DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 7 <-- 7 --> PDF |
Prof. Ing. A. KAUDERS (Zagreb): PRILOG POVJESTI HRVATSKOG ŠUMARSTVA (CONTRIBUTION Ä L´HISTOIRE DE L´ECONOMIE FORESTIERE EN CROATIE) Povjest šumarstva odnosno povjest šumarskog gospodarstva svake kulturne zemlje pokazuje postepeni razvitak. U tom razvitku ističu se u glavnom tri razdoblja. Prvo je razdoblje neurednog uživanja šume i šumskih proizvoda — šume se krče i pretvaraju u poljoprivredno tlo. One su smetnja kulturnom razvitku, te se vatrom i sjekirom uništavaju, da dadu potrebni prostor nastanbama, kao i prostor za uzgoj kulturnog bilja i pašnjaka. U drugom se razdoblju vodi već više pažnje i računa o šumama. Iskorišćavanje i sječa vezana je na neke propise. Opažen je naime nagli nestanak šuma, a očitovala se i opasnost, bude li se bez reda i nesmetano šuma iskorišćavala, da će šume i nestati. U ovom razdoblju nema još propisa glede obnove šuma odnosno propisa o pošumljavanju sječina. U trećem razdoblju očituje se sve veća potražnja i potreba na drvu, ali i sve veće odmicanje šume u planinske krajeve. Strah pred nestankom šume dao je poticaj ostvarenju potrajnosti. Sjeći se smije samo toliko, koliko prirašćuje. Prema tome je ostvarenje zamisli o potrajnom gospodarstvu, kako kaže Ebers 1 , »prvorazredno kulturno djelo«. F. U n g e r u raspravi »Der Waldstand Dalmatiens einst und jetzt«,2 kao i P o pari ć u raspravi »Dalmatinske šume u historiji«,3 a isto tako Grubić-Nova k u raspravi »Le Förets, leur epanouissement, leur declin et leur restauration«4 daju nam iscrpive podatke o povjesti šumarstva u Dalmaciji. U spomenutim raspravama navedena je mnogobrojna literatura, te će ove rasprave i u njima navedena literatura biti od velike koristi svakomu, koji će se posvetiti izučavanju povjesti šumarstva primorskih krajeva banovine Hrvatske. U našoj raspravi »Prilog istoriji šumarstva Istre i Krka«5 kao i u raspravici »Historique du reboisement du Karst littoral Croate« spomenuli smo, da je u nekim našim primorskim statutima bilo ustanova i propisa u pogledu čuvanja šuma. S obzirom na ustanove o čuvanju šuma u statutima naših primorskih krajeva možemo tvrditi, da su vlasti zaista vodile brigu o šumama i da su te vlasti već za rana strogim odredbama zabranjivale nepovlasne sječe i vodile prema ondašnjim prilikama ispravnu šumarsku politiku. 1 Ebers : Forstpolitische Aufgaben der Gegenwart. 1936. 2 Sitzungsberichte der Mathem.-Naturwissenschaftlichen Klasse der kaiserlichen Akademie, Wien (Band I Abthei-Jahrg. 1864. Heft I—V). 3 B. Po p a r ;ić: Glasnik Matice dalmatinske, Godina I, Knjiga 1. 1902. Zadar. 4 U g r e n o v i ć, Le Karst Yougoslave, 1928. Zagreb. a Ugrenović : »Pola stoljeća šumarstva». Zagreb 1926. 205 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 8 <-- 8 --> PDF |
Mnoge odredbe u statutima kazuju nam, kako ćemo vidjeti, da su naši primorski krajevi već dosta rano došli u drugo razdoblje spomenutog razvitka šumskog gospodarstva. Ali čini se, da se je malo tko držao izdanih odredaba, a dokaz tome daju nam nepregledne kraške pustoši i to ne samo u zaleđu naših primorskih krajeva, već i u najbližoj okolini gradova i naselja na obalama Jadrana. U ovoj rspravi prikazat ćemo sam postanak statuta i iznijeti ustanove iz nekih statuta, koje se tiču šumarstva odnosno vođenja šumarske politike tadanjih vlasti. Kad se je u V. vijeku svršio proces raspadanja ogromnog i divno izgrađenog organizma rimske imperije u mediteranskoj oblasti, našli su se pojedini dijelovi njegovi, jednako u središtu kao i na bližoj i daljoj periferiji, pred novim uslovima života. I ako su veze, koje su ih vezivale uz Rim, već i ranije bivale slabije, tako da su u stvari bile u glavnom fiskalnog karaktera i imale su služiti da se iz provincija namaknu finansijska sredstva za caput orbis, ipak je bio u cijelom carstvu puls rimski i po njemu su morale pojedine zemlje udešavati svoj život. A kad su sve te veze prekidane, valjalo je da svaki dio potraži u sebi i u svojoj bližoj okolini uslove svog opstanka. Među tim provincijama zauzima svakako Dalmacija — i po svom položaju i po kulturnoj, strateškoj i geopolitičkoj važnosti — jedno od najvidnijih mjesta. Već u kasnom carstvu bila je ona jedna osobito privlačna točka, o kojoj su državnici i vojskovođe vodili ozbiljna računa, a na njenom tlu odigrava se tako reći it posljednje poglavlje imperije. A kad je carstvo propalo, pruža nam ta pokrajina u svom razvoju jednu nadasve zanimljivu sliku, kojoj inače ne možemo lako naći poredbe. Kad je ime rimsko bilo konačno lišeno u očima barbara svakog straha i poštovanja, učestale su provale različitih naroda još i više nego je to ranije bilo. Dalmacija je postala najprije dijelom istočno-gotske kraljevine Teodora Velikog, a malo zatim utjelovio ju je Justinijan bizantskom carstvu, pošto je unilštio državu Teodorikovu. Ali i to bijaše kratkog vijeka, jer krajem VI. stoljeća počinju u ove krajeve sudbonosne provale Slavena, a Hrvati se na prekretnici VI. i VII. stoljeća javljaju u Dalmaciji, da se onda u njoj stalno nasele. Kako Hrvati nisu bili u mogućnosti da osvoje utvrđene gradove, u koje se je bilo sklonulo i koje je branilo staro stanovništvo, naselili su se oni na otvorenim mjestima van gradova, dok se je u gradovima održao romanski živalj odnosno ostaci ranijeg pučanstva uopće. Pored gradova, starosjedioci naselili su još i otoke, tako da u Dalmaciji imamo poslije dolaska Hrvata dva etnička elementa jedan pored drugog: Romane u gradovima i na otocima, a Hrvate van gradova u otvorenim mjestima. Ali još je zanimljivija činjenica, da su se na dalmatinskom teritoriju obrazovala u to vrijeme i dva državopravna odnosno administrativna tijela: jedno je bila država Hrvata, a drugo je bila tema (provincija) bizantinske, imperije, koja je nosila ime Dalmacije. (Themom nazivala se u bizantinskoj imperiji! jedna administrativna jedinica). Ta bizantinska provincija sastojala se — prema navodima cara Konstantina Porfirogeneta — iz gradova Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika i Kotora i osim toga iz nekih otoka i nije dakako imala među sobom teritorijalnog kontinuiteta. Na taj je način i posve razumljivo, da ona i nije bila za život sposobna, tako da je postojala više de jure nego de facto, a u stvari su 206 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 9 <-- 9 --> PDF |
gradovi bili prepušteni sami sebi i svojoj sudbini, te su bili silom prilika prinuždeni da se o sebi staraju i da sami sobom upravljaju. Okruženi elementom, s kojim su stajali u odnosu punom uzajamnog nepovjerenja i neprijateljstva, stisnuti u vrlo uzane granice gradskog teritorija, oni su tek pomalo dolazili do iskustva, da su oni neizbježivo upućeni ekonomskim´ pa i socijalnim prilikama da sarađuju i da uđu u simbiozu, koja je morala i po jedne i po druge biti blagotvorna. Ali ma kakovi da su bili kasniji udesi tih gradova, jedno su oni sačuvali: tradiciju o svojoj samostalnosti, a jednako i želju da ne budu te nezavisnosti olako lišeni. U nauci se mnogo sporilo o tom, odakle potječe i kojeg je podrijetla organizacija, u okviru koje su dalmatinski gradovi provodili tu autonomiju. Većina naših historika i pravnih historika bilo je mišljenja, da su je oni naslijedili odnosno sačuvali još iz vremena rimskih i da je na tom osnovu onda u srednjem vijeku ona dalje izgrađivana prema potrebama i prilikama svog vremena. Drugi — tu se naročito isticao Dr. Ivan Stro h a 1 — tvrdili su, da je u vrtlogu seobe naroda propalo sve, što je rimsko: i pučanstvo i kultura i civilizacija, sve je to bilo uništeno od novih došljaka, Slavena, tako da je cijela organizacija dalmatinskog grada u srednjem vijeku posve nova tvorevina, nastala jedino iz elemenata tog doba. Središte te nove sredovječne organizacije u gradu da je bio biskup. On je bio vrhovni glavar grada i najviša vlast u njemu. Izgleda da je bliže istini mišljenje, da je sredovječna organizacija u dalmatinskim gradovima nastala slijevanjem triju komponenata odnosno triju organizacionih jedinica različitog porijetla i to: 1. rimsko-municipalni elemenat, 2. općina kršćanska, koja se u gradovima obrazovala po primanju kršćanstva, a još u rimsko vrijeme, 3. udruženje građana, koje se razvilo iz potreba, gledanja i shvaćanja srednjeg vijeka, a koje je poznato pod imenom komune.0 Od tih triju komponenata najslabija je bila prva, te se rimsko-municipalni elemenat u izvorima javlja više kao neka tradicija bez naročite praktičke važnosti. Važna je bila kao organizacija, osobito u ranije doba, općina kršćana u dalmatinskim gradovima, jer je ona u stvari bila i jedina, koja se dobro sačuvala i neokrnjeno izašla iz velike kataklizme, koja je snašla tadanji svijet. Ta ecclesia bila je dakle vrlo podobna da primi u ruke upravljanje građana, koji sü i onako bili kršćani. Ali iz te dvije komponente ne bismo nikako mogli do kraja protumačiti mnogo pojava u organizaciji gradova, kad ne bismo uzeli u obzir još i treću i najvažniju, a to je komuna građana. Ta su udruženja u srednjem vijeku bila vrlo uobičajena, imala su sasvim privatni karakter i u njih bi stupali pojedinci, da bi uzajamnom pomoći bolje obranili i očuvali svoje interese. Članovi takve komune bili su materijalnim i moralnim interesima usko međusobno povezani, bio je to neki Schutz- und Trutzbündniss uz solidarnost sviju članova komune. Takva komuna osnivala bi se i među građanima jednog grada, te su oni dijelili zajednički dobro i zlo, sreću i nesreću. Komuna je u organizaciji grada igrala značajnu ulogu i ona je sve više potiskivala ona druga dva elementa gradske organizacije, baš zato jer je bila čisto sredovječnog podrijetla i najviše akomodirana njegovim prilikama. e Dr. Marko Kostrenčić : »Sloboda dalmatinskih gradova po tipu trogirskom «. R. I. A. 1930. 207 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 10 <-- 10 --> PDF |
U takvim okolnostima i iz tih elemenata obrazovao se jedan poseban tip gradske autonomije i gradske uprave, koji se je i po postanku i po sadržaju donekle odvajao od tipova gradova u drugim zemljama. Gradovi su, dakako, nastojali da te svoje slobode i pravno utvrde i da im budu one u običajnom obliku zajamčene. Tako su Trogirani već g. 1107. uspjeli da od kralja Kolomana dobiju privilegij, koji je doista postao prototip i magna Charta za slobode svih dalmatinskih gradova. Privilegij isto u glavnom sadržaja postizavali bi onda i drugi gradovi, a potvrđivali bi ih i poslije kraljevi do u kasni srednji vijek. Ta privilegija zajamčivala su gradovima njihovu punu autonomiju, t. j . pravo da si sami stvaraju norme, po kojima će živjeti, zatim samoupravu i na kraju autodokiju t. j . pravo da sami postavljaju sebi suce, koji će im suditi. Osim toga im je bila dana i velika sloboda u crkvenom pogledu, jer je svaki grad ilmao svoga biskupa, koga su građani sebi birali. Prema tome su ti gradovi imali maksimum prava, sto si ga možemo zamisliti. Podložnost prema kralju ocrtavala se u tome, što je on imao dobivati jednu trećinu prihoda, što ga je odbacivala gradska luka. Te široke slobode dalmatinskih gradova gledala su dakako da u vlastitu korist prikrate okolišna gospoda i knezovi, ali im je bila ogorčena protivnica i Venecija, koja ih je ubrzo dokidala, kad je koji od tih gradova došao u njenu vlast. Tako možemo tim širokim slobodama po tipu trogirskom suprotstaviti slobode gradske po običaju mletačkom, a koje su bile daleko, uže i beznačajnije. Među tim tradicionalnim slobodama stoji dakako na prvom mjestu pravo da si grad sam za cijelu svoju oblast donosi norme svake ruke, kojima se ima svaki, koji tu živi, pokoravati. Onu dakle vlast, koju mi danas u državi zovemo zakonodavnom i koja je najviši izraz državnog suvereniteta, tu je vlast tada imao dalmatinski grad. U ranom srednjem vijeku ne možemo dakako očekivati kakvu življu djelatnost u pogledu donošenja pravnih norma u gradovima. Ne smijemo zaboraviti, da 7. i 8. stoljeće predstavljaju doba, kad je duhovna kultura u Evropi dostigla svoju najnižu razvojnu točku, tako da je tada i pismenost na jadnom stepenu. U to vrijeme nije bilo ni pisanih zakonika niti su se nove norme bilo kako popisivale. Živjelo se po običajnom pravu i očito po rimskom vulgarnom pravu. Ali kad se je na Zapadu inicijativom Karla Velikog kultura opet počela da budi na novi život, nije to moglo na dugo da ostane bez posljedica i u ovim krajevima. Drugom polovicom IX. stoljeća nalazimo ovdje već pisanih pravnih dokumenata, ali je još dosta vremena prošlo, dok su se pravna pravila počela sistematski popisivati. Pojedinačnih zapisa norma, koji su se i do današnjeg dana sačuvali, imamo doduše već rano, ali redovnom popisivanju prava i stvorenih pravila pristupalo se kod nas u dalmatinskim gradovima ne prije XIII. i u tom pravcu su se oni ugledali u susjednu Italiju, gdje je u tom vrijeme popisivanje gradskih prava bilo u punom jeku. Svaki grad želio je da ima propisana svoja prava, koja vrijede za sam grad i njegov distrikt, pa bi u tu svrhu dozivao i strane stručnjake da mu taj posao što valjanije svrše. Kao kopneni tako bi postupali i otočki gradovi i onda je takov statut vrijedio za sam grad i za cijeli teritorij otoka. 208 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Izgleda da je po vremenu prvi nastao i statut otoka Korčule, čiji najstariju dio potječe iz g. 1214. Kako rekosmo, ne uzimamo tu u obzir one pojedinačne norme, koje su već i mnogo ranije donašane i popisivane. Statut grada Splita izrađen je g. 1240. za vrijeme gradskog načelnika Gargana, koji je pozvan iz Ankone u cilju da sredi pravne i finansijske prilike u gradu. Dubrovnik si je dao statut g. 1272., Trogir g. 1322. itd. Pojam statuta obuhvatao je upravo samo konačnu kodifikaciju, a kasnije promjene i dodaci, koji su se vremenom ukazali kao nužni, nosili su općenito ime reformacija, tako da se je pravni život u gradovima upravljao po statutu i kasnijim reformacijama. Ti su statuti bili cijeli mali kodeksi prava, koji su sadržavali na j različiti je pravne materije. U prvom redu nalazimo ustavne norme grada, dakle ona osnovna pravila, koja su određivala, na koji način se gradom vlada i upravlja. Znatan dio otpada na kazneno pravo i kazneni proces, a zatim na građansko pravo i građanski proces, a naročita je pažnja posvećena finansijskoim pravu, dakle pitanju prihoda i rashoda gradskih. U nekim statutima — tako u dubrovačkom — lijepo i razrađeno trgovačko i pomorsko pravo. Nužda i iskustvo naučili su gradove, da se imaju starati i o svojoj ekonomskoj politici, te da — imajući u vidu vlastite interese — moraju primjereno regulisati izvoz i uvoz robe. Osim svega toga, ima još mnoštvo najrazličitijih propisa gospodarske i policijske prirode. Među brigama, koje su imale te općine, bila je jedna od važnijih i briga za očuvanje i iskorišćavanje šuma, jer je drvo bilo s obzirom na razvijeno brodarstvo od velike važnosti. U slijedećem prikazati ćemo, koje i kakove mjere su te općine poduzimale u tom predmetu i kako su normirale gospodarenje sa šumom, kakovu su vodile izvoznu politiku glede te važne sirovine i kako su morale često voditi tešku borbu protiv onih,-, koji su ne misleći na buduća pokoljenja željeli da zadovolje svoje momentane potrebe. Zanimljiva je odredba u statutu Splita o čuvanju Marjana,7 u kojoj se kaže: »Quod nullus debeat seccare ligna in monte Serande...« t. j . da nitko nesmije sjeći drva u planini Serande (Marjan), te koji drugačije uradi, ima da plati kaznu od četiri libre, od čega pripada polovina općini, a druga tužitelju. I kapetani kurije, koji su postavljeni od mjeseca do mjeseca za čuvanje grada, dužni su da šalju svaki dan dva čovjeka od gradske straže da čuvaju spomenuti Marjan. Isto je zabranjena tu i paša. Dalje se kaže u jednoj reformaciji,8 da se imaju izabrati dva plemića, koji će paziti da na Marjanu ne pase stoka i da se ne siječe drvo. Plaća je ovim izabranim plemićima bila 22 libre na godinu, a kazna za slučaj da prekršitelja ne prijave bila je za svaki pojedini slučaj 25 libra. Ali odmah u članu 46 dozvoljava se paša goveda, konja i magaraca i to od dana Svih svetih do dana sv. Jurja. U statutu grada Trogira9 određuju se kazne za sječu drva na gori Perokov. U toj se odredbi kaže: »Jubemus, quod nullas audeat nec pre 7 »Statuta ct Leges Civitatis Spalati«, editio Hanel. Mon. historico iuridlca Sla vorum meridionaliurn. Vol. . 1878 i IV pag. 175. 8 Ibid. Reform, čl. 45 pag. 276. 9 Stat. Trag. II 32. 209 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 12 <-- 12 --> PDF |
sumat incidere nec rumpere ligna sen fraschas in montanea Perocharem versus Tragurium...« U hrvatskom prijevodu glasi ova odredba: »Zapovijedamo, da se nitko ne usudi niti pomisliti da siječe ili uništava drveće ili grane na gori Perokov nasuprot Trogira, kako se pruža čitava planina Krban iznad mlina. I tko protivno uradi, ima da plati za kaznu za svaki prestupak pet malih libra, od kojih polovina pripada općini, a druga polovina prijavitelju, ako će se po njegovoj prijavi saznati istina.« U istom statutu10 nailazimo i na odredbu glede zabrane sječe drva na otoku Čiovo, u kojoj se kaže: »ako se nađe drva ili granja u kojoj barci, ima se ona sažgati. Nose li se drva ili granja na kojoj tovarnoj životinji, ima se ta zaplijeniti u korist općine, a pored toga ima prekršitelj da plati kaznu od 25 libra. Dopušteno je ipak sjeći trnje i brnistru i granje za popravak solana. A zakupnik mlinskih prihoda može da dade sjeći drvo potrebno za mlinsko kolo. Isto nije dopušteno sabirati travu na tom otoku za hranu konjima i magarcima«. U istoj se odredbi dalje kaže: »tko nosi sa otoka suho drvo, ima se to drvo spaliti.« Vrlo je stroga odredba,11 koja govori »De pena illorum, qui vineas vel arbores succiderint...« t. j . o kazni za one, koji posijeku vinograd ili drveće. Odredba glasi: »Naređujemo, ako koji slobodan čovjek posiječe lozu ili tuđe drvo, da plati za kaznu općini 20 malih libra svaki put i za svako drvo i voćku posječenu ili iščupanu. Vlasniku dotičnog drveta ima štetočinac platiti 40 malih soldi; a u koliko osuđeni ne plati navedenu kaznu, da se šiba po gradu od jednih vrata do drugih i da stalno bude beščastan. Ako je štetočinac rob, da ga se šiba i žigoše, a ako ga njegov gospodar ne bi htio dati na šibanje i žigosanje, ima da sam nadoknadi štetu i da plati kaznu općini. U koliko se slobodnjak ili rob po drugi put zateče u sličnom prestupku i ne bi platio kaznu po ovom statutu općini odnosno onom koji je pretrpio štetu, ima da mu se odsiječe ruka«. Sličnu kaznu određuje i statut grada Skradina12 i to za štetu učinjenu sječom drveća i loze. Prekršitelj imao je platiti kaznu od 20 libra, od kojih polovina pripada knezu, a druga polovina općini, a osim toga ima štetočinac nadoknaditi štetu; ako nema odakle platiti, ruka će mu se odsjeci (.. .et si non habet unde solvere, manus ei truncabitur). U jednoj reformaciji trogirskog statuta13 govori se ii o štetama učinjenim po životinjama (»De animalibus damnificamtibus«) i određuju se kazne za štete, koje počine popašom životinje. U drugoj jednoj reformaciji istog statuta14 i to pod naslovom »Que animalia pasculare possint in insula Bue« zabranjuje se načelno paša na otoku Čiovo sa motivacijom, da je otok koristan Trogiru za izvjesne slučajeve. (Misli se očito na sukobe i ratne zaplete.) Znatan broj odredaba glede zabrane sječe nailazimo u statutu grada Korčule. U odredbi pod naslovom »De furantibus lignamen« odlučeno je: »Ako tko posiječe neko drvo prikladno za građu ili sitno drvo (gorivo) i: 10 Ibid. Reform. I 86. 11 Stat. Trag. II 31. 12 Stat. Seard. I 27. 13 Stat. Trag. Reform. I 88. 14 Ibid. Reform. II 48. 210 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 13 <-- 13 --> PDF |
natovari koji brod ili barku, vlasnik ima da plati općini 25 pepera, a svaki od mornara po 2 perpere, ako je sječeno bez dozvole«. U istoj se reformaciji dalje kaže, da trgovcu propada čitav teret, a onaj, koji prijavi, dobije trećinu globe.« O zabrani! sječe govori i odredba »De lignamine non incedendo«,1* kojom je odredbom određeno, da »ako stranac hoće posjeći neko drvo za gradu na otoku, vlada mu ne može dati dozvolu bez odobrenja punog vijeća pod kaznu od 10 perpera za svakog od sudaca (vjećnika); i ako bi bio bio zamjenik, neka padne pod istu kaznu; ako bi pak netko htio kupiti, može vlada zajedno sa vjećniciima, koji će biti u gradu, prodati i dati dozvolu za prodaju; ako bi pak neki tražili drva za gorivo, može vlada dati dozvolu koliko uz plaću (pristojbu) toliko bez plaće (pristojbe); i onaj, koji ima dozvolu, da siječe drva za gorivo, ako bi posjekao velika drva prikladna za građu, da plati bez oprosta (bezuvjetno) 25 perpera, koji denari pripadaju općini, i da gubi! svoj tovar drva.« U daljnjoj jednoj reformacijf7 pod naslovom »Forensium expoliandorum lignamina incidentnim« kaže se, da svaki stanovnik otoka može oduzeti sjekire i pile strancima, koji sijeku drva na otoku bez pečata (žiga) općine. Glede sječe bora i ostalog drveća na otoku govori i reformacija18 pod naslovom »Forenses non possint incidere tedas vel lignamina«. U hrvatskom prijevodu glasi ta odredba: »Isto tako primljeno je, da se nijedan stranac, koji nije stanovnik Korčule, ne usudi sjeći borove ili drveće na otoku uz kaznu od 25 perpera, koji pripadaju po polovini općini. I ako bi koji Korčulanac sjekao sa istima (et si quis Curzulanus inciideret cum ipsis ...) ili bio njihov dionik ili se slagao ili dao pomoć, savjet ili zaštitu, neka plati navedenu kaznu, osim ako posiječe i izveze sa dozvolom vlasti (nisi inciderit et extraxerit cum licentia regiminis ...) ili dacara na propisan način o davanju (doznaki) drveća; izuzet je ipak bor, kojeg ne može nitko uz nikakav uvjet (... excepta tarnen teda, qui! modo aliquo per aliquos extrahi non possit de insula in poena predicta) izvesti sa otoka uz navedenu kaznu.« Kako se vidi, bilo je sasvim zabranjeno izvesti bor sa otoka t. j . niti u slučaju da je za počinjenu štetu odnosno nepovlasnu sječu plaćena određena kazna. Ali se čini, da je sječa borovih stabala preotela mah na otoku, jer u statutu na strani 235 čitamo, da pučko vijeće protestira, što se daje dozvola za sječu bora (in tanta copia, quod consumitur insula cum damno dictae nostre insulae et eius artis de navigiisfabricandis et similiter de carbonibus non extrahendis «) u tolikoj mjeri, da se pustoši otok na štetu njegova obrta i njegove brodogradnje, jednako da se ne izvozi drvni! ugalj. Slične odredbe glede zabrane sječe spominju se i u statutu grada Dubrovnika. U odredbi19 pod naslovom »De hiis qui incidunt arbores« 15 Statute et leges civitatis et insulae Gurzulae (1214—1558) editio Hanel, Zagreb 1879. u Monumenta ´Historico-´Iuridica Slavorum Merid. Vol. I 112. 16 Ibid. 110. 17 Stat. Ourz. Reform. 93. 18 Ibid. Reform. 63. 19 Stat. Rag. VI 11. 211 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 14 <-- 14 --> PDF |
određeno je, da ako netko siječe drvo bez dozvole vlasnika, neka se kazni sa 12 perpera, od koje kazne pripada polovina općini, a druga polovina vlasniku drveta i to u slučaju ako je to vlasnik sam prijavio. Ako pak ovog proganja sam knez (comes) po svojoj dužnosti bez tužbe vlasnika, čitava ta kazna pripada općini. U odredbi, koja govorit o štetama učinjenim u vinogradima, na drveću i plodovima, određuje se, da ovakovu štetu imaju da prijave onil »qui habitant in contrata ubi dapmim factum fuerit«, koji stanjuju u onom kraju, u kojem je učinjena šteta. Spomenuti moramo, da i u statutu grada Hvara20 nailazimo na odredbu, koja u prijevodu glasi: »Pored ostalog zabranjuje se pod globom sjeći tuda drva.« Nadalje u istom statutu21 određeno, da »svaka osoba, koja posiječe neko drvo bez volje vlasnika, ima da plati za štetu svaki put 5 malih libra, od koje kazne pripada općini polovica, a druga polovica tužitelju, a osim toga štetočinac je obvezan nadoknaditi čitavu štetu vlasniku, kako će se činiti! gospodinu knezu i sucima da je pravo.« U statutima Novoga Orada i to u čl. 12 str. 140 sadržana je odredba, koja glasi: »U Zagorju da nima nijedan drv sići pod penu dukat dvanajst prez dopušćenja gospodskoga aliti njegova oficijala«. Grad Vrbnik na otoku Krku imao je u svojim statutima22 slijedeću odredbu »... da nemože nijedan človik sići lesa suha ni sirova v ložih v sitnih pod penu libar pet«. U urbaru grada Grobnika23 nailazimo na slijedeću odredbu: »Prepoveda se podložnikom grobničkim pod strašnu penu sići u gori zvan onoga drivlja koje je potrebno za njihove vlašće kuće«. Isto tako vidimo u statutu veprinačkom24 odredbu slijedećeg sadržaja: »Ki bi zvane lozi do proseki sekal sirovo, plaća soldini 16. Ki bi v presekah sirovo sekal plaća 2 libre.« Dalje opet u istom statutu25 »Ki bi v lučkom gaju sekal, plaća jednu marku.« Glede zabrane loženja vatre nailazimo odredbu u statutu grada Korčule i to pod naslovom »Zapinorum non comburendorum«.20 U ovoj se odredbi kaže: »Isto tako tkogod zapali vatru u borovima na otoku, od koje bi! nastala šteta, neka plati u ime kazne 25 perpera i potpunu štetu općini, i svatko tko može da prijavi (dobije) treći dio od globe«. U vezi ove odredbe nailazimo odmah u narednoj reformaciji27 odredbu, kojom se zabranjuje sječa borovine za dobijanje vađenje smole, doklegod se vidi! more (Ubicunque mare respicit) i to uz kaznu od 25 perpera i svatko može prijaviti i dobiti treći dio. 20 Stat. Les. Aggianta cap. 41. 21 Stat. Les. III 1. 22 Stat. Vrb. 34. 23 Unb. grada Grobnika 1642. str. 197. 24 Stat. Veprinački 21 str. 124. 25 Ibid. 22, str. 214. 28 Stat. Curz. Reform. 85. 27 Ibid. Reform. 85. 212 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Napose bilo je zabranjeno loženje vatre u blizini maslina, te u statutu grada Budve28 nailazimo na slijedeću odredbu: »Tko zapali vatru izvan maslina, a vatra zahvati masline, mora da zove pomoć. Ako to ne učini, plaća kaznu od 2 dinara«. U istom statutu20 pod naslovom »De tagliar arbori« određeno je, da onaj tko posječe maslinu tuđu ili je zapali, plaća perpera 50 il otštetu. Polovica kazne pripada sudu, a druga polovica općini. Kada smo već spomenuli odredbu glede čuvanja uljika, moramo istaknuti, da u našim statutima imamo odredbe i glede uzgoja uljika. U statutu grada Splita30 kaže se: »Dva službenika imaju prijaviti one, koji ne bi obrađivali ulji´ke, il to barem šest četvornih stopa maslinika na svako vreteno (vreteno je mjera za površinu) i tko tu količinu ne bi uzgojio, plaća 40 soldina za svaki vreten i ipak ima da uzgaja«. Glede krčenja šume odnosno pretvorbe šume u drugu vrst kulture imamo u statutima nekoliko odredaba. Navlastito u statutu grada Korčule31 spomenuto je pod naslovom »De locis, ubi fieri non potest las, nee ignis ponil«. Ovom se odredbom određuju granice, gdje se ne dopušta krčiti i paliti šuma, a označena je i granica tog teritorija i to počev od »punte Razan do Gherdam lucam, kotara Blato i od Strethia luča do Privale«. (Razan, danas rt pod nazivom Ražnić na otoku Korčuli, a Strethia luča, neka luka na Korčuli danas se ime izgubilo). U drugoj jednoj reformaciji32 istog statuta čitamo opet pod naslovom »Non faciendi passicam in Priuala,« da je zabranjeno sjeći gaj čineći krčevinu na Privali pod globom od 25 perpera. Dalje u narednoj reformaciji33 pod naslovom »Passicarum in Scoleo magno« govori se i naređuje slijedeće: »Isto tako neka budu krčevine na Velikom Školju po uviđavnosti vlade« ili drugim riječima, samo dozvolom vlasti može se šuma na Velikom Školju krčiti. Ali u jednoj reformaciji34 vidimo, da je bilo dozvoljeno krčenje, ako su krč&vine pretvorene u oranice, te se u toj reformaciji među inim kaže: »... da nitko ne može sjeći šumu, da se učini od nje oranica na nekom zemljištu unutar otoka Korčule, ne bude li dao najmanje peti dio vlasniku zemlje, uz kaznu od 50 perpera po polovini općini i tužitelju.« Poljički statut35 iz godine 1444. ima u članku 56 ustanovu pod naslovom »Od gaev i kotarev«, iz koje se vidi, da su Poljičanil čuvali svoje gajeve i to ne samo od svojih susjeda već i! samih vlasnika šuma. U članku 56 c rečenog statuta određeno je, da je nove gajeve zabranjeno podići. I kaže se: »Nitko i nijedno selo ne može uzgojiti! novu šumu niti: 28 Stat. Buduae 182. 29 Ibid. Cap. 33. 30 Stat. Spai Stat. Nova Cap. 2 str. 324. 31 Stat. Curz. Reform. 178. 32 Stat. Curz. Reform. 65. 33 Ibid. Reform. 66. 34 Ibid. Reform. 55. 36 »Statut Polpeki« uredio V. Jagić Mon. Hist. lurid. Slav. Merid. Svez. IV Zagreb 1890. 213 ; |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 16 <-- 16 --> PDF |
pošumiti, ako to već nije bio starii gaj; to može učiniti! jedino uz dozvolu kneza«. U članu 13 napomenuto je, da prokuratori! imaju prijaviti, ako »tko učini novi gaj« bez dozvole kneza. Matuć36 prevodi »ohne Bewilligung des Knez der Poljice einen neuen Wald anlegt«. Poljičani bavili su se u velikoj mjeri! stočarstvom, te stoku i! mliječne proizvode prodavali! u bližnjem gradu Splitu. Prema tome čuvali su pašnjake i odredbama statuta branili! uzgojiti! šumu na ovim pašnjacima. U pogledu čuvanja šuma imamo u statutu grada Trogira37 odredbu pod naslovom »De custodibus elligendis super custodia olivarum insulae Bue«. U ovoj se odredbi kaže »Zahtijevamo da trogirski! knez sa svojim senatom odredi postaviti jednog ili dva čovjeka, quii iurent denunciare omnes illos quos ipsi vel alter ipsorum scriverint incidisse sen infrigiisse quocunque modo de olivis sen de olivestriis vel rovers ...« koji! da se zakunu, da će prijaviti sve one, za koje ili jedan od njih sazna, da sijeku ili da lome ma na koji bilo način masline ili mastrinke ili! hrastove; bez povrede statuta da može svatko posjeći drvo za jaram ili napravu za mlaćenje žita. I navedena dva čovjeka moraju pomagati kod popravka uli presvođenja Ciovskog mosta. Nadalje u statutu grada Kastva nailazimo na ustanovu, kojom je određeno čuvanje šuma ii zabrana puštanja stoke na pašu. U spomenutom statutu (40. str. 188) navedeno je »Jošće, imenova suca od leta imata oblast i jesu dužni na svako leto braniti u Loze (po svoj prilici ime šumskog predjela) toga lesa seči ni živinu pasti... ni tim lesom zasekati«. Isti! statut 57. str. 193. ´drugom jednom odredbom naređuje slijedeće: »Jošće je zakon za tog dvornika, koga oficij izbere: ima prisećil da hoće pravo čuvati lese i! berguda«. U nekim našim statutima ima ustanova, kojima se regulira izvoz drva. Tako vidimo u statutu grada Korčule odredbu38 koja glasi: »Lignamina extrahi non possint sine expressa licentia consiilii,« t. j . drvo se ne može izvesti bez naročite dozvole vijeća... nijedan stranac, koji ne stanuje na Korčuli!, ne može sjeći ni izvesti! drvo ili koju god vrst drveta bez naročite dozvole velikog vijeća Korčule uz kaznu od 25 perpera za svakog vlasnika barke i mornare. Osim toga gubitkom barke i robe, koju bi na njoj vozili. I ako se sazna, da je kojil Korčulanac pružio pomoć, dao savjet ili zaštitu, neka odmah bude kažnjen sa kaznom od 50 dukata. Polovina te globe pripada tužitelju, a druga polovina općini. Dalje se u ovoj reformacijii spominje i slijedeće: »Et regimen, quod pro tempore merit,« imaju se u svakom selu odrediti četvorica, koji će paziti i prijavljvatil ovakove slučajeve. Da se zaštiti! šuma od devastacije i zabrani izvoz drveta, zamolili su građani Korčule,39 da se zabrani svaki izvoz drva iz Korčule po strancima i stranim brodovima, pošto od izvoza drva i drvne robe sa otoka 38 Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegovina (XII—1912). 37 Stat. Trag. I 75. 38 Stat. Curz. Reform. 200. 38 Stat. ..-z. Litterae 22 str. 177. 214 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Korčule živil najveći dio siromašnih ljudi. U originalu glasi! ova molba: »Item, perche de trar legni et ligname de isola Curzula ne vive grandissima parte de poveri homenil de quello luogo ...« O zabrani izvoza bora nailazimo u statutu istoga grada odredbu iz godine 1492.,40 u kojoj se kaže medu ostalim ».. .bor koji raste na ovom otoku, iz kojeg se dobiva smola, a od ovog smolarenja žive i uzdržavaju se gotovo svi stanovnici ovog otoka, a donosi korist svima osobito onima, koji grade brodove, a također od gradnje brodova mnogi žive il uzdržavaju se; izvaža se na stranu, prodaje strancima i trgovcima i izvozi! u strane zemlje; također i došljaci! i tudinci sijeku tu borovinu i izvažaju van otoka, što je očevidno zabranjeno po prejasnom duždevskom gospodstvu mletačkom i po zakonima kao i po riješenjima.« U ovoj se kneževoj odluci naređuje dalje, da došljaci i stranci! uopće nesmilju izvoziti bor i! da istima domaći ljudi u tu svrhu nesmiju dati pomoć. Dalje se određuje, da dok postoji pristojba za sječu borovine, može se sječa vršiti kao do sada, a od 10. siječnja 1494., kada odredba o plaćanju daće (pristojbe) gubi snagu, zabranjuje se građanima kao i stanovnicima Korčule svaka sječa bora. U jednoj odredbi iz godine 1512.41 ponovno se zabranjuje iizvoz drva sa Korčule. O zabrani izvoza drva i uglja na tržište čitamo u jednoj odluci42 slijedeće: »Knez korčulanski čuvši molbu plemenitih i svih građana i pučana, da se ne bi dopuštao izvoz borovine i drugog drveća kao i paljenje uglja, kao i da se zabrani na otoku paliti šuma (ne metter fuoco per la insula per esboscar per causa de minima utilita de semenasion, perche tutte queste cose seranno concesse et tolerade, ormai li poveri homeni cittadini et populari non poteranno piu viver ne essercitar l´arte sua) da se ne podmeće vatra u svrhu krčenja šume s razloga vrlo male koristi sjetve, jer sve ove stvari! bile su dopuštene, alil sada siromašni ljudi, građani! i pučani neće moći živjeti i vršiti svoj zanat. Zato nijedan građanin ili stanovnik predgrađa ne smije sjeći! borovinu pod kaznu od 25 perpera. Ali stanovnici otoka mogu sjeći za osvjetljenje barka« (misli se na ribarenje pomoću luči.) U reformaciji! pod naslovom »Lignamina opta pro aedfficiis extrahi possint soluto datio««43 određuje se, da je slobodno prema snazi ove reformacije svakom strancu, koji hoće da uzme drva koju god hoće količinu u Babinoj i svagdje po otoku, bez kazne i globe u koliko plati dacarima (solvent datiariis), koji budu za to vrijeme i to za svaku barku nosivosti od sto sektara ili! modia soli jedan dukat... to se razumijeva i za drvo, koje je prikladno za građu i koje se izvozi izvan otoka. Na drvo pak suho, koje ne vrijedi nego za ogrijev, izuzev bor, koji; uopće ne potpada pod ovu daću, treba platiti, ako se doprema prodaje radi! na Ibid. Litterae. 60 str. 213. Stat. Curz. 78. str. 237. Ibid. Litt. 91. str. 252. Stat. Curz. 199. str. 129. 215 |
ŠUMARSKI LIST 4-5/1940 str. 18 <-- 18 --> PDF |
trg, polovinu dukata za svaku barku. Ako tko hoće tako sjeći, mora dobiti od dacara buletin, gdje mu se to dopušta, inače plaća globu za kontraband (kriumčarenje). Ali odmah u slijedećem članu44 kaže se, da od sada unaprijed nijedan stranac, koji ne stanuje na Korčuli, ni na kakav način ne može sjeći i izvoziti drvo sa otoka Korčule bez naročite dozvole velikog vijeća korčulanskog. Zanimljiv je odgovor45 dužda mletačkog na molbu građana Korčule, koji mole, da im Venecija dozvoli dopremiti drvo iz Venecije u Korčulu, a kojil odgovor glasi: »Pod točkom šest pak gdje mole, da se udostojimo osobitom milosti dopustiti, da mogu kroz četiri ili pet godina iz Venecije dopremiti drvenu gradu u vrjcdnosti od 50 dukata godišnje za gradnju i ukras grada Korčule odgovaramo, da im želimo udovoljiti u svim mogućnostima, ali prema postojećim našim zakonima ne možemo udovoljiti njihovim željama.« U statutu grada Splita vidimo odredbu,4" kojom je određeno, da se drvo sa otoka Šolte, koje se izvaža u svrhu prodaje, ima dopremati na trg u Split. Po reformaciji 4 istog statuta vrijedi isto za ugalj i vapno. Glede uvoznine određeno je, da se plaća pristojba od desetine vrijednosti tovara. Kako se iz propisa navedenih statuta il reformacija vidi, bili su gradovi i naselja na obalama Jadrana okruženi šumom. Ali je već onda kao i kasnije pa i danas bilo borbe za očuvanje tih šuma. Mnoge su odredbe izdane, kazne za prekršaje bile su često drakonske, ali unatoč svega toga šuma je nestalo. Ne želimo se sada upuštati u daljnja razmatranja i konstatacije, gdje imamo tražiti razloge ovoj našoj nesreći. Jedno je jasno, da ovoj našoj nesreći nisu bili uvijek krivi stranci. RESUMĆ L´auteur expose quelquel donnees historiques laissant voir les mesures des cites d&lmatiniennes medievales prises en vue d´unc protection effieace des forets. ^ 44 Stat. Cuirz. 200. str. 130. 45 Ibid. Litt. IV 144. 46 Stat. Spal. VI. 19 str. 216. 216 |