DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1940 str. 47 <-- 47 --> PDF |
kao filtar; 3) isparivanje lužine u željeznim kotlovima, čime je dobivena sirova (obojena) potaša; 4) kalciniranje (čišćenje) t. j . žeženje sirove potaše u naročitim pećima, kojim je dobivena čista (bijela) potaša. Čista potaša u šumi se pakovala u drvenu burad i otpremala na tržište. Pepeljarenje ostalo je živo sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sve dok ga nije zaustavio Solvay-ev način proizvodnje sode i dok se nisu počele naše šume iskorišćavati tehnički i ekonomski bolje. Pepeljarenje se vršilo ne samo u tadanjim državnim šumama Vojne Krajine, već i u feudnim šumama Provincijala. Pravo proizvodnje potaše ili tačnije pravo sagorijevanja drveta za tu proizvodnju davano je u zakup. Za krajiške šume bila je obavezna prethodna dozvola Ministarstva rata i sklapanje naročitog ugovora sa detaljnim uslovima. Davanje u zakup vršilo se putem javne licitacije, a uz prethodno javno oglašivanje. Zakupili odnos utvrđivao se na duži rok t. j . sve do deset godina. Sa historijskoga gledišta nije bez interesa, da tadanji ugovori o unovčivanju drveta sadržavaju najveći dio elemenata, koji se još i danas primjenjuju pri prodajama drveta. S obzirom na izloženi način unovčivanja pepeljike, koji se po svojoj pravnoj i administrativnoj prirodi ne razlikuje od današnjih, kao i s obzirom na činjenicu, da se ipotaša proizvodila i unovčila jednako u državnim kao i u privatnim šumama, ne nalazimo razloge, da se taj način iskorišćavanja šuma naziva monopolom. Velike su količine potaše, čija je proizvodnja bila predmetom davanja u zakup. Tako Druga banska regimenta iznosi na uzakupljivanje odnosno na prodaju (godine 1822) 50.000 centi (bečkih), Brodska (godine 1823) 40.272 hvata. Uzimalo sa, da je za jedan cent (bečki) potaše potrebno 626 kubnih stopa drveta. To bi značilo, da je za 100 kg potaše bilo potrebno 39.09 kubnih metara drveta! Lako je dokučiti, kakovo je rasipanje drveta značilo pepeljarenje i zašto su se šumari protivili ovakovom načinu iskorišćavanja. Kao materijal za proizvodnju potaše ulazila je u obzir ležikovina, izvale i pre starjela stabla, no- nikako tehničko drvo. U pojasu šuma, koji se prostirao duž Save u širini manjoj od jedne milje, nije se pepeljarenje uopće dopuštalo. Zakupac je morao da u uzakupljenim šumama podiže koliba za rad oko pepeljarenja i to na mjestima, koja nisu izložena poplavama. Sagorijevanje drveta vršilo se u naročitim jamama iskopanim u zemlji. Tragove takovih uzvišenih mjesta našao sam još godine 1910. u kotaru pa kračkom (Ravna gora), gdje ih narod još i danas zove Pepelana. Po autoru takove se neravnosti u slavonskim šumama (u blizini Županje) zovu gromuljice. Za žeženje sirove potaše (čišćenje ili kalciniranje) upotrebljavali su se naročiti željezni kotlovi, čiji je sadržaj znao premašiti 1000 litara. Autoru je uspjelo da nade dva takova kotla (u Jasenku i Gomirju), pa donosi fotografiju kotla iz Jasenka. Ponovo žarenje: (dvostruko kalciniranje) potaše nije se smjelo vršiti u šumi. Zežena potaša spremala se u hrastovu burad. Drvo za hrastovu dužicu, iz koje se gradila ta burad, plaćao je zakupac napose i po taksi. Burad se vagala u prisutnosti šumarskog ili administrativnog činovnika i označivala. Ugovorena taksa za potašu plaćala se po težini. Trgovačka klasifikacija razlikovala je: bijelu, modru i medričastu potašu. B!jela je bila potaša dva puta žežena. Po proveneijenciji bijela je potaša bila ilirska t. j . iz naših krajeva ili ugarska. Najcjenjenija je bila bijela ilirska potaša. Glavno tržište bilo je Budimpešta. Potaša iz Gorskoga Kotara otpremala sa preko Rijeke u Italiju. Publikaciji je priloženo jedanajst originalnih fotografija i njemački rezime. Autoru, koji nije šumar po struci, već profesor farmakognoziie na filozofskom fakultetu zagre bačkog univerziteta, moramo biti zahvalni za prinos, kojim je obogatio šumarsku literaturu. Ugrenović 333 |