DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 27     <-- 27 -->        PDF

specijalan zakon o izuzetnoj diobi općinskih i selskih šuma i utrina kao
i o olakšanju diobe šuma zemljišnih zajednica na kršu u individualno
vlasništvo.


c) Treba kategorisati krajeve i utvrditi gdje je potrebno najprije
pošumljavati. Početi treba ondje, gdje će biti najmanje otpora, gdje javni
interesi dolaze jače do izražaja. Treba izraditi generalni program rada.
Krediti ne smilju imati karakter milostinje. U tu svrhu treba s nadležnim
agrarnim vlastima (raseljavanje), poljoprivrednim vlastima (hrana ljudima
i stoci), građevinskim vlastima (u prvom redu voda, pa izgradnja
puteva) izraditi program rada za svaku banovinu i predložiti zakonski
projekat za podizanje gospodarskoga života na kršu. Pitanje pošumljavanja
krša nije samo pitanje jedne banovine, već pitanje cijele države.
Ja dijelim državu u tri! tipična pojasa, primorsko-kraški na jugozapadu
države, brdoviti i ravni (sjeverni i sjeveroistočni).


d) Treba osnovati šumsko-pokusne stanice.


Kad su te predradnje gotove, ima se prijeći na konkretan rad i to:
a) Nove kulture šuma na kršu u blizini naselja treba podizati! samo
na apsolutnom šumskom tlu. Ta kultura ne treba da ima kao isključiv
cilj proizvodnju ogrijevnoga i građevnoea drveta, već kulturu šuma
treba kombinovati sa ostalim kulturama u saradnji! sa agronomima, a s
obzirom na zaštitni karakter tih šuma u širem (§§ 15—27 z. š.) i u užem
smislu, n. pr. da zaštićuju poljoprivredne kulture od vjetrova, od odnašanja
i ispiranja zemljišta. U koliko to nije na smetnju rečenom programu,
treba podizati nove šume ondje, gdje bi one mogle da budu najvrednije.


b) Gdje je narodna potreba velika, ima se relativno šumsko tlo
prepustiti narodu na obrađivanje dotično i na racionalnu ispašu.


c) Postojeće šume na kršu neka ostanu kao šumsko-gospodarski
objekt. Novčana se sredstva moraju naći, da se postojeće autohtone
šume i nove vještački podignute kulture šume na kršu sačuvaju od
daljnjega propadanja i spriječi stvaranje novoga krša i bujica. Danas se
s jedne strane toleriše satiranje šuma na kršu, a istovremeno se taj
krš u neposrednoj blizini pošumljuje s ogromnim troškom. Vidi Šumarski
List 1938 g. br. 3. i 4. st. 193 do 197. Ovakav je rad neodrživ. Nedavno
donijetom Uredbom o čuvarima nedržavnih šuma, kojom se dopunjuje
zakon o šumama od 21. decembra 1929 godine, udaren je temelj organizaciji
čuvanja šuma na kršu.


d) Pravila fonda za pošumljavanje treba izmijeniti u pravcu da se
iz toga fonda ima obezbijediti ne samo sačuvanje podignutih kultura na
kršu, već da se daje pomoć i za sačuvanje već postojećih šuma na kršu.


Ovomu poglavlju dodajem, da je ne samo prilikom osnivanja nove
produkcije nego il prilikom bilo kakove obnove sastojine vrlo važno
paziti na izbor vrste drveća. Za uspjeh u tom pogledu treba da nam
jamčil stručna sprema dobivena na fakultetu iz biljne sociologije. Po toj
spremi za svako šumsko zemljište, sa apsolutnom sigurnošću trebali
bismo da odredimo onu vrst drveća, koja će vlasniku zemljišta donijeti
najveću korist. Ali! u praksi izgleda, da se još mnogo »eksperimentira«,
kao da se struka ne uči na fakultetu. Na kršu vlada još uvijek psihoza
crnoga bora, u područjima voda zavladala je psihoza kanadske topole,


81




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 28     <-- 28 -->        PDF

u Srbiji psihoza bagrema, kod nekih zemljišnih zajednica još se neprestano
sadil hrastov žir. Ako ne uspije pošumljavanje jedne vrste, prijeđe
se na drugu s lahkoćom kako se i kaput miljenja. Nijesu neznatne sume
novca u to utrošene, a za ugled struke više manje. Pa kad već ne može
svakii stručnjak da u svakom slučaju »pogodi« vrst drveća, našlo bi se
računa, da se kod svake banske uprave dotični referent za produkciju
(nazvan za pošumljavanje) u tomu i specijalizira i da pomogne vlasnicima
svih šuma.


0 neuspjehu zbog nepravilne manipulacije sa sjemenom i biljkama
kao ni o novom ekspresnom podizanju šuma neću ovdje ništa reći. Očekujemo
o tome riječ gg. profesora. Na više sam mjesta opazio, da se
novo-podignutim sastojinama ne posvećuje pažnja, otkako je završeno
pošumljavanje. Nadzorne će vlasti ispuniti svoju dužnost, ako izvrše
pregled najmlađih sastojiha, bez obzira čije su i gdje se nalaze, pa će
nesumnjivo u mnogo slučajeva doći do zaključka, da mnoge »šikare«
treba smjesta likvidirati i! iznova pošumiti ili! već podignutu šumu iskrčiti
i zasaditi drugom vrstom drveća ili ju posjeći na panj, a sve to
s razloga, jer ne samo što formiranje buduće sastojine ne zadovoljava,
nego možda ni! vrst drveća, koja se uzgaja. Drugim riječima nije dovoljno
starati se o što pravilnijem osnivanju novih kultura, već i o
njihovom razvoju u najranijoj mladosti. Čak i mlade sastojine, koje su
loše formirane, dakle neprimjerenim kvantitativnim i kvalitativnim prirastom,
treba prije reda iskorišćavati na račun dozrelih normalnijih
sastojina.


Postoje prigovori, da ministarstvo šuma i rudnika kao nosilac
šumarske politike ne pomaže dovoljno svoje saradnike na
postizavanju šumsko - političkih ciljeva. (Saradnici: dva šumarska fakulteta,
instituti za šumarska istraživanja, šumarska stručna udruženja.)
Ne otvaraju se škole, ne drže kurzevi u cilju proširenja teorijskog
i! praktičnog obrazovanja šumarskih stručnjaka i čuvara šuma,
naročito nije organizovana propaganda šumarstva u širokim slojevima
naroda. Saradnja između naših fakulteta i ministarstva šuma i rudnika,
izgleda, nije onakova, kakova bi trebala da bude. Jugoslavensko šumarsko
udruženje postoji, ali na papiru. Ni Savez šum. društava, da je do
njega došlo, ne bi imao boljega uspjeha. Ali da su ostala ranija društva
umjesto sadanjih podružnica u nekim banovinama (Beograd, Skoplje,
Sarajevo, Ljubljana), bolje bi se razvijala stališka svijest, stručni redovi
bili bi kompaktniji i jači, a mi prema tomu spremniji za bolja vremena.
Društvo je težak udarac dalo samo sebi prilikom raspravljanja poznatih
šumskih afera na svojem vanrednom zboru od 4. i! 5. marta 1928.
Nekoji su drugovi dobronamjerno, ali sa vrlo lošom taktikom, bacili naše
šumarstvo za decenije unatrag, sahranili! su moralno i ministarstvo šuma
i ruda, a i samo jedinstveno šumarsko udruženje, koje se je u svojoj
nutrihji već raspalo na svoje sastavne dijelove. Osim toga te čuvene
šumske afere, neznatne prema aferama u drugim nekim resorima, prouzrokovale
su jednu nezgodnu psihološku reakciju, t. zv. kontrakorupciju,
koja će vrlo malo koristiti! narodnoj privredi. Ta je reakcija u tomv
što mnogi šumarski činovnici: u drž. službi kao da su sigurniji, kad se
stranka maltretira sporom administracijom, da_ se ne bi pomislilo, kako
joj se brzim radom ide u susret zbog koristi. Što je tko veći birokrata,
teže udovoljava traženju stranke, ali se zato takav činovnik smatra


82




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 26     <-- 26 -->        PDF

zemlje, kamena i mora, koji će u narodu i sa narodom smišljeno i ozbiljno
raditi Onda će ubrzo otpasti međusobno predbacilvanje, kako na kršu
leže mrtvi kapitali, a čovjek nezna da ih iskoristi, jer je lijen ii jer mu
je lakše služiti drugomu dotično i prosjačiti, a otpasti će i prigovor, da
se umjesto toliko i mnogo puta uzalud bačenoga novca za pošumljavanje
krša moglo podići nekoliko tvornica, koje bi zaposlile mnogobrojan
narod.


Proces obnavljanja života na kršu, kako ga idealno zamišlja itng.
P r e m u ž i ć, ići će vrlo sporo, jer treba mnogo vremena i osobitoga
truda od strane seljaka, koji danas treba da radi, da bi se samo prehranilo.
Sa druge strane vidimo, kako u najkulturnijim primorskim mjestima
nestaje masline, smokve i badema, a vinogradi su u primorju
odavna zbog filoksere propali, dok amerikanka nije izdašna i ne može
se aklimatizirati. Primorci su mnogo bolji! pomorci! i ribari nego poljoprivrednici,
jer im zemlja nije pravo zanimanje, ali zar ti najkulturniji!
naši krajevi ne mogu uz državnu stručnu i finansijsku pomoć obnoviti
barem te autohtone kulture? Danas propada i ono malo, što je od davnine
utvrđeno kao pozitivno, sigurno, stalno. Pa kako se postupa sa
dalmatinskim vinom, kako se pravi ulje? Kakovu cijenu postizava težak
za svoje ulje, a osobito za vino? Pođemo li od tih najkulturnijih primorskih
krajeva prema brdu i planini, obuzima me neka skepsa, kako će
taj planinac da vlastitom svojom mukom obnavlja svoj sadanji život na
načelu grmlja i drveća, dok on generacijama to grmlje i drveće satire
stokom, sjekirom i krampom vadeći korijenje još žive vegetacije iz
zemlje. A tomu narodu treba pomoći odmah, danas, da bi! prestao s takovim
radom. ´Ovo bi trebali da uvaže naši kultivatori krša, koji sa toliko
ljubavi i predanosti hoće da naš sivi krš zaodjenu u zeleno ruho.


Ne treba zato da prekidamo sadanji rad. Dajmo i dalje svoj obol
u zelenom drvetu za podizanje i sačuvanje života na kršu sve i pored
vrlo skromnih uspjeha, a velikih napora i još većih novčanih žrtava, pa
bilo i bez tako neophodno potrebne saradnje sa ostalim još važnijim
činiocima, ali treba da gledamo na sadanje stanje što realnije, jer samo
takav rad može u narodu da pobudi ozbiljan efekat.


S ovim sam imao namjeru da upotpunim iznesena mišljenja gg.
Balena, Madarevića i Premužića, zatim mišljenja ostalih
naših trudbenika gg. iKosovića, Petrovića, Kaudersa,
Hol a i ostalih. Ne preostaje nam dakle drugo, nego da nadovezujemo
na sadanji kakav takav rad, ali da izvršimo neophodno potrebne predradnje
i to:


a) Dok se ne spasi čovjek na kršu od dosadanjega zla, prvu i
glavnu odlučnu riječ treba da ima socijalna skrb (zaposlenje naroda,
jer narod treba rada, a ne korteškoga kukuruza), zatim agronomi uporedo
sa socijalnom skrbi, dok šumari imaju samo da pomažu agronome
po sporazumno utvrđenom programu. Šuma na kršu i ondje, gdje je ona
pun gospodarski objekt, niti je ishraniivala niti će ishranjivati čovjeka
sa krša. Ako igdje, ovdje na kršu treba da šumarstvo bude potpuno u
službi naroda. Kad se narod o tom uvjeri, on će početi! čuvati ostatke
šumske vegetacije, a poslije će i sam podizati! šumu.


b) Treba donijeti što prije zakon o mogućnosti diobe komunalnoga
pustoga šumskoga zemljišta u individualno vlasništvo (§ 106 z. š.) kao i


80




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 25     <-- 25 -->        PDF

potreba narodnih (prehrana naroda, uređenje rijeka, česte poplave, [sušenje
tolikih močvara i periodičkih jezera, unutrašnja kolonizacija, seljački
krediti, potrebe i radovi, za koje se mora naći novaca i to odmah
i t. d.). Mi smo stvarno vrlo siromašna zemlja pored ogromnog poljoprivrednog
potencijala i mnogo manje kulturna od Francuske, gdje su
radnje oko pošumljavanja rađene u velikom stilu i, što je jedino
ispravno, rađeno istovremeno sa zagrađivanjem bujica i regulsanjerri
pitanja vode. Vrijeme od 20 godina, u kojem ima da se izvrši jedna mala
revolucija u životu kraškoga čovjeka, smatram prekratkim.


U pogledu strogoga dijeljenja kultura na kršu u šume s jedne, te
pašnjake, voćare i oranice s druge strane, smatram da takva dioba nije
potrebna za krš, jer na kršu ne treba uzgajati šume kao isključivi objekt
za proizvodnju ogrijevnog i građevnog drva, barem u prvom početku.
Neka se to prepusti! vremenu. Krš je po svojoj konfiguraciji terena, klimi,
geološkom sastavu, geografskom položaju i načinu života čovjeka na
kršu takav, da nije uputno prostorno dijeljenje pojedinih kultura. Kultura
šuma, pašnjaka, voćara, livada i oranica može ostati i dalje prostorno
izmiješana prema stvarnoj sposobnosti zemljišta za produkciju
razne vrsti bilja. Ako želimo zadržati čovjeka na kršu i ne sprečavati
njegov prirodni jaki! natalitet, moraju se poljoprivrednoj kulturi prepustiti
sve one il već postojeće šumske kulture, gdje se zemljište može
trajno bolje iskoriščavati (n. pr. u sadanjem Gorskom kotaru i Lici u
Hrvatskoj). Thurn-Taxis je u Hrvatskoj imao znatne površine pod šumom
i na takovim zemljištima, koja bi narod mogao vrlo dobro obrađivati.
Ali narod, i ako je živio od tih šuma, ipak je morao bježati od kuće
da se prehrani. Nije tu nešto u redu.


Ing. Ante P r e m u ž il ć15 vidi novi život na kršu »na načelu drveta«,
koje će seljaku na kršu davati ne samo hranu nego i odjeću. Prema tome
smatra on šumare prethodnicima novoga života našeg čovjeka na kršu.
Ja pak mislim, da se kod pravilne organizacije i podjele rada postavlja
sa mjerodavne strane na sve saučesnike u radu pitanje, što da se radi
Pitati će se na koncu, a ne u prvom redu i šumari, kakav i kolik prilog
može čovjeku na kršu dati grmlje i drveće. Van svake je sumnje, da
se sa dva poljoprivredna fakulteta mora naći nekoliko specijalista agronoma
za krš, kojima će šumari( koji se naročito brinu za krš, kao naš
P r e m u ž i ć, predano pomoći.


Ing. Pan o v1G smatra također, da je pitanje krša opći kulturnoprivrednil
i socijalno-politićki narodni problem i da je srž problema u
tomu, kako će se dovesti u sklad problem krša sa vitalnim i savremenim
potrebama naroda. Tomu dodajem, da naši stručnjaci, kad dođu na krš,
treba da najprije pogledaju narod, a onda krš, jer istom potom mogu da
pođu pravim putem u pošumljavanju krša. Na kršu treba postojeću
inerciju ukloniti, vratiti narodu vjeru u sebe i u vlasti, a to će se postići
samo tako, da se narod prije svega obezbijedi nasušnim hljebom, pa kad
je to osigurano, da tamo vlasti šalju prave narodne ljude, apostole


15 Ing. Ante Pr e mužić : Rješavanje kraškoga pitanja na seljačkoj osnovici.
Šum. List 1937. g. br. 1.


16 Ing. A. P a nov : Kojim putem? Povodom Sedreničkih ekspresnih šuma. Šum.
List 1939. g. br. 1.


79




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 24     <-- 24 -->        PDF

stoke na kršu s vodom. Voda je primarni elemenat u životu, prva potreba
čovjeka. Pomanjkanje vode znatno utječe na mentalitet čovjeka
(po socijolozima bchaviorizam). Tu gotovo nikakovu brigu brinemodalje u svojoj državi. Ne smatram razumnim, da se troši i jedna para
državnoga novca bilo u što drugo, dok se narod ne opskrbi vodom.
Državna vlast nade po koju paru za ceste, cisterne i pošumljavanje,
izgrađuje se i turistička cesta na Jadranu, a naša je sveta dužnost postarati
se, da pored te ceste narod ne ostane žedan vode, a turisti ne
susreću na toj cesti prosjake. Poslije vode treba hrane za blago, a onda
dolazi na red taj čovjek, koji u primorskom kršu živi od mora (brodarenja
i ribe), od raznih sitnih službica, ručnoga rada u kamenu i prosjačenja,
a onaj na planini! od koza, ostaloga blaga, pečalbarenja. I pored
tako nedostatne brige općih vlasti za čovjeka na kršu, zdravoga i plodnoga,
radina i poštena, kao da su šumari preuzeli na sebe staranje o
čovjeku krša.


Kod nas je dosta napisano o pošumljavanju krša, a ja ću spomenuti!
samo posljednje radove. Čovjek krša i odličan njegov poznavaoc prof.
Dr. Baien 1 3 mišljenja je, da je neimaština plodne zemlje na kršu jedna
od glavnih zapreka normalnom razvoju života na kršu. Raditi na kršu
treba brzo i dobro, a to će biti »ako se valjano il savjesno prouče potrebe
naroda, pa ako se prema tim potrebama udesi ii rad.« Rad oko pošumljavanja
treba dovesti u sklad sa životom naroda, u prvom redu sa potrebom
stočne hrane, a to je kombinacija većih i! manjih pošumljenih
površina sa proplancima. Razvitak ii napredak života na kršu ne može
se zamisliti bez šume, čija je uloga mnogostruka, a koja se u punoj mjeri
javlja i kao fizički faktor i kao faktor ekonomski. Pitanje krša ima se
u glavnim potezima smatrati jednim jedinstvenim pitanjem, dakako sa
raznim varijantama lokalnoga karaktera.


Radikalni realista Ing. M a d ž a r e v i ć" smatra, da nisu izvršena
naučna istraživanja, da je rađeno nesistematski, da je uspjeh minimalan
i da treba privesti kulturi površinu krša od cea 2.300.000 ha u roku od
20 godina sa troškom od 2—3 miljarde dinara. Ili sve najednom ili ništa.
Polovicu od te površine treba prepustiti narodu za pašnjake, lisnjake,
voćare i oranice, a drugu pošumiti. Kozu treba otkupiti i zamijeniti
ovcom, sanskom kozom i bušom. Treba izgraditi ceste, puteve, staze
za pastire i stoku, lugarnice, čistine, napajališta, hotele za turiste. U
tehničkom pogledu treba spriječiti odnašanje zemlje vjetrom i vodom
tako, da, se sade stanovite niže biljke, koje bi stvorile potreban humus
i s tim osposobile tlo za pošumljavanje.


Grandiozna je to osnova, ali kod nas neizvediva. Karakteristična
je po tom, što po njoj treba ogromne površine krša i golijeti privesti
kulturi u 20 godina, dok su šume nestajale stoljećima, zatim što se odriče
pošumljenja druge polovice površine šumskoga zemljišta, ü. se M. povodi
zakonom o šumama, koji propisuje pošumljenje u roku od 50 godina,
ali uz naročitu pomoć iz državnoga budžeta (§ 123 z. š.). Pa i ta neznatna
i neodređena pomoć izostala je, a nijedna vlada neće odobriti
2—3 miljarde dinara za pošumljavanje kraj tolikih mnogo hitnijih i prečih


13 Dr. Josip Balen : Naš goli Krš, Zagreb 1931. p. 71, 72, 73
14 Ing. S. Madžar e vic : Naše šume, strana 269—272. Zagreb, 1932.


78




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 32     <-- 32 -->        PDF

obratno, da počinju iz nova. Apsolventi šumarstva postavljaju se odmah
za v. d. šefova šumskih uprava ili, što je još teže, za sreske šumarske
referente ili oboje zajedno ili se namještaju kod ministarstva ili banskih
uprava.


Za sve naše upravne nedaće mnogi svaljuju krivicu na naš
šumsko-upravni sistem. To ne stoji, jer nije sve zlo u sistemu. Kod nas
bi stanje bilo neuporedivo lakše i bolje, kad bismo mi i sadanji sistem
pošteno i razumno primjenjivali!. Imamo n. pr. u načelu dobar sistem
podržavljenja stručne uprave šuma zem. zajednica, imovnih općina,
općinskih i! selskih šuma, pa što vidimo? Gospodarsko rasulo tih ustanova,
dakle posve protivno svrsi! podržavljenja. Zašto? I zato, jer su šume
u sklopu javne uprave, a ta je posve u rukama vladajuće polit, stranke.
Jedan bi! izlaz iz toga stanja bio u potpunoj emancipaciji upravljanja
šumama od javne državne uprave. Ali, redovnim se putem ne može to
kod nas provesti, jer se izdvajanje jedne grane narodnoga gospodarstva,
dakle materijalnoga života građana, iz organizacionoga sklopa moderne
države odnosno iz opće uprave, koja se brine za svu materijalnu i duhovnu
kulturu svojih građana, u pravilu ne dozvoljava, jer za to izdvajanje
moraju postojati naročiti važni razlozi. Treba dokazati, da šumarstvo
u sklopu javne uprave propada i da bi ono ne samo prestajalo propadati,
nego da bi se ono moglo unaprijediti, kad bi se prepustilo samo
sebi, da se samostalno organizira i razvija pod nadzorom državne vlasti.
Ovo je predmet posebne veće rasprave, kojoj ćemo dati širi publicitat i
za nju zainteresirati naročito pravničke krugove u njihovom glasilu, jer
to pitanje ne će rješavati samo šumarski stručnjaci.


U pogledu interne administracije važe propisi zakona o općem
upravnom postupku (§ 139), a kod nekih ustanova vrši se analogna primjena
toga zakona (§ 140). Upravnoj i formalnoj strani! rada posvećuje
se mnogo veća pažnja nego ekonomskoj i tehničkoj. Ovo važi u prvom
redu za šumarske činovnike kod općih upravnih vlasti. Akt treba znati
valjano riješiti. Zbog pomanjkanja osnovnih pogleda na pravilnu i
ekspeditivnu administraciju kancelarijski se poslovi uvećavaju mjesto da
šumarski inžinjeri prednjače ostalim strukama u tehnici i racionalizaciji
kancelarijskoga rada. Izgleda, da se na fakultetima nije posvećivala
potrebna pažnja nil onoj sitnici pravnoga i upravnoga studija, koji je tako
potreban u administraciji. O tomu sam se uvjerio na praktičnim šumarskim
ispitima i u svojoj dugogodišnjoj upravnoj praksi. Nije ni čudo,
kad se đacima po nekoliko sati predavalo o Lombrozovoj teoriji! kriminaliteta,
dok se o najmovnoj ili zakupnoj pogodbi, koja u praksi dnevno
treba, nije čulo ni riječi. Mnoga riješenja najviših šumarskih vlasti nisu
nižim instancijama mogla poslužiti kao uzor dobre administracije, kako
je to ranije bilo. Takva riješenja nisu dizala ugled službe, ali su dizala
upravne troškove. U skali javne uprave izgleda da smo dosta nisko.
Sredinom 1938. godine predložilo je ministarstvo šuma i rudnika predsjedništvu
vlade za centralni presbiro referat o šumarstvu kao prilog
Spomenici o dvadeset-godišnjici opstanka naše države. U presbirou mi
je rečeno, da je to jedan od najslabijih referata. Većina šumara ne voli
mnogo da piše, ali! mnogi ne prigovaraju tomu što u šumi procjenu trupaca
uče od škribana sve i pored akademskog učenja dendrometrije
umjesto obrnuto. Ni jedan kandidat ne bi! smio postati sreski referent ili
šef šumske uprave, a da nezna osnove upravnoga prava i zakona o


86




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 23     <-- 23 -->        PDF

njihov sastav nisu poznate. Za sad se još radi s približnim brojkama.
Proizvodnja siirovine i bacanje na tržište nije stalno i izvjesno, a zaslugom
ilng. Markića uprava će drž. šuma i imovnih općina doći za nekoliko
godiina barem do približnog inventara. Vrše se predradnje i za ostale
nedržavne šume kao i za privatne iznad 300 ha. Dakle od šumsko
privrednih odredaba nije izvršena najvažnija, nisu uređene šume, koje
stoje pod osobitim javnim nadzorom, a dosta se pouzdano pretpostavlja,
da se u šumama, s kojima se mora strogo gospodariti, troši osnovni
šumski kapital, dok je najpreča naša dužnost bila barem smanjiti sadanje
etate, dok se ne izvrši inventarizacija, a trošiti na inventarizaciju tamo,
gdje se šume ne mogu sačuvati, nije ekonomično.


c) Stanoviti! šumsko-politički zadaci i smjernice rada vrlo su odlučno
fiksirane odredbama o unapređenju šumarstva i
kulture z e m 1 j i š t a (§§ 92 do 125 z. §.) Da se olakša pošumljavanje
uopće i izvođenje radova, koji su s tim u vezi, napose pošumljavanje
krševa, golijeti, živoga pijeska kao i zagrađivanje bujica, država se u
tu svrhu obvezala na novčanu i materijalnu pomoć, jer je zakonom o
šumama predviđeno 20% od ostvarenih brutto-prihoda iz državnih šuma
za izvođenje pomenutih radova. Privredna je kriza u glavnom minula,
a ipak se ne izdaje ta svota iz državnih sredstava, već se ti radovi pomažu
iz fonda za pošumljavanje.


Jedna od vrlo važnih mjera za unapređivanje šumarstva i kulture
zemljišta — izdvajanje krša, golijeti i živoga pjeska — vrši se počam
od 1929. god. U god. 1918 bilo je golijeti oko 1,100.000 ha. Popisano ih
je za izdvajanje 189.226 ha. Izrađene su generalne osnove za izdvajanje
za 77.775 ha. Stvarno je izdvojeno 53.630 ha. Trošak izdvajanja golijeti
iznosi! 1,256.531 Din. Državnim budžetima od 1919/20. do 1937/38 odobreno
je 55,936.090 dinara, a iz onda zapošumljavanje 110,000.000 Din.
Besplatno je izdano sadnica za narodno pošumljavanje u god. 1930 do
1936 oko 75,000.000 kom. Pošumljeno je od 1919 do 1936 god. 18.022 ha
sa sjemenom u količini od 177.181 kg i sa 108,523.926 sadnica uz trošak
od 59,533.337. U ovom pravcu čine se ipak znatni napori, ali nemamo
ni približnih podataka o stvarnom i trajnom uspjehu toga rada. A to je
vrlo potrebno znati.


Mora se konstatovati i to, da se najviše pošumljuje u pasivnim
krajevima, gdje treba čovjeku u prvom redu osigurati! prehranu, a potom
drvo i gdje kultivisanje treba bolje kombinovati u pravcu stvaranja
hrane za stoku i uzgoj gospodarskoga drveća, jer »u planinskim krajevima
na granama šumskoga drveća vise livade i oranice«, rekao je
Dimitz.


Nije obezbijeđeno očuvanje tako podignutih kultura, a bez toga je
izložen propadanju golem trud i trošak.


Izgleda, da će ovo poglavlje našega rada biti glavno zanimanje
budućih šumarskih generacija. Kako smo daleko u početcirna toga rada?
Pitanje našega krša uopće prvo je i najteže, jer njegovo riješenje znači
riješiti najprije pitanje opstanka čovjeka na kršu. Kad nadležni državni
privredni faktori u načelu i generalno riješe pitanje egzistencije čovjeka
na kršu, tad istom stupaju u akciju agronomi, pa agronomi sa šumarima
i šumari sami. To je jedino moguć i realan red stvari. Kako je u tom
pogledu bilo ranije, dokazuje nam briga ranijih vlasti oko opskrbe ljudi i


77




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 34     <-- 34 -->        PDF

lutanje je samo jednog čovjeka, dok je lutanje starješine lutanje cijeloga
preduzeća«.


»Otuda je lični moral starješine uvijek imao vrlo veliku cijenu. Moral
na starješinskom mjestu nije samo potreba starješine, već je nasušna
potreba cijele zajednice. Što je još važnije, ovo ne samo iz moralnih nego
i iz čisto materijalnih razloga«.


»Lični moral najbolji je čuvar starješine od vlastitih pogrešaka,
koje inače nikad on ne bi zapazio. Vladati sobom moralna je osobina
a to je temelj svakog starješinskog poziva. Tek za ovim dolazi! stručno
poznavanje posla. Ovo zato, jer se za izvjesne sposobnosti ili znanja
starješina može da okruži stručnim pomoćnicima ili! štabom, dok moralne
osobine i karakter mora da ima sam«.


»Moralne osobine su srž svakog starješinskog autoriteta. Uvjerenje,
da će učinjeni: napor biti pravilno ocijenjen, glavni je izvor poslušnosti!
mlađega prema starješini u poduzeću, a ovo uvjerenje počiva
na čisto moralnim osobinama, koje radnik starješini pridaje. Uvjeri! li!
se radnik, da starješina ove osobine nema, svršeno je sa starješinskim
autoritetom, jer moralni! pritisak na savjest, koji svaki čovjek osjeća,
odvraća radnika od starješine umjesto da ga za nj vezuje. Savršena
pravičnost i umjetnost rukovanja ljudima, sa nepokolebljivom odlučnošću,
bitni su sastojci svakog starješinskog autoriteta«.


Govoreći o osobinama potrebnim za rješavanje upravnih problema
u poduzeću Maks M a j e r sve ove osobine dijeli! u slijedeće četiri
grupe: 1) sposobnost, vještina, stručnost, 2) znanje, opće i specijalno,
3) karakter, 4) moralne osebine.


»Kod radnika«, veli! dalje M a j e r, »prevladuje potreba za prvom
.grupom, dok kod starješina prevladuje potreba za osobinama, koje smo
naveli u posljednje tri grupe«.


»Kod neracionalno uređenih poduzeća odgovornost sa položajem
samo po imenu raste, u stvari ona opada, u koliko je starješinski položaj
viši. Posljedica ovakvog uređenja jeste veliko tiskanje na starješinska
mjesta, koja tako reći! hoće svako da zauzme. Ovi položaji postaju predmet
vrlo velike utakmice, koja je nepoznata kod racionalno uređenih
poduzeća. Otuda i tako česte promjene na ovim mjestima i strahovite
spletke i! intrige, koje se oko ovih položaja vode, da bi se što prije
postiglo uklanjanje onoga sretnog čovjeka, koji je uspio da se tu nade.
Samo efikasno uređena odgovornost na starješinskom mjestu u stanju
je da stane na put ovoj navali«.


»To je jedini način, da se starješinski položaji sačuvaju od nezvanih
i nesposobnih.«


»Istražujući uzroke uspjesima i neuspjesima u radu poduzeća,
naučna organizacija rada dolazi do zaključka, da su uzroci! neuspjeha
mnogo više na strani starješina nego na strani radnika, pa prema tome
stavlja starješine pred mnogo ozbiljnije zadatke, nego što je to ranije
bio slučaj. Biti dobar starješina po receptima naučne organizacije rada
danas je mnogo teže no što se to ikad mislilo i tek najsavjesnijom selekcijom
između najboljih jedva se uspijeva da se starješinski položaji u
poduzeću popune tako da poduzeće svima dade svoj maksimum koristi.«


Pokušajmo primjenjivati ove misli na našu državnu činovničku
hijerarhiju, odmah će nam pasti u oči, što sam rekao, da nemamo do
danas izgrađenoga programa rada, već se radi »dnevni« posao, pa i taj


88




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 22     <-- 22 -->        PDF

to do 1928. godine, poslije ne. To ipak nije učinjeno, jer se pokrenulo
pitanje potrajnosti između dogmatičara i praktičara. Danas još preostale
prezrele šume, pa i slavonski hrastici ne nose kamata, jer ne dolazi više
u obzir ni vrijednosni prirast. Naprotiv gubi se i na kapitalu. 0 potrajnosti
kao dogmi može se govoriti! samo u normalnim sastojinskim odnosima,
dakle kraj normalno izgrađenog šumskog objekta kao i kod ustanova,
gdje svake godine treba bezuslovno izdati stanoviti kvantum
drveta. Razumljivo je stoga, što pogotovo za vrijeme privredne krize
nije obezbijeđena stroga potrajnost. Za vrijeme minule krize uvjerili smo
se, da su etati unovčavani, kako bi se pokrili redovni godišnji upravni i
gospodarski troškovi. Od 1918. g. u vremenima visoke konjunkture
čekalo se sa prezrelim objektima, koji propadaju i zbog kojih se dvostruko
gubi, a da se sa njima nije drugačije disponiralo. Na ovaj´ je
prigovor slijedio stereotipan odgovor: moramo raditi kao do sad t. j .
strogo po zakonskim propisima. Zato se nije stvarala nepotrošiva glavnica
zbog poznate sudbine takovih glavnica za vrijeme minuloga rata
niti se stvara kakav rezervni fond, da se izbjegne prodajama ispod
cijene i prehvatima, niti se kapital koji leži u prezrelim drvnim masama,
preobražava u drugi siguran, ali rentabilniji kapital.


Koliko je ovakova opreznost i razumljiva, nije ipak opravdana, jer
je takav pretjerani konzervatizam u materijalnom životu očigledno štetan.
O potrebi pričuva pisao sam zasebno. Ili da ne diramo ni prezrele
šume, već da ih čuvamo, jer u našem susjedstvu nestaje šuma bržim
tempom nego kod nas? Javljaju se tu i tamo tendencije na dijeljenje
i krčenje narodnih šuma, smanjenje preskupog stručnog aparata i uzimanje
čitave uprave nad imovinom u narodne ruke. U izgledu su stanoviti
potresi, napose u komunalnom šumarstvu, a naša je dužnost da
budemo spremni na sve i da već danas učinimo, što najviše možemo,
da se opravdanom nezadovoljstvu nareda s njegovim šumama učini kraj,
a da suzbijamo sva ona subverzivna nastojanja, od kojih će trpjeti štetu
i korisnici šuma i cjelina.


Ovdje podsjećam i na to, da se od 1935. god. povlači kroz finansijski
zakon ovlaštenje za Ministarstvo šuma i rudnika da sanira imovne
općine. Premda je i suviše jasno, da se pasivne i. o. ne mogu sanirati
bez finansijske pomoći države, nerazumljivo je što se traži neko čudotvorno
vrelo iz tih većinom pasivnih i. o., iz kojeg bi se one same mogle
sanirati. Tolike općinske i selske šume u državi, sve zemljijšne zajednice
u savskoj i dunavskoj banovini imaju skoro besplatnu državnu
stručnu šumsku upravu, ali za imovne općine i ako su to izrazitije narodne
ustanove nego i općinske i selske šume i zem. zajednice, ipak se
zbog tih nesretnih političkih prilika ne može naći par milijuna godišnje,
čak ni za one na kršu, da se spase od devastacije. Stručna je uprava
podržavljena i moralna je dužnost države da tu upravu i plaća. Ne smije
se davati povoda narodu, da misli, kako je uprava tih imovnih općina
oodržavljena samo zato da partija može slobodno raspolagati sa izvrsnim
korteškim materijalom. A kad one propadnu, onda ćemo apelovati na
dječja srca da zavole šumu, djeca će saditi, slušati molitvu daleke i
neviđene šume, a na rad će ih pratiti muzika.


O racionalnom gospodarstvu u komunalnim šumama može se još
govoriti kod nekih imovnih općina, zemljišnih zajednica, gradskih općina
i crkvenih šuma. O ovim šumama može se reći, da nam drvne mase i


76




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 36     <-- 36 -->        PDF

može biti mjesta samo analognoj primjeni: toga zakona. Navesti ću samo
jedan slučaj: Mirko Milanović iz Kneževca posjekao je jedno kiselo
sirovo, dubeće stablo od 2 (dva) cm debljine i 2 metra visine, staro 3
godine, vrijedno 0,5 dinara. Zaplijenjen 1 koš. Na osnovu § 151 z. š.
zaračunato mu je 4 X 0.5 t. j. 2 Din. Tuženi poriče. Presuda: 1 dan
zatvora, rad o svom trošku, da plati 2 Din u fond za pošumljavanjc. Za
presudu 10 din. u korist kase Gradskog poglavarstva, svakome od prisutnih
svjedoka po 30 din. u ime pristupničke nagrade. Na aktu se nalaze
taksene marke od 10 din (na uvjerenju Gradskoga poglavarstva u Beogradu
br. 22981 od 12. VI. 1936. g.) i 20 din. na žalbi, jer se tuženi žalio
(presude broj gradskoga poglavarstva S. br. 58390 K. K. broj 1027 od


20. VIIL 1936., a na osnovu toč. 5, § 89 i § 96 zakona o gradskim općinama.
§§ 115 do 171 zakona o šumama, §§ 4, 15, 16, 33 do 36 političke
uredbe i T. br. 371 zakona o taksama...). Nije mi poznato, kako je
upravni postupak završen. Mnogo sam godina bio šef šumske uprave i
znam, što je borba sa šumokvarcima. Ovakova se borba ne može
odobriti!.
U redovnim vremenima zakoni ne smiju da presijecaju tok narodnoga
života, već ga imaju da regulišu. Montesquieu je rekao: »Les lois
sont les rapports necessaires, qui derivent de la nature des choses«. Za
to naš zakonodavni rad nije rezultanta općega zakonodavnoga rada u
zemlji. Zbog ukrštavanja interesa između polja i šume odnosno zbog
nepovoljnoga gledanja naroda na šumu ne bi u redovnim, a jamačno ni
u tadanjim izuzetnim političkim prilikama bio donesen zakon o šumama,
da nije bilo nesretnih šumskih afera, koje su uzvitlale toliku prašinu.
Zakon, u svojoj biti vrlo dobar, ipak je suviše ekskluzivan, konzervativan
i strog, što dokazuje i činjenica, da je već u istom šestojanuarskom
režimu sredinom 1930. g. izvršena revizija toga zakona. U vezi sa onim,
što je u II dijelu rečeno, ne možemo se oteti utisku, da je naš zakon o
šumama u većem i najvažnijem svojem dijelu ostao na papiru i da se
sa šumama postupa prema tradiciji u stanovitom kraju.


Kad je tako s našim osnovnim zakonom, možda nije od naročite
štete što nisu doneseni i neki specijalni zakoni: zakon o novom uređenju
državnih šuma opterećenih službenostima u Bosni i Hercegovini
(§ 184 zakona o šumama), zakon o regulisanju pitanja stručne uprave,
državnoga nadzora i imovinskih odnosa i prava ovlaštenika odnosno
članova korisnika plemenskih šuma u Crnoj Gori kao i djelimično zem.
zajednica u Hrvatskoj (§ 182). Istim zakonom predviđenu eksproprijaciju
velikih šumskih kompleksa izvršilo je Ministarstvo poljoprivrede u sporazumu
sa Ministarstvom šuma i rudnika, dok je trebalo biti obrnuto
(186). Nije mi poznato, da se vrše predradnje za izradu zakona o
eksproprijaciji apsolutnog šumskoga zemljišta, čije pošumljavanje traže
klimatski i kulturni obziri, u korist države ili samoupravnih tijela, u
koliko se pošumljavanje ne može drugim načinom postići (§ 186).


Prilikom namjeravane proslave 20-godišnjice stvaranja naše države
prikupljeni su bili u ministarstvu šuma podaci o tom, što smo od
1918. do 1938. zatekli, a što smo u minulih 20 godina stvorili u našem
šumarstvu. S bolom u duši moram konstatovati, da je u svakom gospodarsko-
pravnom području produžen raniji gospodarski život, ali u pogoršanom
izdanju. Zakon o šumama od 21. XII. 1929. u 10 godina svoje
primjene nije donio očekivane rezultate u onim krajevima, gdje šumar


90




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 21     <-- 21 -->        PDF

mirnica za vlastitu potrebu i´ za spekulaciju (kad ustreba novaca u kući,
ide se u šumu) i c) za popunu poljoprivrednoga zemljišta (samovlasno
krčenje zbog privremenoga ziraćenja).


Takovo stanje ne može vlast preko noći da izmijeni, jer se narodni
život ne može odjednom sapeti i uputiti drugim pravcem. To
stanje, kao posljedica stočarskoga načina života, isključivo je ekonomska
pojava i šumarski će stručnjak ostati nemoćan, dok ne stupi u punu
saradnju sa drugim nadležnim stručnjacima (učiteljima, agronomima).
Svaka njegova osamljena akcija osuđena je na neuspjeh, a to je gore
po stvar nego da se uopće što započne. Može se oprezno, postepeno
ograničavati ispaša, ali prije toga narodu treba obezbjediti naknadu na
drugoj strani. Na kojoj, to je stvar vlasti, jer šuma ne smije biti selska
ili općinska štedionica, da se iz nje vadi novac, kad ustreba! Isto tako
po važećim zakonima općinska šuma i šumsko zemljište nije rezervisano
državno ili općinsko agrarno zemljište, da na ovakav štetan način
pojedinci uvećavaju svoju proizvodnju životnih namirnica krčenjem
šuma ili! da te šume popunjavaju populacione potrebe.


Šume se nalaze u rasulu. Obrana šuma ne funkcioniše, a krivični
postupak protiv gorosjcčaca stvarno nema efekta. Zakon o šumama i
zakon o općinama kao da ne postoje za općinske i selske šume. Šumarski
organi bez razlike objašnjavaju to teško stanje jedino štetnim utjecajima
sa strane, koji parališu pravilno i zakonsko djelovanje državnih vlasti.
Uporedo s takvim stanjem osnivaju se odbori za pošumljavanje, podižu
šumski rasadnici i u mjestima, gdje se ne sprječava satiranje šuma.«


Nema svrhe da iznosim i onako vrlo približne podatke o ekonomskom
stanju komunalnih šuma. Čitaoci će mi odobriti, zašto pred II.
međunarodni šumarski kongres u Budimpešti 1936. g. nisam detaljnije
iznio hrdavo stanje naših komunalnih šuma. Rđavo stanje privremeno
je, a o našim kućnim poslovima treba da raspravljamo kod kuće slobodno,
otvoreno, ali i objektivno.


Uređenje odnosa u komunalnom šumarstvu jedno je od osnovnih
zadataka naše šumarske politike. Prvi je od tih zadataka: zaustaviti
naglo propadanje tih isključivo seljačkih narodnih šuma. Nije mi poznat
udžbenik o uređenju šuma, po kojem bi pitanje stroge godišnje potrajnosti
bilo osvijetljeno i u slučaju kad nastupe ekonomske krize, kad
padne vrijednost sirovina, jer taj pad ne povlači za sobom (u svakom
slučaju, kod svakoga šumoposjednika) i smanjenje svih troškova proizvodnje
ili smanjenje materijalnih potreba korisnika šuma. Ako šumovlasnik
živi samo od šume, kako će izbjeći! zaduženju?


Neće se pogriješiti!, ako se kaže, da su u najvećem dijelu naših
šuma, koje se nalaze u blizini; naselja ili su eksploatisane po šumskoj
industriji, konkretne drvne zalihe manje od normalnih. U koliko se to
kasnije stručno i utvrdu, znači, da sadanji zv. redovni prihod (etat, koji
odgovara prirastu) ne odgovara normalnoj drvnoj zalihi. Poznato je i
to, da se današnjim korišćenjem konstantno smanjuju drvne zalihe i
zbog toga nestaje osnovka, na kojoj leži potrajnost šumskoga gospodarstva
državnih i komunalnih šuma. Može se postaviti putanje, da li etatne
praznine koje slijede, popunjavamo ili podizanjem novih šuma ili podizanjem
vrijednosti postojećih šuma. Jasno je, da se sa zrelim i prezrelim
šumama nije moglo čekati. Mogle su se samo jednom dobro unovčiti i


75




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 38     <-- 38 -->        PDF

na stanje stvari, kakovo bi ono trebalo biti, a nepisano narodno pravona
onakovo, kakovo ono danas živi u narodu. Poznata je ona narodna,
da će najplemenitije drvo brzo usahnuti, ako ga ne^primi zemlja, u koju
je ono presađeno. U narodu smo čuli! govoriti: »Šuma je božja i narodna
«, »šuma je svačija i ničija«. A ni gledanje inteligencije ne razli-´
kuje se mnogo od narodna shvaćanja.


U »Narodnom pravu«, zborniku pravnih misli iz naših narodnih
umotvorina, ne spominje pisac zbornika Dr. F. Č u 1 i n o v i ć ništa, što
bi se odnosilo na šume, već jedino na stranici 450 navodi, pišući o lovu,
da je po narodnom shvaćanju »zvire svačije«, jer je »šuma svačija«.
Dakle ne postoji neko posebno narodno pravo o šumama, već jedino
novije pisano pravo.


Za praktičan život nije danas od važnosti da se ispituje, na koji su
način država ili veliki privatni! šumski posjednici došlii u posjed narodnih
šuma. Fakat je, da je od srednjega vijeka do danas došlo do raznih
vlasničkih formacija. Pored šuma državnih nastale su segregacijom šumskih
služnosti! šume općinske, selske, imovno-općinske, a pored šuma
velikih posjednika, ostataka feudalnoga sistema, nastale su segregacijom
šume zemljišnih zajednica. Ima šuma i crkvenih, plemenskih, šuma akcionarskih
društava, a i šuma banovinskih.


Sve te šume vuku svoj pravni i agrarni korijen iz starih slavenskih
općina. Od takve stare općine, koja je bila etička i pravna zajednica,
razvila se u jednom pravcu politička općina, a u drugom raznovrsne
agrarne asocijacije. Taj pravno-ekonomski kontinuitet prekinut je posebnim
odnosima srednjega vijeka. Narodna svijest o tomu nije posve
ugasla, jer su i danas interesne sfere pojedinoga sela u susjednim šumama
podijeljene. Narod kao da polaže neko pravo na obližnje šume,
pa bile one i tuđe. Pored svih novijih šumsko-vlasničkih odnosa narod
ipak smatra šume svojima i vjeruje, da će staro njegovo »zamrlo« pravo
jednom oživjeti.


Međutim, promijenjeni! ne samo vlasnički! nego i ekonomski odnosi
počeli su da postepeno potiskuju i reformiraju to ranije, a dobrim dijelom
i današnje narodno shvaćanje o šumi. ´Kroz duži period vremena izgrađivano,
a danas pravno i faktično stanje ne može se redovnim putem
mijenjati, jer se svaki od vlasnika šume u punoj mjeri koristi pravom
svoga vlasništva. I u narodnim šumama u širem smislu riječi (općinskim
i selskim), zatim u narodnim šumama u najužem smislu riječi (šumama
zemljišnih zajednica, imovnih općina ü plemenskim) zavodi se red, inače
bi dosadanji odnos t. j . slobodno koriščenje tim šumama dovelo te šume
do uništenja. Ne samo dosadanja sloboda nego i sadanji način korišćenja
sadanjih generacija ograničava se sve više u korist zajednice kao trajne
ekonomske i! socijalne organizacije.


Ne samo državno (za potrebe države) nego i narodno šumarstvo
razvija se u pravcu izgrađivanja osnovnog šumskog kapitala, koji ima da
ostane intaktan, da služi za trajna vremena, a korisnicima pripadaju samo
kamati toga kapitala, redovan prirast šume, kako ga šumarska nauka
utvrđuje. Kako šuma ima sve manje, a naroda sa njegovim potrebama
sve više, razumljivo je, da je propisani poredak stvari u šumama vrlo
teško zavesti i održati i da će trebati decenija upornoga rada, dok se
ukorijenjeno narodno shvaćanje o šumi i slobodi, koju danas podržava
nedostatna organizacija javne uprave (odnosno naše specijalne prilike,


92




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 20     <-- 20 -->        PDF

izgraditi narodno šumarstvo,11 kao što su pravnici očekivali, da će se
stvoriti narodno pravo.12 Ni jedno ni drugo. Djelomičnom eksproprijacijom,
kako smo ju spomenuli, i ograničavanjem državnih šuma nije postignut
cilj. Bolje se stanje s pravom očekivalo, jer naša je država seljačka
s počecima industrijske urbanizacije i u počecima stvaranjarđavoga imitiranja zapadno-evropskoga kapitalističkoga poretka, koji je
zaista »na zapadu«. Zato moramo da prodemo sve djetinje bolesti toga
novog početka. Seljaštvo se tomu opire, ali teško da će uspjeti. Predstavnici
seljaštva očekuju od šumara, da se odnos seljaka prema šumi
trajno i valjano uredi. Ja sam to 1919. god. zagovarao. Ali i danas
poslije 20 godina nismo u tomu ništa učinili, jer i danas imamo raznih
narodnih šumskih ekonomskih organizacija u raznim vlasničkim formacijama,
a sa vrlo sličnim unutrašnjim ustrojstvo, prema njihovom postanku,
kako sam ih pobrojao. Seljaci se najvećim dijelom koriste šumama,
koje su u njihovom kolektivnom i individualnom vlasništvu. Kako
da se započne približavanjem, pa kolaboracijom, uzadruživanjem, eventualno
i postepenim stapanjem tih raznih agrarnih asocijacija, šumskih i
pašnjačkih seljačkih ustanova, kao i o drugim mjerama u cilju postepenoga
izgrađivanja narodnoga šumarstva prikazao sam ukratko u
svojoj pomenutoj raspravi o komunalnim šumama. Nažalost niti se tko
na to obazire ni po tomu što radi. To možemo objasniti samo s tim
što nemamo izgrađenoga općega šumsko-političkoga programa.


0 stanju općinskoga i selskoga šumarstva u jednoj banovini podnio
sam na osnovu ličnoga opažanja u 1938. god. ovaj izvještaj: »Mnoge se
mlade općinske i seoske šume satiru samovoljnom sječom i ispašom.
Drvom obrasle površine imaju izgled šikare, koja se ne može podići,
jer što koze ne obrste, to sjekira posiječe. Zvanično se to zovu »šume«,
ali su to stvarno pašnjaci, koji služe i za proizvodnju drveta. U njima
ima i trave i lista, a deblji se izbojci kao po nekom nepisanom redu
posijeku, jer ima uvijek stabala, koja su »zrela« za sječu i ljeti i zimi.
Ako bi se htjelo primjenjivati na takve »kulture« zakon o šumama, morale
bi se te površine zabraniti od svake ispaše i poslije nekoliko godina
početi sa čišćenjem. Ali na izvođenje tih mjera, čak i na pokušaj da
se provode, nepotrebno je i pomišljati. Isto je tako za sad neizvedivo
postepeno braniti od ispaše barem nekoje udaljenije predjele tih šuma,
kako bi se narod počeo privikavati na to, da ima nešto, u što dirati ne
smije. Ne može se prosto zato, jer nema tko da valjano čuva takove
zabrane, ni vlasnik šume ni vlasti. Počelo se ipak s tim, da selo ili općina
predlaže vlasti »prijavu za sjeću«, a sreski referent na osnovu toga
izradi »drvosječni predlog« i predlaže ga banskoj upravi na odobrenje.
To je za sad jedini stručni posao pored pošumljavanja. U tim krajevima
šume ne služe određenim svrhama po zakonu o općinama i zakonu o
šumama i vrlo su mučni pokušaji da se te mlade^ šume izgrade u šume
na principu potrajnosti šumskoga gospodarstva. Šume služe, kako se iz
rečenoga vidi, a) za ispašu stoke i koza, b) za podmirenje životnih na


11 A. Perušić : Problemi šum. gospodarstva u našoj državi. »Jugoslavenska
njiva« 1919. g. tor. 3.
12 Vidi: Dr. F. Čulinović , »Narodno pravo« u Mjesečniku pravničkoga
društva, Zagreb 1938. broj 3.


74




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 19     <-- 19 -->        PDF

Pod kulturne radove odobrene 10-godišnjim programom sa
66,000.000 diin. potpada za novo pošumljavanje 49.070 ha, a za popunjavanje
18.700 ha.


Kako je teško stanje u državnim šumama, prikazao je Dr. 2. M i 1
e t i ć kao načelnik odjelenja za upravu državnih šuma.8 lng. Lenar č
i ć kao predsjednik Jug. šumarskoga udruženja na sjednici Upravnoga
odbora toga društva od 12. III. 1939. god. izjavio je,u da »ne postoji hiperprodukcija
šumara nego potpuna dezorganizacija šumske privrede«, da
država eksploatira svoje šume na »najneobzirniji način« ii da je »posljedica
toga današnje neodrživo stanje«. Možda preoštar sud, ali stanje nije
neodrživo, već se ono i dalje nesmetano podržava. Na istoj sjednicii
izjavio je odbornik Mehmed B a 1 i ć da su u nekojim šumskim upravama
u Bosni »usurpacije tako velike, da ih šefovi uprava ne mogu ni na koji
način spriječiti«, zatim da mu šef jedne uprave javlja, da na području
njegove uprave »podbjeljivanje iznosi! na hiljade stabala godišnje, a šumske
štete penju se na milijune«. Odbornik Obradović , da »kolonizacija
ne samo da nije riješila pitanje, nego ga je još i pogoršala. Treba
ubrzati rad na kolonizaciji ili treba da se šumari povuku od toga posla,
koji po svojoj prirodi na njih il ne spada«.


Industrijalizacija šumsko-gospodarske proizvodnje konačni je cilj
šumarstva, ´il ako se u šumarstvu ne mogu do krajnjih konsekvencija provoditi
principi kapitalističke proizvodnje (Dr. K ö s 11 e r).10 U konkretnoj
ekonomskoj situaciji mi! naše šume predajemo velikoj šumskoj industriji.
Šuma postaje i pored svojih naročitih karakteristika (po Köstleru) —
spekulativan objekt. To nam objašnjava nastojanje, da se državne šume
oslobode svih tereta i nepoželjnih posjetnika, oslobode servituta, servitutni
ovlaštenici odštete in natura stvaranjem općinskih šuma u cilju da
se državne šume nesmetano racionalno iskorišćavaju i nose državi što
veći prihod. Dakle s jedne strane dobit, s druge veća šteta, jer će izdvojene
šume propasti. Poučni primjeri iz nedavne prošlosti o izvršenim
segregacijama državnih šuma u Hrvatskoj ne koriste, ne djeluju na nosioce
naše šumarske politike. Državno je dakle šumarstvo teško opterećeno,
a može da se pomakne samo u uređajriim radovima, u pošumljavanju
i radom u režiji, dok u najvećem dijelu nije u stanju da sačuva šume
i da dobije stručno i čuvarsko osoblje u svoje ruke. Toliko o državnim
šumama.


Nedržavno , a od toga u prvom redu narodno šumarstvo dolazi
do izražaja u ovim posjedovnim oblicima: državne šume opterećene servitutima,
općinske i seoske šume, šume krajiških imovnih općina, šume
zemljišnih zajednica, plemenske i! šume eksproprisane za agrarne interesente
(za općine, sela, skupine zemljoradnika i ratnika) ili tzv. agrarne
šume. Korisnici svih tih šuma mahom su seljaci i zato te šume, osim
državnih, možemo skraćeno nazvati seljačkim šumama. O stanju te vrsti
šuma izvijestio sam zasebno. U načelu nemam šta nova da kažem, već
jedino to, da smo svi bez razlike očekivali, da ćemo u novoj državi


8 Vidi Šum. List 1937, g. br. 9. Dr. Ž. Mile ti ć: Savremeni problemi uprave


državnih šuma.


0 Vidi Šum. List 1939. g. br. 4 i 5.


"´ Vidi Šumarski List, 1937. g. br. 2.


73




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 18     <-- 18 -->        PDF

nego i socijalno-ekonomske momente, a imala pred očima samo spekulativni
momenat, što veću čistu dobit i! došla u sukob s narodom, kojemu
je jedno od glavnih vrela prihoda bilo prevoz drveta vlastitim snagama.
Neznani zašto, osim ako nije zbog te nesretne režijske nagrade. Čitava je
režija dovedena u pitanje. Taj prelaz od dosadanjega transporta drva
domaćom voznom snagom na motorizovani trebalo je izvesti sa što
manje poteškoća za narod, makar to bilo u tom prelaznom vremenu i na
štetu šumske takse, pogotovo na račun čiste poduzetničke dobiti Dok
mi ne riješimo pitanje trajnoga zaposlenja naroda na drugoj strani, prisiljeni
smo naš rad u šumama povezati sa ishranom naroda do krajnjih
granica mogućnosti t. j . dok se ne počne gubiti odnosno nadoplaćivati.
Nabaviti teretni auto za preko 700.000 din., pa da taj auto negdje miruje,
nije koristan posao ni za šumovlasnika ni za narod.


Prema tomu centralna šumska vlast odrediti će, da se rad u režiji
upravlja po stanovitim principima, koji! ne smiju biti posvuda samo fiskalne
prirode i da za razne krajeve odredi i razne postupke. Ne može
postupati jednako direkcija u Apatinu i ona na Sušaku, dok inače i jedna
i druga kao i ma koja imovna općina ili zemljišna zajednica treba da se
rukovode jedinstvenim tehničkim i komercijalnim principima. Mora se
znati, kad, koji! produkt, na kojem mjestu, po kojoj cijeni i u kojoj količini
treba proizvoditi i donijeti na tržište. Dakle osim tehničkog potrebno
je i naročito komercijalno znanje, ali i socijalno shvatanje. ne ulazeći
inače pri tomu u vlasničke dispozicije pojedinoga šumovlasnika. Prestati
treba laički bilo što proizvoditi i čekati kupca, ako dođe, već treba dobro
poznavati tržišta robom. Zato je potreban naročit organ u središnjem
nadleštvu, da daje općenite direktive za takav posao. Gdje su zemljoradnici
upućeni na djelomično podmirenje svojih potreba iz državnih šuma,
treba voditi računa i o tim potrebama 1
11 ne iskoristiti u režiji najednom
čitave površine tako, da zemljoradnici ostanu bez te pomoći iz državnih
šuma i navaljuju na svoje često nedozrele ili mlade šume.


Sa suvatima i planinskim pašnjacima koristi se oko 3 do 4 milijuna
komada blaga. Donesena je Uredba o uređenju suvata i planinskih
pašnjaka, izrađuju se planovi, vrše melioracijom rdovi. Smolarenje počelo
je 1933. U vardarskoj banovini koristi se u režiji 100.000 stabala.
Proizvodi se oko 160.000 kg godišnje smole. Počelo se s time i u Bosni.
Od ostalih sporednih šumskih produkata iskorišćavalo se ljekovito bilje,
gljive, čega je izvezeno u vrijednosti od oko 120,000.000 dinara, zatim
mineralni kamen.


U pogledu uređivanja šuma stojimo ovako: godine 1918. od 2,984.000
ha bilo je uređeno 37% i! najbolje u Slovenačkoj. U Hrvatskoj uređeno je
oko 67% u Bosni oko 800.000 ha, u Srbiji samo rudarske koncesije, u
Južnoj Srbiji ništa. U Hrvatskoj se počelo intenzivnije s radom u 1923.
god. a u cijeloj državi 1936. Po utvrđenom programu treba: privrednih
planova za 227.000 ha, privremenih privrednih planova za 1,538.620 ha,
inventarizacije sa programom sječa za 380.153 ha ili svega za 2,145.769
ha, a revizija za 182.064 ha. sve sa troškom od 26,654.884 Din. Neuređenih
šuma krajem 1936. god. bilo je 2,145.769 ha, uređenih 810.302 ha.
Prije 1918. god. bilo je uređenih 24.500 ha (?), poslije 1918. 785.802 ha.
Do kraja 1938. uređeno je 1,238.603 ha, a za 8 narednih godina imale bi
biti uređene sve državne šume.


72




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 42     <-- 42 -->        PDF

posjeda (šume općinske, selske, plemenske, imovnih općina, zemljišnih
zajednica, agrarnih zajednica, servitutniih šuma) kao i prodiranje kapitalizma
u šumsko gospodarstvo: industrijalizacija šume kao refleks sadanjega
ekonomsko-društvenoga poretka.


Možda se uništavanje šuma vršil i nesvjesno, kako bi se po uništenju
šuma brže i lakše došlo do pašnjaka i obradivoga zemljišta. Novčano
gospodarstvo već odavna potiskuje naturalno gospodarstvo i prodire
u posljednju seljačku kućicu. Industrija uništava kućni obrt, seljački
proi´zvodi postaju roba za trgovinu, a ne više samo za kućnu seljačku
potrebu ili za izmjenu dobara. Tu izmjenu preuzele su na sebe velike
industrijske zemlje, kojima počinju robovati male agrarne zemlje. Razlika
je jedino u tomu, što je naš seljak svoj produkt prodao, komu je
htio, a danas on radi za industriju i za banke. On je u najvećem dijelu
prividno slobodan i gospodar u svomu. Sa apsolutnim prirastom pučanstva
ne proširuje se razmjerno i »životni prostor« odnosno ne povećava
se produktivnost sadanjega raspoloživoga zemljišta. Čulii smo za tako
zvanu kolonizaciju u Bosni. Od svih seljačkih zemalja kod nas ima
67.8% ispod 5 hektara, a ti posjedi čine 28.0%; od ukupne površine.
Kako da zaustavljamo tu prirodnu dinamiku, tu glad za zemljom na
račun šuma i šumskih zemljišta? Može li! se prisiliti narod na intenzivnije
obrađivanje zemlje? Neznam, kakav bi zakon o šumama bez
saradnje sa nadležnim činiocima mogao da zaustavi nadiruću silu i da
ju uputi pravcem najmanje štetnim kako za pojedince tako il za skupnost?
To se još sve da razumjeti i pravdati, kad se radi! o trajno boljem interesu
čovjeka, ali kad se bez naročito opravdanih razloga i za volju
manjine (i to bolje stojeće) kolektivno šumsko dobro dijeli u nekoliko
većih objekata ili u individualno vlasništvo, a da se ne može dokazati,
da je to atomiziranje u boljem trajnom interesu većine ovlaštenika,
tad se to ne samo ne može odobriti, nego to treba najstrože osuditi.


´ U mnogo slučajeva upravne i agrarne vlasti ne nastoje da spriječe
atomiziranje šuma, već se možda i nesvjesno ide s tim radom na ruku
samo imućnijim seljacima, dok se sirotinja, a te najviše ima, odlučno
protivi diobi.


4) Kulturna zaostalost, siromaštvo, a i
ii nehaj vlasti može nam protumačiti!
zaprepašćujuće pojave, na koje nailazimo u raznim krajevima
države. Polunomadski stočari i danas pale čitave šume zbog paše, obaraju
nebrojena stabla za brst stoke, podižu ograde i plotove od stabala
il drveća, grade kuće i zgrade iz drveta, podržavaju otvorena ognjišta,
a možda bil se vidjela negdje i vječna vatra. Netko će se potruditi da
izračuna barem približno, koliko godišnje propadne drveta na ovakav
rasipnički način. U očima maloga čovjeka, koji ne može da vidi! preko
brda, »šuma raste, dok čovjek spava«, ima je u obilju i zato ju ne treba
šteditil, a ono što narod dobiva besplatno, smatra da ne vrijedi ništa,
»jer kad bi vrijedilo, narod bi za to morao plaćati«.


Stepen uništavanja i neracionalan postupak šumama u obratnom
je razmjeru sa kulturnim nivoom naroda. Loše ekonomsko stanje ne
igra pri tomu odlučnu ulogu, jer ima bogatih, ali kulturno zaostalih
krajeva, u kojima se šume uništavaju. Naišao sam u praksi i na jedan
paradoks: dok u manje naprednom kraju narod smatra uređenu šumu
smetnjom svojem ekonomskom razvoju i napretku, dotle u naprednijim


96




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 17     <-- 17 -->        PDF

komunalnih šuma prihod od tih taksa upotrijebiti samo za melioraciju
posjeda i ni za što drugo. Sa agrarcima treba tražiti zamjenu za boliu
pašu od šumske i! zamjenu koze drugom vrsti blaga. Gledište o regulisanju
pitanja paše koza iznijeti! ću uskoro zasebno.


Dakle: šuma nestaje sječom i pašom zbog posrednog ili neposrednog
podmirenja kućnih i gospodarskih^ potreba kao i krčenjem zbog
potrebe na poljoprivrednom zemljištu. Šume se krče i: na apsolutnom i
na relativnom šumskom zemljištu, zaštitne šume nisu proglašene zaštitnima,
paša se nije mogla zabraniti, šumski požari ni!su prestali1. Država
ne prednjači u održanju i sačuvanju svojih šuma, kako bi to po načelima
šumarske politike moralo da bude. To je zato jer agrarno-politički
odnosi nisu sređeni. Kad se dakle sam imperij u svojem krugu ne pridržava
osnovnih principa naše konkretne šumarske politike, nije čudo,
ako taj imperij ne može, jer nema moralne snage, zakonskim putem prisiiliti
ostale šumovlasnike, da održe i sačuvaju svoje šume. Pogotovo su
u nemogućnosti! naše šumarske organizacije (staleške, stručne,) da utječu
na regulisanje šumsko-gospodarskih odnosa.


B) Kako je sa šumsko-privrednim mjerama? U izvršenju
šumsko-privrednih propisa ima se gospodariti šumama s obzirom
na njihovu bitnost (supstanciju) tako, da to ne bude štetno ni po interese
vlasnika šume ni po interese općenitosti.


Po općem građanskom zakoniku (o. g. z.), na čijim je principima
izgrađen zakon o šumama, ograničeni su stanoviti šumovlasnici u dva
smjera: zbog zaštite općih interesa i zbog trajnosti svrhe gospodarstva.
Inače je gospodarenje šumom po o. g. z. slobodno, u koliko tu slobodu
ne ograničavaju propisi zakona o šumama. Ta se ograničenja opet ravnaju
prema tomu, kakav je posjedovni oblik, tko je vlasnik šume, je li to
lice, koje mora sa šumom strogo potrajno ili potrajno gazdovati, ili
privatno lice, čije šume nisu opterećene stvarnim pravima drugoga lica,
zatim koliko dolaze u obzir javni interesi i koji.


Po podacima, koji su prikupljeni prilikom 20-godišnjice opstanka
naše države, šumsko-privredno stanje u državni m šumama bilo je
u vremenu od 1918. do 1938. ovakovo:


Godišnje se iskorišćavalo oko 5,600.000 m3 u vrijednosti od 93 milijuna
dinara. Od toga se prodavalo: po cjeniku 10%, licitacijom 12%, po
dugoročnim ugovorima 24%, malopilanarima 8%, u režiji! 18%, besplatno
10%. Unišli novčani prihodi državnih šuma iznosili su u godinama
1924/25—1936/37 prosječno godišnje oko 120,000.000 Din. Sistem dugoročnih
ugovora nalazi se u likvidaciji i prelazi se na režijsko poslovanje.
Radi se u režiji u direkcijama Ljubljana, Zagreb, Sušak, Vinkovci, Apatin
(Novi Sad). U god. 1922/23. režijsko je poslovanje zavedeno u direkcijama
Sarajevo, Čačak, Aleksinac. U god. 1927/28. izrađeno 306.000 m3, u
1935/36—718.000 m\ a u 1936/37—1,150.000 m3. Režijski se rad pojačava,
ali analizirajući financijski efekat toga rada treba imati u vidu, da se
u r.ežiji ne iiskorišćuju oni šumski! objekti, na koje šum. industrija ima
manje interesa, već objekti bliži komunikacijama i vrijedniji, zatim da
država gubi mnogo na porezu i raznim taksama i da je u tomu radu
angažovan znatan broj lica. Tzv. režijske visoke prorede (francuske) na
više mjesta znače uzimanje glavnoga sječivoga prihoda. Radeći u svojoj
režiji poneka je šumska uprava smetnula s uma ne samo šumsko-uzgojne


71




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 44     <-- 44 -->        PDF

trašnja kolonizacija u Bosni, neprestano podržavanje borbe između polja
šume, raspadanje narodnoga seljačkoga posjeda, posve rasklimana
organizacija šumarske službe, izbori i šume, i t. d.).


U očekivanju konačnog sredenja tih unutrašnjih političkih odnosa
očekuje se sređenje i odnosa u šumarstvu. Nestajati bi dakle moralo
postepeno sve ono, što je zbog takvih odnosa štetno utjecalo na šumarstvo.
Pa ako šumarstvo u novim političkim jedinicama dobije pun
regionalni karakter s obzirom na snabdijevanje šum. proizvodima u
pogledu domaće potrebe, zemljoradnje, obrta, industrije i trgovine, ne
će s tim prestati potreba velike akcije za popravak i unapređenje šumarstva
i u odnosnim manjim političko-privrednim jedinicama, jer što
danas vrijedi u većem, vrijedit će mutatis mutandis pogotovo u manjem.
Ima naime neželjenih štetnih pojava na čitavom državnom području
(naglo korišćenje šuma bilo legalnim ili nelegalnim putem, nedostatna
briga za kvantitativno ili kvalitativno podizanje šuma, nesređeni odnosi!
između polja i šume), gdje šuma služi u prvom redu za dobivanje paše,
brsta i liisnika, a u drugom za podmirenje potreba na drvu.


7) Kod prvoga izgrađivanja našega zajedničkoga šumarstva nisu
sudjelovali naši najbolji graditelji:, jer im nije dan odgovarajući položaj.
Ni referade za pojedine pokrajine nisu bule u rukama najiskusnijih i najboljih
sila, već su se mladi morali prihvatiti toga posla. Pri podjeli vlasti
u ministarstvu igrala je znatnu ulogu poratna psihoza, međusobno nepoznavanje
odnosno nepovjerenje. Iz toga se može zaključiti, da ni u
početku nije bilo sve u redu, jer nisu udareni valjani temelji šumarstvu.
Bez utvrđenoga programa rada bio je naš brod bez kompasa ii bez najboljih
upravljača. Svaka i najmanja nepogoda bacala ga je desno, lijevo,
naprijed i natrag i nije čudo, da^je lako postao slijepim trabantom sila,
koje su ga ubrzo, poslije nekoliko godina dovele do sadanjega stanja
potpune zavisnosti.


Ni danas ne raspolažemo s dovoljnim brojem odličnih šumarskih
stručnjaka s punom praktičnom spremom. Prosjek ne zadovoljava.
Zašto? Na fakultete se upisuju slabiji srednjoškolci, dok upravo šumarstvo
treba da studiraju jači srednjoškolci. Naporan je studij poznavati
prirodne nauke, nacionalnu ekonomiju, finansijsku znanost, trgovačke ii
pravne nauke pored specijalnih stručnih disciplina. Taj se nedostatak
opaža kasnije u životu, naročito u pogledu opće obrazovanosti odnosno
općih osebina čovjeka. Izgledamo inferiorni prema većini ostalih struka.
Šumarstvo ne privlači mlade ljude. Razumljivo! Ono se je »srozalo«,´
kako je izjavio jedan od predstavnika šumarstva u zemlji1. Da, mi ga
nismo srozali, ali, kad bismo posjedovali odlične stručne, moralne i opće
intelektualne osebine, mogli bismo to srozavanje zaustaviti prije iilii
kasnije. Mi nismo u stanju da svoju struku pred svijetom dolično reprezentiramo.
Mnogi je politički ili koji drugi važni činilac posluje par riječi
sa kojim našim predstavnikom odvagnuo cijelu struku. Prosječno mišljenje
ne zadovoljava. Naša struka nema jače tradicije, mlada je, ali ni u toj
mladosti nije pokazala onaj elan, solidnost, etiku, konstruktivnost ii ostale
karakteristike značajne i tipične za svaki novi pokret u životu uopće,
a u narodno-gospodarskom životu napose. Zato ni naš nastup van kancelarije
u dodiru sa drugim strukama, a pogotovo sa ostalim činiocima
nema dovoljno sugestivne moći, ne može uvjeriti i predobiti.


98




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 16     <-- 16 -->        PDF

pošumljavati ono, što se danas devastira, ali! s neuporedivo većim troškovima,
nego bi nas danas stajalo sačuvanje ´tih šuma, koje su potrebne
ne samo u privatnom nego i u javnom interesu.


Zasebno sam zagovarao i´zlučenje zaštitnih šuma zbog olakšice u
plaćanju poreza (Šum. List 1938, str. 50—79). Poslije skoro 20 godina
pristupa se tom važnom poslu. Od 78% svih šuma na apsolutnom šumskom
zemljištu do kraja 1935. god. izdvojeno je bilo zaštitnih šuma samo
3,5%, a od toga u Dravskoj i Savskoj banovini 87%, ali većinom iz
vremena prije 1918. god. Prema tomu na tom se važnom poslu vrlo malo´
uradilo, i ako je jedan od prvih naših zadataka trebao biti izdvajanje
zaštitnih šuma, naše posljednje, ali čvrste i sigurne kule, na koju će
agrarci uzaludno jurišati. Upravo te će šume biti put svojevremenoj kolektivizaciji
odnosno etatizaciji tih šuma, a poslije njih dolaze na red
šume na apsolutnom šumskom zemljštu. Nije ovakovo gledište posljedica
neke ljubavil prema šumi ni posljedica turističkih, etičkih, estetskih,
higijenskih il drugih vanekonomskih gledanja na šumu, već je potrebno u
najširim slojevima, a nažalost i kod inteligencije djelovati smišljeno i!
uporno u pravcu izgrađivanja pravilnoga gledanja na šumu, a prema
tomu it uspostaviti normalan odnos čovjeka prema šumi. U urednom šumskom
gospodarstvu takove su šume i onako stavljene bile »izvan gospodarstva
«. Katastarske su nas vlasti (opet poticaj sa strane, a morao je
doći od nas) upozorile na to, da ima vrlo mnogo šuma sa zaštitnim karakterom,
koje treba takvima proglasiti, da bi bile´oproštene od plaćanja
poreza. Da bi se propušteno naknadilo, u posljednje se vrijeme unašaju
izvjesni krediti u državni budžet. Rad se vrši uporedo sa izdvajanjem
krševa ii golijeti odnosno sa izrađivanjem katastra. Za krajeve, gdje još
nema katastra, očekuje se uskoro načelno riješenje Ministarstva financija
po predlogu Ministarstva šuma ii rudnika, kako da se označe i kartiraju
površine, koje treba proglasiti zaštitnima. Neuposlenih šum. inžinjera
ima nažalost i suviše, tako da se posao na tom može brzo završiti. Ako
nam ne uspije naročitim mjerama osloboditi zaštitne šume od utjecaja
agraraca (sječa i ispaša), šume će u blizinu naselja neprestano biti
ugrožene.


U razumnom šumskom gospodarstvu vrlo je ograničena paša, kresanje
lista i uzimanje (kupljenje) šušnja. Kod nas se tolerišu koze u
šumama, a toleriše se paša čak u prebornim šumama. Dnevno se vodi
borba agraraca protiv šumara zbog paše. U krajevima, gdje stočarstvo
dolazi jače do izražaja, šume nisu objekt u pravom (užem) ekonomskom
smislu riječi (proizvodnja drvne sirovine u prvom redu), već su one
kombinovana kultura, služe proizvodnji drva i! ispaše, negdje su samo
ispasišta, a negdje su šume popuna agrarnoga zemljišta. U tim se krajevima
šumska privreda ne može oteti jakom utjecaju agraraca. Sve dok
se šumarstvo u privrednom (a najužem) smislu riječi ne oslobodi, ne
može se ono normalno razvijati. Osloboditi od ispaše i sječe treba najprije
zaštitne šume, pa ići redom, postepeno. Dakle i tu treba neki red.
Kad već agrarci nisu u stanju da porade na uređenju kolektivnih
pašnjaka, a mi smo slabi! da zatvorimo šume za svaku pašu, manje štetan
izlaz iz toga stanja bio bil taj, da se izdvoje stanovite paši izložene lošije
šumske površine u blizini naselja il prepuste za ispašu. Ako sadanje stanje
potraje, treba za šumsku pašu i list u šumama naplaćivati veće takse
(prema imućtvenom stanju), pa bule šume ma čije vlastništvo, a kod


70




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 15     <-- 15 -->        PDF

vrste uzgoja. Danas već i mali čovjek (seljak) shvaća, a školovani ekonomi
često ne vide, da je upravo naopaki rad, kad se u pasivnom kraju
troši državni novac na sadnju i uzgoj šumskoga drveća, a nema sredstava
da se na istom mjestu sadi drvo, koje čovjeka hrani (maslina
bagrem, smokva) i koje mu pored toga daje drvo za grijanje.


Potrebi naroda na poljoprivrednom zemljištu mora se udovoljiti, a
šume će se moći žrtvovati istom onda, kad ostalo raspoloživo zemljište
bude iskorišećno u tu svrhu. U koliko pored svega toga ne bude moguće
obraniti šume, šumarski će stručnjaci sa agronomima u svakoj banovini
utvrditi, koje se šumske površine mogu žrtvovati. Smatram, da je manja
šteta, ako se u tu svrhu žrtvuju na posljednjem mjestu šume narodne,
seljačke.


U »Politici« od 30. I. 1939. mogli! ste čitati i ovo; »Dok naš zaista
neuki seljak (u velikom dijelu države) sa jednoga ha ne dobiva više od
11 tovara pšenice, dotle njegov prosvjećeniji seljački drug u Danskoj i
Holandiji dobiva oko 30 tovara«. Znajući to mnogi naši šumari misle, da
će strogim zakonskim mjerama uputiti našega seljaka na to, da zemlju
bolje obraduje, kako bi manje išao u šumu u kradu. Profesor jednoga
našega šumarskog fakulteta napisao je, a tako i govori đacima: »U šumi
nema mjesta paši blaga. Neka seljak hrani svoje blago u staji.« Tako govore
šumari i seljacima, a ovi se čude, kako im ta mlada gospoda prilaze
s tolikim nepoznavanjem seljačkoga života. Odatle često trvenje i
sukobi. Distancija između seljaka i šumara biva veća umjesto manja.
Čitati ste mogli: »Čitavi krajevi dalmatinske Zagore pretvaraju se u
kamenitu pustinju«, ali! lakše bi nam bilo, da smo čitali u kojim novinama
krupnu noticu s natpisom »Ministarstvo šuma i rudnika poduzima široku
akciju oko sačuvanja i! sprečavanja daljnjega satiranja šuma«. Čitali smo,
kako to Ministarstvo »preduzima široku akciju na uređenju bujica i pošumljavanju
krševa i golijeti«. Uređivanje bujica narod traži, a pošum-
Ijuje se ondje, gdje se narod tomu ne protivi. Dakle, naknadni radovi,
koji su neuporedivo skuplji od radnja, kojima treba predusretati satiranje
šuma.


U akciji! oko suzbijanja šumskih šteta moram se ponovo i ovom prilikom
vratiti! na svoju konstataciju, iznesenu u našem Šumarskom Listu
(god. 1938., str. 196), da se naime na žalost još nismo naučili držati: se u
šumsko-političkom životu osnovnog organizacionoga principa, a taj je:
koordinacija i koncentracija stručnih snaga u prvom redu u cilju sačuvanja,
a zatim racionalizacije i intenzivisanja naše postojeće kulture
šuma. Danas kao da smo upućeni jedino na radove oko pošumljavanja
krševa i golijeti, podizanja ekspresnih šuma, zagrađivanja bujica, melioracije
suvata i planinskih pašnjak, unutrašnje kolonizacije i t. d. i pored
toga što za to treba ogroman kapital u novcu, a uspjesi su više puta
problematični, dok bismo sve naše snage imali uputiti u pravcu spašavanja
šuma i državnih i nedržavnih i na relativnom, a pogotovo na apsolutnom
šumskom tlu, kojih preko noći nestaje. To je naš primarni zadatak,
naša dnevna zapovijed! Lajici slijegaju ramenima, kad vide, kako
se n. pr. u unutrašnjim stranama gornjega Velebita satire šuma, jer ne
ćemo ili ne znamo naći sredstava za obranu, dok istovremeno imamo
dovoljno sredstava da znatnim troškom iz Fonda za pošumljavanje podižemo
nove šume s primorske strane iste planine. Iz istoga ćemo fonda
svakako za nekoliko decenija, a možda već i za nekoliko godina morati


69




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 14     <-- 14 -->        PDF

izmiče pred plugom i motikom, čak i sa vrhova brda. U svakom se
slučaju iskrčeno zemljište ne privodi trajno boljoj kulturi, jer se u najviše
slučajeva iskorišćuje samo dotle, dok ima humusa, 2—3 godine, a
potom se sa krčenjem šume ili šikare nastavlja na drugom mjestu, na
napuštenom zemljištu raste korov i trava, a stoka po njem pase. Krči
se bez dozvole vlasti. Sudski je postupak navodno bez učinka i nanosi
vlasniku šume materijalnu i moralnu štetu, jer se uzurpacije vrše i dalje.


U Bosni je stanje još gore. Dok u Srbiji: nestaju većinom mlade
(nedorasle) šume i šikare, ono, što se dešava u Bosni, ne vidi se u ostalim
dijelovima države ... Tamo nestaju gotove, zrele i prezrele šume, u
brdima i ravnicama. U jednostranom provođenju agrarne reforme kao i
zbog drugih koristi stabla se podjeljuju ii sijeku, lugari prijavljuju, žandarmerija
formalno odstranjuje uzurpante i ostale štetočince, bezbrojne
se šumske prijavnice podnose vlastima, neke vlasti kažnjavaju zatvorom
i agrarni! interesenti (i neinteresenti) u zatvoru »odleže« svoju zemlju
ne smatrajući to kaznom, jer mu zemlju više nitko oteti neće. Neka opet
sreska načelstva ostavljaju hrpe neriješenih prijava, kojih broj dnevno
raste čekajući amnestiju i! aboliciju, da ih u kolima vrate šumskoj upravi,
upućujući oštećenika na građansku parnicu. Stomilijunske tražbine
države ostaju na papiru, stotinama hiljada stabala padaju dalje, ali
drvnim se plugom ore i dalje, kao da smo u starom vijeku.


Agrarci stalno vrše pritisak na šume. Taj pritisak nije u svakom
slučaju i u svakom kraju bez osnova. Poznato je naime, da se narod sa
područja t. zv. apsolutnog šumskog zemljišta, osobito sa krša, množi i
pored težih životnih uslova brže nego u ravnici, jer je na nižem stepenu
civilizacije. Zato ga treba raseljavati u ravnice na račun ogromnih slobodnih
površina, koje su u ovo 20 godina mogle melioracijom odavna biti
privedene proizvodnji. Tek potom treba ga raseljavati i na sadanja t. zv.
relativna šum. zemljišta, da tamo popunjava populacione praznine.
Zemljište na kršu treba prepustiti uzgoju raznoga drveća za proizvodnju
stočne i ljudske hrane, za zaštitu zemljišta i poljoprivredne kulture od
prirodnih nepogoda, dok se tokom izvjesnog vremena kulturno-gospodarsko
stanje kraškoga stanovnika ne podigne i život mu se olakša. Vidi


o tome dobru
sugestiju ing. A. Premužića.
S ovim ulazimo u domenu agrarne politike zemlje. Kako svakogodišnje
apsolutno priraščuje oko 150.000 duša, dolazi vrijeme, kad ni
racionalnije obrađivanje zemljišta neće moći da ishrani stanovništvo. O
tom se istom počela voditi briga (Gospodarska Sloga, Dr. R. Bićanić).
U cilju toga racionalnoga obrađivanja zemljišta dati će i šumarstvo svoj
prinos u tomu, što će se napuštati relativno šumsko zemljište, kad tomu
dođe vrijeme, kao i u torn, što će se pojam apsolutnosti šumskoga zemljišta
morati da koriguje. Čovjek ekonom nerado gleda, kako šum. stručnjaci
u Dalmaciji sticajem prilika uzgajaju na istom mjestu alepski bor
pored smokve (Ficus carica), koja rađa i služi ljudima za hranu, ili kad
na obali Neretve, na ljutom i golom kršu sa preko 15° nagiba, narod kopa
kamen ii sadi maslinu, hranu ljudima. U koliko poljoprivreda ne raspolaže
s novčanim sredstvima, da takova zemljišta privede poljoprivrednoj
kulturi, a šumarstvo ima kredita, smatram, da podizanje šumske kulture
na takvim mjestima treba da ima samo povremeni značaj, treba da je
prelazna kultura, a o takvom značaju šum. kulture treba da uzgajači
vode računa prilikom izbora vrste drveta, a taksatori prilikom izbora


68




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 48     <-- 48 -->        PDF

sku i gospodarsku upravu tj. da sve šume postanu državno odnosno
banovinsko vlasništvo i da se zakonitim putem, analogno odredbama iz
§§ 50—53 sadanjega zakona o šumama, svakom seljačkom domu i selskom
obrtniku trajno osigura korišćenje šumom za pokriće kućne i gospodarske
potrebe, ali po naplati stanovite pristojbe, a najsiromašnijima
besplatno. Plaćanje pristojbe zato, jer je poznato, da je vrlo malen brojonih narodnih šumskih posjeda, koji u strogo potrajnom gospodarenju
daju toliki čisti prihod, da korisnici mogu šumske proizvode dobivati i
dalje besplatno, kako se to i danas tu i tamo dešava. Redovno je tajprihod manji i članovi ma u kojem vidu, posredno ili neposredno, plaćaju
korišćenje iz svoje šume: ili primanjem manje količine nego im
je potrebno ili plaćanjem stanovite takse za primljene koristi. Čim korisnik
plaća taksu, koja se približava lokalnoj prometnoj vrijednosti proizvoda,
slabi! u njem interes za zajedničku stvar, jer ona za njega postaje
teret i
ii želi da je se riješi ili da se ona razvrgne. Kraj takovoga stanja
neće se korisnici opirati nastojanju, da se njihove male, rastrene komune
stope s vremenom u jednom kraju, području, općini u jednu jaču
ili narodnu seljačku ili; banovinsku zajednicu. Ovo se odnosi u prvom
redu na šume na apsol. šum. tlu.


B) Šumsko-policijski odnosi.


1) Pitanje krčenja šuma treba proučiti za čitavu državu. Izraditi
treba osnovu da se utvrdi, koji se krajevi mogu prepustiti poljoprivrednoj
kulturi, a koji moraju ostati pod šumom. Taj plan treba izraditi sporazumno
s poljoprivrednim vlastima. Prije napuštanja šuma na relativnom
šumskom tlu imaju biti izvršeni ili se bar mora započeti sa
meliorativnim radovima na sadanjem poplavnom ili močvarnom ili iz
drugih razloga privremeno neproduktivnom zemljištu (vrištine, živi
pijesak)...). Pretvorbu stanovitih šuma u pašnjake treba odobriti istom
onda, kad se postojeći pašnjaci urede.


U brdskim i planinskim, siromašnim, a vrlo šumovitim krajevima
zasebno treba proučiti mogućnost pretvorbe šuma u planinske pašnjake,
u koliko nije moguće raseljavati narod u niže krajeve. Dotle pak u
oskudnim godinama mogu se žrtvovati za pašu degenerisane, malo
vrijedne šume, u blizini naselja, u prvom redu općinske i selske, zatim
državne.


2) Preduslov je za normalan razvoj kulture šuma u svakoj zemlji
razuman postupak šumama. Drugim riječima u zemlji, gdje se šume
pustoše ma na koji način i gdje se neprestano bez dozvole vlasnika vrše
napadi na šume, svakil ma kako stručan i napredan rad preuranjen je,
dakle uzaludan, neekonomičan. Naš je osnovni šumsko-politički imperativ
onemogućiti svako pustošenje šuma.


Imajući u vidu konkretno šumsko-gospodarsko stanje i stanje sadanjega
načina upravljanja šumama, kako sam naprijed prikazao, prv i
je naš zadatak odmah poduzeti sve zakonske i
ostale mjere, da se postojeće šume održe i sačuvaju
. Zakonske su mjere poznate, a od ostalih mjera treba poduzeti1
odmah ove: nesposobno i štetno šumsko osoblje odstraniti, šumske prijavnice
najhitnije raspravljati, a kaznene odredbe i sudske presude izvršiti.
Samo primjerom radikalnih mjera ubrzo će prestati haranje šuma i


102




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 13     <-- 13 -->        PDF

mašilo cilj, jer one nestaju trošeći! sve brže svoj osnovni drvni kapital.
Općinske i seoske šume satiraće se sve Više i! pretvarati u divlje pašnjake
i obradivo zemljište. Ni državne šume nisu pošteđene, jer i na njih su
legli! partizani. U Bosni će takozvana unutrašnja kolonizacija uništiti
mnoge državne šume na apsolutnom šumskom zemljištu, a možda bez
prave nužde i na relativnom. Ograničenjem državnih šuma u Srbiji
mnoge će šume propasti, čim prijeđu u ruke općina il sela, ako se na
vrijeme ne organizuje stručna uprava i! čuvanje tih šuma. Sve se je to
nažalost ispunilo.


Sa 6. januarom 1929. godine prestala je javna borba i od te godine
pa do 1934. godine vladala je u stručnoj javnosti tišina, a možda i ravnodušnost,
ali moram naglasiti, da je u tom režimu nastalo olakšanje za
naše šume, jer politički ljudi nisu obijali pragove državnih kancelarija,
jer se nije korteširalo šumama. Tad sam prvi put u našoj državi osjetio,
da nemam tajnoga direktora nad sobom. Služba se počela odvijati: svojim
normalnim tokom. Čak, počelo se satiranjem koza. Ne ulazeći u političku
stranu tadanjega režima, šume su počele slobodnije disati. To je kratko
trajalo, jer su šume uskoro došle na još gore muke.


Nastavimo s prikazom držeći se važnijih odredaba zakona o
šumama.


A)Šumsko-policijske odredbe z. š. poznate su (zabrana
krčenja, dužnost pošumljavanja, zaštitne šume, zaštita šume od
vjetra, insekata i zaraznih bolestil, paša, žirenje, sušanj i lisnik, šumski
požarevi). U pogledu mjera, koje se odnose na provadanje principa o
integritetu šuma, da se naime postojeće šume imaju očuvati i da se
šume ne smiju pustošiti, poznato nam je, da je taj princip potpuno probušen.
Naš zakon o šumama ne može spriječiti nestajanje naših šuma.
Njih naglo nestaje. Pod nestajanjem šuma smatramo i smanjenje areala
šuma i smanjenje drvne mase razgradivanjem već izgrađenih šuma. To
nestajanje vrši se na dopušten i nedopušten način. Na dopušten: naglim
iskorišćavanjem prezrelih šuma, smanjivanjem osnovnog šumskog kapitala
u komunalnim šumama, da bi! se pokrili neophodni redovni izdaci,
krčenjem šuma zbog životne potrebe velikog šumskog posjednika,
diobama, parcellsanjem i! atomiziranjem šumskog posjeda, osobito maloga
privatnoga, raznim stručnim operacijama prilikom izgrađivanja ili revizije
privrednih planova (veća konkretna drvna zaliha od normalne, pretvorba
visokog u niski uzgoj) i t. d. Na nedopušten način nestaje šuma u
blizini naselja, jer seljaci danju i noću sjekirom i stokom, »na malo« navaljuju
skoro na sve šume, da podmire kućnu i gospodarsku potrebu,,
uzimajući drvo, pašu, list, zemljište. Ogromne su šumske površine posve
iscrpljene zbog unutrašnje kolonizacije, spekulacije, ziraćenja, ispaše.
Najmanje su štete u slovenačkim krajevima, Vojvodini i u većini hrvatskih
krajeva.


Krčenje je u pravilu posljedica potrebe čovjeka za zemljom. Krči
svoje lično i svoje kolektivno (komunalno i državno), kako bi zadovoljio
svoju primarnu potrebu, da se prehrani, dakle najneposredniji lični
interes. Ne vodi računa o cjelini, o trajnosti i vremenu. O tomu se staraju
vlasti (šumari). Odatle trajna borba. Krčiti svoje lično i imati od
toga trajnu veću korist, to bi se dalo i podnijeti, ali stvarno u životu u
najviše slučajeva izgleda to mnogo gore. Takav sam proces posmatrao
u planini Rudnik u Srbiji. Ondje šuma nestaje polagano, ali stalno, šuma


67




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 12     <-- 12 -->        PDF

recepcija osnovnih odredaba uz ranijih zakona o šumama, koje su važile
na pojedinom pravnom području: sačuvati šume i; voditi racionalno šumsko
gospodarstvo.


Zbog ilustracije odnosa, koji su vladali prije 1929. godine, moram
da podsjetitm na rad našega šumskoga društva, koje je u licu tadanjega
redaktora Šumarskoga Lista Dra A. Ugrenović a vodilo oštru borbu
do 6. I. 1929. god. Da se uvjerimo, kako se u ovo 10 posljednjih godina
prilike nisu bitno izmijenile, citirat ću Izvatke iz nekoliko njegovih protesta
ii apela. Videći da nosioci šumarstva upravljaju naš brod neželjenim
i opasnim putem, počinje on 1927. god. borbu s člankom: »Kuda brodimo
«. Tvrdi1, da je partijsko-politički bič najopasniji. »Hitamo da posiječemo
šume«. U članku: »Jadi! naše šumarske privrede« traži štednju,
inventarisanje šuma i očuvanje šuma na apsolutnom šumskom tlu. U
članku: »Privredno zakonodavstvo i stručna saradnja« ustaje protiv
nedilsciplinovane demokratije i protiv toga, što stručnjaka nema u parlamentu.
Pita, gdje je Privredni savjet. U članku »Naša šumarska politika
« tvrdi, da je ta politika »improvizatorska i^neprogramatična na svim
svojim tačkama, u svim svojim smjerovima«. »Šumarska je politika odraz
naših općih prilika, odraz nas samih. Naša je šumarska politika sve prije
nego nepartijska«. »Programatičnost otklanjamo, jer ona značil uistinu
nilveliranje sitnih i uzanih interesa u korist cjeline. Zbog tih najsitnijih
interesa strahujemo od programatičnosti! i grčevito podržavamo improvi´zatorstvo
il u oblasti šumarske politike.« »Nijedan ministar ili njegov
pomoćnik nije do danas svoj radnil program iznio pred javnost«. »Stručni
elementi nisu bili kadri da se bore sa nestručnim elementima. Nepripuštanje
šumarskog privrednika u Privredni savjet znači jedan vanredno
dubok potres naše šumarske privrede, znači negaciju šumarstva u
načelu«.


Također borbeni prof. Dr. A. Petrači ć smatra »dosadanje naše
gospodarenje šumama gospodarenjem raspikuće«. Šumarsko je društvo
upozoravalo na nepravilno, a često i loše gospodarenje našim šumama,
a napose na nepravilnu i često nepravednu personalnu politiku Ministarstva
šuma i rudnika«. (Š. L. 1929. str. 57).


Anonimus (Perušić) u Jugoslovenskom Lloydu 1927. i Narodnom
Valu 1928. g. nastavlja. Ministarstvo šuma nema programa svoga rada.
Personal je podvrgnut partijskim konventima, koji se često sastoje od
moralnoga i društvenoga taloga. Tko se drži zakona na štetu partije, taj
strada, pa ma kako bilo sposoban i pošten. Šume nestaju, kao da ih vatra
guta, a sa druge strane trošimo milijune na pošumljavanje goliijeti. Oslobodili!
smo se robovanja tuđinu, a sad smo postali robovi partizanstva,
svoga neznanja, tjesnogrudnosti, nebrige za široke narodne slojeve, robovi!
svoga nevaljalstva, a takovo je robovanje predznak za ponovno
robovanje tuđinu. Kad ministar prima u audijenciju čuvara šuma i bira
kandidate za lugarsku školu, kako on može da se bavi! krupnim otvorenim
pitanjima šumarstva? Propagande u šumarstvu gotovo i! nema osim
one, za koju se prima nagrada. Pisac pesimistički! gleda na razvoj
šumarstva pod tako teškim odnosima. Veliki šumski posjedi! iskorišćavaće
svoje šume još jače, parcelisati! će ih i prodavati, kako bi izbjegli
novoj agrarnoj reformi. Zbog nesloge i! nerada kao i zbog potrebe na
obradivom zemljištu mnoge se zemljišne zajednice satiru, dijele i raspadaju.
Podržavljenje stručne uprave šuma imovnih općina posve je pro


66




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 11     <-- 11 -->        PDF

tirati mađarsku upravu. Naši pravnici treba da ispitaju, jesu li sadanje
državne šume u bivšoj hrv. slav. slav. Vojnoj Krajini zaista bile državne,
ugarsko-hrvatske ili zemaljske.


Nije izvršena ni segregacija šumskih služnosti krajiških komuniteta
u gradovima Karlovac, Bjelovar, Ivanić-grad, Kostajnica, Brod i Zemun.
Govori se, da je ograničavanje državnih šuma u Srbiji, Južnoj Srbiji i
Crnoj Gori danas poslije 40 godina rada pri kraju. U novoj državi radilo
se u godinama 1923. do 1927. U godini 1927. nije se radilo. Radilo je 167
sudova sa 19.289 radnih dana. Ograničeno je 207 kompleksa u površini
od oko 760.000 ha. Na ime starih enklava izdvojeno je još 165.000. Poratni
troškovi iznose oko 21,000.000 dinara. Po izvršenom ograničavanju
šume predane selima, općinama i pojedincima, u najvećem su dijelu
upropaštene, a bilo je slučajeva da narod upropaštene šume vraća natrag
državi, kako ne bi plaćao porez i ostale terete na iskorišćenu šumu.
Predaja šuma u posjed korisnicima nije se smjela vršiti, sve dok se ne
obezbijedi organizacija stručne uprave i čuvanja tih šuma. Po uništenju
izdvojenih šuma državnoj će šumskoj upravi agrarci ponovo vezati ruke,
jer će šumske objekte pristupne narodu morati da rezerviše da pokriće
domaće potrebe po taksi, a sirotinji besplatno. A te potrebe nisu neznatne.
Svrha ograničavanja nije postignuta. Politički utjecaj bio je pri tomu
ogroman. Ne može se ugledati kraj tomu radu. Za to se staraju amandmani!
financijskog zakona.


Država je postala isključiv vlasnik šumskih preduzeća Šipad, Celuloza
u Drvaru, Durmitor, Zavidović-pilana, a sa 20% akcija učestvuje
u Teslicu. Crkveni posjedi kao i posjedi! talijanskih državljana ostali su
u najvećem dijelu također pošteđeni od eksproprijacije. Karakteristično
je, da su šume vjerskoga fonda, koje je i ranija i sadanja država za sebe
iskor´išćavala, vraćene nedavno crkvi.


Narodno šumarstvo, osnovica čitavoj državnoj šumskoj privredi,
koje se pojavljivalo ranije u raznim agrarnim asocijacijama (zemljišne´
zajednice, imovne općine, selske, općinske šume, šumske zajednice, razne
skupine zemljoradnika korisnika agrarne reforme) pojavljuje se u istim
oblicima i dalje, jer nije kompletirano šumama, da se osigura trajno
snabdijevanje šumskim proizvodima, niti je izvršena revizija postojećega
specijalnoga zakonodavstva (o zemljišnim zajednicama, o imovnim općinama)
niti izgrađeno novo u pravcu reorganizacije odnosno svojevremene
upravne i! privredne kolaboracije, a kasnije unifikacije čitavog narodnog
šumarstva. To se je opravdano očekivalo.


Prema tomu vlasnički se odnosi nisu primjetno izmijenili, već je
ostalo stanje u glavnom kao i ranije. Borba za pravičniji red stvari produžuje
se dalje.


Ad b) Ni gospodarenje i uprava šumama nije poslije 1918., a do
1939. godine napredovala, kako se to opravdano očekivalo. Ima čak
dosta stručnjaka, koji uvjeravaju, da je danas stanje šumarstva gore
nego 1918. i to ne samo u krajevima, gdje je ono već ranije postojalo,
nego i tamo, gdje se ono nalazilo u počecima svoga razvitka. Bio bih
zadovoljan, kad bih se mogao uvjeriti, da nije tako. U ovoj ću radnji
iznijeti samo nekoje činjenice, a na nekoje se osvrnuti pridržavajući se
onoga poretka materije, kako je ona prikazana i regulisana našim zakonom
o šumama. Ne smeta, što je taj zakon donesen 1929. god. On je


65




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 10     <-- 10 -->        PDF

Po mojem je mišljenju vrhovna državna vlast u sprovodenju
agrarne reforme trebala poći drugim putem. Dužnost je državne vlasti,
da pitanje unutrašnje kolonizacije rješava na redovan način, isušivanjem
ogromnih površina u ravnicama, i da tamo naseljava suvišak stanovništva.
Uporedo s tim treba da se stavil u dužnost poljoprivrednimšumarskim vlastima, da za agrarne svrhe izdvoje sve one šumske površine,
koje su razbacane u manjim kompleksima po selima i varošima,
zatim sve pašnjake i devastirane šume na relativnom šumskom zemljištu,
po prethodno izrađenom planu, il da te površine predaju agrarnim vlastima,
a preostale šumske površine, osobito one na apsolutnom šumskom
zemljištu, bezuslovno da rezervišu i sačuvaju šumskoj privredi. Na tomu
tako preostalom dijelu treba postupiti po odredbi iz § 184 zakona o
šumama i urediti te šume opterećene servitutima, ali u granicama
odredaba iz §§ 67 do 12 istoga zakona.


Da bi se s tim dosta komplikovanim agrarnim operacijama moglo
otpočeti i to sa uspjehom, preduslov je saniranje sadanjega anarhičkoga
stanja i povratak u stanje zakonitosti i pravnoga poretka, t. j . spriječiti
se moraju sve protuzakonite i protupropisne radnje u svim šumama ili
ih svesti barem na onu mjeru, kako je to bilo za vrijeme ranijega režima.
To se može, ako se hoće, a mora se. Po jednoglasnom mišljenju šumarskih
stručnjaka to je sve u rukama narodnih poslanika i senatora iz tih
krajeva. Oni to sve vide i sve znaju, a narod se ne smatra krivim.


Drugo je bolno pitanje neuređeni odnos servitutnih ovlaštenika u
državnim šumama. Narod — mahom zemljoradnici — stvarno koristi
godišnje polovicu svega prihoda iz bosanskih šuma. U cilju zaštite državnih
šuma odredilo je Ministarstvo šuma i rudnika pod brojem 7085/1934
god. da se za izdavanje servituta izluče stanovite površine državnih
šuma i sa njih koriste ovlaštenici, ali se to nije moglo provesti, jer za
to nema zakonske podloge. Odredbom iz §-a 184 z. š. predviđeno je,
istina, »novo uređenje državnih šuma opterećenih službenostima u Bosni
i Hercegovini« specijalnim zakonom. To novo »uređenje« ne mora značiti
otkup mere i baltalika odnosno diobu državnih šuma ili prostorno
ograničenje slobodnih državnih šuma. Iako jedan od najhitnijih specijalnih
zakona nije ipak do danas donesen, već se amandmanima finansijskih
zakona produžuje način i obim korišćenja servitutnih ovlaštenika onako,
kako se to praktikovalo prije donošenja zakona o šumama od 21. prosinca
1929.


Ni pitanje t. zv. ličke imovne općine7 nije u vlastitoj državi likvidirano,
izgleda, iz ´istih razloga, zbog kojih ga nije likvidirala tuđinska
uprava. Šume za buduću ličku imovnu općinu izdvojene su i na terenu
vidljivo obilježene, narod nije htio pristati na diobu predloženu mu po
mađarskoj upravi, ali je tadanja šumska uprava ipak potisla servitutne
ovlaštenike na korišćenje samo za njih izdvojene površine. Oni su te
»svoje šume« iskorišćavali i dalje ih neracionalno iskorišćavaju, dok
uprava državnih šuma, na osnovu zavedene nepropisne prakse, ne dozvoljava
korišćenje na čitavoj površini, na koju imaju korisnici nesporno
pravo servituta. Sa ovakovom ekonomskom politikom nije uputno imi


7 Ins. A. Perušić : »Oko kreiranja ličke imovne općine«, Šumarski list, 1939.
broj 6.


64




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 9     <-- 9 -->        PDF

slilje 12 odnosno 17 godina, ali nije izvršena u potpunosti i jedinstveno,
već tu i tamo i nepravilno, a da ni danas poslije 4 odnosno 7 godina,
otkako je izvršena, agrarni interesenti nisu došli u posjed za njih eksproprisanih
šuma (osim u nekoliko slučajeva), već sa svim objektima
upravlja u potpunosti privremeno država. Zbog svega toga nije posve
bez osnova nezadovoljstvo naroda s takvim stanjem. Ni šumarski ni
politički krugovi nisu zadovoljni.


Državni! šumski posjed u Hrvatskoj ostao je pošteđen, jer se imovnim
općinama nije pomoglo dodjelom stanovitih državnih šumskih površina.
Naprotiv, država je izvršila eksproprijaciju 3.500 kat. jutara privremeno
poljoprivrednoga, inače stalno šumskog zemljišta Petrovaradinske
imovne općine i! šuma (iako neznatne površine) Brodske imovne općine.
Naši državni šumarski stručnjaci nisu bili za reviziju segregacije šumskih
služnosti u državnim šumama, gledajući na to traženje isključivo
pravno-formalistički, kao ranije Mađari. Jedino je u srezu virovitičkom
izvršena eksproprijacija 2500 kat. jutara državnih šuma u korist doseljenih
kolonista. U Bosni je odnos seljaka prema šumi sličan odnosu, kakav
je bio u Hrvatskoj za vrijeme Vojne Krajine, a u Srbiji pred ograničavanjem
državnih šuma. U prijašnjoj se državi započelo s unutrašnjom
kolonizacijom (u državnim šumama) siromašnih domaćih zemljoradnika
(a to je ogromna većina stanovništva). Kolonizacija je započeta 1880.
god. (odmah po okupaciji) naseljavanjem stranaca, a 1892. dodjeljivanjem
uzurpiranoga državnoga šumskoga zemljišta (uzurpacija) siromašnim domaćim
zemljoradnicima u 10-godišnji zakup. Dakle agrarna reforma.
Tu reformu danas provodi Ministarstvo šuma i rudnika po naročitim
komisijama za unutrašnju kolonizaciju. Finansijskim zakonom za
1933/34. god. odobreno je ponovno davanje u zakup uzurpiranoga državnoga
šumskoga zemljišta, a 1936. god. donesena je Uredba o dodjeljivanju
toga zemljišta. Međutim, u većini agrarnu reformu stvarno provodi
sam narod. Postojeće uzurpacije proširuje, jer ne može sačekati,
da postane zemljišni vlasnik dodijeljenoga zemljišta. Nastaju i nove uzurpacije,
uzima se gdje se stigne: i daleko od naselja i na izrazitom apsolutnom
(čak, vidio sam) i na šumskom zemljištu zaštitnoga karaktera.
To samovlasno uzimanje državne, svejedno, ako hoćete i »opće narodne«
imovine (što treba još tačno da se utvrdi), istovremeno satiranje šuma
u ogromnim dimenzijama »sankcionišu« te državne komisije. Kao da
smo u vanrednom stanju, kad prestaju i funkcije i snaga državnih vlasti.


To je revolucionarno stanje, mučan testamenat bivše turske i
austro-ugarske carevine. Državnoga šumskoga zemljišta ima posvuda,
i usred gradova i sela i izmješanoga sa poljoprivrednim privatnim zemljištem
i relativnoga i apsolutnoga. Bosanci su većinom stočari, u poljoprivredi
zaostali, plodni, namnožili se, i čekajuć uzalud decenijama na
»zemlju«, sami rješavaju agrarno pitanje, a sadanje su naše vlasti nemoćne
da silom zakona spriječe taj jednostavan »nepravilan« i »protuzakonit
« rad, jer vlast (zapravo interesovana stranka: državni šumski
erar) ne može da stigne provesti tu unutrašnju kolonizaciju. Izgleda, da
iza vlasti stoje stanoviti neodgovorni faktori, koji indirektno rade na
tome, da agrarni interesenti dođu što prije i do što više zemlje, pa ma
na koji to način bilo. Samo ti faktori mogu tražiti od vlasti, da se respektuju
važeći propisi i onim časom zaveo bi se red i stvari pošle svojim
redovnim tokom.


63




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 8     <-- 8 -->        PDF

potrebe zemljoradnika na obradivom zemljištu. Pitanju paše u šumama
treba posvetiti naročitu pažnju. Paša se zasad mora tolerisati i zato u
šumskom gospodarstvu treba s njome i. računati.


U pogledu vlasništva šuma konačni je cilj podržavljenje svih šuma,
ali! k tome cilju treba ići! evolucionim putem. Ekspropriisati treba samo
za stvarnu potrebu u korist sela i općina. Pridržati imovne općine il
zemljišne zajednice, ali ih temeljito reformirati!. Protivi se diobi većih
šumskih kolektiva na manje privredne skupine. Nastavljajući svojim
radom u Šumarskom Listu (1922., br. 9) protivi se U g r c n o v i ć posvemašnjem
ukidanju privatnog vlastništva na šume, kao i posvemašnjoj
etatizaciji i socijalizaciji šuma. Kaže, da opći nacionalno-ekonomski i
šumsko-politički motivi! nisu došli do izražaja kod agrarne reforme.
Treba utvrditi pravu, a ne sadanju ekonomsku potrebu seljaka, pa za
takovu potrebu ekspropriisati šume. Eksproprijaciju treba svakako izvršiti!
na apsolutnom šumskom zemljištu. Privatna šumsko-industrijska
preduzeća valja zaštititi. Eksproprijaciju vršiti evolucionim putem u
korist države, a ne samoupravnih tijela.


Da vidimo, što je urađeno od 1919. godine dalje a) u pogledu vlasništva,
b) u pogledu gospodarenja i uprave šumama.
Ad a) Prethodnim odredbama za pripremu agrarne reforme od 25.


II. 1919. bilo je propisano, da će: »svi veći šumski kompleksi preći u
svojinu države, pa će zemljoradnici u njima imati pravo na popašu i! drva
za ogrijev i gradu (§ 17),« zatim da se u krajevima, gdje su bivši kmetovi
(podanici) segregacijom oštećeni u korist vlastelina (spahije), ima
na zahtjev oštećenika provesti revizija.
Vidovdanski Ustav (1921. god.) ograničava eksproprijaciju privatnih
velikih šumskih kompleksa u korist države ili samoupravnih tijela
(član 41). Eksproprijacija se može izvršiti! i u korist drugih javnopravnih
tijela. Prema tomu u osnovnom državnom zakonu došlo je do uvaženja
mišljenje šumarskih stručnjaka, da se izvrši eksproprijacija privatnih
velikih šumskih posjeda, dok se revizija segregacija ne spominje.
Ostala traženja nisu došla do izražaja, osim u tom što je organizovana
šumarska služba (1921.), započela revizija dugoročnih ugovora s državom
i podržavljena stručna uprava imovnih općina (1922).


Eksproprijacija Izvršena je u godini 1932—1936 po zakonu o likvidaciji
agrarne reforme." Svi veliki privatni šumski posjedi nisu prešli
u svojinu države, kako je bilo predviđeno prethodnim odredbama za
pripremu agrarne reforme, već su nekoji eksproprisani u korist države,
nekoji u korist samoupravnih tijela (općina), a nekoji u korist skupina
agrarnih interesenata, kolonija i sela. Od velikog šum. posjeda eksproprisano
je oko 25%, dakle ispod onoga, što se predviđalo u godinama
1919. i 1921. (po Prethodnim odredbama i Ustavu). Smatra se, da je s tom
eksproprijacijom državna vlast likvidirala i pitanje revizije segregacije.
Moglo bi se iz toga zaključiti, da potrebe naroda nisu onolike, kako se
to u godini 1919. i 1921. predviđalo. To ne stoji. Agrarna je reforma u
većem dijelu poprimila više politički nego socijalno ekonomski karakter.
Dakle, eksproprijacija velikih šumskih privatnih posjeda izvršena je po


6 Vidi pobliže u Šum. Listu 1937. br. 2 raspravu A. Perušić : Komunalne šume


u Jugoslaviji.
62




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 7     <-- 7 -->        PDF

10) Napokon treba spasiti šume, »jer je narod u Bosni i Hercegovini
izgubio za bivšega režima svaki smisao za zaštitu, održavanje i
njegovanje šuma«. (Vidi projekt Str. 26—28). Tako Bosanci. Najvažnije
agrarno pitanje ne spominju.


Kod izgrađivanja države prvo je bilo pitanje agrarne reforme, odnosno
kako da se s obzirom na seljaštvo regulišu šumsko-posjedovni
odnosi i likvidira ranije nezadovoljavajuće pravno-posjedovno stanje.
Samo šumarstvo kao privredna grana i organizacija šumarske službe
dolazila je u drugi red. Kako smo vidjeli, u pitanju šumskoga vlasništva
vladala su razna gledišta, jedni su za podržavljenje šumskoga vlastništva,
drugi protiv, jedni za eksproprijaciju privatnoga velikoga šumskoga
posjeda, drugi su odlučno protiv toga, dok su treći za etapno, evolutivno
ekspropriisanje. Većina je tražila reviziju segregacije šumskih služnosti,
kako bi svako selo dobilo dovoljnu površinu šuma.


Tako u pogledu šumskoga vlastništva. U pogledu šumskog gospodarstva
šumari iz Hrvatske nisu imali naročitih traženja, dok su´bosanski!
zahtijevali sačuvanje šuma i iskorišćavanje državnih šuma u
vlastitoj režiji. U pogledu uprave šuma vladala je približna jednodušnost,
jer se tražilo podržavljenje stručne šumske uprave u svim šumama bez
obzira na vrst vlasništva. Najbolji šumarski stručnjaci treba da zauzmu
vodeća mjesta u ministarstvu šuma i rudnika, a ljudi bez kvalifikacije
da se uklone, dakle da se izvrši selekcija službenika. Prije svega imaju
se spasiti šume od satiranja.


Nije mi iz stručne štampe poznato, da je u prvim počecima bilo
što pobliže i konkretno izrađeno. Jedino je Bogoslav K o s o v i ć počeo
odmah izrađivati projekt Zakona o reviziji segregacije šumskih služnosti
za teritorij, bivše Vojne Krajine. Neizgrađeno, neodređeno i nejedinstveno
gledanje, a naročito nejedinstvena akcija stručnjaka nije moglaostatil
bez utjecaja i na vodeće političke krugove. Zbog toga je kolebala
i zakonodavna praksa, kako ćemo vidjeti u II dijelu.


Godine 1921. javlja se Dr. A. U g r e n o v i ćD sa prvim realnim
i potpunim prikazom naših šumsko-gospodarskih odnosa i nastojanja.
Kako taj odličan prikaz ima trajnu vrijednost, navesti ću iz njega, naročito
zbog mlađih, najvažnije,


1) Moramo dovesti u sklad interese šumskog gospodarstva s po


trebama zemljoradnika i stočara na jednoj i! potrebama industrije i trgo


vine drvom na drugoj strani.


2) Šira javnost ne vodi! računa o šumarstvu i zato je potrebna


propaganda šumarstva već u osnovnoj školi.


3) Šumarska politika mora biti u skladu s našom agrar, politikom.


4) Pitanje naše šumarske politike mora se jasno prodiskutovati! i


po saslušanju ekonomskih i pravnih stručnjaka udariti smjernice našoj


šumarskoj politici.


5) Pitanje šuma je integralni dio naše agrarne reforme. Seljaku i


stočaru treba osigurati trajno podmirenje svih zbiljnih i opravdanih po


treba na zemljištu, paši (žirovini), stelji (prostirci), ogrijevu i građi. U


krajnjoj nuždi! da se šume na relativnom šumskom zemljištu žrtvuju za


5 Ugrenović : Misli vodilje naše šumarske politike, Zagreb, 1921.


61




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 56     <-- 56 -->        PDF

Naš dakle prvi pogled upućen je na snage van nas, na javnost, na
narod, na političke ljude, na agrarce. Dakle kolaboracija i kompromis.
Samo najuža kolaboracija s najsrodnijim i najbližim granama narodne
privrede i kompromis sa agrarcima može u nečemu ubrzo, a u nečemu
u dužem periodu vremena da ublaži sadanje stanje.


H) Završetak.


Zbog mladih i najmlađih izradio sam ovaj prikaz sa željom da se
iz prošlosti učimo, a u budućnost da pođemo jasno određenim pravcem
koristeći se stečenim iskustvom, trijezno i
ii promišljeno. Za taj put treba
da se valjano organizujemo i spremimo. Koji je taj put, kazat će nam
ga iskusni šumarski političari, a naša je zadaća, da taj put izgradimo i
učvrstimo prema našim životnim odnosima i da ga se čvrsto držimo u
čitavom našem djelovanju. Bez obzira na nova vremena u svijetu, koja
dolaze ii u naš novi unutrašnji državni život, zbog čega ovaj prikaz gubi
na svojoj aktuelnosti, poslužit će on ipak kao historijski prilog upoznavanju
vremena i odnosa, u kojima se razvijalo naše šumarstvo kroz proteklih
prvih 20 godina našega zajedničkoga državnoga života. Prikaz
je izgrađen u najboljem nastojanju, da ne klonemo, već da svoju struku
izvučemo iz tradicionalne izolovanostil, a šumarsku službu iz letargije,
u kojoj se već preko 20 godina nalazi, s jedinom željom, da iz štetne
izolovanosti i! učmalosti pređemo na polje saradnje i kompromisa, a po
tom krenemo naprijed.


Nastojao sam da zadržim načelnost i objektivnost. Iz moje se duše
teško otkidao svaki prigovor, alii vodio sam se jednim: gledati istini u
oči, izići iz opasne zablude. Mi smo zemlja, koja se može vrlo dobro
obrađivati, dakle upravo predestinirana, da je iskorišćuje jači, kulturniji
i organizovaniji. Ako ne organizujemo sve naše privredne grane i
ne skupimo sve naše snage da putem racionalizacije makar i silom
dignemo svoju poljoprivredu i trgovinu, a u prvom redu javnu administraciju,
onda će doći »viša sila«, koja će razoriti sve naše tekovine i
stvoriti u gospodarskom životu novi svijet novih ideja i novih smjerova.


RESUME


L´auteur regarde en retrospection le developpemetit de notre economie forestiere
d´apres la gratide guerre. Cc developpement ne le satisfait ipas et il propose de diverses
mesures amelioratives.


110




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 6     <-- 6 -->        PDF

Beograd. U novoj su državi odlučujuća mjesta u ministarstvu odmah
zauzeli ljudi, koje se nije moglo smatrati najboljim stručnjacima, a nekoji
od njih nisu imali potrebne stručne kvalifikacije, dok su bolji ostalu podređeni!
da budu dobri radnici. S 1 a p n i č a r se protivi! diobi imovnih
općina na sela i općine, predlaže da se potrebne šume kupe od države,
a uprava podržavi.


Kao najvažniji i prvi! zadatak smatrao sam u ono vrijeme,8 da se
ima regulisati odnos seljaka zemljoradnika prema šumi ülil drugim riječima,
organilzovati i izgraditi narodno, seljačko šumsko gospodarstvo.
Imao sam u vidu nesređeno stanje seljačkoga šumskoga i pašnjačkog
gospodarstva: zemljišne zajednice sa šumama, drvljem obraslim pašnjacima
i posve zapuštenim pašnjacima, pa imovne općine, velike privatne
šume, državne, u kojima se taj narod na razne načine i od zgode do
zgode koristio prema volji! vlasnika. Znao sam, da seljak gotovo svuda
u državi pored drveta iz svoje šume treba i! pašu, a prema potrebi i
zemlju za obrađivanje, dakle da narod očekuje u novoj državi takovo
gospodarenje svojim i ostalim šumama, kako će on uz njih primati ono,
što mu neophodno treba kao popuna u svojem gospodarstvu. Tomu
cilju treba da posluže u prvom redu državne, pa crkvene i konačno
privatne šume. To općinsko, narodno šumarstvo imalo je biti u državnoj
stručnoj upravi. Preostale državne, crkvene i privatne šume ima da
služe obrtu, industriji i trgovini.


Bosanski šumari i šumarski! inžinjeril na svojoj skupštini 2. februara
1919. god.4 zatražili su prije svega privredno jedinstvo, a po tom il jedinstveno
šumarstvo i smatrajuć ga jednom od najvažnijih grana narodne
privrede u Bosni i Herceeovini postavili su ove principe:


1) Mali se šumski posjed izlučuje iz pojma šume.
2) Velike šumske površine moraju biti! javno vlasništvo, državno
ili općinsko. Treba priznati! ograničeno pravo odštete za oduzetu šumu.
Sve općinske šume treba izlučiti iz državnih, ali zadržati upravu u
državnim rukama, dok općine budu sposobne za samoupravu.
3) Šume na apsolutnom šumskom zemljištu treba trajno sačuvati
za šumsku produkciju.
4) Postepeno treba prelaziti na iskorišćavanje šuma u državnoj
režiji, inače država ima participirati! i pravo kontrolisati preduzeće. Čisti


dobitak ima se dijeliti i! radnicima.


5) Sve koncesije i ugovore treba proglasiti spornima.


6) Ima se zavesti! kolegijalni! sistem u upravi.


7) Ima se vršiti selekcija službenika po sposobnosti, radinosti


moralu.


8) U jedinstvenu stručnu organizaciju treba uzeti i sve radnike i


građane, koji se interesuju šumskim poslovima.


9) Ima se pojačati niži personal i oboružati. Sačuvati! treba naj


prije šume.


3 Prilog organizaciji šumskoga gospodarstva u našoj državi. Jugosl. njiva 1919.


br. 33 i 34. Šum. List 10—12 (1919.)


4 Vidi: Projekt za organizaciju šumarstva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca


i nacrt za uređenje šumske službe u Bosni, i Hercegovini.


60




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 5     <-- 5 -->        PDF

Nije mi poznato, da smo godine 1918. u svoju zajedničku državu
ušli! spremni, sa izgrađenim šumsko-političkim i! šumsko-privrednim programom.
Zbog ratne cenzure nije se moglo o tome da piše. Istom pod
kraj 1918 godine počeli su se u našem Šumarskom Listu javljati prvi
glasovi o šumsko-posjedovnim odnosima i organizaciji šumarstva i šumske
privrede.


Dr. Gjuro N e n a d i ć govoreći prije 1. XII. 1918. g. o »Zadaći i
ciljevima našega šumskoga gospodarstva« ističe, da je uporedo sa pošumljavanjem
krša potrebno raseljavati narod sa krša u Slavoniju, a
upravu racionalizirati, da latifundijä treba da nestane, jer gdje se ona
prostoru, tu siromaštvo vlada. Citira Dimitza, koji je rekao, da u planinskim
krajevima na granama šumskoga drveća vise livade i oranice.
(Vidi Šumarski list 1918. br. 11 i 12). Dr. A. P e t r a č i ć izražava nadu,
da će se u zajedničkoj državi1, u kojoj su šumsko-gospodarske prilike
raznovrsne, raditi udvostručenim snagama po jednom stalnom sistemu
oko podizanja i unapređenja šuma i šumskog gospodarstva (Š. L. 1918.
br. 11 i 12). Po Srećku Maj eru (Mađarević) treba sve šume uzeti
u državnu upravu s konačnim ciljom da se podržavi vlasništvo šuma.
(Š. L. 1919. br. 1 i 2)


Na sjednici! odbora Šumarskoga društva od 8-H-1919. vladalo je
mišljenje, da svako selo treba da dobije dovoljno šume, a sa šumama
da upravlia država po svojim stručnim šumarskim organima. Ta dotacija
sela šumom da se izvrši na račun vlastelinskih i crkvenih šuma,
imovne općine da se kompletiraju na račun državnih šuma, a ostatak
vlastelinskih i crkvenih šuma da uz oštetu preuzme država. Nekoji su
se odbornici izjavili protiv postojećega kapitalističkog poretka, jer se
»danas sve očekuje od državnoga i kolektivnoga rada«. N e n a d i ć je
zagovarao ne reorganizaciju, nego dezorganizaciju odnosno diobu imovnih
općina na općine i sela. Ante Abramovi ć smatra potrebnim da
se izvrši segregacija šuma vlastelinskih i državnih u korist zemljišnih
zajednica i imovnih općina. (Š. L. 1919 br. 3 i 4), a Mihovil M a r k i ć,
da se s obzirom na prilike gornje krajine izvrši revizija segregacije šumskih
služnosti, urede šume i izvrši kolonizacija tamošnjega prenapučenoga
stanovništva (Š. L. 1919. br. 7 i 8), Dragutin N a n i c i n i prikazao
je 1898. god., kako su imovne općine prikraćene diobom i zato predlagao
reviziju segregacije, a 1914 god. zagovarao sam njihovu radikalnu
reorganizaciju.2


Vilim D o j k o v i ć protivi se podržavljenju šuma, ali je za podržavljenje
stručne uprave svih šuma. Ako se privatni veliki! posjedi podržave,
treba vlasnike za to premjereno odštetiti. Protivi se reviziji
segregacije (Š. L. 1919. br. 7 i! 8). Anonimni jedan pisac protestuje zbog
loše organizacije Ministarstva šuma i rudnika. Državne šume u Hrvat-´
skoj trebalo je vratiti narodu kao zemaljske šume i staviti ih pod
pokrajinsku upravu, a ne upravu državnih šuma prenijeti iz Pešte u


2 imovne


Drag. Nanjcini : Krajiške općine hrv. slav. Vojnoj Krajini. Zagreb u1898. god.
Andr. Perušić : Krajiške imovne općine i pitanje njihove reorganizacije.
Hrv. Pokret, Zagreb 1914. god.
59




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 4     <-- 4 -->        PDF




Poduzetnički! ili posjedovni oblici u šumskom i! drvnom gospodarstvu
različni su. Kad jedno poduzeće producira sirovine, a istovremeno
i industrijski! i kemijski prerađuje drvo il trguje, kaže se, da je organizovano
po principu vertikalne kombinacije uli intergracije (kod nas n. pr.


S. H. Gutman d. d.). Radi li se o razlučnom gospodarenju jednakih produkcionih
grana, onda je to organizacija po principu horizontalne kombinacije
ili diferencijacije (kod nas veliku šumski posjednici, koji samo
produciraju sirovinu).
Oblici šumskog gospodarenja poznati su (visoki, srednji!, sitni).
Narodno-gospodarski efekat šumskog i drvnog gospodarstva očituje se:
u vlastitoj produkciji zemlje, u novcu, u izvozu i potrošnji. Narodnogospodarski!
efekat vanjske trgovine dolazi do izražaja u bilansi šum.
trgovine. Vlastitu produkciju sirovine treba osigurati (kalamiteti, krediti)
i pospješiti naučnim metodama rada i razumnim gospodarenjem. Kao
konkretni! zadaci budućeg šumskog gospodarstva postavljeni su općenito
ukratko ovi: održanje i razumno uskorišćavanje šuma.


U širem smislu šumsko-gospodarska politika raščlanjena je ovako:


I) na šum. gospodarsku politiku u užem (pravom) smislu, ja bi! ju
nazvao produkcionom politikom, i II) na politiku trgovinsku, saobraćajnu
i! šumsko-industrijsku.


Ad I) U užem smislu ta politika predviđa tri grupe šumsko-političkih
sredstava, kojima se državna vlast služi: 1) da sama država izvodi
utvrđene šumsko-političke smjernice, 2) da te smjernice propiše zakonskim
prisilnim mjerama i 3) da se utječe na volju vlastnika šume.


Ad 1) Izvođenje po državi bilo bi idealno, kad bi sve šume bile
državne.


Ad 2) Regulisanje odnosa šumskoga gospodarstva zakonskim prisilnim
mjerama zavisi! o vladajućem gospodarskopolitičkom sistemu i o
gospodarskom duhu. Te su zakonske mjere ili uslovne ili bezuslovne, a
prema predmetu dijele se:


a) na one, koje regulišu diobu šumskoga posjeda (zabrana dijelenja
ili dozvola vlasti); b) na one, koje regulišu šum. gospodarske odnose
uopće (zaštitne šume, servituti...); c) na one, koje ih regulišu bez
obzira na oblik posjeda (komunalne, privatne šume, zabrane krčenja,
diobe, dužnost pošumljavanja, gospodarenje po osnovi...).


Ad 3) Mjere, kojima se nastoji djelovati na volju onoga, koji gospodari
šumom, jesu (između ostalih): staranje o šumskom pomlatku,
daljnje obrazovanje sadanje stručne generacije, davanje savjeta privatnim
šumoposjednicima, pomoć u materijalu, šumsko sjemenje, sadnice ...


Prikaz naše šumsko(drvno)trgovinske, saobraćajne i industrijske
politike ostavljam za sad po strani.


To što je općenito rečeno, pretpostavlja normalno stanje šumarstva
u jednoj zemlji t. j. stanje, u kojem se šumska kultura nalazi barem
na onim prostorima, gdje nema mjesta drugoj (višoj) kulturi zemljišta i
gdje su šumsko-posjedovni odnosi koliko toliko normalizovanl. Pretpostavlja
se dakle, da su agrarno-pravni i ekonomski odnosi već sređeni.
(Kod nas još nisu, a uvjerio sam se, da nisu nil u Njemačkoj, iako su
Nijemci za to imali više vremena i mogućnosti! nego mi. Zato moram u
svojem izlaganju da prijeđem pomenuti okvir normalne šumarske politike
i obuhvatim i naše agrarno-političko stanje.


58




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 3     <-- 3 -->        PDF




ŠUMARSKI l i ST


GOD. 64. FEBRUAR-MART 1940.


Ing. A. PERUŠIĆ (Zagreb):


IZ NAŠE ŠUMARSKE POLITIKE


(REFLEXIONS SUR NOTRE POLITIQUE FORESTIERE)


Prije nego što uđem u sam prikaz, smatram potrebnim da ukratko
podsjeti´m na opća načela šumarske politike,1 potom da prijeđem na naš
šumsko-politički rad kroz ovo 20 godina. Pokušao sam ispitati uzroke i
razloge poteškoćama, s kojima se borimo, i potražiti puteve il mjere, za
koje smatram da bi mogle popraviti sadanje stanje.


Šumarska je politika dio narodno-gospodarske politike. Cilj joj je
iznalaženje mjera za postignuće pravilno shvaćenoga i valjano postavljenoga
šumsko-gospodarskoga cilja. Ona se dijeli! u dva dijela: u pripremni,
koji nam pokazuje konkretno gospodarsko stanje, i glavni, koji! obuhvata
smjernice il mjere rada u budućnosti. Kao cilj kulture šuma imao bi da se
postavi1: postignuće najvišega rentabiliteta u šumskoj industriji i trgovini.
U šumskom gospodarstvu — kao ii u kulturi zemlje uopće — ne može se
postaviti taj cilj, jer je djelovanje čovjeka u tom pravcu drugačije i
komplikovanije. Osim u zemljoradnji nema ni u jednoj drugoj privrednoj
grani toliko vangospodarskih utjecaja (javni interesi, zaštitne šume),
koji tako znatnu ulogu igraju, kao što je to slučaj u šumskom gospodarstvu.


Imajući! u vidu razne posjedovne oblike susrećemo tri! zadatka šum.
gospodarstva: da se pokrije vlastita potreba (mali šum. posjed), da se
osigura potrajnost u materijalnim ilii novčanim prihodima (državne, komunalne,
crkvene šume) il da se postigne najviši! rentabilitet. Opći narodno-
gospodarski zadatak je u tomu, da se pokrije potreba narodnoga
gospodarstva dotične državne zajednice iz vlastitih šuma. Te šume
podmiruju i! individualne i kolektivne potrebe. Kolektivne koristi iz šume
zadovoljavaju se na pasivan način. Zovu ih i socijalnim potrebama. Zato
se za takove šume brine cjelina. Motiv te brige je javni! interes (utjecaj
šuma na klimu, na oborine, na zdravlje ...). Do jačega izražaja dolazi
zadovoljenje individualnih potreba. Pri tom dolaze u obzir prirodni i
ekonomski! uslovi. Prirodni su dobivanje sirovina, koje služe čovjeku
ilil neposredno ili u formi industrijskih prerađevina, te Čine stoga predmet
drvne trgovine. Ekonomski su u zaposlenju ljudi bilo pojedinačno
bilo organizovanih.


1 Dr. .. W. Web e r: Forstwirstchaftlichc Politik, Neudam 1926. g.
Dr. H. Weber : Handbuch der Forstwissenschaft. Auflage IV. str. 262—750.


57




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 29     <-- 29 -->        PDF

poštenim čak i boljim. Ovo se psihološko stanje pogoršava još s tim, što
je u državnoj šumarskoj službi izčezla tačno određena odgovornost.
Strah od afera i averzija prema računskim kontrolama, a naročito međusobno
nepovjerenje činovnika parališe aktivan i konstruktivan rad.


Danas, osobito poslije 6. I. 1929. godine, Šumarsko društvo životari
paralizovano, jer se pored svega naprezanja uprave, pored svih prcdloga
i sugestija vlastima ne zapaža nikakva znatnija reakcija. Godišnje se
skupštine jedva mogu održavati zbog maloga broja učesnika.


Nosioci šumarske politike najbolja su propaganda šumarstva. Zato
ti nosioci, počam od načelnika sve do čuvara šuma, treba da su pravi
apostoli1. Mnogi nosioci šumarstva kroz ova dva decenija nisu mogli ni
u čemu poslužiti toj misiji i! propagandi. I doklegod se lični odnosi ne
izmijene, šumarstvo će stalno ići samo unatrag, pa ma kakva se propaganda
organizovala. Bez obzira na to kod nas ne postoji smišljena propaganda
šumarstva. Ali treba da budemo spremni za bolja vremena, kad
će propaganda bitil is te kako potrebna, ali i korisna. U centralnom nadleštvu
treba da postoji poseban ured za propagandu sa naročito spremnim
personalom za štampu, film, radio i predavanja.


Šumarstvo je mlada struka, koja probija led ulazeći u život. U
sklopu narodne privrede ima mnogo neprijatelja, jer zadire u njihovu
interesnu sferu. Zato je neprestano u borbi. Borci treba da su birani,
najbolji između dobrih. Osim toga ti i takovi borci treba da udu u sve
političke partije, u svaku važniju društvenu organizaciju, treba da budu


o svemu točno obaviješteni, da rade i! brane se, a po potrebi i da napadaju.
Treba ulaziti i u protivnički tabor. To znači, treba da se iziđe iz
poznate naše šumarske izolovanosti! i treba se povezati sa ostalim
svijetom.
Za sadanji naš dosta niski stepen šumarske privrede potrebnije su
niže šumarske i dobre lugarske škole nego dva fakulteta. Pitanje dvaju
Hi čak ii trećega fakulteta pitanje je više lične nego stvarne potrebe.
Čast Nijemcima, ali mi imamo svoje odnose i svoje potrebe. Prema Njemačkoj,
za nas su ii dva fakulteta nepotrebna.


Pitanje diobe (parcelacije ii atomiziranja) šuma još se uvijek
raspravlja, jer nisu doneseni specijalni zakonski propisi predviđeni u
§ 106 z. š., i ako su til propisi za krš prijeko potrebni. Šumsko se zadrugarstvo
ne nalazi nii u počecima. Zakon o privrednim zadrugama donesen
je, a da nije uopće tangirao šumske zadruge (§ 160 z. š.). Velik broj
selskih šuma i zemljišnih zajednica mogao bi se koristiti barem zadružnim
čuvanjem šuma (§ 107—111). Nije donesen ni! poseban zakon o
načinu arondacije, o otkupu enklava i šumskih službenosti kao i o komasaciji
raštrkanih šumskih parcela nedržavnih šuma (§ 112). Potrebno je
otvoriti srednju šumarsku školu s javnim karakterom, čiji bi pitomci
radili! na pošumljavanju krševa i golijeti (§ 117 z. š.).


D) Šumska uprava. Danas je već i kod nas dosta iskristalizirano
mišljenje, da se u kulturi! šuma ima posao podijeliti na dvije osnovne
akcije: na skrb vlasti oko stvaranja i unapređenja kulture šuma, pravilne
raspodjele unutrašnjeg i vanjskog prometa sa šumskim proizvodima, a
s druge strane na neposredno staranje oko proizvodnje i iskorišćavanja
zrelih produkata, ali izvan organizacionoga sklopa javne državne
uprave, pod nadzorom države. Prva spada u opću ekonomsku politiku


83




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 30     <-- 30 -->        PDF

države, druga u neposredno, ali slobodno upravljanje šumama. Kod nas
su sve šume osim privatnih neposredno ili posredno u sklopu javne,
državne uprave i prema tomu u svojem djelovanju i1 suViše su bile
zavisne od momentane vladajuće političke stranke. Proživljavali smo
svi, a mnogi su i na svojim leđima iskusili blagodati minulih režima. Ali
ima i na nama krivice i jedno se od drugoga ne može dijeliti.


Pretpostavka zakonodavca, koji za stručno upravljanje šumama
traži fakultetsku spremu (§ 132), da će se logički prema toj stručnoj
spremi zavesti i odgovarajući šumsko-upravni (tzv. nadšumarski) sistem,
nije se ispunila, jer još i danas, poslije 40-godišnjeg opstanka koje šum.
akademije koje pak fakulteta u Zagrebu, a do blizu 20-godišnjeg
opstanka šum. fakulteta u Beogradu, šef. šum. uprave i u državnom, a
dobrim dijelom i u komunalnom šumarstvu, tek je izvršni organ središnjega
ureda i vrši poslove staroga revirnoga šumara, računarca i
manipulanta. Pored toga »istočnoga grijeha« i naša uprava nije zadovoljavala
sam po sebi, jer nije provedena racionalna organizacija rada
i koordinacija stručnih snaga, a izbor osoblja i onako nije bio u našim
rukama. Zato stručni rad nema očekivanoga efekta. Uprava sa šumama
paralizovana je više štetnim nego korisnim utjecajima sa strane. Imamo
sve moguće, pa i dobre zakone, ali se ti zakoni nisu primjenjivali´ svagdje
i u svakom slučaju pravilno, a nekoji se negdje i nekad nisu uopće primjenjivali
nikako. Kakovo je bilo gledanje na opću šumarsku administraciju
sa najviših mjesta, dokazala su mnoga gg. ministri šuma i rudnika,
a to nam je svima poznato.


Rad šumarskih referenata kod općih upravnih vlasti u većem je
dijelu države, sticajem prilika, ograničen: a) na kancelarijski rad, statistiku
i obračunavanje šumskih prijavnica i b) na brigu oko rasadnika
i u vezi s tim oko pošumljavanja izdvojenih golijeti, dakle u najvećem
dijelu na tehničko-pomoćni posao, a za taj ne treba fakultetsko obrazovanje.
Zato većina njih nije u mogućnosti, da vrši svoj prvi zadatak,
a kamo li da bi se oni: kao stručni upravitelji valjano starali o svirn
šumama pod osobitim javnim nadzorom. Za to je tu i tamo, ihače u
načelu dobro kombinirano, upravljanje sa državnim i nedržavnim šumama
u jednom licu redovno od manje koristi za nedržavne šume. Taj
osnovni i aktuelni zadatak sreskih šumarskih referenata bi bio: 1) da u
prvom redu i svim silama rade na sačuvanju postojećih šuma, a istom
kad je to postignuto, da se staraju o podizanju, o uređenju i o pravilnom
iskorišćavanju šuma; 2) da što intenzivnije porade na pošumljavanju u
onim krajevima, gdje je prestalo satiranje šuma, jer pošumljavati ondje,
gdje se šuma satire, zaista nema smisla.


Sreske šumarske referente treba osloboditi! neredovnih, a osobito
kancelarijskih manipulativnih poslova, kako bi se mogli posvetiti svojem
prvom i osnovnom zadatku. Sreski šumarski referenti: mahom su mladi
ljudi, katkad i bez ispita, često prepušteni sami sebi. Kako će ti mladi
ljudi da budu protagonisti šumarstva u krajevima, gdje je razumno
šumarstvo u očima javnosti, inteligencije i predstavnika naroda, a pogdjegdje
i predstavnika vlasti strano, nepoznato i zato manje privlačno.
Dok se sve te zapreke ne uklone, smatram, da je uzaludan onaj inače
mogući rad šumskih organa (stručni savjeti referenta, propaganda, pošumljavanje),
kojim oni hoće da indirektnim putem sačuvaju i unaprijede
šumarstvo.


84




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 31     <-- 31 -->        PDF

Čuvanje seljačkih šuma jedno je od najhitnijih ii bolnih pitanja,
pitanje teško i složeno. Njegovom se rješavanju pristupilo Uredbom o
čuvarima nedržavnih šuma iz 1938. g., na što sam se zasebno osvrnuo


o Šumarskom listu 1938. g. br. 12. Čuvari općinskih i selskih šuma kao
i mnogih komunalnih šuma često su bez zakonske kvalifikacije, katkada
i bez potrebnih moralnih kvalifikacija. Dešava se, da ne dobivaju ni
malu plaću. U nekim krajevima čuva pojedinac općinsku ili selsku šumu,
dok ne odradi općinsku prirez, a kad ga odradi, ponudi se za čuvara
drugi seljanin. Čuvari se mijenjaju često bez opravdanoga razloga, bez
znanja i utjecaja stručnoga upravitelja. Zato organi sudskih i upravnih
vlasti u mnogim krajevima ne gledaju na čuvarsko osoblje s punim
povjerenjem. To je zapaženo i u krajevima sa šumarskom tradicijom. Ako
se organizacija službe i valjano provede, to će se stanje samo s vremenom
popraviti, a normalizirati se ne će, dok politički! ljudi budu vlast nad
vlastima.
Ovako je u šumarskoj službi! kod općih upravnih vlasti u najvećem
dijelu države. Kod uprave državnim šumama potrebna je također temeljita
opća reorganizacija u samom sistemu, prema tome i reorganizacija
rada i rasporeda personala. Kod direkcija državnih šuma (kao ii
šuma imovnih općina) mnogi činovnici inženjeri; ne bii smjeli da gube
vrijeme pregledavanjem mjesečnih prodajnih popisa, sitnih dražbenih
zapisnika, nestručnih stvari, ispod kojih napisu »Stručno ispitao ing. N.«
Mnoge visoke činovnike šumarske inženjere i! bez obzira na izmjenu
upravnoga sistema treba odmah osloboditi takovoga »stručnoga« i ostaloga
manipulativnoga rada i! te poslove treba prepustiti dobrim manipulantima.
Zbog takovoga rada kao da se ne buni ponos šum. inženjera,
a govori se stalno, kako nemamo dovoljno inženjera. Otvoreno kažem,
da je ovakovo neekonomično zaposlenje stručnoga osoblja u svim direkcijama
državnih šuma i imovnih općina za državu i za narod pravo
rasipavanje stručne snage i novca. Ni ugledu struke to ne služi. Povećavanjem
rada u režiji povećavati će se kod šumskih uprava i to zlo.


Uvažimo li, da se naši unutrašnji nezdravi politički odnosi odražavaju
osobito na izboru i na davanju i najmanjega položaja, te da se
direktori direkcija, nepoćudni političkim ljudima, premještaju ministarstvu
za referente, dok njihovi nekadanji praktikanti postaju šefovi
odsjeka u tom ministarstvu, razumljivo je, zašto ministarstvo ne privlači.
U ministarstvu ima stručnjaka na visokom položaju, koji nemaju
potrebne prakse, već su ekspres-praksu pokušali steći u ambulanci, a
ima ih također koji ne čitaju ni Šumarski list, već rade po »zdravoj pameti
« i službenom auktoritetu. Na visoki službeni položaj dolazila su i
stručna lica, koja se u vrlo primitivnim stručnim prilikama nisu mogla
ni izgrađivati i zato nisu mogla da se snađu u novim dosta raznorodnim
zamršenim odnosima u današnjem šumsko-privrednom prelaznom dobu
i da dadu ono, što od njih struka i narod s punim pravom očekuje.
Takovi se, po principu samoodržanja, nužno oslanjaju i rade po zahtjevu
vladajuće partije. Na važne položaje dolaze kadkad invalidi, koji ne
mogu pješačiti ili od kuće duže izostajati. Bježe od svoje šume kao koji
direktor državne željeznice, komu »škodi« vožnja u vagonu. Kao da je
šuma petrefakt, a ne živi organizam, nad kojim treba da neprestano
bdije oko gospodara. Ljudi, koji su se izgradili u upravnoj službi, lakoćom
se prebacuju državnoj šumskoj upravi, da tamo ekonomišu


85




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 33     <-- 33 -->        PDF

općem upravnom postupku. Inače ćemo ponovno pod jaram pravnika.
Šumarski činovnici kod općih upravnih vlasti i u vrhovnom šumarskom
nadzoru morati će ili da posjećuju tečajeve iz zakona o općem upravnom
postupku, kako bil bili sposobni da i formalno-procesualnu stranu akta
pravilno mogu ocijeniti, ili da svaki upravni! akt rješavaju pravnici po
prethodno zatraženom stručnom šumarskom mišljenju. Ili, ili, jer se
ovako, kako je sad, administracija sve više komplicira, čak upropašćuje.
(Vidi A. Perušić : Zakon o općem upravnom postupku u oblasti šumarstva
u Šum. Listu 1939. god. br. 1 i raspravu ."Imovne općine i zakon
o općem upravnom postupku, u Mjesečniku pravničkoga društva, 1938.
god. br. 10 i 11). Dok se to ne sredi, treba namjestiti kod svake banske
uprave u odsjeku za šumarstvo barem jednoga pravnika upravnoga
činovnika sa 10 do 15 godina vrlo dobre upravne, a ne sudačke prakse,
»jer za dobroga upravno-pravnoga činovnika trebaju veće kvalifikacije
nego za sudca« (Dr. F. Goršić).


Da bi se mogao postići! bolji financijski, ekonomski i tehnički! efekat,
naročito veći efekat u šumskom gospodarstvu, potrebna je ekonomska
uprava, koja će znati organizovati rad u granicama postavljenih pravila.
Uporedi li se organizacija rada jednog modernog gospodarskog preduzeća
sa jednom ekonomijom, koja je u javnoj upravi, onda ne može,
a da se ne usklikne: »difficile est satiram non scribere«! Kod nas se ne
pazi ni na školovanje radnika ni na selekciju ni na postavljanje njegovo
na mjesto, na kojem će najbolje da odgovara, a nema ni dobrih koordinatora
rada. S problemom starješine nitko se još u javnoj službi ne bavi.
Iz vrlo interesantne rasprave ing. M. V a s i 1 j e v i ć .,1. koju treba svaki
šumarski činovnik da pročita, prenosim o tomu zbog mladih, za sad
samo ovo:


»Koordiniranje svih napora kod jednoga rada težak je zadatak,
naročito ako je zajednica velika, a nekoordinirane ima za prvu posljedicu
uzaludno trošenje napora i velike štete. Čim čovjek ovaj napor
udruži sa još jednim čovjekom (šef i referent), on mora svoj rad da
podešava radu svoga druga, da bi zajednički rad bio koristan«.


»Skoro polovica uloženih napora u američkoj industriji ide na čistu
štetu samo za to što koordinacioni problemi ne dobijaju u radu uvijek
ono riješenje, koje se pri današnjem stanju nauke može postići. A američka
industrija je ipak jedna od najbolje organizovanih industrija na
svijetu. Može se onda zamisliti, kako izgledaju procenti gubitka u drugim
poslovima u svijetu, gdje je organizovanost očigledno još slabija«.


»Zapovijedanje sebi najveće je zapovijedanje,« rekao je Seneka.
Da starješina u svome vlastitom poslovanju vidi svoje nedostatke, potrebne
su mu vrlo visoke moralne osobine, jer opća je ljudska slabost
ne mjeriti svoja djela istom mjerom kao tuđa. Starješini su moralne
osobine mnogo potrebnije nego njegovom potčinjenom, jer za pogreške
mladih postoji starješina da izvrši popravku, dok starješina nad sobom
nema sličan korektiv. Osim toga vidjeli smo da pogreška mladih nikad
nema onu važnost, koju ima pogreška starješine, pa je po krajnji ishod
stvari neophodno da starješina što manje griješi. Jer lutanje mlađeg


17 Ing. .. Vasiljević : Problem starješine u mjesečniku Matica rada, Beograd
1938., broj 6 i 7, strana 85.


87




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 35     <-- 35 -->        PDF

posao nije racionalno organiziran i podijeljen i radne su sile porazbacane
uzduž i poprijeko bez ikakovoga sistema. Svojim sam izlaganjem to dovoljno
ilustrirao. Naša je kulturna zaostalost još dosta velika, radna
snaga i suviše jeftina, a ogromni mrtvi kapitali leže neiskorišćeni. Mi
smo još dobrim dijelom zemlja stočara, a stočar ne može da bude nego
stočar. U državnu službu ulaziti će sve lošije i zavisnije osoblje, jer će
privatna poduzeća apsorbirati! najbolje radništvo, koje će biti bolje
plaćeno i mirnije u svojem radu, a svakako manje zavisno od partijskih
utjecaja.


Opsežni prikaz nauke o upravi šumama vidi u knjizi Dr. M. Marinovića.
17a


E) Razni, zakoni kao krivični i građanski, zatim upravni i specijalni
za neke vrste ekonomskih organizacija, naročito pak zakon o šumama,
čija kaznena naređenja propisuju vrst i opseg kazne i visinu odštete,
štite šumu kao stvarno dobro i od napada samoga vlasnika šume i od
napada sa strane (trećih lica i prirode). Kaznena naređenja (§§ 141—179)
većim su dijelom bez efekta, jer se šume sve više upropašćuju, a česte
amnestije i abolicije to stanje pogoršavaju u velikoj mjeri, jer i upravne
i sudske vlasti u krajevima, gdje se šume mnogo satiru, ne žure se sa
postupkom čekajući ukaz o amnestiji, da likvidira zaostatke. Kaznene
sankcije jednake su za cijelu državu, za sve odnose. Držim, da se ne bi
protivilo duhu krivičnoga zakonika, kad bi zakon o šumama činio razliku
u postupku sa šumama na kršu, sa šumama zaštitnim, sa šumama na
apsolutnom šumskom tlu i sa onima na relativnom. Ne može se jednakom
mjerom mjeriti i kopanje živoga korjena (iz kojega još tjeraju
izbojci) krampom na kršu i isto takav rad u ravnoj Posavini. Objekte
treba rajonirati i u tu svrhu treba donijeti zaseban šumsko-policijski
zakon. Šume na kršu, zaštitne šume, pa i šume na apsolutnom šumskom
tlu (dakle i državne) nisu samo privatna svojina, već služe i javnim interesima,
a kazne za oštećivanje tih dobara treba da se i vrše. Općenito
uzeto, kazne su previsoke i treba ih sniziti, pa će se lakše i vršiti, a
šume manje napadati.


Vršeći! nadzornu službu opazio sam, da se upravno-krivični referent
i sudac upuštaju u ocjenu i ostalih elemenata potrebnih za dono^šenje
osude, jer se često ravnaju i prema stanju čitave šumske privrede,
prema ljudima, koji ju predstavljaju, prema ugledu struke i ljudi u dotičnoj
sredini, osobito pak prema moralnim kvalifikacijama šumarskoga
i čuvarskoga osoblja, koje istupa u svojstvu svjedoka. U Srbiji su mi
se mlađi kolege žalili na teške prilike, u kojima rade, na mlitav rad
vlasti i sudova kod rasprava o šumskim štetama. Govorio sam i sa krivičnim
referentima i sudcima o tome, ali se nisam mogao uvjeriti, da
će se njihovo mišljenje skoro promijeniti na bolje.


I sam postupak šumarskih organa treba podvrći čestoj il strogoj
reviziji. Kako ćemo podići ugled našoj struci i šumarstvu u zemlji, kad
se i pored toga neke šum. uprave služe upravo drakonskim sredstvima.
Tako uprava parka Topčider primjenjuje zakon o šumama, i ako šume
u tom parku nisu namijenjene uzgoju šumskog drveća. Prema tomu


l5a Vidi i Henr y Fayol : Administration industrielle et genćrale, odnosno
Dr. M. Mar in ovi ć: Osnovi nauke o upravi sa šumama, Beograd 1939.


89




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 37     <-- 37 -->        PDF

stva nije bilo, a gdje je ono kao takovo postojalo, nije pošlo naprijed.
Prema tomu nije se mogla u punoj mjeri razviti pozitivna djelatnost u
svim pravcima i u svim područjima šumarstva naše države, kako je to
zakonodavac očekivao. Po mišljenju pak upućenih šumarskih krugova
iz čitave države naše se šumarstvo poslije 20 godina nalazu u težem
položaju nego pred 20 godina. Šumarska generacija, koja odlazi, predati
će pred 20 godina primljenu baštinu mladima u naslijeđe u gorem stanju,
nego što ju je primila.


Pri iznošenju činjeničkoga stanja treba biti na čistu a tom, što je
objektivna istina, a kakovo je subjektivno javno mišljenje. Sve činjenice,
što sam ih opazio i saznao, podvrgao sam kritici. Pazio sam na
to da razlikujem, što su točna opažanja i saznanja, a što fantastično generalisanje.
Nastojao sam da cijenim podjednako i kvantitativnu i kvalitativnu
stranu pitanja (šuma ima mnogo, ali slabo vrijednih). Nastojao
da hladno proučim predmet i da prelazim preko emocionalnih spekulacija,
koje su mi se kao čovjeku nametale, jer sam daleko od spekulacije
sa činjenicama bilo u koju svrhu, naročito ličnu. Izbjegavao sam postavljanje
željenoga pravca umjesto stvarnoga, nastojao sam da se pozabavim
činjenicma, koje bi bile u stanju da kažu istinu. Nosioci šumarstva
i šumarske privrede nisu dakle uspjeli u svojem nastojanju sve i pored
toga što je možda rijetko koja struka imala toliko oduševljenih boraca
kao šumarstvo. Uložen je znatan trud, utrošena velika energija, ali rezultati
ne mogu zadovoljiti. Nešto nije bilo u redu: ili akcija nije bila
valjano organizovana ili je to bila, ali nije valjano sprovodena. Inače se
ne može razumjeti sadanje stanje.


III.
Pokušajmo naći i analizirati uzroke tomu nezadovoljavajućem


stanju: nestajanju šuma i državnih (u Bosni) i nedržavnih u cijeloj državi,


nerazumnom postupku sa šumama, poteškoćama naše šumske uprave i


nadzora u nastojanju, da se šume sačuvaju, urede i racionalno isko


rišćuju, a golijeti i krš da se pošumljuju.


1) Jedan od osnovnih uzroka, koji neće skoro prestati, to je sadanja


pravna svijest našega naroda o šumi, kako seljaka tako nažalost i in


teligencije.


U najvećem dijelu države, gdjegod su šume u državnom ili komunalnom
vlasništvu i u njima organizovana stručna uprava i čuvanje, ti
su organi! još uvijek u trajnom sukobu s narodom, braneći šume od
nedopuštenoga napada. Narod ne smatra nečasnim djelom, kad uzme
drvo iz šume ili kad napasuje svoju stoku protiv volje vlasnika. Zašto?
Jer postoji sukob između pisanoga i nepisanoga dotično narodnoga
prava, a opće je pravno pravilo, da zakoni treba da su saglasni s narodnim
shvaćanjem i društvenim vrijednostima. (Osnovi prava treba da se
potraže u shvaćanju i potrebama sredine, za koju ono ima važiti. U našem
je slučaju pisano pravo zakon o šumama sa specijalnim materijalnim
zakonima i zakonskim propisima. To je ujedno strano pravo, onako
kako je najvećim dijelom uneseno u građanski zakonik, koji je podloga
zakonu o šumama. Kod toga unosa često dolazi do sukoba, ako se drugačije
postupa, nego što je to po narodnom ili nepisanom pravu. Ta
razlika potječe redovito otuda, što strano (a recipirano) pravo pokazuje


91




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 39     <-- 39 -->        PDF

pa česte amnestije i abolicije), ne akomodira stvarnim odnosima t. j . da
narod konačno spozna, da je šuma ekonomsko dobro, koje nije neiscrpivo,
već da se kao i svako drugo dobro mora čuvati i obrađivati, da
nosi što veću i bolju trajnu korist.


2) Agrarci smatraju šumu svojom službenicom, koja popunjuje
poljoprivredu i koja mora nestati, ako je to u trajnom interesu poljoprivrede.
Ta borba neće prestati. Agrarci traže šume u ravnici i na relativnom
šumskom tlu za dobivanje hrane, a na tzv. apsolutnom tlu zbog
prehrane stoke. Što je vrijednost agrarnim produktima veća, to je i
apetit na šume veći i obratno. Do šumskog je zemljišta mnogo lakše i
jeftinije doći nego do kapitala, koji bi trebalo uložiti! da se može dizati
produktivnost poljoprivrednoga zemljišta ili izvoditi melioracione radnje
(regulacija voda, isušenje tolikih inundacionih terena...) Prirodno je,
da se kalkulira sa jeftinijim, sa šumama, kad to tako može da bude.
Agrarci stalno vrše pritisak na šume, ali taj pritisak nije u svakom slučaju
i u svakom kraju bez osnova. Poznato je naime, da se narod na
području t. zv. apsolutnog šumskoga zemljišta (osobito na kršu) sve i
pored težih životnih uslova množi brže nego u ravnici, jer je na nižem
stepenu civilizacije.


Sadanji naš zakon o šumama mogao je biti donesen samo van Narodnoga
predstavništva, dakle bez direktnog utjecaja agraraca. Ipak,
par mjeseci po njegovu donošenju, pod istim režimom, na pritisak agraraca
donesena je njegova krupna izmjena (da se dozvoljava držanje
koza). Agrarci i dalje traže njegovu izmjenu i pored toga što je taj zakon
dobrim dijelom u nekojim krajevima države »mrtvo slovo na papiru«.
Odnosi su stvarno teži, nego što izgledaju. Za bolju ilustraciju uzmimo
pitanje paše.


U prostorno većem dijelu naše države stočarstvo dolazi jače do


izražaja od drugih grana privrede, naročito šumske industrije, i za to


se u tim krajevima paša ne cijeni! manje od drveta (Jovan Jekić). Tamo


šume nisu objekt u užem ekonomskom smislu riječi, koji proizvodi u


prvom redu drvnu sirovinu, već su one kombinovana kultura, služe za


ispašu il za proizvodnju drva. Negdje su one samo ispasišta, a negdje


su popuna agrarnoga zemljišta, jer seljak šumu uzurpira, iskrči zemljište,


obrađuje ga, dok ima humusa (2—3 god.), zatim zemljište napusti i krči


dalje (Bosna, Srbija). U tim se krajevima šumska privreda ne može


oteti! jakom utjecaju agraraca.


Polje proizvodi ljudsku i stočnu hranu, šuma ogrijevni: i građevni


materijal, a donekle i stočnu hranu. Naša je zemlja izrazito agrarna


s početcima industrijske urbanizacije. Poljoprivreda ishranjuje čovječan


stvo. Agrarna produkcija danas teži! internacionalizaciju. Za vrijeme


svjetskoga rata, a osobito do oktobra 1929. god. (početak minule svjet


ske krize) agrarci su znatno proširili svoje proizvodne površine, da ih


za vrijeme krize opet napuste. S druge strane poljoprivredne nauke, a


specijalno kemija i električna energija (u Njemačkoj) rade intenzivno na


tomu da se proizvodni potencijal postojećih agrarnih površina podigne


na što veću visinu, jer je ljudstva sve više, a raspoložive površine zemlje


sve manje. Šumarski političari morali bi da budno paze na razvoj agrarne


politike u svijetu, da bi barem donekle mogli da se upravljaju u vođenju


šumarske politike, jer je u rukama agraraca sva naša politika, sva dr


žavna vlast i mnoge banke, a šumarstvo drže samo šumarski! stručnjaci


93




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 40     <-- 40 -->        PDF

— mahom državni činovnici. Sa konkretnom našom šumarskom politikom
danas diriguju agrarci, jer oni predstavljaju seljaka, kojemu »smetaju
šumaru u normalnom razvoju«.
U našoj su agrarnoj zemlji šumsko i poljsko gospodarstvo dva
jednako vrijedna faktora naše privrede, koji moraju međusobno harmonirati
u boljem trajnom općem privrednom interesu zemlje, a tomu mora
da teži i agrarna i šumarska politika bez obzira na to, što šuma sa
relativnog šumskog tla nestaje u korist poljoprivrede i što paša sprečava
podizanje novih šuma. Šumarstvo teško napušta svoje stečene pozicije
da se povuče u brda i planine, što je razumljivo, sve dok u ravnici ima
znatnih površina, koje se melioracijom mogu privesti boljoj kulturi, intenzivnije
obrađivati! i zadovoljiti povećane potrebe na obradivom
zemljištu i ispaši.


Od početka života zajedničke države ne posvećuje se potrebna
briga ekonomskim pitanjima, i ako su ta pitanja bila jedan od glavnih
uzroka nezadovoljstvu u ranijim državama. Sav je rad predstavnika naroda
apsorbovala dnevna državna i partijska politika, a da nas od toga
nije mogla pokrenuti ni ozbiljna utakmica i ekonomsko nadiranje velikih,
a ekonomski dobro organizovanih susjeda. Zbog tih političkih briga nije
do danas obrazovan Privredni savjet, da u prvom redu izradi opći
državni privredno-politički program, a u granicama toga programa i
opći šumsko-politički i šumsko-privredni program.


Šumska privreda naše države treba da se razvija po programu
i u granicama fiksiranim kako općom državnom privrednom politikom
tako i specijalnom šumarskom politikom, kako ćemo ju pri kraju prikazati.
Kako u Narodnom predstavništvu nema zastupnika šumarstva,
odlučuju o budžetu državnih rashoda i prihoda, dakle i prihoda državnih
šuma samo agrarci, ali u svoju korist, jer se čisti prihod državnih šuma
ne ulaže u neophodno potrebne investicije (izgradnje šumskih saobraćajnih
sredstava, rad u režiji, naprave za industrijsku preradu drveta,
čuvanje svih šuma, lugarnica, dizanje rentabilnih šuma i t. d.).


Kao posljedica nedovoljnog pravnoga shvaćanja o šumi i naše je
šumarstvo u našem javnom i političkom životu ne samo osamljeno nego
i trpljeno. Stoga je razumljiva neprestana defenziva šum. krugova sa
devizom »postojeće šume imaju se držati« kao i ofenziva na krš i golijeti:
proširujmo areal šuma, I ako su ta nastojanja došla do punog
izražaja u našem zakonu o šumama, ipak im se ne može dati i apsolutan
i ekskluzivan karakter za to, jer moramo znati, gdje se šuma može napustiti,
gdje zadržati, gdje nova podizati, a to znači, da moramo imati
barem konkretni (naš uži) šumsko-politički program rada. Taj pak program
do danas, poslije 20 godina, nije izrađen. Izradom takovoga programa
ne treba čekati, dok se izradi opći ekonomsko-politički program
države, koji! ima u vidu odnose države prema ostalim državama kao i
vlastitoga državnoga uređenja t. j . unutrašnjih političkih odnosa države.
Kako su ti! naši unutrašnji politički odnosi nesređeni, tako da se prema
pojedinim dijelovima države vodila stanovita ekonomska odnosno financijska
politika, razumljivo je, što se nije ni pristupilo izgradnji toga našega
užega (konkretnoga) šumsko-političkoga programa, jer su šume
vrlo utjecajan instrumenat u rukama državne odnosno partijske politike.
Pa sve kad i ne bi postojali ti naročiti: odnosi, vlast bi se, koja je u
službu agraraca, koristila činjenicom da ne postoji opći šumsko-politički


94




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 41     <-- 41 -->        PDF

program i s njim u vezi opći plan za podržavanje postojeće i izgrađivanje
novih kultura šuma. Razumljivo je, da se vlast po svojoj voljil služil
sa onom odredbom zakona o šumama, po kojoj se krčenje šuma može
dozvoliti, ali ne mora. Pri tomu odlučuju katkad na štetu slabijega nedopušteni
motivil kao posljedica našega političkoga trvenja. Osim te
opće, a možda i namjerne neodređenosti1 ni sami postojeći propisi nisu
dovoljno određeni, kako sam to pobliže na drugom mjestu dokazao.18
Da zbog toga n. pr. u pogledu krčenja šuma vlada dezorijentacija, neka
posluži ovaj primjer. Savskoj se banovini preporuči, da ne dozvoljava
krčenje. U jednom od najšumovitijih krajeva te banovine moli narod
pretvorbu jednoga dijela šuma svoje zemljišne zajednice u drugu vrst
kulture, u pašnjak, jer da je potreba držanja većega broja stoke njihova
životna potreba, a ogreva i grade da imaju dovoljno u agrarnim (eksproprisanim)
šumama. Vlast ne uvažava molbu, jer se protivi propisima. U
redu. Narod svoju šumu ne dira, ali iste godine (1936) odlazi: iz toga
sreza (Čabar) do 480 najjačih mlađih ljudi na rad u Francusku. U Bosni
narod takva pitanja rješava jednostavnije: odlazi u državnu šumu, iskrči
potrebnu površinu, izgradi drvene kuće i taj način riješi pitanje egzistencije
svakil barem za svoju porodicu i barem za neko vrijeme. Stroge
zakonske sankcije ostaju na papiru. Vlasti tolerišu takovo anarhično
stanje, a to se objašnjava s tim da treba pomagati zdravu produkciju
ljudstva u kraju, gdje je natalitet velik. Dakle viši interes toleriše satiranje
šuma, a u drugom kraju izgleda, jer se to zaista ne može drugačije
protumačiti, taj isti viši interes nalaže da se šume ne krče. Jedna
država, isti zakoni, a tako različna šumarska politika, koja ne samo
da je posve pod utjecajem agraraca, već je potpuno u službi nenormalne
unutrašnje državne politike.


Drugi slučaj. Kako je narod po svojoj etničkoj pripadnosti izmiješan,
na dnevnom su redu ta naša nesretna slavenska trvenja odnosno
težnja za prevlast. Pripadnicu jedne takove grupe traže krčenje šume
zbog pretvorbe šumskog zemljišta u poljoprivredno. Pripadnici druge
grupe to ne dozvoljavaju, jer bi njihovi protivnici s tim ekonomski ojačali.
I pored toga što se radi o krčenju u najšumovitijem srezu toga
kraja, pa i pored stručnoga mišljenja, da se krčenje ne protivi ograničenjima
po zakonu o šumama, vlast ne odobrava krčenje, a motivira
svoju odluku s tim, da šume treba u javnom interesu održati. Stvarni
je pak razlog uskrati! krčenja u tomu, što krčenje ne konvenira višim
interesima druge grupe.


U drugom jednom srezu izdvojeni su izvjesni kompleksi državnih
šuma za interesente agrarne reforme jedne narodnosti naseljene po
ministarstvu poljoprivrede. Banska uprava odnosne banovine vrši opet
sa svoje strane kolonizaciju prenapučenoga svoga žiteljstva druge narodnosti.
To žiteljstvo druge narodnosti ne može da dobije državnu
šumu navodno s razloga, jer to žiteljstvo ne kolonizira država, već banovina,
a stvarno za to, jer se to protivi opet višim interesima, po
kojima se imaju jačati doseljenici.


3) Rasparčavanje, atomiziranje i nestajanje narodnoga šumskoga
seljačkoga posjeda pospješuju heterogeni posjedovni odnosi te vrste


18 Vidi raspravu: A. Per uši ć: Javni interes u našem šumskom zakonodavstvu,
U Šum. Listu 1934. g. str. 77.


95




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 43     <-- 43 -->        PDF

krajevima narod rade odlazi u pečalbare nego da krči šumu ili da
njome nerazumno postupa.


5) Prema sredini i! njezinim etičkim, društvenim, kulturnim i političkim
karakteristikama vršio se i vrši se izbor lica, kojima se povjeravaju
javni poslovi ilil odnosno organizovanje javnoga djelovanja. Rad
naše poratne sredine karakterišu više negativne nego pozitivne strane.
To nije specifična naša pojava. Nacionalna, ratoborna, herojska sredina
pretvara se u sitnu buržoaziju, poslovne ljude, kojima je stalo samo do
zarade i da što lakše žive. Nastaje doba blagostanja, ali i omekšanja
(cffemination) kao i uklanjanja patriotskih, herojskih, a vrlo često i najboljih
elemenata iz društva i utjecaja na javne poslove. Sredina postaje
miroljubiva, pacifistička, ideal joj je mirna ugodnost, ali svoje pozicije
podržava silom i novcem, zaogrnuta plaštem nacionalizma.


Te negativne strane iskaču naročito u šumarstvu, jer je rad u
šumama i suviše otvoren i pristupačan, a drvo je — novac. Ljudi! na
položaju neaktivni su, jer smatraju da su nemoćni odnosno da bi: mogli
doći u sukob, a to se izbjegava. Radi se što se može, da bi se održao
položaj. Politika pune lične akomodacije odnosno oportuniteta. Zato nije
teško shvatiti npr. ni to, zašto se obavlja Siziifov posao: unutrašnja
kolonizacija, ograničavanje državnih šuma da se prethodno ne obezbijedi
sačuvanje šuma, zašto se ureduju bujice i tamo gdje narod ne
može da živi bez paše u bujičnom području i t. d.


Kad sam jednom jednog sreskog šum. referenta upitao, zašto ne
reagira na stanovite nedopuštene partijsko-političke utjecaje, odgovorio
mi je doslovce: »Kako se ja, mali čovjek, mogu oduprijeti tolikom pritisku
i protestovati, kad vi na najvišem položaju ni u čemu, nikojom
prilikom, ni u najkrupnijim pitanjima našega šumarstva ne protestujete
niti povlačite posljedice za slučaj da ne uspijete u tom svojem nastojanju.«


6) Za mnoge šume u gotovo svim krajevima države može se mirne
duše reći, da su van vlasti svojih redovnih zakonskih upravljača, da
su zarobljene. I šume i šumarsko osoblje. Postale su monopol ili nesavjesnih
političara ili spekulanata drvom.


U primitivnim i manje kulturnim krajevima stanoviti politički ljudi,
a tih nažalost ima danas dosta, bace odmah svoje oko na šume kao
izvrsno kortešaciono sredstvo. Parola »dobit ćete pašu, amnestiju« bolje
pali nego parola »nećete plaćati porez«. To zarobljenje šumarstva, koje
je ranije bilo ograničeno samo na jedan manji dio države, danas je
zarazilo skoro čitavu državu. Gdje ne »radi« nesavjestan političar, radi
trgovac. Predobro nam je to svima poznato il upravo nema smisla da
se o tom što pobliže piše. Nesređene političko-partijske prilike i gramzljivost
za novcem razaraju nam šume kao kakova pošast.


Takva je političko-partijska tradicija, ali pogoršana našim nesre


đenim unutrašnjim političkim odnosima.


Poznato nam je iz dnevne štampe, da ti odnosi sprečavaju državu


u njezinom normalnom razvoju, dakle naročito u ekonomskom životu,


pa potom i u šumarstvu kao važnoj grani! narodne privrede. Upravo


zato da se lakše mogu postići stanovitu politički ciljevi, služile su i šume


kao sredstvo za postizavanje tih ciljeva. Čak i! krupni i trajni narodni


interesi! bili su predmetom političkoga pazara (agrarna reforma, unu


97




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 45     <-- 45 -->        PDF

Drugom sam prilikom napisao (Šum. List 1938. str. 196), da mi
šumarski stručnjaci bolujemo od neke stručne autointoksikacije. Mil hoćemo
da imamo što više šuma, pa ma kakve one bile, kao i naš primitivni
seljak, kojemu imponira što veći broj stoke, pa ma kakva ona bila.
Mii hoćemo pod svoju vlast i suvate ii planinske pašnjake, sve krševe i
golijeti, sav lov na površini države. Mi izlazimo iz naših sadanjih šuma
kao da smo u njima posvršavali sve poslove i osigurali racionalno gospodarstvo,
a toliko imamo u njima posla. Prije svega izložene su nam
raznim napadima sa svih strana, pa treba da ih branimo svii .i svim
našim snagama, a istom onda, kad smo ih obranili, treba da ih rekonstruiramo,
da uredimo mnoge očajne branjevine, da sve raspoložive
novčane kapitale ulažemo u melioracije odnosno u podizanje produktivnosti
i vrijednosti postojećih šuma. Prije prelaza na pošurnljavanje
krševa i golijetii treba da pogledamo na ogromne pašnjake, koji su bili
i po svojoj stanišnoj kakvoći i po sastojinskoj formaciji prave šume, da
ih nastojimo vratiti šumskoj kulturi. Ne, mi osvajamo nove terene, koje
opet nećemo moći! da sačuvamo, jer podizanje, kompletiranje, njegovanje
i stručno rukovođenje, plaćanje poreza i ostali tereti traže goleme novčane
žrtve, koje se malo kad rentiraju, jer se u ovakvim radovima ne
može tražiti rentabilitet.


Naš rad morao bi da je jedinstven, barem u krupnim načelnim
šumsko-političklm pitanjima. Taj rad nije i ne može biti jedinstven, jer


— kako rekoh — nemamo izgrađenoga šumsko-političkog programa,
osnovke čitavom našem radu; za to se na takva pitanja gleda i konzervativno
i liberalno i politički, te prema tomu postoje i odgovarajuće
struje i grupacije u šumarskim redovima. Možemo li izvršiti stanovitu
radnju, n. pr. krčenje stanovite veće šumske površine, diobu šume u
stanovitom pravcu, ako su stručna mišljenja nejednaka ili neodređena,
a to se desi, kad takova razna gledišta prilikom rješavanja takovoga
pitanja dođu do izražaja?
U grupi konzervativaca ima suviše fanatika, derviša. Ne osporavajući
im dobru stručnu spremu il ljubav za struku, prigovara im se, da
su uvijek u nekom grozničavom stručnom poslu, napeti, plahoviti. »Od
stabala ne vide šume« kaže se za njih, kao što je za nekoje pravnike
rekao nedavno predsjednik F. Poosevelt, da od §§ ne vide zakona, a
trpe od pravne artcrioskleroze. Ta ekskluzivnost, dogmatičnost i ortodoksnost
potsjeća na selskoga popu fanatika, koji zamagljenim očima
propovijeda o paklu, grozi i prijeti, a babe zadrijemaju slušajući tu vjekovnu
priču. Dok takav pop ostaje na selu, nema veće štete, ali kad
on postane biskup, onda je takav poglavar više štetan po crkvu nego
koristan. Za takove šumare kažu, da im duševni horizont nije dosta širok,
zato da su ekskluzivni, suviše »zeleni«, uvučeni u sebe ne videći, da je
šumarstvo samo jedna karika u lancu narodne privrede i općega državnoga
života, da zato šumar mora biti! u prvom redu nacionalni ekonom,
da šumarstvo ne može postojati posve samostalno, da mora odstupati
od propisanih šumsko-političkih načela (krčenje, dioba, paša), ako je to
u trajnom boljem interesu stanovitoga kraja ili cjeline. Tko drugačije
gleda na njemačku strogu godišnju potrajnost nego se to naučava ..
cathedra, proglase ga oni! heretikom, na njega se udari anatema, on je
gotov. Takovi se odnosi pokušavaju objasniti s tim, što je šumarstvo
mlada grana narodne privrede, a mladost se katkada rukovodi suviše


99




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 46     <-- 46 -->        PDF

srcem. Razumljivo je stoga, zašto su ti ortodoksni šumari u stalnom
načelnom trvenju sa stručnjacima drugoga tipa, ljudima koji zastupaju
kompromis, držeći se principa, da je u ekonomiji jednako kao i u prirodi:
sve što se ne može prilagoditi životu, mora propasti (Adolf Wagner).
Iz te je grupe nastala naša, da se tako nazove, šumarska »splendid
isolation«. Nas se druge grane privrednoga života ne tiču. Mi nećemo
da ratujemo s nacionalnim ekonomima, napose jer smo »u pravu«, dok
stvarno oni naše položaje bez borbe osvajaju i mimo našega prava, čak
mimo zakona. Iz velike engleske blještave izolacije nećemo da učimo,
a to nije dobra politika. Kao daljnja štetna posljedica toga smatra se,
da se nalazimo u stanju dezorganizacije šumarstva umjesto organizacije
u pravcu integracije. Zato šumarstvo kao da nije ugrađeno u sistem
privrednih grana. Ono se samo izoluje i ako ostane izolirano, osuđeno
je na propast.


Treći tip šumara više su narodni šumari, realniji i kompromisniji
od liberala, antipodi konzervativcima. Bolji su šumarski političari u
užem smislu riječi nego ekonomi i tehničari, ali su i manje otporni
prema političkom utjecaju, a često su i posve u^ njihovoj službi. U rukama
ovoga tupa ljudi šume stradavaju najviše. Čim se izgradi šumskopolitički
program, van svake je sumnje, da će ove heterogenosti slabiti,
a protivnosti u mnogomu biti ublažene, jer će se postepeno formirati i
stručna mišljenja u stanovitom pravcu. Ovako ne može biti pravilne
orijentacije i prema tomu jedinstvenoga gledišta, koje je u praksi neophodno
i potrebno.


8) Možemo još dodati i naše lakomisleno hvalisanje sa bogatstvom
u šumama kao uzrok bržem propadanju naših šuma. Namjerno se pokazujemo
boljima, bogatijima i vrednijima nego što zaista jesmo. Tako je
izbačena parola i o bogatstvu šumama, kao da se traži opravdanje za
njihovo naglo satiranje. »Bogati« šumama, kreirali smo zasebno ministarstvo
i dva šumarska fakulteta. Danas, poslije 20 godina, i suviše je,
jasno, da ta fasada nije puni odraz stvarnosti. Pa kad smo bogati, možemo
i! da trošimo. I trošimo, ali po općem stručnom mišljenju, suviše.
Mi smo siromašni šumama. Velike su površine šumske, ali mnogo ne
vrijede.


U ovom smo dijelu vidjeli, što je na putu našem normalnom radu.
To je pomanjkanje pravne svijesti naroda o šumi, nesređen odnos polja
prema šumi. nestajanje narodnoga šumskoga posjeda, nizak kulturni
stepen naroda, rđav utjecaj sredine, politički odnosi, loša organizacija
šumarske službe, a i siromaštvo šumama.


IV.
Postavlja se osnovno pitanje: možemo li! mi šumarski stručnjaci
i kako da poradimo na tomu, da se sadanje stanje popravi, da se krene
naprijed, odnosno možemo li da uspješno utječemo na promjenu sadanjega
stanja na bolje i kako? Prosto rečeno: kako da spasimo šume od
sadanjega satiranja ii prekomjernoga iskorišćavanja, kako da popravimo
opće sadanje nezadovoljavajuće stanje i da po tom krenemo naprijed?


Ako smo pravilno konstatovali činjenice i našli prave uzroke sadanjem
stanju, znači, da treba prije svega izraditi tehničku izvedbu toga
programa. Konture programa već su nam poznate. Da ga skiciramo.


100




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 47     <-- 47 -->        PDF

A. Šumsko-politički odnosi.
1) Prikazujući konkretno stanje našega šumskoga gospodarstvašumske uprave, podsjetio sam u prvom redu na naše šumsko-posjedovne
odnose. U našoj je agrarnoj zemlji osnovka naše šumarske politike ta,
da bez šteta za ostale kulture zemljišta svaki naseljeni kraj ima toliko
šuma, koliko će dostajati za pokriće potreba šumskim proizvodima toga
kraja, zatim čitave državne zajednice, kako ta zajednica ne bi zavisila
od inostranstva, odnosno naša je dužnost izgraditi kulturu šuma tako,
da se što bolje i pravilnije reguliše opskrba stanovništva šumskim produktima,
u prvom redu zemljoradnika, zatim obrta, industrije i trgovine,
a suvišak izvozi iz zemlje. Drugim riječima, srediti agrarno-političke i
agrarno-pravne odnose u državi, jer je to predradnja za izgradnju normalne
šumske privrede u rečenom zadatku. Težeći tom cilju treba
odredbe sadanjega zakona o šumama (§§ 92 do 105), po kojima će se u
roku od 50 godina pošumiti sva nepošumljena apsolutna šumska
zemljišta, čije pošumljavanje traži opći interes, proširiti i! na ostala
zemljišta u državi i rajonirati ih prema mogućnosti! podizanja kulture
šuma na njima, a općim planom predvidjeti približno vrijeme, u kojem
se ima to izvršiti.


2) Seljaku i stočaru mora se osigurati trajno podmirenje stvarnih
i opravdanih potreba na ogrijevu i gradi, paši i žiropaši, šušnju (nastoru,
stelji, suhom lišću) u svim šumama bez obzira na vrst vlasništva. Samo
u krajnjoj nuždi mogu se žrtvovati šume na relativnom šumskom
zemljištu za potrebe seljaka na obradivom zemljištu, kako bi se spriječilo
daljnje atomiziranje seljačkoga posjeda i s tim u vezi širenje seljačkoga
proletarijata.


3) Sadanje narodno, većinom seljačko šumsko gospodarstvo, koje
se odnosi na komunalne šume (općinske, selske, plemenske, šume krajiških
imovnih općina, zemljišnih zajednica, šume koje su povodom likvidacije
agrarne reforme izdvojene za zemljoradnike) treba, podvrći temeljitoj
reorganizaciji. Ta se reorganizacija može provesti na dva
načina. Prvi je način, da se navedeni oblici narodnoga šumarstva uzadružuju
na gospodarskoj podlozi, a u cilju zaštite i unapređenja međusobnih
šumsko- i pašnjačko-gospodarskih interesa, zatim; u daljnjem
razvoju, da se stapaju ili u jedno veće privredno tijelo prema gospodarskom
obilježju stanovitoga većega područja ili, gdje i ukoliko to nije
provedivo, treba sve te sadanje narodne ustanove postepeno vraćati
starim našim slavenskim oblicima, općini i selu, da se izgrade općinske
i selske šume, kojima će se neposredno koristiti! seljaci. Kao jedan od
pripremnih radova na putu, koji tome cilju vodi, jest taj, da se odmah
barem na jednoj privrednoj, a po mogućnosti ii političkoj cjelini postigne
saradnja između sadanjih raznih narodnih seljačkih, šumskih i pašnjačkih
ustanova, u kojima su uživaoci ista lica (n. pr. krajiške zemljijšne zajednice
i krajiške imovne općine sa jedne, zatim ekspropriisane ili
agrarne šume i šume zemljišnih zajednica s druge strane). Drugi je
način radikalniji, ali i svrsishodniji.


Zbog jakog nataliteta i migracija, koje će u pojačanoj mjeri slijediti
iz planinskih u nizinske krajeve, može se odnos ratara, obrtnika i industrijalca
prema šumi regulisati trajno i na bolje samo na taj način, da
sve šume na jednom gospodarskom području dođu pod jednu imovin


101




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 49     <-- 49 -->        PDF

narod će se na taj novi red lako priviknuti, jer ne treba zaboraviti, da
šume ne napada cijelo selo i čestiti seljaci.


Da bi se takav brzi postupak bez većih poteškoća mogao i; provoditi,
mora se za sad, prije početka toga postupka: a) u krajevima, gdje
se narod zbog nevršenja zakonskih propisa ishranjuje nepovlasnim uzimanjem
drveta ili paše ili prisvajanjem šumskoga zemljišta, u svrhu
obrađivanja, odmah i neodložno dati narodu mogućnost da se prehranjuje
redovnim putem; b) gdje seljački dom ne može iz redovnih prihoda
komunalnih šuma ili svojih privatnih šuma da pokrije svoju minimalnu
potrebu na građevnom i ogrijevnom drvetu i na paši, treba mu
razliku obezbijediti u susjednim šumama bez obzira, čije su vlasništvo
a uz pravičnu odštetu (razumije se na osnovu donesenoga specijalnoga
privremenoga zakona).


U koliko nije moguće linearno sistirati oštećivanje šuma u čitavoj
zemlji, treba šumske predjele rajonirati: a) u one, gdje po tradiciji nema
šumskih šteta; Ondje treba investirati, dizati i´ unapređivati; b) gdje su
šume neprestane i duže vrijeme izložene štetama, gdje je dakle razumno
gospodarenje nestalno i neizvjesno, odnosno gdje se ono narušava, treba
sačuvati ono, što postoji, i odustati od skupih investicija (uređivanje,
izgradnja prometila, pošumljavanje...), dok se štete u šumama ne
smire; c) gdje se pak šume stalno satiru sjekirom i pašom, a vlasti su
nemoćne, tako da se gospodarstvo u šumama uspostaviti ne može bez
velikih žrtava, ondje se ne smije ništa ulagati, već se treba braniti,
koliko se može, dok se prilike ne srede, a potom pristupiti obnovi šuma
ili pak likvidaciji šum. gospodarstva.


3) Pitanje šumske paše u pretežno stočarskim krajevima regulisati
sporazumno sa mjerodavnim agrarnim činiocima, a po utvrđenoj
osnovi. Dok se ne pristupi uređivanju i melioraciju kolektivnih ispasišta,
mogu se stanovite paši! izložene, loše obrasle šumske površine u blizini
naselja prepustiti za pašu, bez obzira čije su vlasništvo.


Pašu koza u najsiromašnijim krajevima treba dozvoljavati samo
za neposrednu ishranu seljačkih porodica, koje su i dosad živjele od
koza, a za vrijeme, dok se ne nađu druga trajna vrela za narodnu
ishranu. Za šumsku pašu i list treba naplaćivati pristojbe prema imućstvenom
stanju, bile šume ma čije vlasništvo, i te takse uplaćivati u
fond za pošumljavanje. Kod komunalnih šuma prihod od tih pristojbi
treba upotrijebiti samo za melioraciju komunalnih pašnjaka. Ako takvih
nema, treba ga ulagati u fond i ni u što drugo. Sporazumno sa agrarcima
treba tražiti mogućnost za bolju pašu od šumske i zamjenu koze
drugom vrsti blaga. Posebnim propisima treba urediti način zajedničke
paše koza i ostale stoke. Postepenom redukcijom koza treba vraćati
šumske pašnjake šumskoj kulturi.


4) Šumama sa zaštitnim karakterom treba posvetiti punu pažnju
i tu zaštitu dovesti u sklad sa opravdanim interesima naroda. Potrebno
je djelovati na nadležne finansijske vlasti da omoguće općim upravnim
vlastima ubrzanje postupka oko proglašenja stalno zaštitnima svih onih
šuma, koje imaju takav karakter, čim će bolje biti zaštićeni javni interesi,
a vlasnici takvih šuma oslobođeni od plaćanja poreza. Ograničenjem
korišćenja zaštitnih šuma smanjit će se, istina, sadanji ukupni prihod
šuma na drvu, ali će ostati garancija za sačuvanje šuma i zaštitu
javnih interesa.


103




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 50     <-- 50 -->        PDF

C. Šumsko-privredni odnosi.
1) Sadanju nedovoljnu produkciju šuma treba dizati kvantitativno
i kvalitativno. Treba pošumljavati odnosno osigurati za novu produkciju
veću površinu od one, koja se iskorišćuje, dok se ne zašumii površina
određena općom osnovnom za kulturu šuma. Pri izboru vrsta drveća u
blizini naselja treba imati! u vidu i šire potrebe ratara, pa uzgajati i gospodarsko
drveće, gdjegod je to moguće.


Da bi se moglo razumno i pravično raspolagati sa prihodom svih
šuma kako za domaću potrebu tako i za izvoz, naročito da bi se mogla
izraditi osnova gospodarenja u cilju, da bi šume trajno davale godišnju
korist, potrebno je u što kraćem vremenu dovršiti započetu inventarizaciju
svih šuma sa investicionim programom. Pri: tomu valja se držati
osnovnoga načela, da šume imaju biti od koristi ne samo vlasniku šume,
ma tko on bio, nego i narodu i njegovim trajnim potrebama na šumsk:m
proizvodima. Da bi se to stvarno i osiguralo, ima se uređivanje svih
šuma provoditi po jedinstvenim općim uredajnim načelima u cijeloj
državi, a u najmanju ruku u jednoj banovini, pa rad na tomu organizovati
po pojedinim krajevima za sve šumovlasnike jednoga kraja istovremeno
(a ne uređivati bilo gdje i bilo za koga šumovlasnika). Prema
važnosti i vrijednosti pojedinoga šumskoga objekta ima se odlučiti i o
vrsti uređenja (skupi ili jednostavniji operati).


U državnim šumama treba vršiti eksploataciju u udaljenim krajevima,
a šume u blizini naselja treba rezervirati za lokalne potrebe ratara
i obrtnika, gdje oni nemaju svojih šuma, a gdje ih imaju, treba da ostanu
kao dopuna narodnom šumskom gospodarstvu (gospodarstvu imovnih
općina, zemljišnih zajednica ltd.), naravski uz pretpostavku da narod u
svojim šumama razumno gospodari. Servitutno pravo naroda na državne
šume, gdje to pravo još postoji, ne treba razrešavati, već odnos servitutnih
ovlaštenika prema državnim šumama treba regulisati po odnosnim
odredbama zakona o šumama, jer je poznato, da su sve naše
izvršene segregacije, pa i segregacije pravedno izvršene, zadovoljile
narod samo za kratko vrijeme, dok se naime nije narod namnožio. Po
pokriću opravdanih potreba okolice suvišak prihoda iz državnih šuma
treba prepustiti za pokriće potreba šumske industrije i trgovine.


I pored toga, što u današnjem ekonomskom i društvenom poretku
državne šume kao privatna svojina države teže za što većom čistom
dobiti, ipak u današnjim našim prilikama i dok one traju, ne treba da se
nosioci državne šumske politike rukovode do krajnjih konsekvencija
principima kapitalističke proizvodnje i da državne šume posve prepuste
velikoj šumskoj industriji. Šuma se ne smije posmatrati isključivo kao
objekt za spekulaciju i to zbog svojih naročitih izvanekonomskih karakteristika,
kao ni zbog naroda, koji je stoljećima upućen u šume svojom
radnom, naročito voznom snagom i kojega ne treba preko noći! da izbace
iz šume moderna tehnička pomagala sve dotle, dok mu se za taj gubitak
ne nađe trajna naknada rada na drugoj strani. Napose to važi za rad
u režiji. Iskorišćavanje šuma u režiji ima se u pravilu zavesti u svima
šumama i državnim i komunalnim (narodnima), i taj rad treba se rukovoditi
po jedinstvenim tehničkim i komercijalnim principima, ali ipak
tako da se pri tome imaju pred očima i drugil momenti, u prvom redu
šumsko-uzgojni, zatim socijalno-ekonomski, a ne samo spekulativni (što


104




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 51     <-- 51 -->        PDF

veća čista dobit). Ovo ima važiti osobito za one šumske krajeve, gdje
je narod siromašan i upućen na šume kao glavno vrelo svoga prihoda.


U nedržavnim šumama potrebno je narodno šumsko gospodarstvo
u vlasničkom pogledu reorganizovati, kako sam već izložio, a u gospodarskom
treba postupati po propisima zakona o šumama i! odnosnih
specijalnih zakona (o općinama, o zemljišnim zajednicama, o imovnim
općinama, o općem imovinskom zakoniku ltd.).


U slučajevima, gdje se zbog abnormalnog stanja šuma ne mogu u
punoj mjeri primjenjivati propisi, a da ne nastane zastoj u razumnom
korišćenju, potreban je stanoviti kompromis između principa šumarske
nauke, važećih propisa i potreba praktičkog života. U pitanju su našu
najsiromašniji krajevi, koji bi bili teško pogođeni strogom primjenom
zakonskih mjera, naime zavodjenjem strogo potrajnoga gospodarenja.
Zato etatne praznine ili nedostatke treba pokriti ili iz susjednih šuma
ili zajmom ili, što je najuputnije, krajnjom štednjom. U onim krajevima,
gdje šume ne služe samo proizvodnji drveta nego i za pašu i list, treba
gospodarenje s takvim objektima propisati sporazumno sa agronomom
nalazeći mogućnost da se paša postepeno potiskuje bez štete za narodnu
privredu.


Treba uvjeriti korisnike šumom, da je nemoguće postići takovo
stanje u šumama, da bi one mogle potpuno zadovoljiti potrebama. Šume
su samo gospodarski oslon, pripomoć. Mora se prestati sa besplatnim
podavanjem šumskih proizvoda iz šuma, koje gospodarski nisu aktivne,
jer je to pravo raspikućstvo. Pogotovo treba prestati s demagogijom,
da pravoužitnici imovnih općina mogu iz svojih šuma dobivati drvo
besplatno. Za korišćenje komunalnom šumom treba svaki dom plaćati
stanoviti prinos, da bi se s tim prinosom mogle izravnati praznine u
gospodarstvu, kojih ima skoro u svim komunalnim šumama, odnosno
da se s tim stvara rezervni fond, iz kojega će se pokrivati potrebe naroda
u slučaju krize u šumskom i u ostalom narodnom gospodarstvu.
Treba ići i dalje. Uprava narodnih šuma ima se brinuti za opskrbu svojih
članova gorivim materijalom, a ne samo ogrijevnim drvetom.


Prema tomu mora prestati sadanji i nerazuman i protupravan postupak
sa narodnim šumama, mora se spriječiti njihovo sadanje rasulo,
treba ih prikupiti i organizirati na rečenoj podlozi, kako bi mogle s vremenom
ispunjavati svoj neposredni gospodarski zadatak. Konkretno, za
sve šume, u kojima se troši osnovni šumski kapital, treba naći sredstva/
da se šumski kapital s vremenom restaurira i barem održi, ako se već
ne može vratiti na normalno stanje. Velika je to žrtva, koju mora prinijeti
i sam vlasnik šume (narod) kao i službenici. Što je veća žrtva, to
treba ovo sanaciono doba da traje duže vremena.


Sve vrste izdataka treba svesti na neophodnu mjeru. Stručno


osoblje treba držati samo za strogo stručne poslove. Čuvanje svojih


šuma treba prosvijetljen i čestit narod uzeti u svoje ruke. U koliko se


ne provede podržavljenje stručne uprave, država treba malim šumo


posjednicima omogućiti besplatno stručno savjetovanje i stručnu pomoć


pored strogo državnoga šumskoga nadzora. Šume dioničkih društava


treba podvrći pod osobiti! javni nadzor.


2) Protivno intencijama zakonodavca izraženim u §-u 70 zakona


o šumama, po kojem će »vlasti nastojati, da se šumske služnosti otkupe,
105




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 52     <-- 52 -->        PDF

gdje to dozvoljavaju privredne prilike,« treba nastojati, da se one ne
otkupljuju u slučajevima, kad su ovlaštenici zemljoradnicu, s razloga jer
su šume opterećene servitutima u najvećem dijelu ili skoro isključivo
opterećene u korist zemljoradnika seljaka. To su šume ili državne ili
crkvene (manje) i šume privatnika (vrlo malo). Nije u trajnom interesu
seljačkih domova, da se vlasnik šume oslobađa tih servituta. To oslobođenje
ide samo vlasniku šume u korist, a dokazano je, da je na štetu
naroda. Ali sadanje većinom nesređeno stanje, koje je danas više na
korist ovlaštenika nego vlasnika, ne smije da ostane. Zato sadanji servitutnil
odnos treba regulirati zakonskim putem na osnovu odredbi iz
§§ 67—73 zakona o šumama bez obzira na prava stečena specijalnim
zakonima.


3) Treba izvršiti reviziju svih branjevina i mladih sastojina. One
objekte, čije formiranje u kvantitativnom i kvalitativnom pogledu ne
odgovara konkretnim faktorima proizvodnje, treba odmah kasirati
odnosno što prije iskoristiti na račun normalnih i dozrelih sastojina. Ovo
treba izvršiti u prvom redu u šumama državnim, ali i u šumama velikog
privatnog šumskog posjeda.


D) Unapređivanje šumarstva i kulture zemljišta.


1) Uporedo sa rečenim pod 3) treba nastaviti sa što intenzivnijim
radom na podizanju šuma na kršu, golijetima i živomu pijesku. Rad na
pošumljavanju krša treba kvalifikovati kao javni rad i osigurati jača
novčana sredstva. Da se to može uspješno i provoditi, potrebno je izvršiti
ove neophodno potrebne predranje:


a) Socijalna će skrb zaposliti trajno narod javnim radovima, da se
ne hrani šumom, zatim će početi rad agronoma uporedo sa socijalnom
skrbi. Šumari imaju samo da pomažu agronome po sporazumno utvrđenom
programu o podizanju gospodarskoga života na kršu.


b) Treba donijeti zakon o diobi komunalnoga pustoga šumskoga
zemljišta u individualno vlasništvo (§ 106. z. š.), poseban zakon o izuzetnoj
diobi općinskih i selskih šuma i utrina kao i zakon o olakšanju
diobe šuma zemljišnih zajednica na kršu u individualno vlasništvo.


c) S nadležnim agrarnim vlastima (raseljavanje), poljoprivrednim
vlastima (hrana ljudima i stoci), građevinskim vlastima (voda i putevi)
treba izraditi program rada za svaku banovinu i predložiti zakonski
projekat za podizanje gospodarskoga života na kršu.


Kad su te predradnje gotove, ima se prijeći na konkretan rad i to:
a) U granicama općega gospodarskoga plana treba izraditi program
za pošumljavanje s obzirom na vrijeme i prostor (krajeve kategorisati),
početi sa radom n. pr. ondje, gdje to javni interes traži, zatim
ondje, gdje će biti manje otpora.
b) Nove kulture šuma na kršu u blizini naselja treba podizati samo
na apsolutnom šumskom tlu, kulturu šuma treba kombinovati sa ostalim
kulturama u saradnji sa agronomima, a s obzirom na zaštitni karakter
tih šuma u širem (§§ 15—27 z. š.) i u užem smislu, n. pr. da zaštićuju
poljoprivredne kulture od vjetrova, od odnašanja i ispiranja zemljišta. U
koliko to nije na smetnju rečenom programu, podizati treba nove šume
ondje, gdje su one najvrednije.


106




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 53     <-- 53 -->        PDF

c) Gdje je narodna potreba, ima se relativno šumsko tlo prepustiti!
narodu na obrađivanje ili racionalnu ispašu.


d) Postojeće autohtone šume i nove vjestački podignute kulture na
kršu treba sačuvati od daljnjega propadanja i spriječiti stvaranje novoga
krša i bujica.


e) Pravila fonda za pošumljavanje treba izmijeniti u pravcu da se
iz toga fonda obezbijedi ne samo sačuvanje podignutih kultura na kršu,
već da se daje i pomoć za sačuvanje već postojećih šuma na kršu, jer
se te šume moraju sačuvati.


2) Državna vlast treba da u cilju što bolje saradnje stupi u bliži
dodir sa svim ne samo šumarskim nego i! ostalim srodnim ustanovama,
koje mogu pomoći kod unapređivanja šumarstva odnosno u postizavanju
postavljenih šumarsko-političkih ciljeva (šumarski i poljoprivredni fakultet,
ostale šumarske i poljoprivredne škole, institut za naučna istraživanja,
stručna šumarska društva, pojedini šumarski i ostali ekonomski
javnil radnici i t. d.)


3) Kako dobro organizovana propaganda može popularizovanju
naprednog šumarstva i postizavanju šumsko-političkih ciljeva doprinijeti
barem toliko, koliko dobri i strogi zakonski propisi, neka se u svakom
višem nadleštvu organizuje odsjek za propagandu sa potrebnim osobljem
(i za štampu, film, radio, predavanja ...).


4) Otvoreno pitanje diobe šuma po predviđenim specijalnim propisima
(§ 106 z. s.), koji nisu doneseni, treba riješiti u skladu sa utvrđenim
šumsko-političkim smjernicama odnosno sa poljoprivrednom politikom
zemlje. Diobu privatnih, a osobito komunalnih šuma il šumskoga
zemljišta treba dozvoliti izuzetno, kad je to u trajnom boljem interesu
ne samo vlasnika šume nego i u općem.


5) Male privatne šumoposjednike i manje komune javnoga značaja
treba podupirati u njihovom nastojanju oko osnivanja šumskih zadruga
u cilju zaštite šuma ili zajedničke eksploatacije svojih vlastitih ili tuđih
šuma.


6) Osnovati treba niže šumarske škole i tečajeve za čuvarsko
osoblje (§ 116 z. š.).
7) Osnovati Šumarski1 savjet (§ 125 z. š.).


8) Za intenzivnu kulturu šuma treba propisati porez na dohodak.
Za zaštitne šume i šume, koje služe javnim interesima, dati olakšicu u
plaćanju poreza. Treba osloboditi od plaćanja dopunskoga poreza šume
seljačke, kolektivne, koje služe za pokriće kućnih i gospodarskih potreba.
Da bi klasiranje šumskoga zemljišta bilo razmjerno Masiranju
zemljišta viših kultura, treba zatražiti reviziju katastra u onim finansijskim
oblastima, gdje je to potrebno.


E) Šumska uprava.


1) Čim se utvrdi šumsko-politički program, neće biti većih poteškoća
u daljnjem izgrađivanju sadanjega šumsko-upravnoga sistema.´
Pošto šumarstvo u sadanjem organizacionom sklopu javne uprave više
nazaduje nego napreduje, potrebno je, da se staranje oko sačuvanjaunapređivanja kulture šuma u svim šumama državnim i onima pod oso


107




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 54     <-- 54 -->        PDF

bitim javnim nadzorom povjeri zasebnoj samostalnoj šumskoj upravi, a
sa šumama da se gospodari pod nadzorom redovne javne vlasti. U tu
svrhu treba izgraditi takav šumsko-upravni sistem, da se uprava šumama
postepeno izdvoji iz organizacionoga sklopa javne uprave, kako
je to u drugim nekim zemljama već izvršeno.19


Šumsku upravu treba izgraditi kao osnovnu i glavnu ekonomsku
jedinicu na stanovitom području, čiji da bude zadatak: neposredno gospodariti!
državnim šumama, vršiti stručnu upravu i tehničke poslove
u šumama pod osobitim javnim nadzorom i: vršiti šumsko-policijski nadzor
nad svim šumama svoga područja. Toj upravi treba dati što širi
krug rada, jer joj na čelu ima biti fakultetski obrazovani: šumarski inženjer.
Daljnja izgradnja može se sastojati iz ravnateljstava šuma prema
vrsti vlasništva, ili da se za državne šume obrazuju posebna ravnateljstva,
a za ostale šume posebna. Hoće li se između tih dviju instancija
obrazovati i nadzorništva, zavisiti će o veličini ravnateljstva odnosno
intenzitetu gospodarenja.


Stručnu upravu nad šumama pod osobitim javnim nadzorom treba
etatizirati uz doprinos vlasnika šume u državnu blagajnu per tangentem
et possibilitatem.


2) Čuvanje šuma na kršu, šuma, koje se moraju održati zbog
zaštite kojega javnoga interesa, kao i šuma na apsolutnom šumskom
zemljištu, treba etatizirati uz doprinos vlasnika šume za čuvara. Čuvarsku
službu treba militarizirati. Svaki čuvar šume mora imati lugarsku
školu.


3) Treba organizovati rad tehnički, ekonomski i administrativni
selekcijom najboljih po stručnim i moralnim kvalitetama, naročito po
iskustvu (Francuska, Italija). Sva mjesta treba popunjavati natječajem.
Svake godine treba držati praktične tečajeve ili odrediti polaganje ispita
za svaki viši položaj, a sadanjr državni praktični! ispit ukinuti. Dakle
izvršiti odmah temeljitu izmjenu sadanjega rasporeda osoblja bez obzira
na novčane žrtve.


4) Po provedbi ekonomične podjele rada prema stručnim i moralnim
kvalifikacijama radnika, a na principu punoga povjerenja j lične
odgovornosti, treba zavesti takovu unutrašnju administraciju u tehnici i
ekonomiji, kako to čine moderna privatna poduzeća. U poslovnom
odnosu trećih lica prema šumovlasniku, koji se odnos temelji na kojem
zakonskom pravu uli pravnom, interesu toga lica prema šumovlasniku;
postupati treba analogno propisima zakona o općem upravnom postupku
(§ 139 z. š.).


F) Kaznena naređenja.


1) Za oštećivanje šuma na kršu i zaštitnih šuma svakako, a po
mogućnosti i šuma na apsolutnom šumskom zemljištu treba propisati
brži i stroži postupak nego za ostale šume.


2) Kaznena naređenja treba znatno ublažiti, kazne predviđeti novcem
ili zatvorom, ali ih odmah i vršiti.


1,9 Vidi Dr. M. Marinović : Osnovi nauke o upravi šumama. Beograd, 1940.


108




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 55     <-- 55 -->        PDF

Oštećeniku treba stvarno pribaviti odštetu za pretrpljenu štetu u
njegovoj šumi. Šumovlasnici treba da izvršnim vlastima pomognu izvršiti:
njihove odluke (kaznene odredbe, sudske presude) kreditirajući im
troškove izvršenja. U koliko se sadanje bezauktoritetno stanje produži1,
treba uputiti šumovlasnike oštećenike, da za pričinjenu im šumsku štetu
ne traže kazneni progon upravne ili sudske vlasti, već da za štetu potraže
naknadu kod građanskoga sudca. Zato je potrebna izmjena zakona


o šumama (§ 178) i propisa s tim u vezi. Šumovlasnici će se rado odreći
kažnjavanja napadača, ako budu sigurni, da će građanskim putem doći
makar i! do manje naknade štete.
3) Nosioci šumarstva treba da se bore protiv predlaganja amnestija
kazni i abolicije postupaka kod upravnih vlasti zbog šumskih šteta, inače
su ostale preventivne mjere uzaludne.


G) Prelazni poslovi.


1) Treba donijeti specijalne zakone, čije donošenje predviđa z. š.,
a obnoviti i revidirati postojeće specijalne zakone i zakonske propise,
koji se odnose na razne vrsti šumskoga vlasništva, i saobraziti ih sadanjim
odnosima (zakon o općinama, o imovnim općinama, plemenskim
šumama ...)


Uporedo sa dosad rečenim treba uklanjati uzroke sadanjirn poteškoćama
u boljoj izgradnji našega šumarstva. Detalja ima vrlo mnogo,
jer svaki kraj ima svojih potreba. Nadam se, da će drugovi iznijeti sve,
što se iznijeti mora. Za tehničku provedbu tako skiciranoga programa
preduslov je, da šumarski stručnjaci bez razlike usvoje skicu konačno
izrađenoga programa. Prema sadanjem stanju stvari´, prema raznim utjecajima
spolja i iznutra, prema silama, koje djeluju pozitivno ili negativno,
prema poteškoćama, s kojima se bore nosioci šumarstva, prema uzrocima,
koji objašnjavaju sadanje stanje, potrebno je zamišljenu akciju oko
sprovođenja toga programa podijeliti na etape s obzirom na vrijeme,
u kojem se pojedine odredbe programa mogu izvršiti, zatim s obzirom
na vrst radnja, koje možemo sami izvršiti i koje zavise od faktora izvan
nas. Da bismo na pr. mogli izgrađivati narodnu pravnu svijest o šumama,
treba za to vremena. Nekoje se radnje mogu odmah početi izvoditi (podizanje
vrijednosti šuma, uređivanje šuma, pošumljavanje), nekoje opet
možemo da izvodimo samo u kolaboraciji sa drugim javnim činiocima:
Podizanje kulturnoga stepena naroda sa prosvjetnim ustanovama, regulisanje
odnosa polja prema šumi1, koji je u vezi sa sprečavanjeme rasparčavanja
narodnoga šumarstva, može se vršiti! samo sa poljoprivrednicima.
Obrazovanje Privrednoga savjeta zavisi o aktuelnoj političkoj
situaciji. Na »društvenu sredinu« i njezin sadanji štetni odnos prema´
upravi! i gospodarenju sa šumama, na njezin utjecaj na izbor i kretanje
šumarskoga osoblja ne mogu danas još utjecati šumarski krugovi, sve
kad bi imali jaku il solidnu stalešku organizaciju.


Iz rečenoga vidimo, da nam je ostalo dosta ograničeno polje rada
i to, objektivno rečeno, sporedno, a tako ograničeno polje rada ne može
zagarantovati mirnoću samoga objekta, šume, jer prvi i gorući zadatak
(sačuvati šume od daljnjega satiranja) nije u našoj vlasti. Izvođenje
ostalih točaka programa znači gubiti vrijeme, novac il energiju.


109