DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1940 str. 37 <-- 37 --> PDF |
idealizma. Tu su generaciju sačinjavali »vitezi bez mane i straha«, za koje je trajna korist nečujnih budućih pokoljenja bila svetija nego časoviti interes njihovih grlatih savremenika. To je generacija, kojoj su pripadali šumari, čija je ličnost posvema utonula u radu i brizi za cjelinu. Čitavo biće i sav rad blagoga pokojnika nedjeljivo su vezani — o Vojnu Krajinu 1— o onaj krajičak naše zemlje, koji je stoljećima bio natapan narodnom krvlju ali nije mogao biti odnarođen. Baš život i rad u tome kraju izgradili su iz pokojnikove pitome prirode tip čovjeka jasnih no tvrdih pogleda na život i razvili u njega duboki osjećaj dužnosti, besprimjernu savjesnost u radu a pravednost u suđenju. Ugledao je svjetlo svijeta u Jasenovcu, gdje na prostranoj ravni Save počinje negdanje carstvo slavonskoga hrasta. Savi, dražici svoga najranijega djetinjstva, i posavskim lugovima ostaje vjeran do kraja svoga života. Posavske šume drugofoanske, gradiške i petrovaradinsike imovne općine, zatim Beograd i Zagreb bili su polje njegova rada. Pa čak i za poslijednji počinak odabrao je pokojnik blizinu Save — svoje mjesto rođenja Jasenovac. Po svršetku studija na visokoj školi za kulturu tla . Beču (godine 1893) bude imenovan — u nestašici mjesta — privremenim lugarskim pomoćnikom. Sa blagošću je pokojnik govorio o tom prvom koraku u grčinu života. Tek godne 1894 bude postavljen za šumarskog vježbenika kod drugobanske imovne općine. Daljnje trideset i četiri godine svoga rada posvećuje isključivo krajiškim imovnim općinama. Taj smjer pokojnikove karijere nije bila slučajnost. Očito je on službu kod imovnih općina pretpostavljao tadanjoj državnoj iz uvjerenja, da je na taj način kadar bolje da služi i šumarstvu i narodu. Vjerojatno tu leži i razlog upornosti, kojom je pokojnik branio svoje gledište kad su bile u pitanju imovne općine. Iz dragobanske prelazi novogradišikoj (kotarski šumar u Novskoj godine 1896) a uskoro (1901) petrovaradinskoj, gdje postaje taksator i najposlije njen šef (godine 1909). Na tome mjestu ostaje sve do godine 1921. Kod petrovaradinske on razvija svoj aktivitet u punoj mjeri. Tragovi toga njegovoga aktiviteta osjećaju se još i danas. Kao taksator petrovaradinske imovne općine Metlaš produžuje potrošno doba starih hrastovih sastojina. Tome produženju ima petrovaradinska imovna općina da zahvali dobar dio svoga prosperiteta. Uočivši pravilno značenje sušenja hrastika, on je oprezno postupio odstranjujući prije svega oboljela stabla a čuvajući zdrava. U odbrani svoga gledišta u pitanju iskorišćavanja sušaca izdržao je borbu i iz nje izašao kao pobjednik. On je reformirao uobičajeni način šumsko-poljskog gospodarenja, zamijenivši sjetvu u redove sjetvom omaške. Favorizirajući brijest i grab on je težio za osnivanjem mješovitih sastojina i nastojao da se približi prirodnom zašumljavanju. Za vrijeme rata (1914—1918), iako pod sumnjom radi veleizdaje, ne sustaje u radu. Jedan dio zemljišta petrovaradinske imovne općine njegovim je nastojanjem priveden poljoprivrednoj kulturi. To je očito značilo veliko olakšanje po narod za teško vrijeme rata i za vrijeme neposredno poslije rata. Metlaš se sa uspjehom javio i na stručno-književnom polju rada. Na početku svoje praktične karijere donosi (prijevod s njemačkoga) prikaz »O biološkim podlogama za uzgoj sastojina (Šumarski List 1898/148-162, 185-195). Zajedno sa Maslekom piše zasebnu brošuru »Krajiške 1...V´Il C 0 P 01. G « (Mitrovica 1911). Od velike je vrijednosti njegov rad »Slavonske stare šume« (Pola stoljeća šumarstva, Zagreb 1926 str. 416440). Pored toga izašlo je iz njegova pera nekoliko nekrologa i recenzija. Od 1921 do 1923 radio je kod Ministarstva Šuma i Rudnika u Beogradu kao načelnik i razvio veliku aktivnost kao referent za imovne općine a zat´im (od 1923 do 1927) kao direktor državnih šuma u Zagrebu. Njegova je zasluga, da je iz utrška prodaje šuma izdvojen fond za podizanje današnje šumarske stanbene zgrade u Radišinoj ulici. 559 |