DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 3 <-- 3 --> PDF |
SuMMsKihsT GOD. 64. KOLOVOZ 1940. ING. BOGOSLAV KOSOVIĆ Pomoćnik Ministra šuma i ruda u mirovini, utemeljitelj i dobrotvor Hrvatskog šumarskog društva. 377 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Iz opširnog, na našu zamolbu priposlanog nam vlastoručno sastavljenog životopisa vadimo slijedeće: B. Kosović, pomoćnik ministra u mirovini, roden je dne 1. I. 1871. u Donjem Lapcu na ličkom Kordunu, gdje mu je otac tada bio učiteljem. Inače je familija Kosovića starinom hercegovačko-bunjevačka, naseljena poslije uzmaka Turaka u Lički Novi, gdje je dobila kućište pod krševitom glavicom tzv. Busijom. Svoju prvu mladost proboravio je B. K. u starinskoj po turski uređenoj kući br. 33. u Ličkom Novom, od kuda mu se je kasnije majka, također Bunjevka iz susjedne Podoštre kraj Gospića od roda Bušljeta bila preselila radi školanja djece u Gospić. Otac mu je za to doba bio na svršavanju svojih učiteljskih nauka u Beču, gdje je bio kroz 4 godine i učiteljem. Dakle pravi kuriozitet: ličko dijete ispod velebitske Busije širi prosvjetu u carskom Beču prije 65 godina! Pučku školu pohađao je B. K. poslije povratka očevog u Gospiću, Petrinji, Slunju i Novojgradiški, kuda mu je sve otac kao učitelj bio premještavan, a maturirao je g. 1888. u kr. vel.realci u Zagrebu. Šumarske nauke studirao je od g. 1888/9 do konca 1890/91 na tzv. bečkoj »Bodenkultur i«, gdje je položio sva tri za državnu šumarsku službu propisana ispita i ispit iz bujičarstva tako, da je bio prvi od Hrvata sa potpunomstručnom spremom. Čim je svršio nauke na Visokoj školi bio je pozvan u Zagreb, gdje je nastupio vježbeničko mjesto kod gospodarsko-šumarskog odsjeka kr. zem. vlade dne 1. XI. 1892. Poslije nepune godine dana bio je 1. XI. 1892. imenovan šumarskim protustavnikom kod slunjske imovne općine u Rakovcu, kod koje je bio pet mjeseci i! provizornim upraviteljem šumarije u Vališselu, sadanjem Cetingradu. God. 1894. položio je drž. ispit za samostalno vođenje šum. gospodarstva. Dne 1. III. 1896. prešao je u šumarsku službu kod političke uprave sa sjedištem u Đakovu, od kuda je već na jesen iste godine bio postavljeni za vršioca dužnosti šumarskog nadzornika kod kr. žup. oblasti u Varaždinu. Radi svog glasanja za opozicionalnog kandidata u Varaždinu bio je na samu Novu godinu 1898. dodijeljen šumarskom odsjeku u Zagreb od kuda je kao novo imenovani županijski šum. nadzornik bio u veljači 1901. premješten u Požegu,* odnosno od tuda na vlastitu molbu kr. žup. oblasti u Gospić. Kao županijski šum. nadzornik bio je brzojavno pozvan, da u god. 1905/6 zastupa na kr. šumarskoj akademiji! oboljelog profesora Partaša iz predmeta uređajne struke i ujedno premješten šumarskom odsjeku kr. zem. vlade u Zagreb. U Zagrebu je bio više godina urednikom Šum. lista i1 tajnikom Hrv. šum. društva. Na početku svjetskog rata 1914—1916. dolazio je više puta u konflikt sa uredskim šefovima, pa kad nije g. 1916. htjeo napisati odredbu, da se nekom drvotršcu, tobože za švelere, prepušta najljepših osam parcela debele hrastovine, već je odbrusio šefu, da neće počiniti * Iste je godine bio postavljen za šum. vježbenika kod županijske oblasti u Požegi sadašnji urednik i»Šum. lista«, pa mu je prema tome bio g. Kosović prvi stručni šef. 0,p. ur. 378 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 5 <-- 5 --> PDF |
zločin na narodu, bio je još isti dan premješten kr. žup. oblasti u Ogulin, gdje ga je zatekao svršetak rata. Po svršetku svjetskog rata bilo je B. K. po tadanjem odjelnom Povjereniku Narodnog Vijeća Dru. Petričilću u studenom 1918. određen da u hrvatske ruke preuzme do tada u madžarskoj upravi stojeću šumsku Direkciju u Sušaku. U Sušaku je u ono doba u svakom pogledu vladao pravi darmar. Kojekakova soldateska raznih nacija muvala se je po Rijeci i Sušaku, dok napokon nije došao i D´ Annunzio sa svojim arditima 1 dao se po talijanskim regularnim trupama u Rijeku zatvoriti kao njezin tobožnji osvojitelj! Madžari su šumari ili otilšlil ili se spremali na odlazak. Pošta je i stizala i nije već prema tome, kako se je to Talijanima prohtjelo, a po njihovoj volji mogli su i činovnici! odlaziti sa Sušaka ili se u njega vraćati tako, da je Direkcija bila izgubila svaku redovitu vezu sa svojim službenim područjem. Najgore je bilo činovnicima za hranu, dok se konačno nekolicina nije smirila u jednoj gostionici, u koju je dolazio i svaki ološ, a naročito kojekakovi šverceri. Takovom jednom prilikom došao je u tu gostionicu i švercer neki Stevo Radić, bivši birtaš iz Bačke i pripovijedao, na koji način on za svoju švercovanu robu dobiva od talijanskih oficira propusnice, kako ga talijanski soldati, kad mu roba stigne izvikuju na bakarskoj stanici sa signjor Radić, a oficiri! da mu makar i! u ponoći podpisuju propusnice itd. Kad je političar Stjepan Radić bio optužen radi svoga šurovanja sa talijanskim oficirima, našao je na svoje čudo u optužnici njemu u grijeh upisano sve, što je onaj švercer Stevan Radić o svom saobraćaju sa talijanskim oficirima govorio. G. Kosovi´ć se je stoga obratio na zagrebački sudbeni stol, koji je imao Stjepanu Radiću za njegovo šurovanje sa Talijanima suditi pa je svoga dobrog znanca predstojnika toga sudbenog stola Vaića upozorio na neispravnost optužnice, nakon česa je Stjepan Radić bio na glavnoj raspravi od svake krivnje riješen. Tadanja Pribićevićeva era nije mu mogla to njegovo upozorenje oprostiti. Bio je degradiran iz IV. natrag u V. činovnil razred, oduzeta mu uprava sušačke Direkcije šuma, bio je dodijeljen pod mlađega u šumarski odsjek u Zagreb i tamo g. 1923. brzojavno penzioniran. Proti cijelom tom postupku se je žalio ali uzalud, za njega nisu vri jedili zakonski propisi, ostao je degradiran i protiv jasnog slova zakona penzionisan. Istom kad je došla Pašić-Radićeva era bio je vraćen u službu u svojstvu Pomoćnika Ministra Šuma i Ruda, ali već nakon jedne godine u g. 1926., nakon preokreta politike, ponovno penzionisan. Prilike su ipak bile druge, jer je novo odmjerenom mirovinom bio materijalno obez bijeden. Pohvale je vrijedno, i vrijedno je spomenuti, da su mu već nakon prvog penzionisanja, kad je po starim propusima bio dobio mizernu pen ziju, bili skočili u pomoć svi znanci i šumarski drugovi, te mu dali toliko zarade, da je skucao za njegove čedne prilike priličnu svoticu, te je već mogao pomišljati, kako da za sebe i! svoju staricu majku podigne krov nad glavom. . Svima tima izriče on i ovog puta toplu i iskrenu hvalu. Poslije nje govog drugog penzionisanja bio je po Ministarstvu postavljen za člana 379 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 6 <-- 6 --> PDF |
uprave Šipada a kasnije i za predsjednika kao i za predsjednika Fabrike Celuloze u Drvaru, s kojim se je ustanovama raskrstio, čim su gospoda u Ministarstvu počela mimo njega i bez njegova sudjelovanja izdavati odredbe, s kojima on nije bio sporazuman. Kosovićev rad kretao se ponajviše na praktičnoj, pravnoj ili pravno- historijskoj podlozi. Već kao vježbenik uočio je, da činovnici dnevice dovlače bezbroj tzv. Amtsschimmcla iz registrature i prema njima rješavaju spise. On je te Amtsschimmele povadio il složio u jednu bilježnicu, koja je kasnije činovnicima šum. odsjeka postala dragocjenim pomagalom. U Gospiću je osnovao lijepo, tri jutra veliko šumsko razsadište i dao ga prozvati po prijatelju ličkih šuma »Kasumovićevim biljev i š t e m«.* Ondje je iz tzv. indikacionih skica kr. financijalnog ravnateljstva sastavio pregledni nacrt svih šuma i pašnjaka za ličku vrištinu, pržinu il bujična područja te sastavio generalnu gojidbenu osnovu, na temelju koje se je u kratko vrijeme zazelenilo na vrištim! oko 35 borovih plantaža. 0 svima gojidbenim radnjama vođena je valjana evidencija i statistika i time je dobivena podloga za sastav godišnjih gojidbenih predloga. Kosović je pronašao i pravno dokazao, da si je država neispravno prisvojila oko 25.000 jutara pašnjaka z. z. Lukovo-Šugarje, Cesarica i Sv. Juraj i tražio je, da se ta zemljišta vrate pravim vlasnicima, koji su nota bene od vajkada plaćali za ta zemljišta porez i ine daće. On je pronašao i pravno dokazao, da je općini Gospić protuzakonito propisano, da za zaštitni okoliš svoga vodovoda plaća državi godišnju odštetu i tražio je, da se to podavanje obustavi a uplaćene svote povrate. Sa pravnog i historijskog gledišta je dokazao, da je skroz protuzakonito dnevno podavanje patrolaca državnom lugarskom osoblju, odnosno odkupljivanje te rabote, pa je ona bila ukinuta. Državno šumarsko osoblje je stajalo na stanovištu, da je za državu određeni dio još nerazdiljeljenih državnih šuma njezino neograničeno vlasništvo, pa je Ličane radi kvara u tom dijelu tužilvalo radi krađe. Kosović je dokazao, da se takove šumske štete mogu po zakonu kvalificirati samo kao prekršaji i kao takovi da se ne mogu presuđivati! po sudovima kao krađe, već samo po političkim oblastima kao prekršaji, što je po nadležnim vlastima bilo kao ispravno i usvojeno. Za kraško senjsko nadzorništvo dokazao je Kosović, da bi ono sa pravnog gledišta imalo podpadati pod hrvatskog bana a ne pod madžarsko ministarstvo a isto tako, da bi se enclave u Lici, za koje su Ličani prevarnim načinom namamljeni, da za njih eraru plaćaju zakupninu, da bi im se na temelju odkaza zakupnog ugovora mogle oduzeti, morale dati natrag bivšim posjednicima. Za buduću Ličku imovnu općinu dokazao je Kosović, da bi ona prema carskim obećanjima i ispravnom diobnom ključu imala dobiti skoro sve ličke šume osim možda nekog neznatnog dijela. Na temelju te konstatacije izišao je pokojni ubijeni narodni poslanik Brkljačić pred diobno povjerenstvo sa parolom: Mi bi se dijelili, aii1 nemamo što da dijelimo i prema tome nemožemo primiti za naše potrebe nedovoljnu količinu šuma! * Kasuimovićev grob je drugi dan poslije njegova pokopa, jer je zatro u Lici koze, osvanuo okićen kozjim rogovima, a narod mu je još za života pjevao: Da zna* majko, kako sudi Marko, osam dana za naramak grana. 380 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 7 <-- 7 --> PDF |
U Varaždinskoj županiji uredio je Kosović pitanje titula privatnog šumarskog osoblja i oduzeo je pravo obračunavanja šumskih odšteta i pravo vještačenja onima, koji nisu imali zakonom propisane kvalifikacije. U istoj županiji je na temelju vješto sastavljenog obrazloženja proglasio sve šume na Ivančici i drugim strmim brdima zaštitnima i odredio način gospodarenja s njima tako, da su članovi upravnog odbora prihvatili i pohvalili predloženo im obrazloženje, a kasnije, kad su i njihove šume bile proglašene zaštitnima, nisu mogli protil tome uložiti ni utoka. Ovo obrazloženje ušlo je skoro doslovce i u zbirku šumskih zakona Borošić-Goglia, kao i još nekoja načelna rješenja, s kojima je Kosović kod nadležnih vlasti uspio. Kosović je posvetio brigu i tome, kako bi se narodu pomoglo smanjenjem šumskih odšteta na pravednoj bazi. Po njegovom je mišljenju trebalo revidirati šumsko-odštetne cjenike, te iz njih odstraniti sve odredbe, koje smjeraju ne samo na naknadu štete nego i na kažnjavanje štetočinca. Oštećenoga po svim zakonskim propisima ide samo pravo na potpunu odštetu, a kažnjavanje štetočinca je pitanje za sebe. Šteta može biti male vrijednosti, ali se kazna može odmjeriti prema važnosti makar i većom globom ili zatvorom tako da štetočinac osjeti, da se ni mala šteta one vrsti ne smije praviti. U cjeniku ličke županije bila je sadržana nesmiljena »o d š t e t a« za jednu kozu sa 10 kruna, pa je siromah brđanin uhvaćen sa većim brojem koza u kvaru bio nakon jedne prijave stjeran na prosjački! štap, a da bog zna kakove štete možda ni počinio nije. Sve šumske odštete za otvorene branjevine trebalo je po njegovu mišljenju podvrći reviziji i odpisati odštete, ako su te branjevine bez vidljivih pogrešaka uzrasle. U Lici se je narod il rukama i nogama borio proti osnivanju plantaža, jer je poučen zločestim iskustvom držao, da te površine oduzetih mu pašnjaka neće nikada više biti njegove. Kosović je jednu takovu odraslu branjevinu pred seoskim starešinama otvorio za pašu; oni nisu svojim očima vjerovali a onda su radosno uzviknuli, neka uzme koliko god još hoće zemljišta za plantažu, kad im se isto neće oduzeti! Pitanje držanja koza u Lici imalo se je po Kosovićevom mišljenju urediti imajuć na umu, da je za šumsku biljku svejedno, da li joj grane obrste koze, goveda, ovce uli koja druga vrst blaga. Koza je siromaku mjesto krave i daje više puta, ako je dobra muzara, isto toliko mlijeka, koliko i slabija kravica, a ako kojom nesrećom ugine, ne trpi joj vlasnik prevelike štete. Ne treba stoga držanje koza na prečac zabranjivati, kako je to običajno nego treba grmečima obraštene pašnjake, pa makar i suvišne šume preudesiti za brstike, u uživanju ovih zavesti valjan red i uvesti valjanu kontrolu nad držanjem svakom ovlašteniku odpadajućeg broja koza. Da se zapreci kresanje grana u šumama radi prehrane koza pupoljcima u zimi, trebalo bi provesti, da svatko smije preko zime zadržati samo toliko koza, za koliko njih je priredio hrane za zimu. Seoski starešine, lugari, žandari, financi i ostale javne straže treba primorati na valjano vršenje kontrole nad brojem koza, koje pojedinci drže. Osim omanjih radova, koji su objelodanjeni ali nisu njegovim imenom podpisivani, objelodanjen je u Šum. Listu njegov prvi stručni opis velebitskih i! kapelskih šuma i cijela rasprava o postanku prvog šumskog .zakona za Krajinu od g. 1797., kojil je materijal on pronašao u C. kr. 381 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 8 <-- 8 --> PDF |
ratnom arhivu u Beču. U Šum. Listu je objelodanjena i njegova rasprava o kršu i o pošumljavanju krša. Kosović je bio od g. 1912. do g. 1916. i urednikom Šum. Lista, te je u njem objelodanio njemačke izraze, za koje bi trebali gg. šumari da nadu čisto hrvatske nazive. Na žalost u tome poslu nije našao među drugovima odziva, i sada se pod stare dane još uvijek bavi marljivo sa sastavljanjem hrvatske šumarske terminologije. On je prekopao sav armV bivše krajiške General-Comande u Zagrebu i Investitionalne zaklade, izregi´strirao iz njih dragocjene podatke za historiju šumarstva počam od g. 1700. ovamo i brine se, kome da taj posao predade, da ga nastavi i dovrši. Nakon svršetka svjetskog rata pobrinuo se je Kosović, da se arhiv Generalcomande iz Zagreba i onaj na Slavoniju odpadajući dio iz Temišvara preda u sadanji drž. arhiv u Zagrebu. Tamo on i sada u njemu pretražuje spise o segregaciji šuma između države i imovnih općina i dr. samo žali, da za ovako lijep i zanimiv posao neima pomagača. Koliko bi moglo biti veselje za kojeg mlađeg nadobudnog šumara, kad bi mogao proučavati sve zakone i naredbe bivše Krajine i Primorskih hrvatskih gradova, što ih je marna ruka toga našeg valjda najstarijeg radnika na šumarskom polju skupila. Mnogi bi naši šumari i pravnici! trebali da znadu, kako je nastala Investicionalna zaklada, koja je dala bivšoj Krajini tolike kulturne ustanove, a koja bi ih bila dala još jedamput toliko, kad bii u nju bili uvršteni još mnogi zakonom propisani prihodi, koji u nju nisu bili uvršteni. Kosović je bio prvii od hrvatskih šumara, koji je na temelju vlastitog opažanja i prema prastaroj knjizi otca šumarstva Hansa Carla v. Carlowitza iz g. 1712. utvrdio, da uzrok sušenju naših hrastika nije sama medljika, nego da su tome krive i gusjenice. Svoje živuće mlađe drugove zadužio je g. B. K. time, što je kao pomoćnik ministra poticajem mladog a na žalost sad već pokojnog druga Borošića priveo u život ideju načelnika u min. šuma g. V. Čmelika, te je dao prema nacrtu prof. ing. Schöna u Zagrebu sagraditi! veliku stanbenu zgradu za šumare. Kosović je po svojoj naravi bio uvijek opozicionalac. Već smo spomenuli, da je u Varaždinu kod gradskih izbora glasovao za opozicionalnu listinu Dra. Pere Magdića i bio radi toga brzojavno na samu Novu godinu premješten. U Gospiću je na županijskoj skupštini glasovao za predlog Marka Došena, da se Madžarima otkaže nagodba. Mislilo se, da će radi toga nastradati! ali je inače kao madžaron razvikani a u istinu pošteni! Hrvatina podžupan I. pl. Vučetić tu aferu zataškao. Za tzv. zajednički državni! proračun tražio je, da se iz hrvatskog doprinosa briše doprinos za beriva svih državnih šumara tuđinaca, jer je svaka zemlja po principima ispravne politike dužna sama svoje sinove hraniti. U vrijeme, kad je počeo lom između madžarona i Madžara i kad su jedni drugima počeli dokazivati nepravilnosti u političkom postupku, izradio je Kosović na poziv podbana Chavraka opširan memorandum, u kom je istakao mnogobrojne nepravilnosti u šumarskim odnosima između Hrvatske i Madžarske. Za jur spomenuto priopćenje kr. sudbenom stolu u Zagrebu, da Stjepan Radić političar nije šurovao sa talijanskim oficirima već švercer Stevo Radić, dobio je Kosović priznanje na taj način, što mu je Dr. Per 382 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1940 str. 9 <-- 9 --> PDF |
nar javno u Zagrebu pred izabranim narodnim Radicevim zastupnicima izjavio, da mu tu njegovu poštenu gestu, dostojnu kulturnog Evropejca neće Hrvatski narod nikada zaboraviti. Za svoje Hrvatstvo dobio je Kosović priznanje i od svih svojih drugova, jer su ga isti jednoglasno izabrali za predsjednika konstituirajuće skupštine Hrvatskog šumarskog društva, kojega je on pomogao uskrisiti, pa je radil svojih zasluga za šumarstvo i za društvo izabran njegovim počasnim predsjednikom. Tim povodom i donašamo ovaj skraćeni njegov životopis sa željom, da nam ga Bog još dugo pozivi i to ne samo zato što je naš zaslužni član nego i prvi dobrotvor našega Hrvatskoga šumarskoga društva. Uredništvo. Ing. ICO ORAŠ (Split): PROBLEM POŠUMLJAVANJA KRŠA U DALMACIJI* (LE PROBLEME DU REBOISEMENT EN DALMAT1E) U broju Šumarskog lista za oktobar 1939 godine prikazali smo posjedovne prilike na zemljištima krša, koja treba u javnom interesu privesti šumskoj kulturi; prikazali! smo prvu komponentu problema pošumljavanja krša i golijcti u Dalmaciji. Ovom ćemo se prigodom pozabaviti drugim dvijema komponentama tog problema, naime: 1) organizacijom posla i 2) tehnikom samog pošumljavanja. 1. Organizacija posla. Velik i blagotvoran upliv šume na klimatske i edafske prilike kraja a s njima u vezi na mogućnost privrednog napretka dotičnog kraja doveo je mjerodavne krugove i privredno-kulturne radnike već davno do spoznaje, da se na kršu ne može provesti bilo kakav pothvat u pravcu unapređenja ekonomskih, a s njima u vezi higijenskih, saobraćajnih i kulturnih prilika, dok se prethodno gole površine krša ponovno ne pošume. Međutim, već kod prvih pokušaja, da se ta spoznaja ostvari moralo se ustanoviti, da je praktična provedba te potrebe kud i kamo teža nego njena teoretska spoznaja a da je pogotovo teško spriječiti dalnje uništavanje šuma. Na žalost i danas se baš na granici krša i golijeti stvaraju nemilosrdnim postupkom sa šumama nove golijeti, koje se sigurno ne bi stvarale, da su narod il njegovi upravitelji svijesni posljedica uništavanja šuma i teškoća kod ponovnog podizanja istih. Do svijesti će međutim Vidi »Šumarski list« br. 10 od god. 1939. str. 559—567. Op. ur. 383 |