstva odgovaraju suvremenim potrebama naroda, ili ih treba mijenjati odnosno urediti na drugoj osnovi i na drugim načelima, koja su bliža narodnom duhu i suvremenim narodnim potrebama. Novo vrijeme snažno krči sebi put k novom društvovnom poredku, koji svuda postavlja na prvo mjesto probitke zajednice, pa tek onda probitke pojedinca. Na temelju takvog društvovnog principa izvršit će se vjerojatno i sve naše gospodarske reforme. Kako država predstavlja najjaču i najobsežniju ljudsku zajednicu, pripada joj pravo i dužnost, da ona uređuje sve društvovne i gospodarske odnose pojedinih dijelova te zajednice. Na osnovi tog principa izdana je nedavno i zakonska odredba, kojom se ukidaju krajiške imovne obćine, a sva njihova imovina prelazi u vlasništvo države, koja se istom odredbom ujedno obvezuje, da će uz uvjete, koje će propisati ministar šumarstva i rudarstva, obskrbljivati bivše pravoužitnike imovnih obćina potrebnim šumskim proizvodima. Zato, kao svoju logičnu posljedicu, ta odredba ujedno nagoviješta i donošenje zakonske odredbe o obskrbi pučanstva šumskim. proizvodima. Sigurno je, da je ova zakonska odredba samo jedna etapa k potpunoj reorganizaciji našega šumskog gospodarstva i da se u tom pogledu ne će stati na po puta, nego će za imovnim obćinama doći na red i reorganizacija uprave i imovinsko- pravnih odnosa za ostale komunalne i samoupravne šume, pa i za šume posebničke, kako bi sva naša šumska bogatstva bila što svrsishodnije iskorišćivana za narodne potrebe. 12 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1942 str. 15 <-- 15 --> PDF |
u produženju svojih šumsko-gospodars kih reforma država možda ne će ići za tim, da i šume drugih komunalnih zajednica i ostalih kategorija vlasništva uzme u svoje vlasništvo, ali nema sumnje, da će morati radikalnije zahvatiti u probleme gospodarenja sa preostalim nedržavnim šumama. To posredovanje može država izvršiti i na druge načine a ne samo uzimanjem u svoje vlasništvo. Jedan od tih načina može biti i organizacija seljačkog šumskog posjeda na zadružnom temelju. II. Šuma u komunalnom vlasništvu kod nas. Naš narod ima nekoliko ustanova, koje svojom imovinsko-pravnom strukturom predstavljaju naročiti oblik ne samo zajedničkog šumskog gospodarstva, nego i zajedničke imovine. Jedne su od tih ustanova nastale posredovanjem države radi sređivanja imovinsko-pravnih odnosa poslije raskida feuduma, a druge su nastale posredovanjem države a povodom ekspropriacije velikih šumskih posjeda. Među prve ubrajamo zemljišne zajednice i dosadašnje imovne obćine, a drugo su agrarne zajednice. Postoji i treći tip zajedničkog šumskog gospodarstva, a to su šume samoupravnih tijela: seoske, općinske i gradske. Kako je nastao komunalni šumski posjed — nije potrebno ovdje ponavljati, jer je to pitanje i u stručnoj šumarskoj i u pravnoj literaturi dovoljno osvijetljeno. Potrebno je, međutim, ipak, savezno s našim kasnijim razlaganjem, barem u najkraćim crtarna prikazati pravnu strukturu i imovinsko-pravne odnose za svaki od pomenutih oblika komunalnog šumskog gospodarstva, kako bi se upoređenjem odnosa mogao donijeti zaključak o stvaranju novog oblika šumskog posjeda, iz kojega bi se uklonili svi oni nedostaci, koji su se do sada pokazali kao smetnja uspješnom djelovanju i promicanju za-´edničkog šumskog gospodarstva. Zemljišne zajednice. U smislu Zakona o zemljišnim zajednicama razumijevaju se pod zemljišnim zajednicama takve skunine ili zaiednice ovlaštenika, kojima pripada Dravo zaiedničkog (skupnog) uživanja stanovitih zemljišta s naslova vlasnosti tih zemljišta, ako se to pravo skupnog uživanja osniva na pravnim uredbama, koje potiču iz doba prije krijeposti građanskog zakona, ili na temelju zakonite provedbe razriiešenia urbarske veze, ili na osnovi § 17. temeljnog krajiškog zakona od 7. svibnja 1850. god. Ovlaštenička prava u zemliišnoj zajednici nisu jednaka, a prema tome nije jednak ni onseg korišćenja zajedničkog zemljišta. Veličina ovlašteničkof? prava osniva se na veličini selišta. odno´?no zemljišta, koje je dotični kmet ili njegova zadruga uživala na bivšem feudalnom posjedu. Jedinica ovog selišta iznosila je 12 kat. jutara, ali je rijetko koji kmet uživao cijelu ili više takvih jedinica, nego obično ^U, 2/4. 14 pa i manie. pa su po razrješenju feudalnih odnosa prema veličini tih selišta ovlaštenici imali pravo uživanja šuma i pašnjaka, koji su segregacijom vlastelinskih šuma i pašnjaka određeni za podmirivanje potreba tih bivših kmetskih selišta. Ovlašteničko pravo u zemljišnoj zajednici nije međutim samostalno osobno pravo ovlaštpnika. nepo ie vezano za vlasnost nekretnina, to jest za vlasnost bivših kmetskih selišta. S prodaiom tih nekretnina otuđuje se i samo ovlašteničko pravo, ali zakon predviđa i slučajeve, kada se to pravo može otuđiti i bez prodaje nekretnina, kso i obratno, da se to pravo zadrži i ako se prodaju ovlaštene nekretnine. Jedan ovlaštenik može imati i nekoliko ovlašteničkih prava u iednoj zemljišnoi zaiedniri. do koiih ie mogao doći kupom ili nasljedstvom zemljišta, s kojima ie vezano ovlašteničko pravo u dotičnoj zemljišnoj zajednici, a isto tako može na taj način doći do ovlašteničko? prava i u više zemljišnih zajednica. Ovlašteničko pravo na uživanie zajedničkog zemljišta neke zemljišne zaiednice zabilie^eno ie u gruntovnim kniigama na one ovlaštenikove nekretnine, s koiima ie to pravo vezano. Samo pak nravo vlasništva na zajedničko zemljište zabilježeno je u Pruntovnici samo na zemljišnu zajednicu kao juridičku osobu, pa prema tome ovlaštenici zemljišne zajednice nisu nikakvi suvlasnici tog zajedničkog zemljišta. Vlasnik je samo zemljišna zajednica kao juridička osoba, a ovlaštenici imaju samo pravo na uživanje tog zajedničkog zemljišta u visini njihovog ovlašteničkog prava. .13 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1942 str. 16 <-- 16 --> PDF |
Individualna dioba nekretnina zemljišnih zajednica zakonom je omogućena pod stanovitim uslovima. Imovne općine bile su samostalne, autonomne korporacije sa svrhom, da upravljajući zajedničkom imovinom podmiruju u prvom redu sve potrebe svojih članova pravoužitnika, a u koliko to stanje njihovih šuma dozvoljava, da se brinu i za ostale zajedničke korisne gospodarske i kulturne ciljeve svoje zajednice. Donošenjem zakonske odredbe o uzimanju imovine imovnih obćina u vlasništvo države, pravoužitnicima imovnih obćina nije oduzeto i pravo na obskrbu šumskim proizvodima. Spomenuta zakonska odredba naprotiv predviđa, da će se to pravo protegnuti i na ostalo pučanstvo. Pravo članstva u imovnoj općini, odnosno pravo biti dionikom svih uživanja zajedničke imovine jest nasljedno pravo, i ono se ne može ni na koji drugi način postići, kao na pr. kod zemljišnih zajednica. To personalno pravo ne može se međutim realizirati sve dotle, dok dotični im.alac toga prava ne dođe u posjed kuće i zemljišta, s kojima je to pravo vezano. Prema tome je i za članstvo u imovnoj općini potrebna dvostruka kvalifikacija: personalna i realna. Personalno pravo ne može se međutim nikada ni izgubiti ni prodati, pa makar pravoužitnik prodao i kuću i sve svoje nekretnine. Ono se može izgubiti samo smrću. Ist o tak o on o se ne može ni kupiti ni samo za sebe ni kupom nekretnina, s kojima je to pravo vezano, ono se može samo naslijediti, u čemu se imovne općine mnogo razlikuju od zemljišnih zajednica. Članovi imovne općine nisu suvlasnici zajedničke imovine, nego je vlasnik samo imovna općina kao juridička osobi, dakle skupina točno određenih fizičkih i prarnlh osoba i njihovi pravni nasljednici s nasljednim personalnim pravom uživanja zajedničke šume. Svojim velikim zadatkom, vrijednošću svoje imovine kao i svojom organizacijom predstavljale su imovne općine jednu od najvažnijih i najjačih skupina naše komunalne šumske privrede. Tu njihovu veliku važnost ispred sviju ostalih oblika našeg komunalnog šumskog posjeda nije moglo smanjiti ni njihovo teško stanje, pa su i sva nastojanja oko saniranja tih nepovoljnih prilika dolazila baš otuda, što su imovne općine u našem narodnom i gospodarskom životu vršile veliku i odgovornu zadaću. Zastoj u vršenju tih zadaća, znači ujedno i djelomični zastoj u narodnom životu. Glavni zadatak imovnih općina sastojao se u tome, da svoje članove trajno snabdijevaju potrebnim šumskim proizvodima, a naročito građom i ogrjevom, pašom, žiropašom, steljom itd. U koliko je stanje šume, obzirom na strogu potrajnost šumskog gospodarenja dopuštalo, imao je svaki pravoužitnik pravo na potpuno podmirenje svih svojih opravdanih, ustanovljenih potreba. Besplatno podmirenje ovih potreba bilo je, međutim, moguće samo onda, ako je potrajni godišnji prihod šuma nakon podmirenja potreba pravoužitnika bio dovoljan i za podmirenje svih troškova čuvanja, uprave i poreza. Ako je godišnji prihod bio od toga manji, bili su pravoužitnici dužni za pojedine vrste užitaka iz zajedničke šume plaćati neku određenu pristojbu, pa se zadovoljiti i sa smanjenim podmirenjem svojih potreba. Budući da su imovne općine morale svojoj svrsi služiti trajno, to se nisu smjele trošiti i osnovne glavnice imovne općine, već samo redovni godišnji prihodi. Suvišci od prihoda, koji su preostali nakon podmirenja svih potreba pravoužitnika, kao i poslije podmirenja svih troškova čuvanja, uprave i poreza mogli su se upotrjebiti samo u obće korisne svrhe kao: podizanje škola, bolnica, izgradnju cesta, mostova, melioraciju zajedničkog zemljišta, kao i u druge svrhe korisne za cijelu imovnu obćinu. Izvanredni prihodi smatrali su se nepotrošivom glavnicom, od koje se mogu uživati samo kamati. (Nastavit će se) 14 |