DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 21 <-- 21 --> PDF |
0 SABIRANJU I ČUVANJU BILJA Razvoj primijenjenih šumarsko-bioloških nauka, a osobito razvoj nauke o biljnim zadrugama — sociologije bilja, koja treba da postane osnova proučavanja i bonitiranja i naših šumskih zemljišta, sve više traži od šumara-praktičara temeljito poznavanje ne samo šumskog drveća i grmlja, nego i svega nižeg zeljanog bilja koje raste pod krošnjama drveća ili na slobodi. Poznavanje niskog zeljanog bilja ima često presudnu važnost u prvom redu kod šumsko-uzgojnih radova. Da ne zalazimo u preopširno obrazlaganje važnosti, koju ima biljna sociologija za praktično šumarstvo, navesti ću samo neke, lakše pristupačne radove iz toga područja, koji iznose detaljnije značenje i metodiku rada biljne sociologije. To su u prvom redu radovi prof. Dr. Ive Horvata o b i 1 j n o - s oeio loškiin istraživanjima šuma u Hrvatskoj (Glasnik za šumske pokuse br. 6 iz 1938.), zatim Sociologija bilja i poljoprivreda (Glasnik Ministarstva poljoprivrede, god. VIII. br. 27 iz 1930.) te radovi o specijalnim istraživanjima vegetacije naših planina, objavljeni u Radu Akademije znanosti i umjetnosti (Knjiga 238 iz 1930. god., knj. 241. iz 1931. god.). Od stranih pisaca vrijedni su pažnje radovi B raun - Blanquet a i njegove biljno-sociološke škole u Montpellieru (naročito »P f 1 a n z e nsociologie « od Braun-Blanqueta) zatim razni radovi D e n g 1 e r a, Hartman na i Aichingera objavljeni u; časopisu Sil vi (Forstliche Wochenschrif t »Silva«), pokraj velikog broja drugih, koji su razasuti po gotovo svim stručnim šumarskim i botaničkim časopisima. Kao osnova soiološkog istraživanja vegetacije služi dobro poznavanje nižeg i višeg bilja. Tome poznavanju treba posvetiti mnogo vremena, truda i studija, a uz dobru priručnu literaturu neophodna su i praktična proučavanja. Za šumara-praktičara na terenu vrlo je teško pitanje pribavljanja potrebne stručne literature, a za sistematsko proučavanje biljaka i za njihovo određivanje potrebne su često vrlo skupe priručne knjige. U pomanjkanju literature može se poći i drugim dugotrajnijim, ali isto tako uspješnim putem — a to je samostalno sabiranje biljaka u prirodi. Na putovanjima i šetnjama po šumi treba sakupljati sve nepoznate biljke. Sabrane biljke treba spremiti i dobro sačuvati, tako, da ih možemo prvom zgodom poslati kojem botaničaru ili botaničkotm zavodu na određivanje. Svrha je toga sabiranja posredno upoznavanje sa nazivom i osobinama dotične biljke. Dobro sabrana i očuvana bijlka, kojoj je botaničar odredio naziv, uz poznavanje njenih statusnih osobina, može uvijek u herbaru dobro poslužiti za usporedbu sa sličnom ili istom biljkom, nađenom na drugom mjestu. Međutim moram istaknuti jednu činjenicu, na koju su me već više puta upozorili i zbog koje sam bio pobuđen ovo napisati. Naši botaničari, kojima šumari donose svoj sabrani biljni materijal na određivanje, više puta su mi se požalili na nemogućnost točnog određivanja takvog, »šumarski « sabranog materijala. Šumari na svojim putovanjima, ako se nakane na sabiranje biljaka, čine to često bez dovoljno obzira i pažnje, da svak u biljk u p r avil no sakupe i sačuvaju. Kratko rečeno: šumari ne sabiraju biljke, nego jednostavno^ uz put pokupe ono, što im se čini zanimljivim, pa bilo to samo neki list, cvijet ili grančica. Još manje pažnje posvećuju čuvanju. Razumljivo je, da se iz sabranih fragmenata neke biljke ne može ništa odrediti. Cesto takav posao dovodi do nemilih razočaranja, a posljedica je redovno ta, da većina šumara poslije prvih neuspjelih pokušaja baci o klin svako daljnje sabiranje i proučavanje bilja. Šumari u svojoj službi dolaze više nego možda itko drugi u priliku, da proučavaju i najzabačenija prirodna područja, pa je prema tome veliki nedostatak nedovoljno poznavanje pravilnog sabiranja i čuvanja bilja. Tim povodom napisao sam ovo nekoliko redaka i nadam se, da će oni ipak koristiti. 529 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 22 <-- 22 --> PDF |
—. U svome izlaganju poslužio sam se u prvom redu za tu svrhu naročito napisanom knjižioom poznatog botaničara i istraživača ilirske flore Dr. Günther a Becka-Mannagette. Ta knjižica, koja, nosi naslov »Priručnik za sabirač e bilja«1 ) u kratkim i sažetim crtama izlaže način, kako će se najbolje sabrati i sačuvati bilje za daljnje proučavanje. 1) Dr. Günther Ritter Beck von Mannagetta Hilfsbueh für Pflanzensammler Leipzig 1902. 530 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 23 <-- 23 --> PDF |
U uvodu knjižice Bec k naglašava da radi proučavanja treba biljke sabirati temeljito, na svakom mjestu, što je moguće potpunije i svaku biljku u nekoliko d o b r i h pri m j´ e r a k a. Sabirati svagdje — znači sabirati i u takvim predjelima, gdje vegetacjia nije baš osobito bujna; temeljit o — znači da ni jedna, bila kako na izgled neugledna biljka nije manje vrijedna od drughi, koje se ističu s bujno i lijepo razvijenim oblicima. Sabirati što je moguće potpunij e znači, da svaka sabrana biljka mora sadržavati sve svoje sastavne dijelove — stabljiku, korijen, listove i dobro razvijene plodne organe. To je temeljno pravilo sabiranja. Sabirati više primjeraka od jedne iste biljke potrebno je zbog ustanovljavanja eventualnih varijacija. Sabirati treba uvijek samo dobro rzvijene primjerke, a nipošto takve, koji su znatno zakržljali ili su izgrizeni od zareznika, ako nam baš ovakvi primjerci ne služe za posebna fitopatološka odnosno entomološka istraživanja. Drugo Beckovo pravilo glasi: sab´i raj radije manje a sa svom pažnjom nego mnogo i loše. U pomanjkanju vremena nije loše sabrati samo zrele plodove odnosno sjemenke biljaka pa i´h uzgajati u vrtu. Sabirati treba, prema Bečku , neumorno, a svakoj sabranoj biljci treba posvetiti punu pažnju. Pribor za sabiranje »Bez alata nema mi zanata«, kaže naša stara poslovica. Isto tako ni kod sabiranja biljaka ne može biti bez najmeophodnijega pribora, koji nam olakšava pravilno sabiranje, prenošenje i čuvanje sabranog materijala. U prvom redu će nam kod iskopavanja korjena biljke dobro poslužiti omanja lopatic a na nešto duljem dršku (vidi sliku e). Lopaticu je dobro držati na duljoj vrpci privezanu za odijelo. Najprikladniji je za iskopavanje korjena biljke planinarski cepin , koji je radi svoje ´neophodnosti u opremi botaničara dobio naziv — cru x b o t a:n i c o r u m. Za otsjecanje grama i grančica i za čišćenje bilja od trnja i suvišnih listova bit će nam potreban jedan dobar ocjeln i nož. Vrtlarske nožice (škare) također nam mogu dobro poslužiti za to. Za prenašanje i čuvanje sabranih biljaka na manjim jednodnevnim putovanjima dobra je ovalna limena kutija, u koju se biljke slažu jedna na drugu odnosno jedna kraj druge. Limena se kutija obično nosi ma vrpci preko ramena; ona ima svoje prednosti i mane. Glavne su joj mane, što je nespretna kod kretanja i što se u njoj sabrane biljke gužvaju, ozliieduju i prljaju, a ako je dulje vremena izložena suncu, biljke u njoj brzo povenu i postaju neprikladne za dalje prepariranje. Za čuvanje biljaka mnogo je prikladnija mapa za sabiranje. S njome olakšavamo sabiranje u toliko, što biljke sabiramo u jednu platnen u vrećicu , a tek kad vrećicu napunimo, ulažemo sve sabrane biljke u mapu. Platnen u vrećicu , veličine 50X30 cm Hi kojeg drugog prikladnijeg oblika, sašijemo iz nešto jačeg običnog platna i na krajeve iprišijemo dulju vrpcu ili kopče tako, da vrećic u možem o nositi obješenu preko ramena (vidi sliku d). Nije loše, ako kroz rubove gornjeg otvora vrećice provučemo elastičnu vrpcu, koja će spriječavatd ispadanje biljaka kod kretanja. Biljke, koje smo sabirali u vrećicu, slažemo oprezno i sa mnogo pažnje. Naročito treba paziti, da kod kretanja ne gužvamo ili ozlijeđujemo biljke u vrećici. Biljke nježnih cvjetova treba odmah uložiti u mapu. Mapa za sabiranje može biti vrlo jednostavna. Dovoljno je dva komada nešto tvrđeg kartona formata 50X30 cm i dvije jake platnene vrpce, koje se provuku kroz karton tako, da nam karton čini korice mape. U mapu složimo potrebnu količinu papira za ulaganje i sušenje biljaka; najbolji je papir, koji dobro upija vlagu, ali u pomanjkanju takvog možemo se zadovoljiti i sa običnim novinskim papirom, samo 531 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 24 <-- 24 --> PDF |
što ćemo u tom slučaju trebati sabranu biljku češće prelagati. Mapa se nosi u uprtnjači uspravno položena. Beck u spomenutoj knjižici opisuje jednu naročito prikladnu mapu za sabiranj e bilja , koja se može nositi na leđima ili uz bok, a osim toga osigurana Je nepromočivim platnom od kiše i navlaživanja. Takvu mapu možemo napraviti od materijala, koga imamo pri ruci. Naročita je prednost ove mape u tome, što se uprte dadu skidati i premještati na drugu mapu, kad se prva napuni sabranim biljkama. Slika la i b) pokazuje nam tu mapu zatvoreni!, spremnu za nošenje, a na slici lc prikazana je raztvorena. Za manja putovanja redovno je dovoljna jedna mapa i primjeran broji uložaka papira. Za veća putovanja potrebno će biti ponijeti više mapa i veću kaličinu papira. U tom se slučaju moramo pobrinuti za konje, koji će nam prenositi mape i pribor. Mjesto više mapa može poslužiti samo jedna za sabiranje i veći broj drvenih ili žicanih okvira. Najviše se upotrebljavaju drveni rešetkasti okviri ili okviri pleteni od trstike s jakim drvenim rubovima, proviđeni s dvije jake kožnate vrpce za stezivanje. Žičani pocincani okviri suviše su teški za prenašanje, a i usprkos pocinčavanja rado zahrđaju. Njih ćemo upotrijebiti na mjestu, gdje se stalno zadržavamo. Drvene preše sa vijcima ne mogu se preporučiti. Mjesto drvenih rešetkastih okvira možemo upotrijebiti i tvrdi karton. Konačno treba spomenuti, da je osobiti dio pribora svakoga sabirača biljež nic a za dnevnik i za druga opažanja. Za označavanje staništa sabranih biljaka bit će nam potreban vnći broj ceduljica ili zgodan blok sa rednim brojevima, iz koga se polovina listova dade iskimiti. Postupak kod sabiranja Da bi izvjesnu biljku sabrali dobro i potpuno, tako, da ona ima naučnu vrijednost, treba odmah, na samom mjestu sabiranja, obratiti pažnju na način, kako ćemo je najlakše izvaditi iz zemlje, a da je ne povrijedimo — imajući pred očima; da biljku treba nastojati uvijek tako sabrati, da joj budu na okupu svi njezini sastavni dijelovi: stabljika, korijen, listovi, cvijetovi i plodovi. Od nižih želja n ih biljaka treba uvijek sabrati, i podzemne dijelove, korijen i žilje (lukovicu, gomolj ili podanak). Prema tome niske biljke uvijek iskopavamo oprezno iz zemlje, jer nam razvijeni korjenovi sistem vrlo često pokazuje glavne njihove osobine. Od većih željan ih biljka sabiremo bezuvjetno one gornje dijelove, koji nose plodove . cvijetove te nekoliko dobro razvijenih prizemnih listova. Od drveć a i grmlja , sasvim razumljivo, nećemo moći sabrati sve dijelove; da bismo sabrali sve, što je potrebno, valja izabrati grančice, koje nose cvijetove ili Dlodove i na kojima su listovi normalno razvijeni. Karakteristični komadi kore, probe đrveta i nerazvijeni pupovi u koliko se nađu na stablu vrlo su poželjan materijal za sabiranje.2) Kod penjačic a sabiru se dijelovi iz raznih visina, po mogućnosti dijelovi vršike zajedno sa dijelovima biljke ili predmeta, koji je penjačica obuhvatila. Biljke s izuzetno velikim listovima ili cvijetovima prilično su rijetke u flori naših klimata, ali u slučaju, da naiđemo na takovu biljku, treba sakupiti dijelove njenih listova ili cvijetova i označiti, odkuda potječu. Tu ćemo1 si najlakše pomoći malim crtežom u bilježnici ili, još bolje, fotografskom snimkom dotične biljke. Ako nađemo biljku, kod koje su razvijeni samo cvijetovi, bit će dobro radi potpunog upoznavanja potražiti u okolici istu biljku, na kojoj su se već i plodovi 2) Da drvo ne bi uslijed naglog sušenja raspucalo, treba dijelove, koji nisu pod korom (prereze) namazati vapnenim mlijekom. 532 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 25 <-- 25 --> PDF |
zametnuli. Inače nije loše nakon izvjesnoj; vremena ponovno doći na isto mjestosabrati biljku s plodovima. U takvom je slučaju dobro tražene primjerke označiti zarezom na kori ili drugim koj´im lako vidljivim znakom radi lakšeg ponovnog nalaženja. Od biljaka ,i drveća, koje je rijetko ili je tipično samo za izvjesne krajeve, neće biti zgorega sabrati neku količinu zrelog sjemenja ili plodova, radi uzgajanja u vrtu. Kod dvodomnih biljaka i drveća, kao što je na pr. naša tisa (Taxu s baccata ) treba uvijek nastojati sabrati primjerke i sa muškim i sa ženskim spolnim organima. Cvijetu jače (Anthophyta) bez cvijetova ne vrijedi sabirati, jer su one tada isto što i pojedini listovi ili plodovi (ako uz njih ne prileže potpune bilješke) gotovo bez svake vrijednosti. Uz nametnice i drugo p a r a z i t s ik o b i 1 j e, treba uvijek sabrati i hranitelja ili ga bar treba, ako se radi o nekom većem drveću, zapisati u bilježnicu. Već na samom mjestu sabiranja i kod ulaganja u mapu za sabiranje treba biljku tako urediti, kako će trajno ostati u herbaru. Prema tome nije samo glavna svrha sabiranja — sabrati biljku u potpunosti, nego je treba odma h tako urediti, da se izbjegne suvišno nošenje tereta i kadkada uzaludno naknadno ispravljanje loše sabranih i uloženih dijelova biljke. Vrlo debele busene trava treba prerezati vertikalnim rezom, a isto tako i one organe biljke, koji su suviše debeli. Debele glave cvijetova, vrlo debele stabljike, lukovice, go mol je ili podanke razrežemo po duljini na dva ili više dijelova. Kod ulaganja treba sve razrezane dijelove zajedno uložiti. Na biljkama drvenastih i krivudavih ili bodljikavih stabljika sa većim bodljikama treba nožem odstraniti sve dijelove koji se uzdižu iznad korizontalne površine uloška, u kom će biljka ležati. Biljku možemo također, snažnim pritiskom između dva kartona, prisiliti, da zadrži vodoravan položaj. Biljke, koje svojom veličinom presižu format uloška, ne treba rezati ili lomiti. Takve biljke treba oprezno i lagano jedan, a PO potrebi i više puta, saviti. Ako savijena biljka nastoji, da se vrati u prijašnji položaj, treba na ulošku sa dva paralelna proreza (=) nožem napraviti rukavac, kroz koji će se provući koljeno savijene biljke. Busene trava koje su vrlo visoke najlakše ćemo saviti tako, da ih povežemo s pojedinim vlatima. Listove i druge dijelove biljke, koji presižu rub uloška, treba oprezno i lagano vratiti u uložak i laganim pritiskom prisiliti, da ostanu unutar ruba uloška. Samo vrlo velik e biljk e ili one, koje imaju krhke stabljike, treba razrezati i razdijeliti na jedan ili više uložaka. Listove, koji su veći od samog uloška, možemo iedan ili više puta presaviti. Odpal e cvijetov e ili manje plodove i sjemenke ne treba odbaciti, nego ih valja sakupiti u male papirne zatvorene zamotke (kesice, kakve se upotrebljavaju u ljekarnama za praške) i priložiti uz sabranu biljku, kojima pripadaju3) (eventualno označiti ih istim rednim brojevima, da se kasnije ne izgube). Biljke s a s o 5 n i m i m e s n a t i m listovima i stabljikama teško se dadu dobro sačuvati, pošto se vrlo lagano suše. Sušenje takvih biljaka može se pospješiti trenutnim umakanjem stabljike i listova (izuzimajuć cvijetove) u čisti alkohol ili stiskavanjem između dvije drvene ploče. Na taj način možemo dobiti relativno brzo suhe primjerke, ali ... na taj način izgube sasvim svoj prvotni oblik i boju tako, da nisu ni iz daleka toliko vrijedni, kao oni, koji se postizavaju konzerviranjem u alkoholu ili u otopini 4% formalina. 3) Da b´smo sačuvali iglice smreke i drugih četinjača od odpadanja, treba grančice ... 20 minuta držati u kipućoj vodi. 533 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Paprat i se sabirali! i dalje čuvaju na isti način kao i cvijetnjače. Kod njih ipak valja uvijek nastojati sabrati i takve primjerke, koji nose soruse. Mahovine , u koliko rastu na zemlji ili na kori drveća, sabiru se po mogućnosti sa plodiš tima. Mahovine najbolje čuvamo u posebnim zatvoreni m zametima ili papirnatim vrećicama tako, da se prilikom sušenja ne izgube lahko salomljivi zreli spolni organi. Mahovine , koje se drže čvrsto za podlogu, ne valja strugati ili jednostavno »(ukidati. Njih treba sabrati zajedno sa dijelom podloge, za koju se drže. Alg e i gljiv e čuvaju se najbolje u alkoholu ili u otopini 2—3% formalina. Lišajev i sabiru se i čuvaju isto tako, kao i cvijetnjače. Epilitske Hšajeve kao i one, koji se drže čvrsto za podlogu, valja sabrati zajedno s podlogom. Kod ulaganja lišajeva u mapu potreban je stanoviti oprez, pošto se neke vrste vrlo lahko lome i drobe. Ulaganje i prelaganje biljaka Da se sabrana biljka dobro osuši od vlage, stavlja se u uloške, u kojima se lagano suši. U svaki uložak dolazi redovno po jedna biljka. Izuzetak mogu biti sasvim male biljke, kojih se može smjestiti u uložak po više komada. Kod toga treba da je u svakom ulošku zastupljena jedna vrsta; kod dvije ili više vrsta treba to posebno Dznačiti. Papir uložaka treba da ima sposobnost upijanja vlage; a kako srno naprijed kazali, može to biti i novinski papir, samo što će se u tom slučaju morati biljka češće prelagati. Biljku, kad smo je očistili od nečistoće, položimo u uložak tako, da ona u njemu zauzme približno isti položaj, koji je imala u prirodi. Listovi se rašire i poravnaju, a cvijetove treba naročito osloboditi od okolnih listova, da budu jasno vidljivi. Što pojedini dijelovi biljke manje leže jedan preko drugog, to je ulaganje bolje i pravilnije. Slučajno savijene listove treba ispraviti i poravnati. Kod nešto malo osušene biljke najbolje ćemo to postići, ako biljku u umetku jednom rukom pridržavamo, a s gornje strane lagano povlačimo dlanom druge ruke preko umetka povlačeći istovremeno i onu ruku kojom pridržajemo biljku. Što je pažljivije raspoređena i ispravljena biljka u ulošku, to će se ona bolje odražavati u osušenom stanju. Kad nam je mapa za sabiranje puna sabranog d uloženog bilja, a za to redovno treba već unaprijed predvidjeti dovoljnu količinu uložaka za jednodnevno sabiranje, treba uloške u suhoj prostoriji izvaditi i složiti u svežnjeve, u kojima će se postepeno sušiti. Tom prilikom redovno je dobro, ponovno pregledati položaj biljke u ulošku i popraviti eventualna poremećenja ali savijene dijelove. Između svaka dva s biljkama napunjena uloška dolazi jedan međuuložak, sastavljen od 2—3 komada gustog papira, koji dobro upija vlagu. To je potrebno za sočne biljke, koje sadrže više vlage, a redovno se možemo zadovoljiti i sa međuulošcima od običnog papira, koji smo uzeli i za uloške. Ne valja papir sa gladkorn i sjajnom površinom. Ulošci s međuulošcima slažu se tako, da Izmjenično dolazi svaki susjedni uložak sa zatvorenom stranom na suprotnu stranu. Tako složeni ulošci sastavljaju se u sveske srednje veličine, ili ih se grupira prema nalazištima. Svježnjevi ne smiju biti areveliki, jer su onda nespretni za prenašanje. Sveske umećemo među dva drvena, rešetkasta okvira ili među dva jaka kartona, koji su proviđeni dvjema vrpcama za stezivanje. Ako ostajemo dulje vremena na jednom mjestu, možemo se poslužiti i s dvjema drvenim pločama, koje opteretimo kamenjem od cea 15—20 kg. Sveske je najbolje položiti na suho i zračno mjesto, da može do njih doprijeti zrak sa svih strana. Nakon 24 sata treba ovlažene međuuloške zamijeniti s novim, suhim. Izmjenjivanje ide vrlo brzo, ako se na jednu stranu sveske slažu ovlaženi međuulošei, a na 534 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 27 <-- 27 --> PDF |
drugu ulošci s biljkama, kojima se istovremeno dodaju suhi meduulošci, koje smo već prije zgodno smjestili na dohvat ruke. Prvo prelaganje je od velike važnosti. Ako se s njime zakasni, biljke znadu pocrniti i popij esniviti te tako postaju bezvrijedne. Ovlažene međuuloške treba dobro osušiti a to će ići najlakše, ako ih izložimo suncu ili sušimo kraj tople peći. Zaštita sabranog materijala od raznih razornih insekata vrši se čestim i pažljivim pregledavanjem, naročito prije pakovanja, usipavanjem naftalina u uloške ili zamatanjem svezaka u papir, natopljen petroleumom. Sveske sa suhim materijalom treba naročito dobro čuvati od ponovnog vlaženja. Da bi se osigurale od kiše, najbolje ih je zamotati prilikom prenašana u vreće od nepromočivog platna. Za veće transporte, naročito željeznicom, dobri su drveni sanduci. - .. -1 .->´,-,. i Bilješke Uz svaku sabranu biljku treba označiti barem mjesto njenog nalazišta. Neki botaničari označuju biljke rednim brojem, pod kojim su zavedene i opisane u bilježnici. Uz redni broj navedu se u bilježnici svi potrebni podatci (stanište itd.). Na manjim putovanjima može numeracija sasvim otpasti, ali se ne smije nikako zaboraviti označiti stanište i druge okolnosti, pod kojima je biljka, ili veća skupina biljki rasla. Ne smijemo zaboraviti da označimo uz biljku j sve njene osobine, koje se na njoj, kad se sasuši, neće zadržati kao boja cvijeta, bodljikavost itd. Isto tako uz grančice drveća i grmlja ili druge njihove sabrane dijelove treba označiti od kuda potječu i kakav je habitus stabla1, visina i kakav je način rasta drveta ili grma, sa koga su ubrane. Bilješke se mogu pisati na male ceduljice, koje umećemo u uložak uz biljku, na koju se odnose. Takve ceduljice dobro je držati u džepu pri ruci. Ceduljice možemo označiti i sa rednim brojevima radi eventualnog pribili ežavanja u bilježnici. Istovrsne biljke sa istog staništa označujemo istim rednim brojem, dok istu biljku sa drugog staništa moramo označiti drugim rednim brojem. Na mjesto ceduljica vrlo su praktični blokovi sa rednim brojevima, iz kojih se može jedna polovina lista iskinuti, Odkinuta polovina dolazi u uložak uz biljku, a na polovini, koja ostaje u bloku, zavedu se bilješke, koje se na b´ljku odnose. Bi lješke se mogu razdijeliti i na obje polovine bloka i to tako, da na polovinu, koja dolazi uz biljku, zapišemo datum i stanište, a ostalo na polovinu, koja ostaje u bloku. U bilješkama možemo upotrijebiti zgodne jednoznačne kratice. Kadkad možemo bilješke upisati i na omot uloška, u kome će biljka trajno ostati, ali tada treba upo trijebiti samo tvrdu crnu olovku, a nikako masnu ili tintu. Ako upotrebljavamo za bilješke ceduljice, možemo ih sa dva uzdužna vodoravna proreza prorezati i kroz rukavac nataknuti na stabljiku biljke. Što su bilješke uz pojedinu biljku izcrpnije i potpunije, to nam ona pretstavlja vredniji naučni materijal. Sabrane biljke bez potrebnih bilježaka nemaju gotovo nikakve naučne vrijednosti; najmanje, što uz svaku biljku ili svežanj biljaka s jednog staništa treba biti zabilježeno, je njihovo porijeklo . Bec k navodi, što sve treba da sadrže iscrpnije bilješke — i to: 1. Stanište biljke: a) mjesni naziv ev. geografski položaj; b) prilike mjesta (vlažno, suho, sunčano, kamenito tlo itd); c) geološke i pedološke prilike podloge i d) nadmorsku visinu. 2. Način p r i d o 1 a ž e n j a: a) biljna formacija (šuma, šikara, livada itd); 535 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1941 str. 28 <-- 28 --> PDF |
b) način ipr i dolaska (u sastojinama, pojedinačno, u velikom mnoštvu, rijetko Ud). 3. Datum sabiranja; 4. Osobine, ikoje se ne mogu vidjeti ili se neće moći sačuvati na osušenom primjerku: a) nači n rast a (drvo sa oznakom visine, opsega, kore i habitusa; željama vrsta penjačica, parazit itd.); b) boja i veličina cvijetnih dijelova, okus plodova i c) miris, okus, mlječni sok i drugo. (Jz ovo je vrlo vrijedno pribilježiti prema saznanju i 5. Upotreb u (korist, ljekovitost, upotrebu u domaćem obrtu ili štetu kao korova ili parazita) i 6. Narodno ime. Kod biljno-socioloških istraživanja treba naznačiti osim biljaka i sve podatke, koji se odnose na stanište, kao što su nadmorska visina, izloženost, nagib, osobine podloge (dubina) itd. Metodika rada kod biljno-socioloških istraživanja opisana je u radovima koji su navedeni u početku. Ing. P. Fukarek IZ STRANOG NOVINSTVA. Inače dobro uređivani bečki polumjesečnik »Internationaler Holzmarkt « iz Hrvatske ima slabog izvjestitelja. Tako je u jednom od prijašnjih brojeva (br. 36. 1941. god.) donio vijest o navodnom osnivanju šumske milicije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj s opisom njezinog ustrojstva, iako rješavanje ovog pitanja u našem ministarstvu šumarstva nije još uzeto u razmatranje. Ta se vijest vjerojatno temelji na odredbama o ustrojstvu lugarskih škola, ali same te odredbe još su uvijek nedostatne za zaključivanje, o kojima govori »Internationaler Holzmarkt«. Na ovo se nismo mislili osvrtati, da se u jednom od posljednjih brojeva (u br. 42.-43. od 30 X. 1941.) nisu pojavila opet netočna obavještenja. Ta je vijest pod naslovom »Die kroatische Holzwirtschaift im Aufbau«. Nakon naglašavanja važnosti d;rva za Nezavisnu Državu Hrvatsku kao »jednog od najvažnijih nosioca deviza mlade države« piše: »U spoznaji važnosti šumarstva i rudarstva (die Forst — und Holzwirtschaft) osnovano je u Nezavisnoj Hrvatskoj posebno ministarstvo šumarstva a poslovi rudarstva su odvojeni, dok je prije postojalo jedno ministarstvo za šumarstvo i rudarstvo. Novi ministar šuma jest šumarski inženjer Ivica Frković. Jedna od glavnih zadaća, koju on želi prvenstveno riješiti, jest standartiziranje izvoznih sortimenata. Haračenju u hrvatskim šumama stati će se energično na put pa se za to stvara hrvatska šumarska milicija, o kojoj smo u našem listu već donijeli vijest. Predradnje za nju napreduju vrlo brzo.« »GOSPODARSTVO« O HRVATSKIM ŠUMARIMA. Zagrebački dnevnik »Gospodarstvo«, koji izlazi mjesto u prijašnjim brojevima Hrvatskog šumarskog lista citiranog dnevnika »Hrvatsko gospodarstvo«, u broju 3d JI. listopada o. g. osvrće se na važnost ceste Travnik — Vlašić planina, koja se gradi s troškom od preko 20 milijuna Kuna. Izvedba ove ceste povjerena je šumarima t. j . ministarstvu šumarstva i rudarstva, te tom prilikom »Gospodarstvo« naglašuje spremnost hrvatskih šumara u radovima na unapređenju turizma. Tako se naglašuje, da je među ostalim djelo hrvatskih šumara i uređenje okoline grada Raba. Nadalje je u istom članku naglašeno da šumari izgrađuju i ceste po Velebitu za koje je odobrena navjera od okruglo 250 milijuna Kuna. 536 |