DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 27 <-- 27 --> PDF |
PROPAGANDA ŠUMARSTVA PASTIRSKI ŽIVOT NA PLANINAMA.* Ogromni planinski pašnjaci kršne Hercegovine i ponosne Bosne, junačke Crne !Gore i slavne Južne Srbije su zanimljivi krajevi po svojoj divljoj prirodi, po velikoj prostranosti i plastici, po različitosti i bogatstvu geoloških formacija i po svome životinjskom i biljnom carstvu. Na tim pašnjacima naši pastiri kao vječni putnici svakog ljeta sa svojom stokom preživljuju život na prost, nepokvaren, prirodan i interesantan način. Ti su krajevi puni divlje romantike i lijepih kontrasta između bujnog zelenila i mirisnog šarenila sa jedne te golog sivog krša i kamenja sa druge strane; krajevi prostog i zdravog pastirskog života sa svojom slikovitom nošnjom i interesantnim običajima. Promatrati taj priprosti način života znači slijediti i ići putem vječne prirode, znači uživati na svježem (planinskom zraku i tu oplemeniti dušu, srce i misao. Pastirski život :na planinama ostao je u glavnom onaki, kakav je bio u najstarija vremena. Takav je način života bio vjerojatno još u doba starih Grka i Rimljana, Kelta, Ilira i starih Slavena, koji su narodi nekada nastavali balkanski poluotok a čiji potomci djelomično još i danas tamo živu. O tome nam svjedoče mnoga groblja, steeci i ozidine koliba, staja, čatrnja i bunareva na tim planinama. Na vrhovima naših planina pokopani su naši stari, koji su izginuli ili od nepogoda vremena — oluje i sniježne mećave — ili su pomrli od kake pošasti — kuge i kolere —; ili su se iskrvili u međusobnoj borbi radi bolje paše. Radi važnosti našeg stočarstva kao jedne od glavnih privrednih grana našeg naroda i radi upoznavanja produkcije mliječnih proizvoda na tim planinama neće nam biti na odmet, ako se upoiznamo sa patrijarhalnim pastirskim životom na visokim pašnjacima, suvatima i katunima. Na taj je život civilizacija malo utjecala i nije se promijenio nego je ostao onaki, kakav je bio prije tisuću godina. On je šarolik i idiličan, priprost i prirodan te vrlo konservativan pa puno sliči nomadskom životu. Kada se u rano proljeće počinje buditi priroda iz svoga zimskog sna, kada počinje nanovo da buja sav životinjski i biljni život, tada se počinju spremati pastiri za izlazak na planine i već početkom mjeseca juna kreće sei na taj daleki i naporni put. Obično se putuje 3 do 5 dana, a ima planinskih krajeva u Crnoj Gori i Južnoj Srbiji, gdje pastiri putuju i po mjesec dana, napasajući usput stoku po seoskim ispasištima, utrinama, zabranama, zabelima i strništima. Govorićemo o životu pastira sa neobrojenim stadima ovaca i koza i mnogim čoporima goveda, koja se stoka u proljeće izgoni iz južnih, nižih i toplijih krajeva naše Hercegovine, Crne Gore i Južne Srbije (Maćedonije) u više, hladnije i za ishranu stoke povoljnije krajeve naših planina. Tu će pastiri planinštari prerađivati mlijeko u sir, kajmak i maslo, da bi prodajom tih mlječnih produkata nabavili hrane za sebe i stoku, kada se povrate svojim domovina. Na tim će planinama oštrici vunu sa ovaca, da je opredu i da otkaju topla odijela a ostalo da unovče. Evo Vam tih planina Bosne i Hercegovine, koje u ljetno vrijeme ožive pastirskim životom: Bjelašnica, Treskavica, Prenj, Visočica, Velež, Crvanj, Morinje, Čabulja, Muharnica, Čvrsnica, Zec planina, Vran planina, Vranića, Bitovija, Zelen Gora, Konjuh i Somine. U Crnoj Gori nalaze se ove planine sa prostranim pašnjacima: Sinjajevina, koja se pruža ispred Maglica i Volujka sve tamo do Lima i Drima sa Jablanovim vrhom, Pećanoom, Gradištem i Starcem kao najvišim vrhom. Na tim crnogorskim * Predavanje čitano na beogradskom radiju u svrhu propagande šumarstva. 361 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 28 <-- 28 --> PDF |
brdima a prema albanskoj granici prostiru ss bujni pašnjaci čuvenih plemena Mijata sa planinama: Kočerinom, Korabom, Bistricom i Stogovom. Prema bugarskoj, albanskoj i grčkoj granici prostiru se suvati čuvene Šar planine, Peristera, Kožulja i Ljubotena. Već početkom mjeseca juna kreću se na te planine, stada bijelih ovaca u raznim pravcima i na izvjesnim ostojanjima, ostavljajući na vrućem ljetnom danu iza sebe oblake prašine i ispunjajući zamornu ljetnu tišinu zaglušnim bk´janjem ovaca i janjadi i tkanjem goveda. Za stadom polako i oprezno idu veliki ovčarski psi, ti vjerni i stalni č´jvari naših pastira i njihovih stada. Na planinama u proljeće najprije zazelene niži dijelovi planine oko šuma, a zatim sve više i više. U maju i junu planine sasma zazelene i pune su bujnog zelenila sa mirisnim cvijećem i hranjivim travama: Tu su Vam goroevjeti, planinske ljubice, noćnici, kaćuni i imatepke. Trave su vrlo sočne i hranljive kao: djetelina, moravka, gumbelj, krtelj, ćerani, spanać, koprive, rezike, čemeri, vlasenike, lopuhovi i mnoge druge, od kojih se stada vrlo brzo oporave, dok ne nastanu suše i trava ne izgori ili je do temelja ne unište skakavci. Stada trpe u vrućem i sušnom ljetu od slabe prehrane i oskudice vode. Tada napadnu u nebrojenim jatima skakavci, koji za nekoliko dana obrste svu travu i ogole pašnjake tako, da izgledaju kao sprženi. Dapače u oskudici napadnu i na stada ovaca i počnu jes´.i vunu na ovcama. Pastiri su tada u velikoj brizi, pa tjeraju stada prema šumi, koprivištima, čemerištima i trništima tražeći usput kaki potok ili vrelo. Tako zamaraju svoja stada samo da bi ih spasili i održali u životu. Često taki naporni putovi traju po više sati na ljetnoj žegi i u bezvodnim krajevima. Tek kasno u jesen padnu obilne i blagotvorne kiše, koje obično stoci slabo koriste, jer je ona prinuždena, da se radi nepovoljnog vremena i čestih stihija vrati u svoja zimovišta. Planine tada ponovo zazelene i biljke ponovo procvjetaju, te taj izgled traje do u duboku jesen. Inače na ovim planinama radi svoje velike nadmorske visine i promjenljivih atmosferskih i klimatskih prilika nastaju vrlo rano hladni dani sa maglom, kišom, susnježicom, olujom, mećavom i snijegom pa nije rijedak slučaj, da mećave, pojačane gustom maglom zametu sve puteve i staze te čitava stada ovaca sa svojim čobanima nađu tu sigurnu smrt. O tom nam svjedoče veće grupe grobova po planinskim visoravnima. I same neiskusne i prigodne prolaznike preko tih planina snađe često ista sudbina, o čemu nam svjedoče naziv: »Svatovsko« ili »Djevojačko groblje« na tim planinama. Svaka je planina omeđena sa starcima — kamenjem od suhozida — koji su podignuti po vrhovima planina, da se vide iz velike daljine. Planine su naime razdijeljene na »Države« ili »Mahale« gdje su na tako zvanim »Bačilima« grupisane kolibe i staje. Svaka »država« ili »mahala« ijna svoga glavara, kojem se svatko bezuslovno pokorava i koji se brine za svoju »državu« ili »mahalu«. Na podnožju planina nižu se: njive, livade, voćnjaci, vinogradi i hrastovi šumarci. Tu su poredana sela do visine od oko 900 metara. Od te visine pa do 1600 m nastaje planinska šumska zona, a od 1600 metara pa na više zona planinskih pašnjaka. Pastiri pasu svoje stado i u šumskoj planinskoj zoni, gdje su nekad drveće uništili sami pastiri, da bi dobili što više prostora za pašu. Većina je našeg stanovništva na Jugu države do 19. stoljeća živila od stočarstva. Tako su nastala na crnogorskim brdima naselja čuvenog pastirskog plemena Mijata i maloazijskog plemena Juruka, koji su sa Mijacima vodili ogorčene borbe za pravo paše na planinama. Mnoga sela su za vrijeme otomanske vladavine po naročitim sultanovim fermanima dobivala pravo paše na izvjesnim planinama, koje im pravo nije smio nitko 362 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 29 <-- 29 --> PDF |
oduzeti. Sela su sa tim pašnjacima raspolagala kao sa svojom imovinom. Sela su bila obvezana činiti državi izvjesne usluge: davali su vojnike ili su čuvali drumove i prilaze preko granica države. Pravo paše po ramazanskom zakonu iz god. 1858., koji je vrijedio za tadašnje područje Bosne i Hercegovine ostalo je sve do danas na snazi sa manjim izmjenama u pogledu plaćanja kolibarine i ipašarine. iNa bosanske i hercegovačke planine izgonila su sela iz južnih srezova svoju stoku na planine, plaćajući kolibarinu a ako vlasnik stoke nije imao svoje kolibe, onda je svoju stoku gonio kao sumjesnik i morao je plaćati odmjerenu pašarinu po komadu sitne ili krupne stoke. Na crnogorske pašnjake: Korab, Krčin, Bistricu i Stogovo izgoni stada pastirsko pleme Mijata, koje je u ove krajeve došlo nakon kosovske bitke, prešavši Šar plan´nu. U 16. vijeku nastalo je islamiziranje ovog plemena a tada dolazi i tursko nomadsko pleme Juruci iz Male Azije, koje je u 15. vijeku prešlo na balkanski poluotok. Juruci su zauzimali pašnjake´ od Mijaka na silu, pa se je između njih razvila ogorčena borba, u kojoj su na koncu pobijedili Mijaci i iskorijenili juručko pleme, o čemu svjedoče razni nazivi kao: »Juričko groblje« na Korabu i Bistrici i mnogi mjesni nazivi na navedenim planinama. Ni na bosanskim planinama nije bio pastirski život miran. Često je dolazilo do sporova i krvavih borbi između pojedinih sela radi prava na pašu. U vrijeme ratova i buna .planine su ostajale puste i neiskorišćavane, jer su se pastiri bojali navala neprijatelja, koji im je često otjerao čitava stada stoke, a pastire poubijao. Za to se je u stara vremena išlo na planine sa puškom u ruci te su posebni pouzdani ljudi osiguravali oružjem prelaze preko previja i dolina. Na crnogorskim pašnjacima, naročito na prostranom pašnjaku Sinjajevini, postoje tako zvani »Katuni« . Izgon stoke na ovu planinu vrši se iz doline rijeke Zete i to je stoka iplcmena Bjelopavlića, a iz doline Morače izgoni se stoka čuvenog plemena Moračana. Taj izgon traje 3 do 5 dana, dok pastiri dođu u svoja ispašišta — katune — koji kao i na bosanskim planinama leže u ´vrtačama, uvalama i dolinama, da bi se tako stoka i ljudi lakše zaštitili od nepogoda vremena, kurjaka i neprijatelja. Ti su katuni obrazovani po bratstvima, plemenima, selima i vojnim jedinicama, te leže ispod najvećih vrhova, gdje zemljište nije podesno za poljoprivredu. Na takim katunima ima dovoljno stočne hrane, snježnika i vrela od čega zavisi život stoke i pastira. Za napoj išta stoke svuda na planinama služe lokve, koje su nastale u vrtačama i nabijene su crljenicom zemljom da voda bolje drži. Ovu crljenicu zemlju zbiju pastiri konjima, goneći ih unaokolo kao na gumnu. Često čobani iskopaju u laporima rupe, gdje se skuplja kišnica ili donose iz jama ili provalija snijeg i tope ga na suncu, da bi napojili stoku ili oprali rublje. Ima slučajeva, gdje čobani skupljaju snijeg i pokrivaju ga slamom ili sijenom, da se odmah ne otopi na vrućem ljetnom suncu. Žene i djeca svakog jutra donose na leđima u uprtama komade snijega i leda i slažu na te hrpe. Čobani se spuštaju pomoću račvastih drveta u provalije i pećine i odatle u burilima i kacama iznose vodu za piće iz podzemnih izvora. Snabdijevanje stoke i ljudi vodom na planinama kaošto se vidi jedan je od najtežih problema. Na planinskim pašnjacima nema nijednog drveta, gdje bi se stoka i ljudi za vrijeme nevremena mogli skloniti a radi te ogoljelosti su rijetki i izvori na planinama.. Sve kolibe i staje svih planinštara pravljene su primitivno od kamena ili cd drveta. Kolibe i staje na kraškim i kamenitim pašnjacima pravljene su od suhozida i pokrivene kamenim pločama ili raženom slamiom, dok su u crnogorskim katunima 363 |
| ŠUMARSKI LIST 7/1940 str. 30 <-- 30 --> PDF |
kolibe iz pruća, pokrivene daskama. Obično je u kolibama samo jedno odjelenje, koje služi za spavanje, loženje "vatre i spravljanje mlijeka. Imućniji i napredniji pastiri prave posebne magaze kao mljekarnice i zidaju masivne kuće iz kamena. Kolibe su poredane u grupe, a oko njih su torovi za ovce, janjad, goveda i telad. Čim se ovce pomuzu, čobanice puštaju janjad na podojenje. »Maja« — domaćica — stoji sa muzilicorn na vratima tora a čobanice pripuštaju jednu po jednu ovcu na mužu. Poslije muže ovce i janjad se smiješaju i tad nastaje zaglušno blejanje, koje traje, dok svako janje ne nade svoju majku. Mlijeko se razlijeva u »škipove« od jasenovins. Sa mlijeka se u jutro skida povlaka, od koje se pravi kajmak i maslo i meće u mješine ili kace. Mlijeko se siri u sirištima od svinjčeta ili janjeta. Sirišta se drže u drvenom sudu i polijevaju surutkom, da se bolje očuvaju. Sir, dobiven od mlijeka, sa kojeg je skinuta povlaka, zove se tvrdi sir i on se drobi i slaže u kace ili mješine, dok se masni sir pravi obično u jesen kada je mlijeko gusto, koje se uvariva i sa kojeg se ne skida povlaka. Poznat .. hercegovački masni sir iz mješina i masni travnički sir sa Vlašić planine. U najnovije doba otstupa se od ove primitivne prerade mlijeka, te se posebnim mašinama pravi maslac i ovčiji masni sir. Život je pastira na crnogorskim planinama skoncentrisan u bačilima zvanim »Mijačka bacila« i »Ženska bacila«.-Na Mijačkim bačilima napasa stoku jedan pastir, a gospodar samo nedeljno obilazi ova bacila, dok su na ženskim bačilima kolibe skoncentrisane u grupe, gdje; mlijeko prerađuju žene. Na Mijačkim bačilima izrađuje se čuveni sir kačkavalj. U tu su svrhu nabavljene moderne mašine za mutenje masla a izbačene su t. zv. butine. Nekadašnji odor, na kojem se je čuvao tvrdi sir, zamijenjen je sa magazama za sušenje, solenje, ispiranje i pakovanje masnog sira kačkavalja. Ne kuha se više mlijeko u pećima sa užarenim kamenjem, već u ogromnim bakrenim kotlovima. Kačkavlije za pravljenje sira dolaze čak iz Grčke i Pirota. Ovčari su obični Arnauti i Kodžaklije, jer seljaci neće više da stočare, negoi idu da traže bolju zaradu. Kačkavalj se izrađuje kao i tvrdi sir samo se mjesto sirišta upotrebljuje fabrički preparat. Kačkavalj se pakuje u vreće i nosi na tržište u Skoplje i Solun, da se onda prenese brodovima u Egipat, Ameriku i druge države. Godišnje se izveze nekoliko vagona sira kačkavalja, osim one količine, koja se kod nas potroši. Sav posao oko prerade mlijeka vrše najamnici pa radi toga i postoje nazivi »fićur« od vlaške riječi »fičor« što znači dijete, čoban; »ćehaja« i »paraćehaja« je od turske riječi a znači stočar. Pohod pastira na planinu je svečan i vrlo interesantan. Odrasliji i iskusniji čobani i čobanice tjeraju stoku, jači ljudi tovare na konje i magarce: kotlove, burila, mješine, kace, muzlice, posteljinu i malu djecu. Za njima jašu iznemogli starci i starice. Polako se kreće ta karavana na vrućem ljetnom danu dok ne stignu do prvog prenoćišta — padališta, gdje će se stoka i ljudi odmoriti i nahraniti, da opet ranim jutrom, dok još ima hlada i dok nije upeklo ljetno sunce, odmaknu prema planini, tom blaženom kraju za izmorenu stoku i pastire. Pohod je veseo. Već iz daljine čuje se pjesma veselih i zdravih čobana i čobanica pa kako se tek ti pastiri osjećaju na planini sa bujnim i mirisnim zelenilom u svježem i malo pohladnom zraku. Nekad pusti kraj oživi za tren oka, a sunce sa blagim zrakama blagosivlje ovaj jednostavni, ali pun cara i idiličnosti život. Vesele i zdrave čobanice idu za stadom predući vunu i pletući čarape. Veliki ovčarski psi prate ih na svakom koraku i ne daju, da im se itko primakne. Pod ažurnim visinama već kruže orlovi lješinari i čekaju kad će uginuti koja ovca ili janje, da ga razderu i pojedu. Po noći krvoločni vukovi obilaze češće torove i uznemiruju stada ovaca u njihovom odmoru. Mnogo stoke ugine za vrijeme toga dugog i napornog puta. Bujnu travu ne mogu stada da opasu ni za mjesec ni za dva, samo ako 364 |