DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6/1940 str. 46     <-- 46 -->        PDF

UPLATA ČLANARINE REDOVITIH ČLANOVA JUGOSLOVENSKOG ŠUMARSKOG


UDRUŽENJA U MJESECU TRAVNJU 1940.


Matić Vasilije, Jasenak Din. 50.— za II. polugodište 1939; Nešković Miloš, Niš
Din. 25.— za Vi 1939; Jasarevski Pavle, Niš Din. 100.— za god. 1936.


Uplata članarine redovitih članova J. Š. U. sa područja podružnice Sarajevo
u mjesecu travnju godine 1940. Zuljić Mijo, Olovo Din. 100.— za god. 1939.


Uplata članarine redovitih članova J. Š. U. sa područja podružnice Beograd u
mjesecu travnju godine 1940. Gradojević Mihajlo, Zemun Din. 82.— za god. 1939; Ružić
Ante, Beograd Din. 75.— za I., II. i III. četvrt godine 1940.


Uplata članarine članova pomagača J. Š. U. u mjesecu travnju god. 1940. Dragaš
Teljko, Zagreb Din. 50.— za god. ISMO; Nikolić Nenad, Zagreb Din. 50.— za god. 1940.


Uplata na pretplati za Šumarski list u mjesecu travnju za J. Š. U. 1940. Ravnateljstvo
šuma brodske imovne općine, Vinkovci Din. 900.— za god. 1940. za Direkciju
i njenih osam Šum. uprava; Ravnateljstvo šuma otočke imovne općine Din. 50.— za


II. i .. četvrt god. 1940.
UPLATA NA ČLANARINI REDOVITIH ČLANOVA J. Š. U. U ZAGREBU,
U MJESECU SVIBNJU 1940.


Jasarevski Pavle, Niš Din. 100.— za god. 1937; Prokopljević Nenad, Podravska
Slatina Din. 200.— za god. 1938. i 1939.
Uplata na pretplati za Šumarski list J. Š. U. u mjesecu svibnju god. 1940. Ministarstvo
vojske i mornarice, Beograd Din. 74.25 za god. 1939.


KNJIŽEVNOST


PROF. DR. A. VRGOC: »MONOPOL POTAŠE U BIVŠOJ HRVATSKOJ VOJNOJ
KRAJINI«.


Poseban otisak iz »Apotekarskoga vjesnika« Zagreb 1939. str. 1—38.


Iako je publikacija izašla u stručnome listu apotekarske struke, ona je za šumarsku
nauku od živoga interesa. Historija šumarstva uopće, a historija iskorištavanja
šuma napose mogu da iz nje izvuku dragocjene, dosad nepoznate podatke. Autor je
zadužio šumarsku struku ne samo prikazivanjem dobijanja potaše (pepeljike), već i
činjenicom, da je prikupio i u originalu citirao brojna historijska dokumenta iz posljednjih
sto, godina. S obzirom na tu naučnu i stručnu važnost predmeta, a i na način,
kojim je on razrađen, potrebno je na ovome mjestu osvrnuti se opširnije na ovaj rad
i njegove rezultate.


Utvrdili smo na drugome mjestu (Ugrenović, Tehnologija drveta, Zagreb 1932,


str. 105), da je proizvodnja potaše (pepeljarenje) u historiji iskcrišćavanja naših šuma


igrala važnu ulogu. No autoru je uspjelo da u svojoj publikaciji dokumentovano prikaže


čitav detalj pepeljarenja.


Cilj pepeljarenja bio je, da se iz drveta dobije potaša (pepeljika) t. j . kalijev


karbonat, koji se mnogo tražio i trošio u proizvodnji stakla i u bojadisarstvu, a ponešto


i u ljekarstvu.


Pepeljarenje je naročito cvalo u prvoj polovini devetnaestoga stoljeća u Hrvatskoj,
Slavoniji, Vojvodini, Srbiji i Bosni. Upotrebljavala se bukovina, brestovina, hrastovina
i jasenovina. Tehnika proizvodnje sastojala se iz četiri faze: 1)- dobivanje
pepela sagorijevanjem drveta u naročitim jamama; 2) izluživanje (iskuhavanje) pepela
vodom u drvenim kacama sa dvostrukim dnom, od kojih je gornje bilo propusno i služilo


332




ŠUMARSKI LIST 6/1940 str. 47     <-- 47 -->        PDF

kao filtar; 3) isparivanje lužine u željeznim kotlovima, čime je dobivena sirova (obojena)
potaša; 4) kalciniranje (čišćenje) t. j . žeženje sirove potaše u naročitim pećima, kojim
je dobivena čista (bijela) potaša. Čista potaša u šumi se pakovala u drvenu burad i
otpremala na tržište.


Pepeljarenje ostalo je živo sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sve dok
ga nije zaustavio Solvay-ev način proizvodnje sode i dok se nisu počele naše šume iskorišćavati
tehnički i ekonomski bolje.


Pepeljarenje se vršilo ne samo u tadanjim državnim šumama Vojne Krajine, već
i u feudnim šumama Provincijala. Pravo proizvodnje potaše ili tačnije pravo sagorijevanja
drveta za tu proizvodnju davano je u zakup. Za krajiške šume bila je obavezna
prethodna dozvola Ministarstva rata i sklapanje naročitog ugovora sa detaljnim uslovima.
Davanje u zakup vršilo se putem javne licitacije, a uz prethodno javno oglašivanje.
Zakupili odnos utvrđivao se na duži rok t. j . sve do deset godina. Sa historijskoga
gledišta nije bez interesa, da tadanji ugovori o unovčivanju drveta sadržavaju najveći
dio elemenata, koji se još i danas primjenjuju pri prodajama drveta.


S obzirom na izloženi način unovčivanja pepeljike, koji se po svojoj pravnoj
i administrativnoj prirodi ne razlikuje od današnjih, kao i s obzirom na činjenicu, da se
ipotaša proizvodila i unovčila jednako u državnim kao i u privatnim šumama, ne nalazimo
razloge, da se taj način iskorišćavanja šuma naziva monopolom.


Velike su količine potaše, čija je proizvodnja bila predmetom davanja u zakup.
Tako Druga banska regimenta iznosi na uzakupljivanje odnosno na prodaju (godine
1822) 50.000 centi (bečkih), Brodska (godine 1823) 40.272 hvata. Uzimalo sa, da je za
jedan cent (bečki) potaše potrebno 626 kubnih stopa drveta. To bi značilo, da je za
100 kg potaše bilo potrebno 39.09 kubnih metara drveta! Lako je dokučiti, kakovo je
rasipanje drveta značilo pepeljarenje i zašto su se šumari protivili ovakovom načinu
iskorišćavanja.


Kao materijal za proizvodnju potaše ulazila je u obzir ležikovina, izvale i pre


starjela stabla, no- nikako tehničko drvo. U pojasu šuma, koji se prostirao duž Save u


širini manjoj od jedne milje, nije se pepeljarenje uopće dopuštalo. Zakupac je morao da


u uzakupljenim šumama podiže koliba za rad oko pepeljarenja i to na mjestima, koja


nisu izložena poplavama. Sagorijevanje drveta vršilo se u naročitim jamama iskopanim


u zemlji. Tragove takovih uzvišenih mjesta našao sam još godine 1910. u kotaru pa


kračkom (Ravna gora), gdje ih narod još i danas zove Pepelana. Po autoru takove


se neravnosti u slavonskim šumama (u blizini Županje) zovu gromuljice.


Za žeženje sirove potaše (čišćenje ili kalciniranje) upotrebljavali su se naročiti


željezni kotlovi, čiji je sadržaj znao premašiti 1000 litara. Autoru je uspjelo da nade


dva takova kotla (u Jasenku i Gomirju), pa donosi fotografiju kotla iz Jasenka.


Ponovo žarenje: (dvostruko kalciniranje) potaše nije se smjelo vršiti u šumi.


Zežena potaša spremala se u hrastovu burad. Drvo za hrastovu dužicu, iz koje se


gradila ta burad, plaćao je zakupac napose i po taksi. Burad se vagala u prisutnosti


šumarskog ili administrativnog činovnika i označivala. Ugovorena taksa za potašu


plaćala se po težini.


Trgovačka klasifikacija razlikovala je: bijelu, modru i medričastu potašu. B!jela


je bila potaša dva puta žežena. Po proveneijenciji bijela je potaša bila ilirska t. j . iz


naših krajeva ili ugarska. Najcjenjenija je bila bijela ilirska potaša. Glavno tržište


bilo je Budimpešta. Potaša iz Gorskoga Kotara otpremala sa preko Rijeke u Italiju.


Publikaciji je priloženo jedanajst originalnih fotografija i njemački rezime. Autoru,


koji nije šumar po struci, već profesor farmakognoziie na filozofskom fakultetu zagre


bačkog univerziteta, moramo biti zahvalni za prinos, kojim je obogatio šumarsku


literaturu. Ugrenović


333