DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9/1940 str. 27 <-- 27 --> PDF |
glave«. Koza voli baš vrh od postrane grane. Prevršivanje joj je valjda »uzgojna mjera« za bršnjake. Prevršivanjem postranih grana tjera zapravo vrh na rast u visinu, te se ovaj otima dohvatu njezine čeljusti. Prevršivanjem pak tcrminalnog izbojka pomaže rastu postranih grana i od stabla stvara se grm i time osigurava veći brst kozi. Kada u pitanju koza nije uspio § 33. decembarskog Zakona o šumama, pokušalo se je pitanje koza urediti Uredbom.2 Uredba je prošla Ministarski savjet, ali Narodna skupština nije dala saglasnost. Međutim je tekst Uredbe bio odmah dostavljen Šumskim upravama, koje su je počele primjenjivati. Uspjeh je primjene te Uredbe na pr. u višegradskom srezu bio vrlo dobar. Već nakon godine dana broj koza smanjio se na polovicu, jer je bilo vrlo malo pojedinaca, koji nisu odobravali odredbe te Uredbe. Da se je ta Uredba primijenila u cijelosti, danas bi broj koza bio sveden na pravu mjeru. Kozu bi danas držali, i to u ograničenom broju, samo oni, kojima je ona doista i neophodno potrebna. Karakteristična je za ovu anketu činjenica, da se samo u odgovoru jednog sreza iz bosansko-hercegovačkog dijela navodi kao potreba za poboljšanje gospodarskog stanja »podjela erarskog zemljišta«. To je odgovor iz Tomislav-Grada. Iz toga bi izlazilo, da je pitanje sprovođenja t. zv. unutarnje kolonizacije, kolonizacije po Uredbi MŠ br. 472./36.3 u tim krajevima zapravo i nepotrebno. To bi značilo, da tamo više i nema državnog, odnosno na području Banovine Hrvatske sada banovinskog zemljišta, sposobnog za poljodjelstvo. Odnosno u koliko je i bilo takvog zemljišta, da je do sada već sve uzurpirano, te se i ne pomišlja na to, da pojedini uzurpatori nisu vlasnici svojih uzurpacija i da je potreban rad »komisija za podjelu državnog zemljišta«, da te uzurpacije likvidiraju odnosno sprovedu i formalan prenos vlasništva od države (banovine) na uzurpante. Ing. O. Piškorić. LIČNE VIJESTI t ING. IVAN SIMClĆ. U nedelju dne 26. februara 1940. g. preminuo je u Beogradu od teške bolesti, koje klica poteče još od svetskog rata, u najlepšoj muževnoj dobi od 50 godina ing. Ivan Simčić, viši savetnik Ministarstva šuma i rudnika. Rodio se u Klani, ubavom istarskom hrvatskom selu s one strane Snežnika, dne 27. V. 1889. g. kao sin čestite hrvatske obitelji. Majka mu je rođena sestra Oca Istre, blagopokojnog hrvatskog bana Dra. Matka Laginje. Gimnazijske nauke završio je na Velikoj državnoj hrvatskoj gimnaziji u Pazinu u Istri položivši 1908. godine maturu s odličnim uspehom. šumarske nauke svršio je na Visokoj školi za kulturu tla u Beču. Zarobljen u svetskom ratu odmah se prijavio kao dobrovoljac u Jugoslovensku diviziju, s kojom je učestvovao u krvavim borbama za oslobođenje u Dobrudži i na Solunskom frontu. Čovek velike erudicije (govorio je i pisao osim svoga materinjeg jezika još i slovenački, ruski, nemački, talijanski i engleski), široka obzorja i dubokog slavenskog patrijotizma, posle rata prijavio se odmah u šumarsku državnu službu i to u krajevima, gde je za to bila najveća potreba. U Bitolju, Kičevu, Đevđeliji, Skoplju i "uopće u 2 Uredba o držanju koza u srezovima i t. d. MŠ br. 401./35. (Potpuni tekst na str. 20. III. dijela Zbornika šumarskih zakona i propisa). 3 Uredba sa zakonskom snagom o dodjeljivanju državnog šumskog zemljišta i likvidaciji uzurpacija u ranijoj Bosni i Hercegovini. (Potpuni tekst u III. dijelu Zbornika na str. 711. i dalje). 457 |
| ŠUMARSKI LIST 9/1940 str. 28 <-- 28 --> PDF |
Južnoj Srbiji kao i kasnije u Kragujeveu, Aranđelovcu, Aleksincu, Golupeu, te u Beogradu ostavio je vidnih tragova svoje neumorne delatnosti i, što je naročito značajno, svuda velik broj iskrenih prijatelja kako sebi lično tako i svojoj tužnoj siroti Istri. Do »krajnosti skroman i pošten, nije se nikada hteo koristiti visokim rodbinskim i prijateljskim vezama, i ako se to od njega više puta tražilo, već je uvek sam nosio svoj križ ne ljuljajući se pod njime, nepovijene kičme, široka srca i vedra duha. Bio je rezervni kapetan I. klase, odlikovan pohvalom za hrabrost komandanta Jugoslovenske divizije, redom Sv. Save V. razreda i redom Jugoslovenske Krune IV. razreda. Pokopan je 27. II. 1940. g. sa svim vojničkim počastima na Novom Groblju u Beogradu. Ispraćen je od rastužene udovice gospođe Milke i kćerkica Marije, Jele i Olge, braće i sestara, koji su se sa svih strana našli na ovom bolnom rastanku, zatim od delegacije njegovih Istrana kao i od svih drugova činovnika Ministarstva, te mnogobrojnih prijatelja i štovatelja. Nad otvorenim grobom oprostio se od njega u ime Jugoslovenskog šumarskog udruženja kao i drugova iz Ministarstva šuma i rudnika i u svoje ime šef mu Dr. ing. Dragoljub Petrović dirljivim govorom, a u ime Saveza jugoslovenskih emigrantskih udruženja i emigrantskog društva »Istra-Trst-Gorica« u Beogradu njegov školski drug i pobratim Istranin ing. Ante Ružić evocirajući najlepše drugarske uspomene iz davne i skorašnje prošlosti i gorko požalivši, što se blagom pokojniku nije ispunila i ona najveća njegova želja i nada, da se za života vrati u mili svoj rodni zavičaj... Kao počast struke, koju je toliko voleo, dobacio mu je u poslednji njegov dom zelenu smrekovu grančicu. Nije bilo oka, koje se nije orosilo od žalosti za ovim neverovatno skromnim, a ne manje velikim i dragim drugom i čovekom. Laka mu bila oslobođena jugoslovenska gruda, a ucviljenoj majci, udovi, sirotama, braći i sestrama naše iskreno saučešće! Ing. Ružić 458 |