DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 9 <-- 9 --> PDF |
nar javno u Zagrebu pred izabranim narodnim Radicevim zastupnicima izjavio, da mu tu njegovu poštenu gestu, dostojnu kulturnog Evropejca neće Hrvatski narod nikada zaboraviti. Za svoje Hrvatstvo dobio je Kosović priznanje i od svih svojih drugova, jer su ga isti jednoglasno izabrali za predsjednika konstituirajuće skupštine Hrvatskog šumarskog društva, kojega je on pomogao uskrisiti, pa je radil svojih zasluga za šumarstvo i za društvo izabran njegovim počasnim predsjednikom. Tim povodom i donašamo ovaj skraćeni njegov životopis sa željom, da nam ga Bog još dugo pozivi i to ne samo zato što je naš zaslužni član nego i prvi dobrotvor našega Hrvatskoga šumarskoga društva. Uredništvo. Ing. ICO ORAŠ (Split): PROBLEM POŠUMLJAVANJA KRŠA U DALMACIJI* (LE PROBLEME DU REBOISEMENT EN DALMAT1E) U broju Šumarskog lista za oktobar 1939 godine prikazali smo posjedovne prilike na zemljištima krša, koja treba u javnom interesu privesti šumskoj kulturi; prikazali! smo prvu komponentu problema pošumljavanja krša i golijcti u Dalmaciji. Ovom ćemo se prigodom pozabaviti drugim dvijema komponentama tog problema, naime: 1) organizacijom posla i 2) tehnikom samog pošumljavanja. 1. Organizacija posla. Velik i blagotvoran upliv šume na klimatske i edafske prilike kraja a s njima u vezi na mogućnost privrednog napretka dotičnog kraja doveo je mjerodavne krugove i privredno-kulturne radnike već davno do spoznaje, da se na kršu ne može provesti bilo kakav pothvat u pravcu unapređenja ekonomskih, a s njima u vezi higijenskih, saobraćajnih i kulturnih prilika, dok se prethodno gole površine krša ponovno ne pošume. Međutim, već kod prvih pokušaja, da se ta spoznaja ostvari moralo se ustanoviti, da je praktična provedba te potrebe kud i kamo teža nego njena teoretska spoznaja a da je pogotovo teško spriječiti dalnje uništavanje šuma. Na žalost i danas se baš na granici krša i golijeti stvaraju nemilosrdnim postupkom sa šumama nove golijeti, koje se sigurno ne bi stvarale, da su narod il njegovi upravitelji svijesni posljedica uništavanja šuma i teškoća kod ponovnog podizanja istih. Do svijesti će međutim Vidi »Šumarski list« br. 10 od god. 1939. str. 559—567. Op. ur. 383 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 10 <-- 10 --> PDF |
valjda doći, kada bude kasno, kada naime šuma nestane. O tomu najbolje svjedoče prilike u nekim krajevima Dalmacije, pa radi toga ne bi smjelo bitii pardona kod poduzimanja mjera za očuvanje šuma, jer cilj opravdava sretstvo. Kada mimoidemo nastojanja pojedinaca za vrijeme ranijih vladavina u Dalmaciji (Grimani za vrijeme Mletačke republike J Dandolo za vrijeme vladanja Francuza), čijil pothvati i zakonske mjere nisu dovele do vidnog praktičnog rezultata, možemo kao početak praktičnog sistematskog rada na pošumljavanju krša označiti: za Istru i Hrvatsko Primorje godinu 1865, kada je u Trstu održana skupština šumara bivše Austro-ugarske monarhije a za Dalmaciju godinu 1872, kada su kod upravnih vlasti po prvi put postavljeni! prvi šumarski organi, njih četverica. Od onda se je, negdje više negdje manje, radilo na pošumljavanju krša te danas raspolažemo u tom pogledu sa skoro 70 godišnjim iskustvom. U početku je uspjeh radova skoro svuda bio sasvim negativan, valjda radi slabog ili nikakvog iskustva. Kasnije međutim postizavao se je sve bolji i bolji uspjeh već prema tome, koliko su pojedini šumarski organi imali mogućnosti! da tokom rada steku potrebno iskustvo i da putem prakse dokuče problem sa svih mogućih perspektiva. U tome se slažu svi pilsci rasprava o pošumljavanju krša, kao i svi službeni izvještaji. Kada se k tome još uvaže i komplicirane klimatske, stanišne, posjedovne i! gospodarske prilike na kršu, koje sve zajedno sačinjavaju vrlo složen problem pošumljavanja krša, onda će biti! shvatljivo, da pošumljavanje može s uspjehom provadati samo onaj, koji sve te prilike poznaje i koji ih na temelju iskustva znade dovesti u međusoban sklad. Takovo znanje, međutim, ne dade se teoretski naučiti, nego ga treba steći praksom i! iskustvom a stiče se uspješnim ili neuspješnim radom na terenu. U čemu je sve za uspjeh radova na pošumljavanju odlučno iskustvo upravitelja, vidjet ćemo kasnije kod rasprave o tehnici pošumljavanja. Za sada ćemo se zadovoljiti samo konstatacijom, da je iskustvo za uspjeh potrebno i da se ono može steći samo tokom vremena praktičnim radom na terenu. Kuda bi pak dovelo, kada bi svaki pojedini kultivator krša počeo sa sticanjem iskustva iznova, kada bi sve već utvrđene čmjenice morao na novo pronalaziti i! utvrđivati, koliko bi suvišnih neuspjeha bilo za to potrebno a dosljedno tome i koliko suvišnih troškova, o tome nije potrebno ni govoriti. Stoga treba da iskustvo prelazi od jednoga na drugoga, da se nasleduje. U tu je svrhu potrebno na području pošumljavanja krša voditi takovu personalnu politiku, koja će omogućiti, da jednom stečeno bogato iskustvo pređe na nasljednika odnosno na mlađeg suradnika. Treba da postoji stanoviti kontinuitet kod popunjavanja upražnjenih samostalnih mjesta i to sa osobljem, koje je već ranije imalo prigode da se uputi u specijalne zadatke na kršu. Treba da u pogledu organizacije posla oko pošumljavanja krša postoji naročiti sistem, koji će o toj potrebi! voditi računa, koji će izvađati radove sistematski sa osobljem, koje je za to naročito spremno, poslu predano, ´iskusno i požrtvovno. Do sada je samo takovo osoblje pokazalo uspjeha kod radova na pošumljavanju krša; zato je taj rad za vrijeme Austrije priznavan kao rad pod naročito teškim 384 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 11 <-- 11 --> PDF |
okolnostima i kao takav nagrađivan posebnim dodacima il prvenstvom u unapređenju. Međutim, danas je šumarski rad na kršu potisnut u zadnji rang medu šumarskim poslovima a kao takav sa strane mjerodavnih faktora i tretiran, premda bi po svome značenju za opću korist i po svome uzvišenom cilju trebao biti priznat kao najvažniji, najnaporniji i najodgovorniji, pa konačno za pravog šumara i najidealniji, jer se u ovom slučaju ne radi o iskorišćavanju onoga što je priroda dala, nego o pružanju pomoći prirodi, da se poprave stari grijesi, koje je čovjek prema prirodi počinio.* Ovdje treba Istaknuti! mišljenje jednog odlučujućeg predstavnika šumarske struke, koji je stao na stanovište, da šumar, koji je svršio fakultet, treba da znade sve i da se prema tome može postaviti na svako mjesto. Vjerno tome principu, popunjavana su doista skoro sva mjesta sreskih šumarskih referenata, kojima je po dosadašnjoj organizaciji struke povjeren rad na pošumljavanju krša, šumarskim pripravnicima. Mlađi, tek svršeni šumarski inžinjeri, obično istrošeni i zaduženi školovanjem, dolazili bi na nova mjesta sa manje idealizma i volje za rad a sa više nade u materijalni oporavak, pa bi nastojali, razočarani u tom pogledu, da se dočepaju unosnijeg mjesta, što bi jednima i uspjevalo a drugima nije preostajalo drugo, nego da se pomire sa sudbinom i da ostanu na kršu. Oni koji bi imali dovoljno energije, volje i strpljivosti upustili bi se u borbu, počeli radom, često puta uspjeli, ali u glavnom uvijek samo zahvaljujući radu na vlastitu ruku, po vlastitoj inicijativi. Na kršu nije do sada bilo jedinstvenog šumarskog duha, ni specijalne dirigirane šumarske politike, koja bi pokretala nova pitanja i davala inicijativu za smišljen i dirigiran rad u okviru specijalnih prilika; nije bilo foruma, koji bi čuvao i dizao ugled i nivo šumarske struke, koja je općenito, a specijalno na kršu, smatrana prije neprijateljem nego prijateljem širokih narodnih slojeva. Tako mnogi mladi šumar, radi pomanjkanja potstreka i stanovite pokretne sile kao i eventualne zaštite sa strane starijih, nije došao do pravog izražaja a mnogi dobri predloži i misli ostale su glas vapijućeg u pustinji. Potrebno iskustvo morao si je sticati svaki sam za sebe tokom vremena, što je obično dovodilo do suvišnih neuspjeha, a time u vezi i do suvišnih troškova, nastalih baš uslijed pomanjkanja dovoljnog iskustva. Tako su dobrim dijelom uštede postignute na personalu paralizirane većim troškovima za radove bez obzira na to, da je radi neuspjeha trpio i ugled struke. Obzirom na sve napred rečeno, mišljenja smo, da treba rad na ponovnom podizanju šuma na kršu specijalizirati, t. j. izdvojiti ga od ostalih šumarskih zvanja, naročito od šumarske policije i nadzora, i povjeriti ga posebnim ustanovama, koje bi se isključivo bavile provađanjem tehničkih radova oko pošumljavanja krša i eventualno oko u r e d e n j a b u j i c a. * Članak je pisan u 1939. god. Op. ur. 385 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 12 <-- 12 --> PDF |
Takove ustanove morale bi naravno raspolagati osobljem, koje će biti za tu svrhu specijalno izvježbano, iskusno i poslu predano, alil zato» i odgovarajuće nagrađeno, kako ne bil bježalo od teškog zadatka samo radi toga, jer je na drugom mjestu ugodniji i unosniji posao. Takovo osoblje, odnosno ustanove morale bi se zatim baviti isključivo pitanjima, koja su u vezi sa pošumljavanjem krša, izvoditi radove, proučavati razna nerješena ili nedovoljno rješena pitanja, sakupljati podatke, iskustva, itd., a da pri tome ne budu opterećena raznim drugim dužnostima. Po današnjem načinu organizacije šumarske struke, sreski šumarski referenti, pa i drugostepene šumarske vlasti radi mnogostranosti posla nisu u mogućnosti da se temeljito posvete bilo kojem specijalnom pitanju, n. pr. u ovom slučaju pitanju pošumljavanja krša, koje je za našu državu a naročito za banovinu Hrvatsku od vitalne važnosti. Osim toga, po dosadašnjem načinu izvađanja radova putem Sreskih načelstava uz obavezno poštivanje zakona o državnom računovodstvu i drugih opće-upravnih i administrativnih propisa, bio je rad na pošumljavanju često puta oteščan i lišen mogućnosti sigurnog uspjeha i radi administrativnih i računskih formalnosti. Poteškoće ove vrsti osjećale bil se naročito onda, kada su se radovi morali provađati na više radnih područja istodobno, da se uzmogne udovoljiti zahtjevu u pogledu roka za obračunavanje kredita. Radi toga se rad nije mogao dovoljno unapred organizirati naročito u pogledu dobave sadnica, povećanog nadzora i čuvanja, kao i u pogledu izbora najpovoljnijeg vremena za sadnju, što je sve išlo na račun kvalitete rada. Radi toga je potrebno da krediti, određeni za pošumljavanje goleti, ne budu vezani uz rok obračunavanja jer, konačno, krediti su dani, da se s njima podigne šuma a ne da se u danom roku obračunaju, pa dosljedno tome treba da se krediti ravnaju prema mogućnosti podizanja šuma, a ne da se pošumljavanje ravna prema danom roku za obračunavanje. Vrijeme je provađanja radova kod pošumljavanja od presudne važnosti za uspjeh pa je stoga neophodno potrebno, da je odgovorni upravitelj u tom pogledu potpuno nezavisan. Krediti određeni za pošumljavanje ne smiju biti vezani za rok obračnavanja, moraju biti uvjek likvidni za momentane potrebe i za korisno utrošen je po najpovoljnijim uslovima a obračunavanje treba da se vrši obročno prema potrošku uz prethodnu tehničku vizu s tim, da ostatak ostaje na raspolaganje do konačnog utroška. Kada resumiramo sve napred izloženo, dolazimo do zaključka, da bi i u pogledu pošumljavanja krša trebalo praktično primijeniti one principe, koji su mjerodavni za specijalizacije pojedinih struka, i kojima su se nadležni rukovodili kod osnivanja Inspektorata za pošumljavanje, kod dijeljenja Uprave državnih šuma od Vrhovnog šumarskog nadzora, kod odvajanja bujičarske službe od šumarske policije itd., te prema tome pristupiti osnivanju posebnih ustanova (Inspektorata — Nadzorništva), koje će imati! specijalan zadatak da provađaju tehničke radove oko pošumljavanja krša i uređenja bujica, koje će raspolagati specijalno izvježbanim osobljem i koje će biti u pogledu blagajničkog poslovanja oslobođene od suvišnih formalnosti. 386 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 13 <-- 13 --> PDF |
2. Tehnika samog pošumljavanja a) Teoretska razmatranja Qdje god se povede razgovor o pitanju pošumljavanja krša, bilo to sa seljacima ilil građanima, bulo sa stručnjacima šumarske ili srodne struke, čiji djelokrug nije direktno vezan uz rad na pošumljavanju krša, redovito se čuje primjedba: »Zašto se svugdje sade samo borovi a ne i listače, koje bi bile za seljaka kud i kamo korisnije?« Koliko god je ovaj prigovor na prvi mah opravdan, toliko je često puta i presudan za popularizaciju pošumljavanja krša medu seljaštvom, jer se dublji razlozi za pošumljavanje borom ne dadu tako lako protumačiti, naročito ne u pomanjkanju potrebnog stručnog znanja i! pod vladajućim nazorom, da se pošumljavanje krša vrši radi pomanjkanja šuma kao izvora za drvni materijal u tim krajevima. Ovo pitanje zapravo ne bi spadalo ovamo, jer bi ga trebalo smatrati! rješenim. Kad se ne bi iznašalo baš sa strane nekih šumara a vrlo često i sa strane agronoma kao prigovor radu oko pošumljavanja krša. Razlozi, koji nameću potrebu pošumljavanja krša, leže svakako prvenstveno u indirektnim koristima šume naime u povoljnom utjecaju šume na klimatske, higijenske i pedološke prilike kao i u spriječavanju štetnog djelovanja vode i bujica ispiranjem tla, odnašanjem zemlje te nanosom materijala na poljoprivredna zemljišta i saobraćajne objekte, a tek sporedno leže ti razlozi u direktnim koristima šume, naime u stvaranju preduslova za ekonomski! život područnog stanovništva. Opći je narodni interes, koji diktira potrebu pošumljavanja tako značajan i velik, da se svi drugi! obziri! moraju ostaviti po strani, pogotovo kada se uvaži, da će s vremenom — obzirom na veliki natalitet našeg naroda — biti potrebna svaka stopa zemlje, koja se danas putem pošumljavanja spašava od ispiranja i odnašanja u more. (Za vrijeme većih kuša more se zamuti od nanosa zemlje, koju su rijeke i potoci u nj donijeli). Sama ta konstatacija dovodi! nas do zaključka, da je obzirom na glavni cilj, radi kojega se krš pošumljuje, potpunoma svejedno, da li se pošumljavanje vrši! listačama ili! četinjačama, glavno je, da se uopće pošumljuje. A pošto se četinjačama taj cilj brže postizava, jer su zimzelene i gušćih krošnji! pa stoga bolje i brže udovoljavaju zahtjevima u pogledu očekivanih indirektnih koristi, razumljivo je, da četinjače kod izbora vrsti drveća za pošumljavanje već i iz tog razloga imaju prvenstvo. Stanišne su prilike na terenima, na kojima se pošumljavanje vrši, redovito takove, da ne odgovaraju ni najskromnijim zahtjevima liistača na stanište, pa bi na takvim terenima prema tome bio uzaludan svaki pokušaj pošumljavanja listačama, dok se stanišne prilike prethodno ne poprave. Kod toga se naravno mora pretpostaviti!, da ni jedan šumar neće saditi borove tamo, gdje obzirom na povoljnije stanišne prilike može uspjevati korisnije lisnato drveće odnosno da neće saditi borovinu tamo. gdje se mogu lisnate šume resurekcüjom uzgojiti odnosno pomladiti. Dakle, kod nepovoljnih stanišnih prilika treba najprije iste popraviti, a to se može postići samo sa vrstama drveća odnosno bilinama, koje imaju svojstvo, da stanište brzo popravljaju a da pokraj toga mogu uspjevati! na staništima, kakva su u konkretnom slučaju dana. Kod toga 387 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 14 <-- 14 --> PDF |
naravno nemamo velikog izbora; najjači su reprezentanti svakako razne vrsti bora, pa se zato borovi na kršu u glavnom i sade ali uvjek u pretpostavci, da su borove sastojine prolaznog karaktera sa zadatkom, da poprave stanišne prilike i da stvore preduslove za korisnije vrsti drveća, koje će se kasnije unašati u sastojinu pod zaštitom odraslih ali progaljenih borovih sastojina. Treći je razlog, koji govori za prvenstvo podizanje borovih šuma na kršu, prirodni zakon o potrebnoj ravnoteži između transpiracije s jedne strane i primanja vode iz tla s druge strane. Što je veća. transpiracija, to veća mora biti i mogućnost primanja vode iz tla, da se biljka radi poremećenja te ravnoteže ne bi osušila. Intensitet transpiracije — pored ostalih okolnosti, koje nismo u mogućnosti da mijenjamo odnosno da im se prilagođujemo (toplina, vjetrovi, zračna vlaga ltd.) — zavisi i! o vrsti biljke, o površini plohe lišća koja je izložena svjetlu i o iintensitetu svijetlosti. Ako dakle nismo u mogućnosti, da tlu obezbijedimo dovoljnu količinu vode, koja bi odgovarala transpiraciji biljke, onda nam preostaje samo jedan izlaz, kako bi spriječili! uginuće sadnice radi suše a taj je, da smanjimo transpiraciju. To pak možemo postići time, da sadimo četinjače (borove) koje, kako je poznato, daleko manje transpiriraju nego listače. — Po Bühleru je odnos intensiteta transpiracije između četinjača i listača kao 1 :6, a po Höhnelu čak 1 :10. Nadalje možemo transpiraciju smanjiti na taj način, da umanjimo krošnju i preostaloj krošnji dademo na raspolaganje cijeli sistem žulja koje crpi vodu iz zemlje, a konačno time, da sadnice zasjenimo, jer transpiracija pada u sjeni po prilici na /i one u punoj svjetlosti. Raspravljajući o razlozima, radi kojih se na kršu sadi prvenstveno bor, otvorili smo novo pitanje naime, borbu protiv suše kod pošumljavanja krša. Već smo napred spomejauli, da se biljka osuši, ako se poremeti ravnoteža između količine vode, koju biljka transpirira i one, koju ona putem žila iz tla prima. Na održavanje te ravnoteže možemo upi i vati time, što uplivamo na okolnosti o kojima ona ovisi: na intensitet transpiracije, kako smo napred reklil ili na količinu vode u tlu odnosno na mehanički sastav tla, o kome zavisi količina i zadržavanje vode u tlu. Tlo je u glavnom sastavljeno od mineralnih čestica različite veličine. Veličinu čestica tla i međusobni odnos tih čestica po njihovoj veličini nazivamo mehaničkim sastavom tla. On se na kršu često mijenja prema mogućnosti otplavljivanja pojedinih kategorija čestica t. j . čestica iste veličine odnosno iste hidrauličke vrijednosti. Stoga su zemljišta na nagibima, gdje je otplavljivanje veliko kao i zemljišta, koja se razvijaju pod jakim uplivom klimatskih faktora a pod slabim ili nikakvim uplivom bioloških faktora, vrlo siromašna na koloidnim sitnim česticama. O tome, koje čestice u smjesi čestica različite veličine u tlu prevladavaju, cvise mnoga fizička svojstva tla, jer svaka pojedina kategorija čestica ima svoj naročiti utjecaj na svojstva tla. Tako n. pr. krupndje čestice u tlu povećavaju propusnost za vodu i zagrijavanje tla, a snizuju kapilarnost i ishlapljivanje, dok sitnije čestice snizuj propusnost za vodu i zagrijavanje, a povećavaju kapacitet za vodu, kapilarnost i ishlapljivanje. Ako 388 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 15 <-- 15 --> PDF |
čestice tla manje od 0.002 mm označimo koloidima, manje od 0.02 mm prahom, manje od 0,2 finim pijeskom, a one od 0.2 do 2 mm krupnijim pijeskom, onda je za vegetaciju po Ramann-u sastav tla najpovoljniji tada, kada su u njemu koloidi zastupani! sa 10 do 20% ü kada su čestice različite veličine međusobno pomješane tako, da tvore mrvičastu strukturu a ne strukturu, kod koje su pojedine kategorije čestica uslojene. Što se tiče š u p 1 j i k a v o s t i tla, to su za vegetaciju u tom pogledu najpovoljnije srednje prilike. Ni! odveć zbijeno, ni odveć rahlo tlo ne valja, koliko sa gledišta najpovoljnijih fizikalnih svojstava, toliko i sa gledišta mehaničkog otpora protiv prodiranja sitnih vlakanaca među pojedne čestice tla. Po Attlerbergu je za korijen od trave najpovoljnija šupljikavost ona koja odgovara veličini čestica tla od 0.05 do 0.02 mm. Vezanos t tl a t. j . koheziona sila, koja pojedine čestice međusobno veže, ovisi o veličini površine pojedinih čestica tla, biva o veličini čestica, jer što su manje čestice, to je veća njihova ukupna površina i tim je veća vezanost tla. Ona raste sa sadržajem vode do stanovite mjere preko koje počne da pada; isto tako pada i sa dodavanjem vapna u tlo. Nadalje utječe veličina čestica tla i na brzinu dizanja k a pilari e vod e na taj način, što ista raste sa finoćom čestica do optimuma, koji se po Attlerbergu nalazi kod veličine čestica od 0.05 do 0.02 mm; dočim visina dizanja kapilarne vode konstantno raste sa finoćom čestica. Krupno-zrnata, šupljikava, uskopana, sa kamenjem pomješana tla slabo vode kapilarnu vodu, jer velike šupljine kao ni kamen ne djeluju kapilarno, nego prekidaju kapilarnu sposobnost tla. Kod tla nejednolike strukture kapilarna voda može da prelazi od krupnije zrnatih slojeva na sitnije zrnata, a obratno samo u vrlo malim količinama. Kapacitet tla za vodu ovisi: o količini šupljina sa kapilarnim djelovanjem u tlu. Prema tome sitnozrnata tla imaju veći kapacitet nego krupnozrnata, stoga se razrahljivanjem tla umanjuje, a zbijanjem i valjanjem tla povećava kapacitet, ali i to samo do stanovite mjere, do optimuma, koji se nalazi kod srednje stisnutog tla. Promjena volumena tla odnosno bujanje i stezanje tla uslijed promjene sadržaja vode ovisi o sadržaju praha i koloida u tlu; što je više u tlu sasvim sitnih čestica, to jače tlo radi, biva naraste kada se nakvasii, a raspuca se i skupi, kada se osuši. Pjeskovita tla uo.pće ne povećavaju volumena kada se nakvase, dok glinena povećavaju volumen čak do 20%. — I stvaranje je kore na površini tla (fini kapilarni sistem, koji djeluje kao sisaljka za kapilarnu vodu u tlu) u vezi sa obiljem koloidnih i sitnih čestica na površini tla, jer voda iste iz tla ispire, u udubine naplavljuje i tamo taloži. Propusnost tla za vodu je to veća, što su veće šupljine među pojedinim česticama, drugim riječima, što su veća zrnca to su veće i šupljine pa i propusnost za vodu. Prema tome propusnost pada sa finoćom zrnaca, dok kod koloidnih zrnaca skoro sasvim prestane. Jako suha tla odupiru se jače upijanju vode pa stoga slabije piju vodu nego vlažna tla. Intenzitet ishlapljivanjavode iz tla zavisi o mnogim okolnostima tako pored ostalih o temperaturi, zračnoj vlazi i vjetrovima, o mehaničkom sastavu tla, o ekspoziciju terena i o pokrivaču tla. Nas naročito interesira utjecaj vjetrova, mehaničkog sastava tla i po 389 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 16 <-- 16 --> PDF |
krivaca. Što se tiče vjetrova, to ishlapljivanje raste sa brzinom vjetra; po Henselu iznosi ishlapljivanje kod vjetra od 3 m brzine 2.42 g na 100 cm2, a kod vjetra od 12 m brzine 5.82 g na 100 cm2. U pogledu mehaničkog sastava tla, ishlapljivanje je, pod inače jednakim okolnostima to intenzivnije, što su sitnije pojedine čestice, od kojih je tlo sastavljeno, dakle obrnuto proporcionalno sa dimenzijama čestica tla a to iz razloga, jer ishlapljivanje zavisi o veličini! površine svih čestica, a ova je to veća, što su sitnije pojedine čestice. Ako se, po Eseru, količina ishlapljivanja kod najfinijih zrnaca označi sa 100, onda ishlapljivanje kod krupnijih zrnaca (0.5 do 1 mm) iznosi samo 26%. Konačno zavisi intenzitet ishlapljivanja o vrsti pokrivača tla. Ovamo spada i poznati način umanjivanja ishlapljivanja putem ukopavanja površine tla, čime se stvara krupno-zrnata struktura tla sa umanjenom ishlapljivajućom površinom a osim toga se povećava broj šupljina u tlu, koje ne djeluju kapilarno. Isti, ako ne i bolji efekt, postizava se pokrivanjem zemlje kamenjem, šljunkom, pijeskom, šušnjom, lišćem, granama itd. Po Wollny-u se okopavanjem tla snizuje količina ishlapljene vode od 100 na 84, pokrivanjem sa 1 cm debelim slojem pijeska na 49; po Ebermayeru pokrivanjem sa sušnjom od 100 na 33 itd. Kako vidimo, za intenzitet ishlapljivanja vode iz tla je najvažnija struktura gornjeg sloja tla, odiosno njenog pokrivača, jer o tome zavisi količina vode koja će se u tlu moći zadržati. Time smo nabrojili u glavnom one prirodne zakone, o kojima treba kod pošumljavanja voditi računa, ako se želi i pored dugotrajne ljetne suše postići uspjeh. b) Praktični zaključci iz prednjih teoretskih razmatranja. Nije toliko suša kriva za neuspjeh pošumljavanja, kako se obično prikazuje, koliko sama tehnika i način izvadanja radova. Suša je unapred poznati faktor, pa treba s njime računati i njemu saobraziti metodu rada. Nadalje treba metodu rada saobraziti i vrsti zemljišta kao i strukturi tla. U glavnom možemo na kršu razlikovati tri tipa zemljišta sa identičnim hidrauličkim svojstvima, koja za pošumljavanje obično dolaze u obzir i to: 1. Skeletna zemljišta, kod kojih vapnenac više ili manje izbija na površinu bilo u gromadama ili slojevima, a pukotine su i prostori između kamenja ispunjeni crvenicom, pomješanom više ili manje sa pjeskom, šljunkom i humusom. Ovamo ubrajamo i naslage same crvenice u vrtačama, docima, uvalama i nizinama. 2. Zemljišta na podlozi fliša, raznih škriljevaca, konglomerata i mladih formacija, koje su pokrivene tanjim ili debljim slojem ilovaste zemlje pomješane sa šljunkom, pijeskom i humusom. 3. Eocenske i aluvijalne naslage pijeska, šljunkadrugog trošnog materijala nanijetog vodom i vjetrovima sa uzvisina u nizine. — Ovamo možemo ubrojiti i staložena točila, čunjeve nanosnog materijala itd. Prvi tip zemljišta zauzima svakako najprostraniju površinu krša, na njemu se najviše vrši pošumljavanje, a u pogledu fizikalnih svojstava je najkompliciraniji obzirom na mogućnost postizavanja uspjeha kod pošumljavanja. 390 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Za taj tip zemljišta treba pronaći metodu rada, -koja će ispunjavati slijedeće u s 1 o v e: 1. da se metodom rada što više umanje nepovoljna fizikalna svojstva tla i time postigne najveća moguća vjerojatnost, da će se posađene sadnice primiti i izdržati dugotrajnu ljetnu sušu; 2. da ne bude skuplja nego je apsolutno potrebno i racionalno obzirom na zadatak, da se postigne najveći mogući postotak uspjeha; 3. da bude praktična, lahko shvatljiva za radnike i da kod nje bude što više isključena mogućnost pravljenja grešaka, koje mogu da utječu na povoljan uspjeh. Pisac ovog članka radio je 13 godina praktično kod pošumljavanja krša te je za to vrijeme iskombinirao metodu rada koja, po njegovom mišljenju, najviše odgovara gornjim uslovima. Primjeniti se može svugdje, gdje se sade mlade 1—2 godišnje sadnice raznih vrsti bora, akacije, jasena itd., koje imaju još tanak i gibak sistem žila, a kakove se obično na kršu i upotrebljavaju. Prema toj metodi, radnici-kopači kopaju rupe bez određenog pravca i razdaljine svugdje tamo, gdje se po konfiguraciji terena može zaključiti, da će se rupa dati iskopati. Za kopanje rupa upotrebljava se mašklin (kramp) a za vađenje većeg kamenja željezna poluga. Iskopana zemlja stavlja se na desnu stranu rupe, a kamenje na lijevu. Veličina rupe mora biti najmnje 40/40 cm, a po mogućnosti i veća. Dno se rupe na svršetku još razrahli, koliko se može dostići, oštricom mašklina. Poprečni razmak rupa treba da bude od 1 do 2 m, prama terenskim mogućnostima tako, da po ha dođe oko 4 do 5000 rupa. Za radnike-saditelje treba birati najvrijednije radnike, koji dobro shvaćaju zadatak a nipošto manje vrijedne ili čak ženske; oni slijede neposredno radnike-kopače, nose sobom sadnice natopljene u sioima ili drugim shodnim posudama, te izvađaju sadnju sa naročitom pažnjom na slijedeći način: Pristupajući iskopanoj rupi tako da zemlja ostane sa njihove desne strane, radnici u klečećem stavu najprije povrate u rupu toliko zemlje koliko je potrebno, da se s njome obloži njima bliža strana rupe sa slojem zemlje od kakvih 6 do 8 cm debljine; taj se sloj zemlje sa plosnatom rukom najprije dobro zbije, zatim se na tu kosinu polože 2 do 3 sadnice, oko 10 cm jedna od druge rastavljene i sa šakom nakvašene zemlje tako uz kosinu pričvrste da ih ne treba više rukom držati. Oslobođenim se obim rukama zatim razrede i rastave slijepljene žile u prirodan položaj a nakon toga se počne zagrtanjem žila tako, da se napravi drugi sloj zemlje, počamši odozdo pa sve do vrha rupe; taj drugi sloj zemlje treba također dobro zbiti plosnatom rukom; on može naročito pri dnu rupe biti nešto deblji od prvoga. Na taj drugi sloj zemlje dolazi sloj plosnatog kamenja, jedan, dva, tri već prema njihovoj veličini ali tako poredanih, da se pokrije cijela kosina. Na sloj kamena dolazi ponovno sloj zemlje, pa opet sloj kamena, sve dok se rupa do vrha ne napuni, odnosno toliko, koliko se može predpostaviti, da će se zemlja sleći. Napunjena rupa i prostor oko sadnica se konačno obloži većim kamenjem, a razmaci između pojedinog kamenja popune se škaljom, sitnim kamenjem i busevirna. Sa južne strane treba naročito čvrsto nasaditi veći kamen radi zasjene biljke. Istotako treba postupiti! sa gornje strane strmine, u koliko 391 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 18 <-- 18 --> PDF |
postoji pogibelj zamuljivanja i nanosa materijala na biljku. (Vidi skice od 1. do 4.) 1) Iskopana rupa 2) Postupak kod ssdnje 3) Presjek dovršene sadnje 4) Tlocrt dovršene sadnje Prednosti su ove metode naprama drug i! ma, koje se na kršu običajno upotrebljavaju u slijedećem: 1. Radnik ima uvijek slobodne obe ruke za rad, jer mu ne treba jednom rukom držati biljku, što je za urednost posla vrlo važno, naročito na lošem terenu. Kod obične metode sadnje u rupe mora se često upotrebitil po 2 radnika za sadnju u jednu rupu il to baš radi toga, jer jedan, dok mora držati jednom rukom sadnicu, nije u mogućnosti! da se slobodno kreće, dobavlja zemlju, kamenje, zbija zemlju itd. 2. Potpunoma je otstranjena mogućnost, da se kod sadnje prave griješke, koje su kod obične metode sadnje u rupe skoro redovite, često neizbježne, a koje utječu na uspjeh sadnje, kao n. pr. previsoko ilil prenisko sađene biljke, nedovoljno zbijanje zemlje oko žilja — što se je moglo često lako ustanoviti na taj način, da se je biljka dala sasvim lako ponovno izguliti uz zemlje — nadalje povređivanje, smotavanje, krivljenje žilja kod zagrtanja odnosno kod zbijanja zemlje, oteščana kontrola o ispravnosti sadnje itd. 3. Ulaganjem i oblaganjem kamenja po utvrđenom sistemu postizava se mnogo više, nego to na prvi mah izgleda; ne spriječava se naime samo ishlapljivanje kapaoitetne i kapilarne vode, nego se prekida i kapilarni spoj a kapilarna se voda zadržava na plosnatom kamenju, 392 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 19 <-- 19 --> PDF |
odakle se putem ozmoze i1 difuzije vraća onamo, gdje biljki može najbolje poslužiti. Teoretska razmatranja za ove navode smo napred naveli a ovdje ćemo ukazati samo još na jednu praktičnu pojavu, koja treba da je jasna i za svakog laika a kamoli ne za šumara stručnjaka (Vidi Šumarski list od decembra 1937: Kaldrmisanje sadnica po Afanasijevu) — naime na pojavu, da i za vrijeme najveće suše ispod većeg kamenja, kada ga prevrnemo, nađemo, da je zemlja vlažna i da se radi toga tamo najrade zadržavaju crvi i razni kukci. 4. U koliko se ulaganjem kamenja i umanjila debljina kompaktnog zemljanog sloja i time obujam korisnog prostora za kapacitet vode, to se ipak to ulaganje pokazalo korisnim u toliko, što uloženo kamenje spriječava jako pucanje zemlje, kada se ova osuši, bilo to mehaničkim bilo fizikalnim putem, jer intenzitet pucanja raste sa kapacitetom tla za vodu. 5. Punjenjem rupe do vrha, — odnosno toliko preko, za koliko se može predviđeti, da će se zemlja u rupi nakon kiša sleći — -il oblaganjem kamena izvana oko biljke onemogućeno je stvaranje one fine kore na površini tla, onog sitnog kapilarnog sistema, koji djeluje kao sisaljka na kapilarnu vodu i nevjerojatno pospješuje ishlapljivanje vode iz tla. Ostavljati udubinu oko biljke sa namjerom, da se više vode oko biljke sakupi, na kršu je potpunoma suvišno s razloga, što u doba, kada kiša pada, pada u tolikoj mjeri, da je udubina suvišna a ljeti, kada bi udubina eventualno mogla biti korisna i! onako nema kiše; ali zato može biti štetna u toliko, što voda u udubinu naplavi, mulj i sitnu zemlju, od koje se stvori kora. 6. Da bi se omogućila izvedba sadnje sa slojevima, potrebno je da se kopaju što veće rupe; ta okolnost ima osim toga tu dobru stranu, što se može saditi po više sadnica u jednu rupu, što se zemlja dublje razrahli i konačno u tome, što se uskopana zemlja u većem kompleksu bolje staloži, a to je potrebno radi stvaranja što gušće strukture tla, koja je neophodno potrebna u vezi sa djelovanjem žila i radi uspostave kapilarne veze sa donjim slojevima. Kada se kopaju male rupe, onda se zemlja u njima ne staloži dovoljno, pa se time prekine kapilarna veza između gornjeg krupno-zrnatog i donjeg sitno-zrnatog sloja zemlje. Pored napred opisane metode rada i pored poštivanja općih pravila za kulturne radove na kršu treba se strogo pridržavati još slijedećih pravila kod pošutnl javan ja i to: 1. Saditi treba principijelno samo za kišnih i vlažnih vremena, najbolje za vrijeme ili ispred same kiše a izbjegavati treba sadnju kada je zemlja suha, kod jakog sunca, za vrijeme jačih il suhih vjetrova, pogotovo pako za vrijeme bure, pa bila ona i najslabija. 2. U krajevima bez čestih termičkih anomalija (Primorje do 300 m nadmorske visine) treba da je pravilo jesenska sadnja, a u krajevima sa čestim termičkim anomalijama (od 300 m nadmorske visine na više) neka bude pravilo rana proljetna sadnja. Pored već iznijetih činjenica, treba spomenuti i okolnost, da jesenska sadnja prve godine pokazuje slabiji prirast (valjda radi manjeg sadržaja rezervne hrane u sadnici, koja je presađena iz rasadnika kratko nakon što se zaustavila jesenja vegetacija, tako da nije imala kada stvoriti dovoljnu rezervnu hranu) i da 393 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 20 <-- 20 --> PDF |
manje stradava od suše nego proljetna sa većim prirastom (Veća krošnja — veća transpiracija, pa veća ü potreba vode za vrijeme suše; osim toga sasvim istrošena rezerva). 3. Jedan nadzorni organ ne može uspješno nadzirati više od 30 do 35 radnika — osim ako su radnici već dobro izvježbani višegodišnjim radom kod pošumljavanja — pa radi toga treba da se rad organizira u partijama od po 30—35 radnika sa jednim nadzornim organom; taj bi nadzorni organ trebao imati posebni lugarskii tečaj, kakove bi u tu svrhu trebalo povremeno održavati po uzoru na svojedobne tečajeve u Istri. 4. Pored napred navedenih uslova za postignuće najveće moguće sigurnosti uspjeha kod pošumljavanja treba još istaknuti ulogu, koju kod toga igra kvalitet sadnica. Ta uloga je vrlo značajna, često puta i presudna za uspjeh. Kako god stablo prilagođuje svoje zahtjeve, habitus ii nutarnju strukturu danim prilikama u kojima živi, tako se i sadnice u rasadniku prilagođuju prilikama koje u njemu vladaju, Pod povoljnim prilikama (obzirom na bonitet tla i zaštićen položaj rasadnika) uzgojene sadnice biće nježne, za oko lijepe ali slabo otporne, pa će kao takove slabo podnositi operaciju presađivanja iz rasadnika na teren a pogotovo će se teško prilagoditi novim i u svakom slučaju težim prilikama na terenu — dok će naprotiv sadnice uzgojene pod težim prilikama biti doduše manje ali zato čvršće, jače odrvenjele i prema tome otpornije. Sadnice treba da imaju razmjerno kratku, čvrstu i dobro odrvenjelu stabljiku a razmjerno dugo i dobro razvijeno korijenje sa što više postranih žila. Da bi se takve sadnice uzgojile treba da je rasadnik podignut na položaju, koji će po klimatskim i edafskim prilikama što više odgovarati prilikama staništa, za koje se sadnice uzgajaju. Prema tome ne smije biti tlo prekomjerno duboko rashraljeno (ne preko 35 cm, da bi se razvilo što više postranih žila); ne treba da je najidealnije u pogledu kemijskih i fizikalnih svojstava (najbolja je pjeskovita ilovača, premda se malo teže obrađuje); rasadnik ne treba suviše zaštićivati od vladajućih vjetrova i od pune insolacije a naročito oprezno treba postupati sa zaljevanjem. Čestim i površnim zaljevanjem nakvašava se obično samo gornji tanki sloj zemlje, čime se prouzroči, da gornji sloj zemlje bude redovito vlažniji nego dublji slojevi pa se radi toga žile razvijaju u površinskom sloju, namjesto da idu u dubinu. Stoga treba zalijevati samo cnda, kada biljke vidno počnu patiti! od suše, ali onda treba zemlju dobr o nakvasiti, a nakon toga, čim se je zemlja osušila, treba površinu okopati (prašiti). Naročito u Primorju treba odveć zaštićene položaje za šumske rasadnike izbjegavati i radi toga, jer u zaštićenim rasadnicima jesenja vegetacija do kasno traje a proljetna rano počimlje tako da vremenski razmak, u kome vegetacija miruje i u kome se dosljedno´ pošumljavanje može vršiti, bude vrlo kratak, često puta prekratak s obzirom na okolnost, da se pošumljavanje može uspješno vršiti samo za kišnih perioda. 5. Dok se izvađanje radova na pošumljavanju vrši putem sreskih šumarskih referenata, treba da se rad ograniči na 3 do 4 radna područja godišnje, jer inače trpi kvalitet rada radi nemogućnosti ličnog upravljanja. 6. Na položajima, na kojima je još do nedavno tlo bilo pokriveno biljnim pokrovom, sadrži površinski! sloj tla obično prekomjerni postotak koloidnih i sitnih čestica, koje su dugo vremena bile izližene direktnom 394 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 21 <-- 21 --> PDF |
uplivu sunca il termičkih anomalija, pa su poprimile u sastavu vrlo nepovoljna fizikalna svojstva za vegetaciju; na takovim položajima treba ´kopati rupe sve do zdravih mineralnih slojeva tla . pak donašati u iskopane rupe svježu zemlju iz vana. 7. U slučajevima, kada se kod teških terenskih prilika ne može racionalno upotrebiti veći broj radnika, nadalje kada se unapred može predvidjeti, da će u najpovoljnije doba za sadnju biti pomanjkanje radnika obzirom na zaposlenost istih na drugom mjestu (poljoprivredni radovi u rano proljeće), kao i uopće kada je za sadnju najpovoljniji vremenski razmak prekratak, da se obave pravovremeno sve radnje oko kopanja rupa i sadnje, onda je preporučljivo, da se rupe iskopaju prije, za vrijeme lijepih i duljiti dana, a da se za sadnju povoljni: dani za vrijeme jesenskih i proljetnih kišnih perioda iskoriste isključivo za sadnju. Da pak u tom slučaju voda i vjetrovi nebi odnijeli iskopanu zemlju, treba je vratiti u rupu, zbiti! u izmjenične slojeve sa slojevima plosnatog kamenja itd. dakle, u kratko u svemu postupiti kao kod sadnje samo s tom razlikom, da se na mjesto sadnice stavi po jedan kolčić, prutić ili komad grančice od vrbe, lozovine ili bilo čega, što se može lako pribaviti i time označi: mjesto u koje ima svojedobno doći sadnica. Tako pripremljene rupe mogu čekati na sadnju i dulje vremena. Sama sadnja vrši se na taj način, da se najprije izvadi kolčić u to mjesto zabode željezna poluga i klimanjem iste simo tamo napravi dosta duboka i široka rupa, u koju se posadi sadnica na slijedeći način: Na kraju korijena stisne se šaka vlažne zemlje tako, da zemlja ostane na korijenu visiti; sadnica se zatim naprosto objesi u rupu, žile se pomoću držala od male motičice stave u prirodan položaj, a rupa se napuni zemljom koja se naročito za to donaša u mašurirna ili pletcrama, ili se napuni zemljom sa vrha iste rupe, koja se držalom od motičice utiska oprezno u rupu. Taj način sadnje polugama može se, kako inače tako i ovde, upotrebiti samo onda, kada se sade mlade jedno do dvogodišnje sadnice od bora, čempresa, akacije, jasena ittd. Trošak za ovaj način sadnje je nešto veći nego inače (oko 3250 din. po ha), ali je zato sigurnost uspjeha, obzirom na mogućnost, da se sadnja provede u najpovoljnije vrijeme, kud i kamo veća nego inače. Ovako se mogu vršiti i popravci ranijih kultura, ako su kod prijašnjeg rada bile rupe uredno kopane i napunjavane. Da bi se shvatila važnost ovog pitanja, treba uvažiti vremenske prilike u Dalmaciji za vrijeme sezone kulturnih radova (novembardecembar; februar-mart) kada kiše, vjetrovi, sunce, mrazevi, suše, opet kiše itd. slijede jedni za drugima tako, da je broj zbilja povoljnih dana za sadnju vrlo ograničen. 8. Pošumljavanje putem sjetve sjemena može se sa donekle sigurnim uspjehom provesti samo na tipovima zemljišta koji su napred navedeni! po dtočkom 2) i 3) i to tako, da se u krajevima bez termičkih anomalija provede u jeseni prije jesenskih kiša (od 15. VIII. do 15. IX.), a u krajevima sa termičkim anomalijama rano u proljeće (februara mjeseca). Razlozi za to leže, u koliko se tiče vremena za provađanje sjetve, :u klimatskim faktorima i njihovom učinku na tlo i vegetaciju a u koliko 395 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 22 <-- 22 --> PDF |
se tiče provađanja sjetve samo na posebnim tipovima zemljišta, u posljedicama, koje se pojavljuju u vezi sa fizikalnim svojstvima tla. Najbolji način za provadanje sjetve pokazala nam je priroda sama odnosno pojave, primjećene prigodom provađanja pošumljavanja sjetvom. U praksi se je naime pokazalo, da sjetva, kod koje se tlo donekle obrađuje, biva nakopava na krpe, rupice ili jarke, odmah kod prve jače suše mnogo strada, a da biljke izrasle iz sjemena, koje je slučajno ili namjerno bačeno na neobrađeno tlo, odole suši i ostaju na životu. Nadalje se pokazalo, da bolje odole suši one biljke, koje su nikle pokraj većeg kamena, pokraj busa od kadulje, vrijesa, smilja, ispod grma, u travii itd., nego biljke, koje su nikle na čistini, pa makar´ ista bila po sastavu tla pjeskovita. Ove pojave mogu se svakako protumačiti sa zasjenjivanjem i time u vezi umanjenim ishlapljivanjem, a na drugoj strani sa stvaranjem sitno kapilarnog površinskog sistema (kore) na čistinama i u udubinama, stvorenim sa obrađivanjem tla, tako da se gornji tanki sloj zemlje, dokle dopiru žilice mladih biljaka, brzo sasvim osuši. Na osnovu prednjih iskustava možemo stvoriti zaključak, da je najpovoljniji način za provadanje sjetve takozvana »sjetva na ubod«. Kod toga se postupa tako, da se malim mašklinićem ilii rasađenim mašklinom ubode koso u zemlju mala rupica, mašklinom zemlja malo nadigne i ispod pustii 4 do 6 zrna sjemena a zatim to mjesto nogom pritisne. Najvažniji je kod toga izbor mjesta gdje će se sjeme posijati; to treba da bude pokraj većeg kamena, pokraj busa od vrijesa, kadulje, pelina, smilja ili drugog grmlja, u koliko toga na mjestu sjetve ima; u koliko pak toga nema (što je rijetko slučaj, ali može se dogoditi! na pjeskovitim naslagama na strmim obroncima gdje se pjeskovite naslage još pomiču) onda je najbolje provesti sjetvu iz ruke, pred ili za vrijeme veće kiše, koja sjeme nekoliko zamješa u zemlju, tako da uvijek stanoviti postotak n|.ikne. Pri: tome je naravno glavna stvar cijena sjemena; ako je ista visoka, onda će bolje konvenirati, da se i u ovakvim slučajevima izvrši sjetva na ubod, pošto za sjetvu iz ruke treba potrošiti 3—4 puta toliko sjemena, koliko kod sjetve na ubod. R fi S U M f.. Le probleme du reboissement en Dalmatie. [/organisation du travail et la technique du reboissement. 396 |