DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 27 <-- 27 --> PDF |
specijalan zakon o izuzetnoj diobi općinskih i selskih šuma i utrina kao i o olakšanju diobe šuma zemljišnih zajednica na kršu u individualno vlasništvo. c) Treba kategorisati krajeve i utvrditi gdje je potrebno najprije pošumljavati. Početi treba ondje, gdje će biti najmanje otpora, gdje javni interesi dolaze jače do izražaja. Treba izraditi generalni program rada. Krediti ne smilju imati karakter milostinje. U tu svrhu treba s nadležnim agrarnim vlastima (raseljavanje), poljoprivrednim vlastima (hrana ljudima i stoci), građevinskim vlastima (u prvom redu voda, pa izgradnja puteva) izraditi program rada za svaku banovinu i predložiti zakonski projekat za podizanje gospodarskoga života na kršu. Pitanje pošumljavanja krša nije samo pitanje jedne banovine, već pitanje cijele države. Ja dijelim državu u tri! tipična pojasa, primorsko-kraški na jugozapadu države, brdoviti i ravni (sjeverni i sjeveroistočni). d) Treba osnovati šumsko-pokusne stanice. Kad su te predradnje gotove, ima se prijeći na konkretan rad i to: a) Nove kulture šuma na kršu u blizini naselja treba podizati! samo na apsolutnom šumskom tlu. Ta kultura ne treba da ima kao isključiv cilj proizvodnju ogrijevnoga i građevnoea drveta, već kulturu šuma treba kombinovati sa ostalim kulturama u saradnji! sa agronomima, a s obzirom na zaštitni karakter tih šuma u širem (§§ 15—27 z. š.) i u užem smislu, n. pr. da zaštićuju poljoprivredne kulture od vjetrova, od odnašanja i ispiranja zemljišta. U koliko to nije na smetnju rečenom programu, treba podizati nove šume ondje, gdje bi one mogle da budu najvrednije. b) Gdje je narodna potreba velika, ima se relativno šumsko tlo prepustiti narodu na obrađivanje dotično i na racionalnu ispašu. c) Postojeće šume na kršu neka ostanu kao šumsko-gospodarski objekt. Novčana se sredstva moraju naći, da se postojeće autohtone šume i nove vještački podignute kulture šume na kršu sačuvaju od daljnjega propadanja i spriječi stvaranje novoga krša i bujica. Danas se s jedne strane toleriše satiranje šuma na kršu, a istovremeno se taj krš u neposrednoj blizini pošumljuje s ogromnim troškom. Vidi Šumarski List 1938 g. br. 3. i 4. st. 193 do 197. Ovakav je rad neodrživ. Nedavno donijetom Uredbom o čuvarima nedržavnih šuma, kojom se dopunjuje zakon o šumama od 21. decembra 1929 godine, udaren je temelj organizaciji čuvanja šuma na kršu. d) Pravila fonda za pošumljavanje treba izmijeniti u pravcu da se iz toga fonda ima obezbijediti ne samo sačuvanje podignutih kultura na kršu, već da se daje pomoć i za sačuvanje već postojećih šuma na kršu. Ovomu poglavlju dodajem, da je ne samo prilikom osnivanja nove produkcije nego il prilikom bilo kakove obnove sastojine vrlo važno paziti na izbor vrste drveća. Za uspjeh u tom pogledu treba da nam jamčil stručna sprema dobivena na fakultetu iz biljne sociologije. Po toj spremi za svako šumsko zemljište, sa apsolutnom sigurnošću trebali bismo da odredimo onu vrst drveća, koja će vlasniku zemljišta donijeti najveću korist. Ali! u praksi izgleda, da se još mnogo »eksperimentira«, kao da se struka ne uči na fakultetu. Na kršu vlada još uvijek psihoza crnoga bora, u područjima voda zavladala je psihoza kanadske topole, 81 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 28 <-- 28 --> PDF |
u Srbiji psihoza bagrema, kod nekih zemljišnih zajednica još se neprestano sadil hrastov žir. Ako ne uspije pošumljavanje jedne vrste, prijeđe se na drugu s lahkoćom kako se i kaput miljenja. Nijesu neznatne sume novca u to utrošene, a za ugled struke više manje. Pa kad već ne može svakii stručnjak da u svakom slučaju »pogodi« vrst drveća, našlo bi se računa, da se kod svake banske uprave dotični referent za produkciju (nazvan za pošumljavanje) u tomu i specijalizira i da pomogne vlasnicima svih šuma. 0 neuspjehu zbog nepravilne manipulacije sa sjemenom i biljkama kao ni o novom ekspresnom podizanju šuma neću ovdje ništa reći. Očekujemo o tome riječ gg. profesora. Na više sam mjesta opazio, da se novo-podignutim sastojinama ne posvećuje pažnja, otkako je završeno pošumljavanje. Nadzorne će vlasti ispuniti svoju dužnost, ako izvrše pregled najmlađih sastojiha, bez obzira čije su i gdje se nalaze, pa će nesumnjivo u mnogo slučajeva doći do zaključka, da mnoge »šikare« treba smjesta likvidirati i! iznova pošumiti ili! već podignutu šumu iskrčiti i zasaditi drugom vrstom drveća ili ju posjeći na panj, a sve to s razloga, jer ne samo što formiranje buduće sastojine ne zadovoljava, nego možda ni! vrst drveća, koja se uzgaja. Drugim riječima nije dovoljno starati se o što pravilnijem osnivanju novih kultura, već i o njihovom razvoju u najranijoj mladosti. Čak i mlade sastojine, koje su loše formirane, dakle neprimjerenim kvantitativnim i kvalitativnim prirastom, treba prije reda iskorišćavati na račun dozrelih normalnijih sastojina. Postoje prigovori, da ministarstvo šuma i rudnika kao nosilac šumarske politike ne pomaže dovoljno svoje saradnike na postizavanju šumsko - političkih ciljeva. (Saradnici: dva šumarska fakulteta, instituti za šumarska istraživanja, šumarska stručna udruženja.) Ne otvaraju se škole, ne drže kurzevi u cilju proširenja teorijskog i! praktičnog obrazovanja šumarskih stručnjaka i čuvara šuma, naročito nije organizovana propaganda šumarstva u širokim slojevima naroda. Saradnja između naših fakulteta i ministarstva šuma i rudnika, izgleda, nije onakova, kakova bi trebala da bude. Jugoslavensko šumarsko udruženje postoji, ali na papiru. Ni Savez šum. društava, da je do njega došlo, ne bi imao boljega uspjeha. Ali da su ostala ranija društva umjesto sadanjih podružnica u nekim banovinama (Beograd, Skoplje, Sarajevo, Ljubljana), bolje bi se razvijala stališka svijest, stručni redovi bili bi kompaktniji i jači, a mi prema tomu spremniji za bolja vremena. Društvo je težak udarac dalo samo sebi prilikom raspravljanja poznatih šumskih afera na svojem vanrednom zboru od 4. i! 5. marta 1928. Nekoji su drugovi dobronamjerno, ali sa vrlo lošom taktikom, bacili naše šumarstvo za decenije unatrag, sahranili! su moralno i ministarstvo šuma i ruda, a i samo jedinstveno šumarsko udruženje, koje se je u svojoj nutrihji već raspalo na svoje sastavne dijelove. Osim toga te čuvene šumske afere, neznatne prema aferama u drugim nekim resorima, prouzrokovale su jednu nezgodnu psihološku reakciju, t. zv. kontrakorupciju, koja će vrlo malo koristiti! narodnoj privredi. Ta je reakcija u tomv što mnogi šumarski činovnici: u drž. službi kao da su sigurniji, kad se stranka maltretira sporom administracijom, da_ se ne bi pomislilo, kako joj se brzim radom ide u susret zbog koristi. Što je tko veći birokrata, teže udovoljava traženju stranke, ali se zato takav činovnik smatra 82 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 26 <-- 26 --> PDF |
zemlje, kamena i mora, koji će u narodu i sa narodom smišljeno i ozbiljno raditi Onda će ubrzo otpasti međusobno predbacilvanje, kako na kršu leže mrtvi kapitali, a čovjek nezna da ih iskoristi, jer je lijen ii jer mu je lakše služiti drugomu dotično i prosjačiti, a otpasti će i prigovor, da se umjesto toliko i mnogo puta uzalud bačenoga novca za pošumljavanje krša moglo podići nekoliko tvornica, koje bi zaposlile mnogobrojan narod. Proces obnavljanja života na kršu, kako ga idealno zamišlja itng. P r e m u ž i ć, ići će vrlo sporo, jer treba mnogo vremena i osobitoga truda od strane seljaka, koji danas treba da radi, da bi se samo prehranilo. Sa druge strane vidimo, kako u najkulturnijim primorskim mjestima nestaje masline, smokve i badema, a vinogradi su u primorju odavna zbog filoksere propali, dok amerikanka nije izdašna i ne može se aklimatizirati. Primorci su mnogo bolji! pomorci! i ribari nego poljoprivrednici, jer im zemlja nije pravo zanimanje, ali zar ti najkulturniji! naši krajevi ne mogu uz državnu stručnu i finansijsku pomoć obnoviti barem te autohtone kulture? Danas propada i ono malo, što je od davnine utvrđeno kao pozitivno, sigurno, stalno. Pa kako se postupa sa dalmatinskim vinom, kako se pravi ulje? Kakovu cijenu postizava težak za svoje ulje, a osobito za vino? Pođemo li od tih najkulturnijih primorskih krajeva prema brdu i planini, obuzima me neka skepsa, kako će taj planinac da vlastitom svojom mukom obnavlja svoj sadanji život na načelu grmlja i drveća, dok on generacijama to grmlje i drveće satire stokom, sjekirom i krampom vadeći korijenje još žive vegetacije iz zemlje. A tomu narodu treba pomoći odmah, danas, da bi! prestao s takovim radom. ´Ovo bi trebali da uvaže naši kultivatori krša, koji sa toliko ljubavi i predanosti hoće da naš sivi krš zaodjenu u zeleno ruho. Ne treba zato da prekidamo sadanji rad. Dajmo i dalje svoj obol u zelenom drvetu za podizanje i sačuvanje života na kršu sve i pored vrlo skromnih uspjeha, a velikih napora i još većih novčanih žrtava, pa bilo i bez tako neophodno potrebne saradnje sa ostalim još važnijim činiocima, ali treba da gledamo na sadanje stanje što realnije, jer samo takav rad može u narodu da pobudi ozbiljan efekat. S ovim sam imao namjeru da upotpunim iznesena mišljenja gg. Balena, Madarevića i Premužića, zatim mišljenja ostalih naših trudbenika gg. iKosovića, Petrovića, Kaudersa, Hol a i ostalih. Ne preostaje nam dakle drugo, nego da nadovezujemo na sadanji kakav takav rad, ali da izvršimo neophodno potrebne predradnje i to: a) Dok se ne spasi čovjek na kršu od dosadanjega zla, prvu i glavnu odlučnu riječ treba da ima socijalna skrb (zaposlenje naroda, jer narod treba rada, a ne korteškoga kukuruza), zatim agronomi uporedo sa socijalnom skrbi, dok šumari imaju samo da pomažu agronome po sporazumno utvrđenom programu. Šuma na kršu i ondje, gdje je ona pun gospodarski objekt, niti je ishraniivala niti će ishranjivati čovjeka sa krša. Ako igdje, ovdje na kršu treba da šumarstvo bude potpuno u službi naroda. Kad se narod o tom uvjeri, on će početi! čuvati ostatke šumske vegetacije, a poslije će i sam podizati! šumu. b) Treba donijeti što prije zakon o mogućnosti diobe komunalnoga pustoga šumskoga zemljišta u individualno vlasništvo (§ 106 z. š.) kao i 80 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 25 <-- 25 --> PDF |
potreba narodnih (prehrana naroda, uređenje rijeka, česte poplave, [sušenje tolikih močvara i periodičkih jezera, unutrašnja kolonizacija, seljački krediti, potrebe i radovi, za koje se mora naći novaca i to odmah i t. d.). Mi smo stvarno vrlo siromašna zemlja pored ogromnog poljoprivrednog potencijala i mnogo manje kulturna od Francuske, gdje su radnje oko pošumljavanja rađene u velikom stilu i, što je jedino ispravno, rađeno istovremeno sa zagrađivanjem bujica i regulsanjerri pitanja vode. Vrijeme od 20 godina, u kojem ima da se izvrši jedna mala revolucija u životu kraškoga čovjeka, smatram prekratkim. U pogledu strogoga dijeljenja kultura na kršu u šume s jedne, te pašnjake, voćare i oranice s druge strane, smatram da takva dioba nije potrebna za krš, jer na kršu ne treba uzgajati šume kao isključivi objekt za proizvodnju ogrijevnog i građevnog drva, barem u prvom početku. Neka se to prepusti! vremenu. Krš je po svojoj konfiguraciji terena, klimi, geološkom sastavu, geografskom položaju i načinu života čovjeka na kršu takav, da nije uputno prostorno dijeljenje pojedinih kultura. Kultura šuma, pašnjaka, voćara, livada i oranica može ostati i dalje prostorno izmiješana prema stvarnoj sposobnosti zemljišta za produkciju razne vrsti bilja. Ako želimo zadržati čovjeka na kršu i ne sprečavati njegov prirodni jaki! natalitet, moraju se poljoprivrednoj kulturi prepustiti sve one il već postojeće šumske kulture, gdje se zemljište može trajno bolje iskoriščavati (n. pr. u sadanjem Gorskom kotaru i Lici u Hrvatskoj). Thurn-Taxis je u Hrvatskoj imao znatne površine pod šumom i na takovim zemljištima, koja bi narod mogao vrlo dobro obrađivati. Ali narod, i ako je živio od tih šuma, ipak je morao bježati od kuće da se prehrani. Nije tu nešto u redu. Ing. Ante P r e m u ž il ć15 vidi novi život na kršu »na načelu drveta«, koje će seljaku na kršu davati ne samo hranu nego i odjeću. Prema tome smatra on šumare prethodnicima novoga života našeg čovjeka na kršu. Ja pak mislim, da se kod pravilne organizacije i podjele rada postavlja sa mjerodavne strane na sve saučesnike u radu pitanje, što da se radi Pitati će se na koncu, a ne u prvom redu i šumari, kakav i kolik prilog može čovjeku na kršu dati grmlje i drveće. Van svake je sumnje, da se sa dva poljoprivredna fakulteta mora naći nekoliko specijalista agronoma za krš, kojima će šumari( koji se naročito brinu za krš, kao naš P r e m u ž i ć, predano pomoći. Ing. Pan o v1G smatra također, da je pitanje krša opći kulturnoprivrednil i socijalno-politićki narodni problem i da je srž problema u tomu, kako će se dovesti u sklad problem krša sa vitalnim i savremenim potrebama naroda. Tomu dodajem, da naši stručnjaci, kad dođu na krš, treba da najprije pogledaju narod, a onda krš, jer istom potom mogu da pođu pravim putem u pošumljavanju krša. Na kršu treba postojeću inerciju ukloniti, vratiti narodu vjeru u sebe i u vlasti, a to će se postići samo tako, da se narod prije svega obezbijedi nasušnim hljebom, pa kad je to osigurano, da tamo vlasti šalju prave narodne ljude, apostole 15 Ing. Ante Pr e mužić : Rješavanje kraškoga pitanja na seljačkoj osnovici. Šum. List 1937. g. br. 1. 16 Ing. A. P a nov : Kojim putem? Povodom Sedreničkih ekspresnih šuma. Šum. List 1939. g. br. 1. 79 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 16 <-- 16 --> PDF |
pošumljavati ono, što se danas devastira, ali! s neuporedivo većim troškovima, nego bi nas danas stajalo sačuvanje ´tih šuma, koje su potrebne ne samo u privatnom nego i u javnom interesu. Zasebno sam zagovarao i´zlučenje zaštitnih šuma zbog olakšice u plaćanju poreza (Šum. List 1938, str. 50—79). Poslije skoro 20 godina pristupa se tom važnom poslu. Od 78% svih šuma na apsolutnom šumskom zemljištu do kraja 1935. god. izdvojeno je bilo zaštitnih šuma samo 3,5%, a od toga u Dravskoj i Savskoj banovini 87%, ali većinom iz vremena prije 1918. god. Prema tomu na tom se važnom poslu vrlo malo´ uradilo, i ako je jedan od prvih naših zadataka trebao biti izdvajanje zaštitnih šuma, naše posljednje, ali čvrste i sigurne kule, na koju će agrarci uzaludno jurišati. Upravo te će šume biti put svojevremenoj kolektivizaciji odnosno etatizaciji tih šuma, a poslije njih dolaze na red šume na apsolutnom šumskom zemljštu. Nije ovakovo gledište posljedica neke ljubavil prema šumi ni posljedica turističkih, etičkih, estetskih, higijenskih il drugih vanekonomskih gledanja na šumu, već je potrebno u najširim slojevima, a nažalost i kod inteligencije djelovati smišljeno i! uporno u pravcu izgrađivanja pravilnoga gledanja na šumu, a prema tomu it uspostaviti normalan odnos čovjeka prema šumi. U urednom šumskom gospodarstvu takove su šume i onako stavljene bile »izvan gospodarstva «. Katastarske su nas vlasti (opet poticaj sa strane, a morao je doći od nas) upozorile na to, da ima vrlo mnogo šuma sa zaštitnim karakterom, koje treba takvima proglasiti, da bi bile´oproštene od plaćanja poreza. Da bi se propušteno naknadilo, u posljednje se vrijeme unašaju izvjesni krediti u državni budžet. Rad se vrši uporedo sa izdvajanjem krševa ii golijeti odnosno sa izrađivanjem katastra. Za krajeve, gdje još nema katastra, očekuje se uskoro načelno riješenje Ministarstva financija po predlogu Ministarstva šuma ii rudnika, kako da se označe i kartiraju površine, koje treba proglasiti zaštitnima. Neuposlenih šum. inžinjera ima nažalost i suviše, tako da se posao na tom može brzo završiti. Ako nam ne uspije naročitim mjerama osloboditi zaštitne šume od utjecaja agraraca (sječa i ispaša), šume će u blizinu naselja neprestano biti ugrožene. U razumnom šumskom gospodarstvu vrlo je ograničena paša, kresanje lista i uzimanje (kupljenje) šušnja. Kod nas se tolerišu koze u šumama, a toleriše se paša čak u prebornim šumama. Dnevno se vodi borba agraraca protiv šumara zbog paše. U krajevima, gdje stočarstvo dolazi jače do izražaja, šume nisu objekt u pravom (užem) ekonomskom smislu riječi (proizvodnja drvne sirovine u prvom redu), već su one kombinovana kultura, služe proizvodnji drva i! ispaše, negdje su samo ispasišta, a negdje su šume popuna agrarnoga zemljišta. U tim se krajevima šumska privreda ne može oteti jakom utjecaju agraraca. Sve dok se šumarstvo u privrednom (a najužem) smislu riječi ne oslobodi, ne može se ono normalno razvijati. Osloboditi od ispaše i sječe treba najprije zaštitne šume, pa ići redom, postepeno. Dakle i tu treba neki red. Kad već agrarci nisu u stanju da porade na uređenju kolektivnih pašnjaka, a mi smo slabi! da zatvorimo šume za svaku pašu, manje štetan izlaz iz toga stanja bio bil taj, da se izdvoje stanovite paši izložene lošije šumske površine u blizini naselja il prepuste za ispašu. Ako sadanje stanje potraje, treba za šumsku pašu i list u šumama naplaćivati veće takse (prema imućtvenom stanju), pa bule šume ma čije vlastništvo, a kod 70 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 15 <-- 15 --> PDF |
vrste uzgoja. Danas već i mali čovjek (seljak) shvaća, a školovani ekonomi često ne vide, da je upravo naopaki rad, kad se u pasivnom kraju troši državni novac na sadnju i uzgoj šumskoga drveća, a nema sredstava da se na istom mjestu sadi drvo, koje čovjeka hrani (maslina bagrem, smokva) i koje mu pored toga daje drvo za grijanje. Potrebi naroda na poljoprivrednom zemljištu mora se udovoljiti, a šume će se moći žrtvovati istom onda, kad ostalo raspoloživo zemljište bude iskorišećno u tu svrhu. U koliko pored svega toga ne bude moguće obraniti šume, šumarski će stručnjaci sa agronomima u svakoj banovini utvrditi, koje se šumske površine mogu žrtvovati. Smatram, da je manja šteta, ako se u tu svrhu žrtvuju na posljednjem mjestu šume narodne, seljačke. U »Politici« od 30. I. 1939. mogli! ste čitati i ovo; »Dok naš zaista neuki seljak (u velikom dijelu države) sa jednoga ha ne dobiva više od 11 tovara pšenice, dotle njegov prosvjećeniji seljački drug u Danskoj i Holandiji dobiva oko 30 tovara«. Znajući to mnogi naši šumari misle, da će strogim zakonskim mjerama uputiti našega seljaka na to, da zemlju bolje obraduje, kako bi manje išao u šumu u kradu. Profesor jednoga našega šumarskog fakulteta napisao je, a tako i govori đacima: »U šumi nema mjesta paši blaga. Neka seljak hrani svoje blago u staji.« Tako govore šumari i seljacima, a ovi se čude, kako im ta mlada gospoda prilaze s tolikim nepoznavanjem seljačkoga života. Odatle često trvenje i sukobi. Distancija između seljaka i šumara biva veća umjesto manja. Čitati ste mogli: »Čitavi krajevi dalmatinske Zagore pretvaraju se u kamenitu pustinju«, ali! lakše bi nam bilo, da smo čitali u kojim novinama krupnu noticu s natpisom »Ministarstvo šuma i rudnika poduzima široku akciju oko sačuvanja i! sprečavanja daljnjega satiranja šuma«. Čitali smo, kako to Ministarstvo »preduzima široku akciju na uređenju bujica i pošumljavanju krševa i golijeti«. Uređivanje bujica narod traži, a pošum- Ijuje se ondje, gdje se narod tomu ne protivi. Dakle, naknadni radovi, koji su neuporedivo skuplji od radnja, kojima treba predusretati satiranje šuma. U akciji! oko suzbijanja šumskih šteta moram se ponovo i ovom prilikom vratiti! na svoju konstataciju, iznesenu u našem Šumarskom Listu (god. 1938., str. 196), da se naime na žalost još nismo naučili držati: se u šumsko-političkom životu osnovnog organizacionoga principa, a taj je: koordinacija i koncentracija stručnih snaga u prvom redu u cilju sačuvanja, a zatim racionalizacije i intenzivisanja naše postojeće kulture šuma. Danas kao da smo upućeni jedino na radove oko pošumljavanja krševa i golijeti, podizanja ekspresnih šuma, zagrađivanja bujica, melioracije suvata i planinskih pašnjak, unutrašnje kolonizacije i t. d. i pored toga što za to treba ogroman kapital u novcu, a uspjesi su više puta problematični, dok bismo sve naše snage imali uputiti u pravcu spašavanja šuma i državnih i nedržavnih i na relativnom, a pogotovo na apsolutnom šumskom tlu, kojih preko noći nestaje. To je naš primarni zadatak, naša dnevna zapovijed! Lajici slijegaju ramenima, kad vide, kako se n. pr. u unutrašnjim stranama gornjega Velebita satire šuma, jer ne ćemo ili ne znamo naći sredstava za obranu, dok istovremeno imamo dovoljno sredstava da znatnim troškom iz Fonda za pošumljavanje podižemo nove šume s primorske strane iste planine. Iz istoga ćemo fonda svakako za nekoliko decenija, a možda već i za nekoliko godina morati 69 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 14 <-- 14 --> PDF |
izmiče pred plugom i motikom, čak i sa vrhova brda. U svakom se slučaju iskrčeno zemljište ne privodi trajno boljoj kulturi, jer se u najviše slučajeva iskorišćuje samo dotle, dok ima humusa, 2—3 godine, a potom se sa krčenjem šume ili šikare nastavlja na drugom mjestu, na napuštenom zemljištu raste korov i trava, a stoka po njem pase. Krči se bez dozvole vlasti. Sudski je postupak navodno bez učinka i nanosi vlasniku šume materijalnu i moralnu štetu, jer se uzurpacije vrše i dalje. U Bosni je stanje još gore. Dok u Srbiji: nestaju većinom mlade (nedorasle) šume i šikare, ono, što se dešava u Bosni, ne vidi se u ostalim dijelovima države ... Tamo nestaju gotove, zrele i prezrele šume, u brdima i ravnicama. U jednostranom provođenju agrarne reforme kao i zbog drugih koristi stabla se podjeljuju ii sijeku, lugari prijavljuju, žandarmerija formalno odstranjuje uzurpante i ostale štetočince, bezbrojne se šumske prijavnice podnose vlastima, neke vlasti kažnjavaju zatvorom i agrarni! interesenti (i neinteresenti) u zatvoru »odleže« svoju zemlju ne smatrajući to kaznom, jer mu zemlju više nitko oteti neće. Neka opet sreska načelstva ostavljaju hrpe neriješenih prijava, kojih broj dnevno raste čekajući amnestiju i! aboliciju, da ih u kolima vrate šumskoj upravi, upućujući oštećenika na građansku parnicu. Stomilijunske tražbine države ostaju na papiru, stotinama hiljada stabala padaju dalje, ali drvnim se plugom ore i dalje, kao da smo u starom vijeku. Agrarci stalno vrše pritisak na šume. Taj pritisak nije u svakom slučaju i u svakom kraju bez osnova. Poznato je naime, da se narod sa područja t. zv. apsolutnog šumskog zemljišta, osobito sa krša, množi i pored težih životnih uslova brže nego u ravnici, jer je na nižem stepenu civilizacije. Zato ga treba raseljavati u ravnice na račun ogromnih slobodnih površina, koje su u ovo 20 godina mogle melioracijom odavna biti privedene proizvodnji. Tek potom treba ga raseljavati i na sadanja t. zv. relativna šum. zemljišta, da tamo popunjava populacione praznine. Zemljište na kršu treba prepustiti uzgoju raznoga drveća za proizvodnju stočne i ljudske hrane, za zaštitu zemljišta i poljoprivredne kulture od prirodnih nepogoda, dok se tokom izvjesnog vremena kulturno-gospodarsko stanje kraškoga stanovnika ne podigne i život mu se olakša. Vidi o tome dobru sugestiju ing. A. Premužića. S ovim ulazimo u domenu agrarne politike zemlje. Kako svakogodišnje apsolutno priraščuje oko 150.000 duša, dolazi vrijeme, kad ni racionalnije obrađivanje zemljišta neće moći da ishrani stanovništvo. O tom se istom počela voditi briga (Gospodarska Sloga, Dr. R. Bićanić). U cilju toga racionalnoga obrađivanja zemljišta dati će i šumarstvo svoj prinos u tomu, što će se napuštati relativno šumsko zemljište, kad tomu dođe vrijeme, kao i u torn, što će se pojam apsolutnosti šumskoga zemljišta morati da koriguje. Čovjek ekonom nerado gleda, kako šum. stručnjaci u Dalmaciji sticajem prilika uzgajaju na istom mjestu alepski bor pored smokve (Ficus carica), koja rađa i služi ljudima za hranu, ili kad na obali Neretve, na ljutom i golom kršu sa preko 15° nagiba, narod kopa kamen ii sadi maslinu, hranu ljudima. U koliko poljoprivreda ne raspolaže s novčanim sredstvima, da takova zemljišta privede poljoprivrednoj kulturi, a šumarstvo ima kredita, smatram, da podizanje šumske kulture na takvim mjestima treba da ima samo povremeni značaj, treba da je prelazna kultura, a o takvom značaju šum. kulture treba da uzgajači vode računa prilikom izbora vrste drveta, a taksatori prilikom izbora 68 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 13 <-- 13 --> PDF |
mašilo cilj, jer one nestaju trošeći! sve brže svoj osnovni drvni kapital. Općinske i seoske šume satiraće se sve Više i! pretvarati u divlje pašnjake i obradivo zemljište. Ni državne šume nisu pošteđene, jer i na njih su legli! partizani. U Bosni će takozvana unutrašnja kolonizacija uništiti mnoge državne šume na apsolutnom šumskom zemljištu, a možda bez prave nužde i na relativnom. Ograničenjem državnih šuma u Srbiji mnoge će šume propasti, čim prijeđu u ruke općina il sela, ako se na vrijeme ne organizuje stručna uprava i! čuvanje tih šuma. Sve se je to nažalost ispunilo. Sa 6. januarom 1929. godine prestala je javna borba i od te godine pa do 1934. godine vladala je u stručnoj javnosti tišina, a možda i ravnodušnost, ali moram naglasiti, da je u tom režimu nastalo olakšanje za naše šume, jer politički ljudi nisu obijali pragove državnih kancelarija, jer se nije korteširalo šumama. Tad sam prvi put u našoj državi osjetio, da nemam tajnoga direktora nad sobom. Služba se počela odvijati: svojim normalnim tokom. Čak, počelo se satiranjem koza. Ne ulazeći u političku stranu tadanjega režima, šume su počele slobodnije disati. To je kratko trajalo, jer su šume uskoro došle na još gore muke. Nastavimo s prikazom držeći se važnijih odredaba zakona o šumama. A)Šumsko-policijske odredbe z. š. poznate su (zabrana krčenja, dužnost pošumljavanja, zaštitne šume, zaštita šume od vjetra, insekata i zaraznih bolestil, paša, žirenje, sušanj i lisnik, šumski požarevi). U pogledu mjera, koje se odnose na provadanje principa o integritetu šuma, da se naime postojeće šume imaju očuvati i da se šume ne smiju pustošiti, poznato nam je, da je taj princip potpuno probušen. Naš zakon o šumama ne može spriječiti nestajanje naših šuma. Njih naglo nestaje. Pod nestajanjem šuma smatramo i smanjenje areala šuma i smanjenje drvne mase razgradivanjem već izgrađenih šuma. To nestajanje vrši se na dopušten i nedopušten način. Na dopušten: naglim iskorišćavanjem prezrelih šuma, smanjivanjem osnovnog šumskog kapitala u komunalnim šumama, da bi! se pokrili neophodni redovni izdaci, krčenjem šuma zbog životne potrebe velikog šumskog posjednika, diobama, parcellsanjem i! atomiziranjem šumskog posjeda, osobito maloga privatnoga, raznim stručnim operacijama prilikom izgrađivanja ili revizije privrednih planova (veća konkretna drvna zaliha od normalne, pretvorba visokog u niski uzgoj) i t. d. Na nedopušten način nestaje šuma u blizini naselja, jer seljaci danju i noću sjekirom i stokom, »na malo« navaljuju skoro na sve šume, da podmire kućnu i gospodarsku potrebu,, uzimajući drvo, pašu, list, zemljište. Ogromne su šumske površine posve iscrpljene zbog unutrašnje kolonizacije, spekulacije, ziraćenja, ispaše. Najmanje su štete u slovenačkim krajevima, Vojvodini i u većini hrvatskih krajeva. Krčenje je u pravilu posljedica potrebe čovjeka za zemljom. Krči svoje lično i svoje kolektivno (komunalno i državno), kako bi zadovoljio svoju primarnu potrebu, da se prehrani, dakle najneposredniji lični interes. Ne vodi računa o cjelini, o trajnosti i vremenu. O tomu se staraju vlasti (šumari). Odatle trajna borba. Krčiti svoje lično i imati od toga trajnu veću korist, to bi se dalo i podnijeti, ali stvarno u životu u najviše slučajeva izgleda to mnogo gore. Takav sam proces posmatrao u planini Rudnik u Srbiji. Ondje šuma nestaje polagano, ali stalno, šuma 67 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 35 <-- 35 --> PDF |
posao nije racionalno organiziran i podijeljen i radne su sile porazbacane uzduž i poprijeko bez ikakovoga sistema. Svojim sam izlaganjem to dovoljno ilustrirao. Naša je kulturna zaostalost još dosta velika, radna snaga i suviše jeftina, a ogromni mrtvi kapitali leže neiskorišćeni. Mi smo još dobrim dijelom zemlja stočara, a stočar ne može da bude nego stočar. U državnu službu ulaziti će sve lošije i zavisnije osoblje, jer će privatna poduzeća apsorbirati! najbolje radništvo, koje će biti bolje plaćeno i mirnije u svojem radu, a svakako manje zavisno od partijskih utjecaja. Opsežni prikaz nauke o upravi šumama vidi u knjizi Dr. M. Marinovića. 17a E) Razni, zakoni kao krivični i građanski, zatim upravni i specijalni za neke vrste ekonomskih organizacija, naročito pak zakon o šumama, čija kaznena naređenja propisuju vrst i opseg kazne i visinu odštete, štite šumu kao stvarno dobro i od napada samoga vlasnika šume i od napada sa strane (trećih lica i prirode). Kaznena naređenja (§§ 141—179) većim su dijelom bez efekta, jer se šume sve više upropašćuju, a česte amnestije i abolicije to stanje pogoršavaju u velikoj mjeri, jer i upravne i sudske vlasti u krajevima, gdje se šume mnogo satiru, ne žure se sa postupkom čekajući ukaz o amnestiji, da likvidira zaostatke. Kaznene sankcije jednake su za cijelu državu, za sve odnose. Držim, da se ne bi protivilo duhu krivičnoga zakonika, kad bi zakon o šumama činio razliku u postupku sa šumama na kršu, sa šumama zaštitnim, sa šumama na apsolutnom šumskom tlu i sa onima na relativnom. Ne može se jednakom mjerom mjeriti i kopanje živoga korjena (iz kojega još tjeraju izbojci) krampom na kršu i isto takav rad u ravnoj Posavini. Objekte treba rajonirati i u tu svrhu treba donijeti zaseban šumsko-policijski zakon. Šume na kršu, zaštitne šume, pa i šume na apsolutnom šumskom tlu (dakle i državne) nisu samo privatna svojina, već služe i javnim interesima, a kazne za oštećivanje tih dobara treba da se i vrše. Općenito uzeto, kazne su previsoke i treba ih sniziti, pa će se lakše i vršiti, a šume manje napadati. Vršeći! nadzornu službu opazio sam, da se upravno-krivični referent i sudac upuštaju u ocjenu i ostalih elemenata potrebnih za dono^šenje osude, jer se često ravnaju i prema stanju čitave šumske privrede, prema ljudima, koji ju predstavljaju, prema ugledu struke i ljudi u dotičnoj sredini, osobito pak prema moralnim kvalifikacijama šumarskoga i čuvarskoga osoblja, koje istupa u svojstvu svjedoka. U Srbiji su mi se mlađi kolege žalili na teške prilike, u kojima rade, na mlitav rad vlasti i sudova kod rasprava o šumskim štetama. Govorio sam i sa krivičnim referentima i sudcima o tome, ali se nisam mogao uvjeriti, da će se njihovo mišljenje skoro promijeniti na bolje. I sam postupak šumarskih organa treba podvrći čestoj il strogoj reviziji. Kako ćemo podići ugled našoj struci i šumarstvu u zemlji, kad se i pored toga neke šum. uprave služe upravo drakonskim sredstvima. Tako uprava parka Topčider primjenjuje zakon o šumama, i ako šume u tom parku nisu namijenjene uzgoju šumskog drveća. Prema tomu l5a Vidi i Henr y Fayol : Administration industrielle et genćrale, odnosno Dr. M. Mar in ovi ć: Osnovi nauke o upravi sa šumama, Beograd 1939. 89 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 36 <-- 36 --> PDF |
može biti mjesta samo analognoj primjeni: toga zakona. Navesti ću samo jedan slučaj: Mirko Milanović iz Kneževca posjekao je jedno kiselo sirovo, dubeće stablo od 2 (dva) cm debljine i 2 metra visine, staro 3 godine, vrijedno 0,5 dinara. Zaplijenjen 1 koš. Na osnovu § 151 z. š. zaračunato mu je 4 X 0.5 t. j. 2 Din. Tuženi poriče. Presuda: 1 dan zatvora, rad o svom trošku, da plati 2 Din u fond za pošumljavanjc. Za presudu 10 din. u korist kase Gradskog poglavarstva, svakome od prisutnih svjedoka po 30 din. u ime pristupničke nagrade. Na aktu se nalaze taksene marke od 10 din (na uvjerenju Gradskoga poglavarstva u Beogradu br. 22981 od 12. VI. 1936. g.) i 20 din. na žalbi, jer se tuženi žalio (presude broj gradskoga poglavarstva S. br. 58390 K. K. broj 1027 od 20. VIIL 1936., a na osnovu toč. 5, § 89 i § 96 zakona o gradskim općinama. §§ 115 do 171 zakona o šumama, §§ 4, 15, 16, 33 do 36 političke uredbe i T. br. 371 zakona o taksama...). Nije mi poznato, kako je upravni postupak završen. Mnogo sam godina bio šef šumske uprave i znam, što je borba sa šumokvarcima. Ovakova se borba ne može odobriti!. U redovnim vremenima zakoni ne smiju da presijecaju tok narodnoga života, već ga imaju da regulišu. Montesquieu je rekao: »Les lois sont les rapports necessaires, qui derivent de la nature des choses«. Za to naš zakonodavni rad nije rezultanta općega zakonodavnoga rada u zemlji. Zbog ukrštavanja interesa između polja i šume odnosno zbog nepovoljnoga gledanja naroda na šumu ne bi u redovnim, a jamačno ni u tadanjim izuzetnim političkim prilikama bio donesen zakon o šumama, da nije bilo nesretnih šumskih afera, koje su uzvitlale toliku prašinu. Zakon, u svojoj biti vrlo dobar, ipak je suviše ekskluzivan, konzervativan i strog, što dokazuje i činjenica, da je već u istom šestojanuarskom režimu sredinom 1930. g. izvršena revizija toga zakona. U vezi sa onim, što je u II dijelu rečeno, ne možemo se oteti utisku, da je naš zakon o šumama u većem i najvažnijem svojem dijelu ostao na papiru i da se sa šumama postupa prema tradiciji u stanovitom kraju. Kad je tako s našim osnovnim zakonom, možda nije od naročite štete što nisu doneseni i neki specijalni zakoni: zakon o novom uređenju državnih šuma opterećenih službenostima u Bosni i Hercegovini (§ 184 zakona o šumama), zakon o regulisanju pitanja stručne uprave, državnoga nadzora i imovinskih odnosa i prava ovlaštenika odnosno članova korisnika plemenskih šuma u Crnoj Gori kao i djelimično zem. zajednica u Hrvatskoj (§ 182). Istim zakonom predviđenu eksproprijaciju velikih šumskih kompleksa izvršilo je Ministarstvo poljoprivrede u sporazumu sa Ministarstvom šuma i rudnika, dok je trebalo biti obrnuto (186). Nije mi poznato, da se vrše predradnje za izradu zakona o eksproprijaciji apsolutnog šumskoga zemljišta, čije pošumljavanje traže klimatski i kulturni obziri, u korist države ili samoupravnih tijela, u koliko se pošumljavanje ne može drugim načinom postići (§ 186). Prilikom namjeravane proslave 20-godišnjice stvaranja naše države prikupljeni su bili u ministarstvu šuma podaci o tom, što smo od 1918. do 1938. zatekli, a što smo u minulih 20 godina stvorili u našem šumarstvu. S bolom u duši moram konstatovati, da je u svakom gospodarsko- pravnom području produžen raniji gospodarski život, ali u pogoršanom izdanju. Zakon o šumama od 21. XII. 1929. u 10 godina svoje primjene nije donio očekivane rezultate u onim krajevima, gdje šumar 90 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 12 <-- 12 --> PDF |
recepcija osnovnih odredaba uz ranijih zakona o šumama, koje su važile na pojedinom pravnom području: sačuvati šume i; voditi racionalno šumsko gospodarstvo. Zbog ilustracije odnosa, koji su vladali prije 1929. godine, moram da podsjetitm na rad našega šumskoga društva, koje je u licu tadanjega redaktora Šumarskoga Lista Dra A. Ugrenović a vodilo oštru borbu do 6. I. 1929. god. Da se uvjerimo, kako se u ovo 10 posljednjih godina prilike nisu bitno izmijenile, citirat ću Izvatke iz nekoliko njegovih protesta ii apela. Videći da nosioci šumarstva upravljaju naš brod neželjenim i opasnim putem, počinje on 1927. god. borbu s člankom: »Kuda brodimo «. Tvrdi1, da je partijsko-politički bič najopasniji. »Hitamo da posiječemo šume«. U članku: »Jadi! naše šumarske privrede« traži štednju, inventarisanje šuma i očuvanje šuma na apsolutnom šumskom tlu. U članku: »Privredno zakonodavstvo i stručna saradnja« ustaje protiv nedilsciplinovane demokratije i protiv toga, što stručnjaka nema u parlamentu. Pita, gdje je Privredni savjet. U članku »Naša šumarska politika « tvrdi, da je ta politika »improvizatorska i^neprogramatična na svim svojim tačkama, u svim svojim smjerovima«. »Šumarska je politika odraz naših općih prilika, odraz nas samih. Naša je šumarska politika sve prije nego nepartijska«. »Programatičnost otklanjamo, jer ona značil uistinu nilveliranje sitnih i uzanih interesa u korist cjeline. Zbog tih najsitnijih interesa strahujemo od programatičnosti! i grčevito podržavamo improvi´zatorstvo il u oblasti šumarske politike.« »Nijedan ministar ili njegov pomoćnik nije do danas svoj radnil program iznio pred javnost«. »Stručni elementi nisu bili kadri da se bore sa nestručnim elementima. Nepripuštanje šumarskog privrednika u Privredni savjet znači jedan vanredno dubok potres naše šumarske privrede, znači negaciju šumarstva u načelu«. Također borbeni prof. Dr. A. Petrači ć smatra »dosadanje naše gospodarenje šumama gospodarenjem raspikuće«. Šumarsko je društvo upozoravalo na nepravilno, a često i loše gospodarenje našim šumama, a napose na nepravilnu i često nepravednu personalnu politiku Ministarstva šuma i rudnika«. (Š. L. 1929. str. 57). Anonimus (Perušić) u Jugoslovenskom Lloydu 1927. i Narodnom Valu 1928. g. nastavlja. Ministarstvo šuma nema programa svoga rada. Personal je podvrgnut partijskim konventima, koji se često sastoje od moralnoga i društvenoga taloga. Tko se drži zakona na štetu partije, taj strada, pa ma kako bilo sposoban i pošten. Šume nestaju, kao da ih vatra guta, a sa druge strane trošimo milijune na pošumljavanje goliijeti. Oslobodili! smo se robovanja tuđinu, a sad smo postali robovi partizanstva, svoga neznanja, tjesnogrudnosti, nebrige za široke narodne slojeve, robovi! svoga nevaljalstva, a takovo je robovanje predznak za ponovno robovanje tuđinu. Kad ministar prima u audijenciju čuvara šuma i bira kandidate za lugarsku školu, kako on može da se bavi! krupnim otvorenim pitanjima šumarstva? Propagande u šumarstvu gotovo i! nema osim one, za koju se prima nagrada. Pisac pesimistički! gleda na razvoj šumarstva pod tako teškim odnosima. Veliki šumski posjedi! iskorišćavaće svoje šume još jače, parcelisati! će ih i prodavati, kako bi izbjegli novoj agrarnoj reformi. Zbog nesloge i! nerada kao i zbog potrebe na obradivom zemljištu mnoge se zemljišne zajednice satiru, dijele i raspadaju. Podržavljenje stručne uprave šuma imovnih općina posve je pro 66 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 11 <-- 11 --> PDF |
tirati mađarsku upravu. Naši pravnici treba da ispitaju, jesu li sadanje državne šume u bivšoj hrv. slav. slav. Vojnoj Krajini zaista bile državne, ugarsko-hrvatske ili zemaljske. Nije izvršena ni segregacija šumskih služnosti krajiških komuniteta u gradovima Karlovac, Bjelovar, Ivanić-grad, Kostajnica, Brod i Zemun. Govori se, da je ograničavanje državnih šuma u Srbiji, Južnoj Srbiji i Crnoj Gori danas poslije 40 godina rada pri kraju. U novoj državi radilo se u godinama 1923. do 1927. U godini 1927. nije se radilo. Radilo je 167 sudova sa 19.289 radnih dana. Ograničeno je 207 kompleksa u površini od oko 760.000 ha. Na ime starih enklava izdvojeno je još 165.000. Poratni troškovi iznose oko 21,000.000 dinara. Po izvršenom ograničavanju šume predane selima, općinama i pojedincima, u najvećem su dijelu upropaštene, a bilo je slučajeva da narod upropaštene šume vraća natrag državi, kako ne bi plaćao porez i ostale terete na iskorišćenu šumu. Predaja šuma u posjed korisnicima nije se smjela vršiti, sve dok se ne obezbijedi organizacija stručne uprave i čuvanja tih šuma. Po uništenju izdvojenih šuma državnoj će šumskoj upravi agrarci ponovo vezati ruke, jer će šumske objekte pristupne narodu morati da rezerviše da pokriće domaće potrebe po taksi, a sirotinji besplatno. A te potrebe nisu neznatne. Svrha ograničavanja nije postignuta. Politički utjecaj bio je pri tomu ogroman. Ne može se ugledati kraj tomu radu. Za to se staraju amandmani! financijskog zakona. Država je postala isključiv vlasnik šumskih preduzeća Šipad, Celuloza u Drvaru, Durmitor, Zavidović-pilana, a sa 20% akcija učestvuje u Teslicu. Crkveni posjedi kao i posjedi! talijanskih državljana ostali su u najvećem dijelu također pošteđeni od eksproprijacije. Karakteristično je, da su šume vjerskoga fonda, koje je i ranija i sadanja država za sebe iskor´išćavala, vraćene nedavno crkvi. Narodno šumarstvo, osnovica čitavoj državnoj šumskoj privredi, koje se pojavljivalo ranije u raznim agrarnim asocijacijama (zemljišne´ zajednice, imovne općine, selske, općinske šume, šumske zajednice, razne skupine zemljoradnika korisnika agrarne reforme) pojavljuje se u istim oblicima i dalje, jer nije kompletirano šumama, da se osigura trajno snabdijevanje šumskim proizvodima, niti je izvršena revizija postojećega specijalnoga zakonodavstva (o zemljišnim zajednicama, o imovnim općinama) niti izgrađeno novo u pravcu reorganizacije odnosno svojevremene upravne i! privredne kolaboracije, a kasnije unifikacije čitavog narodnog šumarstva. To se je opravdano očekivalo. Prema tomu vlasnički se odnosi nisu primjetno izmijenili, već je ostalo stanje u glavnom kao i ranije. Borba za pravičniji red stvari produžuje se dalje. Ad b) Ni gospodarenje i uprava šumama nije poslije 1918., a do 1939. godine napredovala, kako se to opravdano očekivalo. Ima čak dosta stručnjaka, koji uvjeravaju, da je danas stanje šumarstva gore nego 1918. i to ne samo u krajevima, gdje je ono već ranije postojalo, nego i tamo, gdje se ono nalazilo u počecima svoga razvitka. Bio bih zadovoljan, kad bih se mogao uvjeriti, da nije tako. U ovoj ću radnji iznijeti samo nekoje činjenice, a na nekoje se osvrnuti pridržavajući se onoga poretka materije, kako je ona prikazana i regulisana našim zakonom o šumama. Ne smeta, što je taj zakon donesen 1929. god. On je 65 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Poduzetnički! ili posjedovni oblici u šumskom i! drvnom gospodarstvu različni su. Kad jedno poduzeće producira sirovine, a istovremeno i industrijski! i kemijski prerađuje drvo il trguje, kaže se, da je organizovano po principu vertikalne kombinacije uli intergracije (kod nas n. pr. S. H. Gutman d. d.). Radi li se o razlučnom gospodarenju jednakih produkcionih grana, onda je to organizacija po principu horizontalne kombinacije ili diferencijacije (kod nas veliku šumski posjednici, koji samo produciraju sirovinu). Oblici šumskog gospodarenja poznati su (visoki, srednji!, sitni). Narodno-gospodarski efekat šumskog i drvnog gospodarstva očituje se: u vlastitoj produkciji zemlje, u novcu, u izvozu i potrošnji. Narodnogospodarski! efekat vanjske trgovine dolazi do izražaja u bilansi šum. trgovine. Vlastitu produkciju sirovine treba osigurati (kalamiteti, krediti) i pospješiti naučnim metodama rada i razumnim gospodarenjem. Kao konkretni! zadaci budućeg šumskog gospodarstva postavljeni su općenito ukratko ovi: održanje i razumno uskorišćavanje šuma. U širem smislu šumsko-gospodarska politika raščlanjena je ovako: I) na šum. gospodarsku politiku u užem (pravom) smislu, ja bi! ju nazvao produkcionom politikom, i II) na politiku trgovinsku, saobraćajnu i! šumsko-industrijsku. Ad I) U užem smislu ta politika predviđa tri grupe šumsko-političkih sredstava, kojima se državna vlast služi: 1) da sama država izvodi utvrđene šumsko-političke smjernice, 2) da te smjernice propiše zakonskim prisilnim mjerama i 3) da se utječe na volju vlastnika šume. Ad 1) Izvođenje po državi bilo bi idealno, kad bi sve šume bile državne. Ad 2) Regulisanje odnosa šumskoga gospodarstva zakonskim prisilnim mjerama zavisi! o vladajućem gospodarskopolitičkom sistemu i o gospodarskom duhu. Te su zakonske mjere ili uslovne ili bezuslovne, a prema predmetu dijele se: a) na one, koje regulišu diobu šumskoga posjeda (zabrana dijelenja ili dozvola vlasti); b) na one, koje regulišu šum. gospodarske odnose uopće (zaštitne šume, servituti...); c) na one, koje ih regulišu bez obzira na oblik posjeda (komunalne, privatne šume, zabrane krčenja, diobe, dužnost pošumljavanja, gospodarenje po osnovi...). Ad 3) Mjere, kojima se nastoji djelovati na volju onoga, koji gospodari šumom, jesu (između ostalih): staranje o šumskom pomlatku, daljnje obrazovanje sadanje stručne generacije, davanje savjeta privatnim šumoposjednicima, pomoć u materijalu, šumsko sjemenje, sadnice ... Prikaz naše šumsko(drvno)trgovinske, saobraćajne i industrijske politike ostavljam za sad po strani. To što je općenito rečeno, pretpostavlja normalno stanje šumarstva u jednoj zemlji t. j. stanje, u kojem se šumska kultura nalazi barem na onim prostorima, gdje nema mjesta drugoj (višoj) kulturi zemljišta i gdje su šumsko-posjedovni odnosi koliko toliko normalizovanl. Pretpostavlja se dakle, da su agrarno-pravni i ekonomski odnosi već sređeni. (Kod nas još nisu, a uvjerio sam se, da nisu nil u Njemačkoj, iako su Nijemci za to imali više vremena i mogućnosti! nego mi. Zato moram u svojem izlaganju da prijeđem pomenuti okvir normalne šumarske politike i obuhvatim i naše agrarno-političko stanje. 58 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI l i ST GOD. 64. FEBRUAR-MART 1940. Ing. A. PERUŠIĆ (Zagreb): IZ NAŠE ŠUMARSKE POLITIKE (REFLEXIONS SUR NOTRE POLITIQUE FORESTIERE) Prije nego što uđem u sam prikaz, smatram potrebnim da ukratko podsjeti´m na opća načela šumarske politike,1 potom da prijeđem na naš šumsko-politički rad kroz ovo 20 godina. Pokušao sam ispitati uzroke i razloge poteškoćama, s kojima se borimo, i potražiti puteve il mjere, za koje smatram da bi mogle popraviti sadanje stanje. Šumarska je politika dio narodno-gospodarske politike. Cilj joj je iznalaženje mjera za postignuće pravilno shvaćenoga i valjano postavljenoga šumsko-gospodarskoga cilja. Ona se dijeli! u dva dijela: u pripremni, koji nam pokazuje konkretno gospodarsko stanje, i glavni, koji! obuhvata smjernice il mjere rada u budućnosti. Kao cilj kulture šuma imao bi da se postavi1: postignuće najvišega rentabiliteta u šumskoj industriji i trgovini. U šumskom gospodarstvu — kao ii u kulturi zemlje uopće — ne može se postaviti taj cilj, jer je djelovanje čovjeka u tom pravcu drugačije i komplikovanije. Osim u zemljoradnji nema ni u jednoj drugoj privrednoj grani toliko vangospodarskih utjecaja (javni interesi, zaštitne šume), koji tako znatnu ulogu igraju, kao što je to slučaj u šumskom gospodarstvu. Imajući! u vidu razne posjedovne oblike susrećemo tri! zadatka šum. gospodarstva: da se pokrije vlastita potreba (mali šum. posjed), da se osigura potrajnost u materijalnim ilii novčanim prihodima (državne, komunalne, crkvene šume) il da se postigne najviši! rentabilitet. Opći narodno- gospodarski zadatak je u tomu, da se pokrije potreba narodnoga gospodarstva dotične državne zajednice iz vlastitih šuma. Te šume podmiruju i! individualne i kolektivne potrebe. Kolektivne koristi iz šume zadovoljavaju se na pasivan način. Zovu ih i socijalnim potrebama. Zato se za takove šume brine cjelina. Motiv te brige je javni! interes (utjecaj šuma na klimu, na oborine, na zdravlje ...). Do jačega izražaja dolazi zadovoljenje individualnih potreba. Pri tom dolaze u obzir prirodni i ekonomski! uslovi. Prirodni su dobivanje sirovina, koje služe čovjeku ilil neposredno ili u formi industrijskih prerađevina, te Čine stoga predmet drvne trgovine. Ekonomski su u zaposlenju ljudi bilo pojedinačno bilo organizovanih. 1 Dr. .. W. Web e r: Forstwirstchaftlichc Politik, Neudam 1926. g. Dr. H. Weber : Handbuch der Forstwissenschaft. Auflage IV. str. 262—750. 57 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 20 <-- 20 --> PDF |
izgraditi narodno šumarstvo,11 kao što su pravnici očekivali, da će se stvoriti narodno pravo.12 Ni jedno ni drugo. Djelomičnom eksproprijacijom, kako smo ju spomenuli, i ograničavanjem državnih šuma nije postignut cilj. Bolje se stanje s pravom očekivalo, jer naša je država seljačka s počecima industrijske urbanizacije i u počecima stvaranjarđavoga imitiranja zapadno-evropskoga kapitalističkoga poretka, koji je zaista »na zapadu«. Zato moramo da prodemo sve djetinje bolesti toga novog početka. Seljaštvo se tomu opire, ali teško da će uspjeti. Predstavnici seljaštva očekuju od šumara, da se odnos seljaka prema šumi trajno i valjano uredi. Ja sam to 1919. god. zagovarao. Ali i danas poslije 20 godina nismo u tomu ništa učinili, jer i danas imamo raznih narodnih šumskih ekonomskih organizacija u raznim vlasničkim formacijama, a sa vrlo sličnim unutrašnjim ustrojstvo, prema njihovom postanku, kako sam ih pobrojao. Seljaci se najvećim dijelom koriste šumama, koje su u njihovom kolektivnom i individualnom vlasništvu. Kako da se započne približavanjem, pa kolaboracijom, uzadruživanjem, eventualno i postepenim stapanjem tih raznih agrarnih asocijacija, šumskih i pašnjačkih seljačkih ustanova, kao i o drugim mjerama u cilju postepenoga izgrađivanja narodnoga šumarstva prikazao sam ukratko u svojoj pomenutoj raspravi o komunalnim šumama. Nažalost niti se tko na to obazire ni po tomu što radi. To možemo objasniti samo s tim što nemamo izgrađenoga općega šumsko-političkoga programa. 0 stanju općinskoga i selskoga šumarstva u jednoj banovini podnio sam na osnovu ličnoga opažanja u 1938. god. ovaj izvještaj: »Mnoge se mlade općinske i seoske šume satiru samovoljnom sječom i ispašom. Drvom obrasle površine imaju izgled šikare, koja se ne može podići, jer što koze ne obrste, to sjekira posiječe. Zvanično se to zovu »šume«, ali su to stvarno pašnjaci, koji služe i za proizvodnju drveta. U njima ima i trave i lista, a deblji se izbojci kao po nekom nepisanom redu posijeku, jer ima uvijek stabala, koja su »zrela« za sječu i ljeti i zimi. Ako bi se htjelo primjenjivati na takve »kulture« zakon o šumama, morale bi se te površine zabraniti od svake ispaše i poslije nekoliko godina početi sa čišćenjem. Ali na izvođenje tih mjera, čak i na pokušaj da se provode, nepotrebno je i pomišljati. Isto je tako za sad neizvedivo postepeno braniti od ispaše barem nekoje udaljenije predjele tih šuma, kako bi se narod počeo privikavati na to, da ima nešto, u što dirati ne smije. Ne može se prosto zato, jer nema tko da valjano čuva takove zabrane, ni vlasnik šume ni vlasti. Počelo se ipak s tim, da selo ili općina predlaže vlasti »prijavu za sjeću«, a sreski referent na osnovu toga izradi »drvosječni predlog« i predlaže ga banskoj upravi na odobrenje. To je za sad jedini stručni posao pored pošumljavanja. U tim krajevima šume ne služe određenim svrhama po zakonu o općinama i zakonu o šumama i vrlo su mučni pokušaji da se te mlade^ šume izgrade u šume na principu potrajnosti šumskoga gospodarstva. Šume služe, kako se iz rečenoga vidi, a) za ispašu stoke i koza, b) za podmirenje životnih na 11 A. Perušić : Problemi šum. gospodarstva u našoj državi. »Jugoslavenska njiva« 1919. g. tor. 3. 12 Vidi: Dr. F. Čulinović , »Narodno pravo« u Mjesečniku pravničkoga društva, Zagreb 1938. broj 3. 74 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Pod kulturne radove odobrene 10-godišnjim programom sa 66,000.000 diin. potpada za novo pošumljavanje 49.070 ha, a za popunjavanje 18.700 ha. Kako je teško stanje u državnim šumama, prikazao je Dr. 2. M i 1 e t i ć kao načelnik odjelenja za upravu državnih šuma.8 lng. Lenar č i ć kao predsjednik Jug. šumarskoga udruženja na sjednici Upravnoga odbora toga društva od 12. III. 1939. god. izjavio je,u da »ne postoji hiperprodukcija šumara nego potpuna dezorganizacija šumske privrede«, da država eksploatira svoje šume na »najneobzirniji način« ii da je »posljedica toga današnje neodrživo stanje«. Možda preoštar sud, ali stanje nije neodrživo, već se ono i dalje nesmetano podržava. Na istoj sjednicii izjavio je odbornik Mehmed B a 1 i ć da su u nekojim šumskim upravama u Bosni »usurpacije tako velike, da ih šefovi uprava ne mogu ni na koji način spriječiti«, zatim da mu šef jedne uprave javlja, da na području njegove uprave »podbjeljivanje iznosi! na hiljade stabala godišnje, a šumske štete penju se na milijune«. Odbornik Obradović , da »kolonizacija ne samo da nije riješila pitanje, nego ga je još i pogoršala. Treba ubrzati rad na kolonizaciji ili treba da se šumari povuku od toga posla, koji po svojoj prirodi na njih il ne spada«. Industrijalizacija šumsko-gospodarske proizvodnje konačni je cilj šumarstva, ´il ako se u šumarstvu ne mogu do krajnjih konsekvencija provoditi principi kapitalističke proizvodnje (Dr. K ö s 11 e r).10 U konkretnoj ekonomskoj situaciji mi! naše šume predajemo velikoj šumskoj industriji. Šuma postaje i pored svojih naročitih karakteristika (po Köstleru) — spekulativan objekt. To nam objašnjava nastojanje, da se državne šume oslobode svih tereta i nepoželjnih posjetnika, oslobode servituta, servitutni ovlaštenici odštete in natura stvaranjem općinskih šuma u cilju da se državne šume nesmetano racionalno iskorišćavaju i nose državi što veći prihod. Dakle s jedne strane dobit, s druge veća šteta, jer će izdvojene šume propasti. Poučni primjeri iz nedavne prošlosti o izvršenim segregacijama državnih šuma u Hrvatskoj ne koriste, ne djeluju na nosioce naše šumarske politike. Državno je dakle šumarstvo teško opterećeno, a može da se pomakne samo u uređajriim radovima, u pošumljavanju i radom u režiji, dok u najvećem dijelu nije u stanju da sačuva šume i da dobije stručno i čuvarsko osoblje u svoje ruke. Toliko o državnim šumama. Nedržavno , a od toga u prvom redu narodno šumarstvo dolazi do izražaja u ovim posjedovnim oblicima: državne šume opterećene servitutima, općinske i seoske šume, šume krajiških imovnih općina, šume zemljišnih zajednica, plemenske i! šume eksproprisane za agrarne interesente (za općine, sela, skupine zemljoradnika i ratnika) ili tzv. agrarne šume. Korisnici svih tih šuma mahom su seljaci i zato te šume, osim državnih, možemo skraćeno nazvati seljačkim šumama. O stanju te vrsti šuma izvijestio sam zasebno. U načelu nemam šta nova da kažem, već jedino to, da smo svi bez razlike očekivali, da ćemo u novoj državi 8 Vidi Šum. List 1937, g. br. 9. Dr. Ž. Mile ti ć: Savremeni problemi uprave državnih šuma. 0 Vidi Šum. List 1939. g. br. 4 i 5. "´ Vidi Šumarski List, 1937. g. br. 2. 73 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 18 <-- 18 --> PDF |
nego i socijalno-ekonomske momente, a imala pred očima samo spekulativni momenat, što veću čistu dobit i! došla u sukob s narodom, kojemu je jedno od glavnih vrela prihoda bilo prevoz drveta vlastitim snagama. Neznani zašto, osim ako nije zbog te nesretne režijske nagrade. Čitava je režija dovedena u pitanje. Taj prelaz od dosadanjega transporta drva domaćom voznom snagom na motorizovani trebalo je izvesti sa što manje poteškoća za narod, makar to bilo u tom prelaznom vremenu i na štetu šumske takse, pogotovo na račun čiste poduzetničke dobiti Dok mi ne riješimo pitanje trajnoga zaposlenja naroda na drugoj strani, prisiljeni smo naš rad u šumama povezati sa ishranom naroda do krajnjih granica mogućnosti t. j . dok se ne počne gubiti odnosno nadoplaćivati. Nabaviti teretni auto za preko 700.000 din., pa da taj auto negdje miruje, nije koristan posao ni za šumovlasnika ni za narod. Prema tomu centralna šumska vlast odrediti će, da se rad u režiji upravlja po stanovitim principima, koji! ne smiju biti posvuda samo fiskalne prirode i da za razne krajeve odredi i razne postupke. Ne može postupati jednako direkcija u Apatinu i ona na Sušaku, dok inače i jedna i druga kao i ma koja imovna općina ili zemljišna zajednica treba da se rukovode jedinstvenim tehničkim i komercijalnim principima. Mora se znati, kad, koji! produkt, na kojem mjestu, po kojoj cijeni i u kojoj količini treba proizvoditi i donijeti na tržište. Dakle osim tehničkog potrebno je i naročito komercijalno znanje, ali i socijalno shvatanje. ne ulazeći inače pri tomu u vlasničke dispozicije pojedinoga šumovlasnika. Prestati treba laički bilo što proizvoditi i čekati kupca, ako dođe, već treba dobro poznavati tržišta robom. Zato je potreban naročit organ u središnjem nadleštvu, da daje općenite direktive za takav posao. Gdje su zemljoradnici upućeni na djelomično podmirenje svojih potreba iz državnih šuma, treba voditi računa i o tim potrebama 1 11 ne iskoristiti u režiji najednom čitave površine tako, da zemljoradnici ostanu bez te pomoći iz državnih šuma i navaljuju na svoje često nedozrele ili mlade šume. Sa suvatima i planinskim pašnjacima koristi se oko 3 do 4 milijuna komada blaga. Donesena je Uredba o uređenju suvata i planinskih pašnjaka, izrađuju se planovi, vrše melioracijom rdovi. Smolarenje počelo je 1933. U vardarskoj banovini koristi se u režiji 100.000 stabala. Proizvodi se oko 160.000 kg godišnje smole. Počelo se s time i u Bosni. Od ostalih sporednih šumskih produkata iskorišćavalo se ljekovito bilje, gljive, čega je izvezeno u vrijednosti od oko 120,000.000 dinara, zatim mineralni kamen. U pogledu uređivanja šuma stojimo ovako: godine 1918. od 2,984.000 ha bilo je uređeno 37% i! najbolje u Slovenačkoj. U Hrvatskoj uređeno je oko 67% u Bosni oko 800.000 ha, u Srbiji samo rudarske koncesije, u Južnoj Srbiji ništa. U Hrvatskoj se počelo intenzivnije s radom u 1923. god. a u cijeloj državi 1936. Po utvrđenom programu treba: privrednih planova za 227.000 ha, privremenih privrednih planova za 1,538.620 ha, inventarizacije sa programom sječa za 380.153 ha ili svega za 2,145.769 ha, a revizija za 182.064 ha. sve sa troškom od 26,654.884 Din. Neuređenih šuma krajem 1936. god. bilo je 2,145.769 ha, uređenih 810.302 ha. Prije 1918. god. bilo je uređenih 24.500 ha (?), poslije 1918. 785.802 ha. Do kraja 1938. uređeno je 1,238.603 ha, a za 8 narednih godina imale bi biti uređene sve državne šume. 72 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 17 <-- 17 --> PDF |
komunalnih šuma prihod od tih taksa upotrijebiti samo za melioraciju posjeda i ni za što drugo. Sa agrarcima treba tražiti zamjenu za boliu pašu od šumske i! zamjenu koze drugom vrsti blaga. Gledište o regulisanju pitanja paše koza iznijeti! ću uskoro zasebno. Dakle: šuma nestaje sječom i pašom zbog posrednog ili neposrednog podmirenja kućnih i gospodarskih^ potreba kao i krčenjem zbog potrebe na poljoprivrednom zemljištu. Šume se krče i: na apsolutnom i na relativnom šumskom zemljištu, zaštitne šume nisu proglašene zaštitnima, paša se nije mogla zabraniti, šumski požari ni!su prestali1. Država ne prednjači u održanju i sačuvanju svojih šuma, kako bi to po načelima šumarske politike moralo da bude. To je zato jer agrarno-politički odnosi nisu sređeni. Kad se dakle sam imperij u svojem krugu ne pridržava osnovnih principa naše konkretne šumarske politike, nije čudo, ako taj imperij ne može, jer nema moralne snage, zakonskim putem prisiiliti ostale šumovlasnike, da održe i sačuvaju svoje šume. Pogotovo su u nemogućnosti! naše šumarske organizacije (staleške, stručne,) da utječu na regulisanje šumsko-gospodarskih odnosa. B) Kako je sa šumsko-privrednim mjerama? U izvršenju šumsko-privrednih propisa ima se gospodariti šumama s obzirom na njihovu bitnost (supstanciju) tako, da to ne bude štetno ni po interese vlasnika šume ni po interese općenitosti. Po općem građanskom zakoniku (o. g. z.), na čijim je principima izgrađen zakon o šumama, ograničeni su stanoviti šumovlasnici u dva smjera: zbog zaštite općih interesa i zbog trajnosti svrhe gospodarstva. Inače je gospodarenje šumom po o. g. z. slobodno, u koliko tu slobodu ne ograničavaju propisi zakona o šumama. Ta se ograničenja opet ravnaju prema tomu, kakav je posjedovni oblik, tko je vlasnik šume, je li to lice, koje mora sa šumom strogo potrajno ili potrajno gazdovati, ili privatno lice, čije šume nisu opterećene stvarnim pravima drugoga lica, zatim koliko dolaze u obzir javni interesi i koji. Po podacima, koji su prikupljeni prilikom 20-godišnjice opstanka naše države, šumsko-privredno stanje u državni m šumama bilo je u vremenu od 1918. do 1938. ovakovo: Godišnje se iskorišćavalo oko 5,600.000 m3 u vrijednosti od 93 milijuna dinara. Od toga se prodavalo: po cjeniku 10%, licitacijom 12%, po dugoročnim ugovorima 24%, malopilanarima 8%, u režiji! 18%, besplatno 10%. Unišli novčani prihodi državnih šuma iznosili su u godinama 1924/25—1936/37 prosječno godišnje oko 120,000.000 Din. Sistem dugoročnih ugovora nalazi se u likvidaciji i prelazi se na režijsko poslovanje. Radi se u režiji u direkcijama Ljubljana, Zagreb, Sušak, Vinkovci, Apatin (Novi Sad). U god. 1922/23. režijsko je poslovanje zavedeno u direkcijama Sarajevo, Čačak, Aleksinac. U god. 1927/28. izrađeno 306.000 m3, u 1935/36—718.000 m\ a u 1936/37—1,150.000 m3. Režijski se rad pojačava, ali analizirajući financijski efekat toga rada treba imati u vidu, da se u r.ežiji ne iiskorišćuju oni šumski! objekti, na koje šum. industrija ima manje interesa, već objekti bliži komunikacijama i vrijedniji, zatim da država gubi mnogo na porezu i raznim taksama i da je u tomu radu angažovan znatan broj lica. Tzv. režijske visoke prorede (francuske) na više mjesta znače uzimanje glavnoga sječivoga prihoda. Radeći u svojoj režiji poneka je šumska uprava smetnula s uma ne samo šumsko-uzgojne 71 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 29 <-- 29 --> PDF |
poštenim čak i boljim. Ovo se psihološko stanje pogoršava još s tim, što je u državnoj šumarskoj službi izčezla tačno određena odgovornost. Strah od afera i averzija prema računskim kontrolama, a naročito međusobno nepovjerenje činovnika parališe aktivan i konstruktivan rad. Danas, osobito poslije 6. I. 1929. godine, Šumarsko društvo životari paralizovano, jer se pored svega naprezanja uprave, pored svih prcdloga i sugestija vlastima ne zapaža nikakva znatnija reakcija. Godišnje se skupštine jedva mogu održavati zbog maloga broja učesnika. Nosioci šumarske politike najbolja su propaganda šumarstva. Zato ti nosioci, počam od načelnika sve do čuvara šuma, treba da su pravi apostoli1. Mnogi nosioci šumarstva kroz ova dva decenija nisu mogli ni u čemu poslužiti toj misiji i! propagandi. I doklegod se lični odnosi ne izmijene, šumarstvo će stalno ići samo unatrag, pa ma kakva se propaganda organizovala. Bez obzira na to kod nas ne postoji smišljena propaganda šumarstva. Ali treba da budemo spremni za bolja vremena, kad će propaganda bitil is te kako potrebna, ali i korisna. U centralnom nadleštvu treba da postoji poseban ured za propagandu sa naročito spremnim personalom za štampu, film, radio i predavanja. Šumarstvo je mlada struka, koja probija led ulazeći u život. U sklopu narodne privrede ima mnogo neprijatelja, jer zadire u njihovu interesnu sferu. Zato je neprestano u borbi. Borci treba da su birani, najbolji između dobrih. Osim toga ti i takovi borci treba da udu u sve političke partije, u svaku važniju društvenu organizaciju, treba da budu o svemu točno obaviješteni, da rade i! brane se, a po potrebi i da napadaju. Treba ulaziti i u protivnički tabor. To znači, treba da se iziđe iz poznate naše šumarske izolovanosti! i treba se povezati sa ostalim svijetom. Za sadanji naš dosta niski stepen šumarske privrede potrebnije su niže šumarske i dobre lugarske škole nego dva fakulteta. Pitanje dvaju Hi čak ii trećega fakulteta pitanje je više lične nego stvarne potrebe. Čast Nijemcima, ali mi imamo svoje odnose i svoje potrebe. Prema Njemačkoj, za nas su ii dva fakulteta nepotrebna. Pitanje diobe (parcelacije ii atomiziranja) šuma još se uvijek raspravlja, jer nisu doneseni specijalni zakonski propisi predviđeni u § 106 z. š., i ako su til propisi za krš prijeko potrebni. Šumsko se zadrugarstvo ne nalazi nii u počecima. Zakon o privrednim zadrugama donesen je, a da nije uopće tangirao šumske zadruge (§ 160 z. š.). Velik broj selskih šuma i zemljišnih zajednica mogao bi se koristiti barem zadružnim čuvanjem šuma (§ 107—111). Nije donesen ni! poseban zakon o načinu arondacije, o otkupu enklava i šumskih službenosti kao i o komasaciji raštrkanih šumskih parcela nedržavnih šuma (§ 112). Potrebno je otvoriti srednju šumarsku školu s javnim karakterom, čiji bi pitomci radili! na pošumljavanju krševa i golijeti (§ 117 z. š.). D) Šumska uprava. Danas je već i kod nas dosta iskristalizirano mišljenje, da se u kulturi! šuma ima posao podijeliti na dvije osnovne akcije: na skrb vlasti oko stvaranja i unapređenja kulture šuma, pravilne raspodjele unutrašnjeg i vanjskog prometa sa šumskim proizvodima, a s druge strane na neposredno staranje oko proizvodnje i iskorišćavanja zrelih produkata, ali izvan organizacionoga sklopa javne državne uprave, pod nadzorom države. Prva spada u opću ekonomsku politiku 83 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 30 <-- 30 --> PDF |
države, druga u neposredno, ali slobodno upravljanje šumama. Kod nas su sve šume osim privatnih neposredno ili posredno u sklopu javne, državne uprave i prema tomu u svojem djelovanju i1 suViše su bile zavisne od momentane vladajuće političke stranke. Proživljavali smo svi, a mnogi su i na svojim leđima iskusili blagodati minulih režima. Ali ima i na nama krivice i jedno se od drugoga ne može dijeliti. Pretpostavka zakonodavca, koji za stručno upravljanje šumama traži fakultetsku spremu (§ 132), da će se logički prema toj stručnoj spremi zavesti i odgovarajući šumsko-upravni (tzv. nadšumarski) sistem, nije se ispunila, jer još i danas, poslije 40-godišnjeg opstanka koje šum. akademije koje pak fakulteta u Zagrebu, a do blizu 20-godišnjeg opstanka šum. fakulteta u Beogradu, šef. šum. uprave i u državnom, a dobrim dijelom i u komunalnom šumarstvu, tek je izvršni organ središnjega ureda i vrši poslove staroga revirnoga šumara, računarca i manipulanta. Pored toga »istočnoga grijeha« i naša uprava nije zadovoljavala sam po sebi, jer nije provedena racionalna organizacija rada i koordinacija stručnih snaga, a izbor osoblja i onako nije bio u našim rukama. Zato stručni rad nema očekivanoga efekta. Uprava sa šumama paralizovana je više štetnim nego korisnim utjecajima sa strane. Imamo sve moguće, pa i dobre zakone, ali se ti zakoni nisu primjenjivali´ svagdje i u svakom slučaju pravilno, a nekoji se negdje i nekad nisu uopće primjenjivali nikako. Kakovo je bilo gledanje na opću šumarsku administraciju sa najviših mjesta, dokazala su mnoga gg. ministri šuma i rudnika, a to nam je svima poznato. Rad šumarskih referenata kod općih upravnih vlasti u većem je dijelu države, sticajem prilika, ograničen: a) na kancelarijski rad, statistiku i obračunavanje šumskih prijavnica i b) na brigu oko rasadnika i u vezi s tim oko pošumljavanja izdvojenih golijeti, dakle u najvećem dijelu na tehničko-pomoćni posao, a za taj ne treba fakultetsko obrazovanje. Zato većina njih nije u mogućnosti, da vrši svoj prvi zadatak, a kamo li da bi se oni: kao stručni upravitelji valjano starali o svirn šumama pod osobitim javnim nadzorom. Za to je tu i tamo, ihače u načelu dobro kombinirano, upravljanje sa državnim i nedržavnim šumama u jednom licu redovno od manje koristi za nedržavne šume. Taj osnovni i aktuelni zadatak sreskih šumarskih referenata bi bio: 1) da u prvom redu i svim silama rade na sačuvanju postojećih šuma, a istom kad je to postignuto, da se staraju o podizanju, o uređenju i o pravilnom iskorišćavanju šuma; 2) da što intenzivnije porade na pošumljavanju u onim krajevima, gdje je prestalo satiranje šuma, jer pošumljavati ondje, gdje se šuma satire, zaista nema smisla. Sreske šumarske referente treba osloboditi! neredovnih, a osobito kancelarijskih manipulativnih poslova, kako bi se mogli posvetiti svojem prvom i osnovnom zadatku. Sreski šumarski referenti: mahom su mladi ljudi, katkad i bez ispita, često prepušteni sami sebi. Kako će ti mladi ljudi da budu protagonisti šumarstva u krajevima, gdje je razumno šumarstvo u očima javnosti, inteligencije i predstavnika naroda, a pogdjegdje i predstavnika vlasti strano, nepoznato i zato manje privlačno. Dok se sve te zapreke ne uklone, smatram, da je uzaludan onaj inače mogući rad šumskih organa (stručni savjeti referenta, propaganda, pošumljavanje), kojim oni hoće da indirektnim putem sačuvaju i unaprijede šumarstvo. 84 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 31 <-- 31 --> PDF |
Čuvanje seljačkih šuma jedno je od najhitnijih ii bolnih pitanja, pitanje teško i složeno. Njegovom se rješavanju pristupilo Uredbom o čuvarima nedržavnih šuma iz 1938. g., na što sam se zasebno osvrnuo o Šumarskom listu 1938. g. br. 12. Čuvari općinskih i selskih šuma kao i mnogih komunalnih šuma često su bez zakonske kvalifikacije, katkada i bez potrebnih moralnih kvalifikacija. Dešava se, da ne dobivaju ni malu plaću. U nekim krajevima čuva pojedinac općinsku ili selsku šumu, dok ne odradi općinsku prirez, a kad ga odradi, ponudi se za čuvara drugi seljanin. Čuvari se mijenjaju često bez opravdanoga razloga, bez znanja i utjecaja stručnoga upravitelja. Zato organi sudskih i upravnih vlasti u mnogim krajevima ne gledaju na čuvarsko osoblje s punim povjerenjem. To je zapaženo i u krajevima sa šumarskom tradicijom. Ako se organizacija službe i valjano provede, to će se stanje samo s vremenom popraviti, a normalizirati se ne će, dok politički! ljudi budu vlast nad vlastima. Ovako je u šumarskoj službi! kod općih upravnih vlasti u najvećem dijelu države. Kod uprave državnim šumama potrebna je također temeljita opća reorganizacija u samom sistemu, prema tome i reorganizacija rada i rasporeda personala. Kod direkcija državnih šuma (kao ii šuma imovnih općina) mnogi činovnici inženjeri; ne bii smjeli da gube vrijeme pregledavanjem mjesečnih prodajnih popisa, sitnih dražbenih zapisnika, nestručnih stvari, ispod kojih napisu »Stručno ispitao ing. N.« Mnoge visoke činovnike šumarske inženjere i! bez obzira na izmjenu upravnoga sistema treba odmah osloboditi takovoga »stručnoga« i ostaloga manipulativnoga rada i! te poslove treba prepustiti dobrim manipulantima. Zbog takovoga rada kao da se ne buni ponos šum. inženjera, a govori se stalno, kako nemamo dovoljno inženjera. Otvoreno kažem, da je ovakovo neekonomično zaposlenje stručnoga osoblja u svim direkcijama državnih šuma i imovnih općina za državu i za narod pravo rasipavanje stručne snage i novca. Ni ugledu struke to ne služi. Povećavanjem rada u režiji povećavati će se kod šumskih uprava i to zlo. Uvažimo li, da se naši unutrašnji nezdravi politički odnosi odražavaju osobito na izboru i na davanju i najmanjega položaja, te da se direktori direkcija, nepoćudni političkim ljudima, premještaju ministarstvu za referente, dok njihovi nekadanji praktikanti postaju šefovi odsjeka u tom ministarstvu, razumljivo je, zašto ministarstvo ne privlači. U ministarstvu ima stručnjaka na visokom položaju, koji nemaju potrebne prakse, već su ekspres-praksu pokušali steći u ambulanci, a ima ih također koji ne čitaju ni Šumarski list, već rade po »zdravoj pameti « i službenom auktoritetu. Na visoki službeni položaj dolazila su i stručna lica, koja se u vrlo primitivnim stručnim prilikama nisu mogla ni izgrađivati i zato nisu mogla da se snađu u novim dosta raznorodnim zamršenim odnosima u današnjem šumsko-privrednom prelaznom dobu i da dadu ono, što od njih struka i narod s punim pravom očekuje. Takovi se, po principu samoodržanja, nužno oslanjaju i rade po zahtjevu vladajuće partije. Na važne položaje dolaze kadkad invalidi, koji ne mogu pješačiti ili od kuće duže izostajati. Bježe od svoje šume kao koji direktor državne željeznice, komu »škodi« vožnja u vagonu. Kao da je šuma petrefakt, a ne živi organizam, nad kojim treba da neprestano bdije oko gospodara. Ljudi, koji su se izgradili u upravnoj službi, lakoćom se prebacuju državnoj šumskoj upravi, da tamo ekonomišu 85 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 22 <-- 22 --> PDF |
to do 1928. godine, poslije ne. To ipak nije učinjeno, jer se pokrenulo pitanje potrajnosti između dogmatičara i praktičara. Danas još preostale prezrele šume, pa i slavonski hrastici ne nose kamata, jer ne dolazi više u obzir ni vrijednosni prirast. Naprotiv gubi se i na kapitalu. 0 potrajnosti kao dogmi može se govoriti! samo u normalnim sastojinskim odnosima, dakle kraj normalno izgrađenog šumskog objekta kao i kod ustanova, gdje svake godine treba bezuslovno izdati stanoviti kvantum drveta. Razumljivo je stoga, što pogotovo za vrijeme privredne krize nije obezbijeđena stroga potrajnost. Za vrijeme minule krize uvjerili smo se, da su etati unovčavani, kako bi se pokrili redovni godišnji upravni i gospodarski troškovi. Od 1918. g. u vremenima visoke konjunkture čekalo se sa prezrelim objektima, koji propadaju i zbog kojih se dvostruko gubi, a da se sa njima nije drugačije disponiralo. Na ovaj´ je prigovor slijedio stereotipan odgovor: moramo raditi kao do sad t. j . strogo po zakonskim propisima. Zato se nije stvarala nepotrošiva glavnica zbog poznate sudbine takovih glavnica za vrijeme minuloga rata niti se stvara kakav rezervni fond, da se izbjegne prodajama ispod cijene i prehvatima, niti se kapital koji leži u prezrelim drvnim masama, preobražava u drugi siguran, ali rentabilniji kapital. Koliko je ovakova opreznost i razumljiva, nije ipak opravdana, jer je takav pretjerani konzervatizam u materijalnom životu očigledno štetan. O potrebi pričuva pisao sam zasebno. Ili da ne diramo ni prezrele šume, već da ih čuvamo, jer u našem susjedstvu nestaje šuma bržim tempom nego kod nas? Javljaju se tu i tamo tendencije na dijeljenje i krčenje narodnih šuma, smanjenje preskupog stručnog aparata i uzimanje čitave uprave nad imovinom u narodne ruke. U izgledu su stanoviti potresi, napose u komunalnom šumarstvu, a naša je dužnost da budemo spremni na sve i da već danas učinimo, što najviše možemo, da se opravdanom nezadovoljstvu nareda s njegovim šumama učini kraj, a da suzbijamo sva ona subverzivna nastojanja, od kojih će trpjeti štetu i korisnici šuma i cjelina. Ovdje podsjećam i na to, da se od 1935. god. povlači kroz finansijski zakon ovlaštenje za Ministarstvo šuma i rudnika da sanira imovne općine. Premda je i suviše jasno, da se pasivne i. o. ne mogu sanirati bez finansijske pomoći države, nerazumljivo je što se traži neko čudotvorno vrelo iz tih većinom pasivnih i. o., iz kojeg bi se one same mogle sanirati. Tolike općinske i selske šume u državi, sve zemljijšne zajednice u savskoj i dunavskoj banovini imaju skoro besplatnu državnu stručnu šumsku upravu, ali za imovne općine i ako su to izrazitije narodne ustanove nego i općinske i selske šume i zem. zajednice, ipak se zbog tih nesretnih političkih prilika ne može naći par milijuna godišnje, čak ni za one na kršu, da se spase od devastacije. Stručna je uprava podržavljena i moralna je dužnost države da tu upravu i plaća. Ne smije se davati povoda narodu, da misli, kako je uprava tih imovnih općina oodržavljena samo zato da partija može slobodno raspolagati sa izvrsnim korteškim materijalom. A kad one propadnu, onda ćemo apelovati na dječja srca da zavole šumu, djeca će saditi, slušati molitvu daleke i neviđene šume, a na rad će ih pratiti muzika. O racionalnom gospodarstvu u komunalnim šumama može se još govoriti kod nekih imovnih općina, zemljišnih zajednica, gradskih općina i crkvenih šuma. O ovim šumama može se reći, da nam drvne mase i 76 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 21 <-- 21 --> PDF |
mirnica za vlastitu potrebu i´ za spekulaciju (kad ustreba novaca u kući, ide se u šumu) i c) za popunu poljoprivrednoga zemljišta (samovlasno krčenje zbog privremenoga ziraćenja). Takovo stanje ne može vlast preko noći da izmijeni, jer se narodni život ne može odjednom sapeti i uputiti drugim pravcem. To stanje, kao posljedica stočarskoga načina života, isključivo je ekonomska pojava i šumarski će stručnjak ostati nemoćan, dok ne stupi u punu saradnju sa drugim nadležnim stručnjacima (učiteljima, agronomima). Svaka njegova osamljena akcija osuđena je na neuspjeh, a to je gore po stvar nego da se uopće što započne. Može se oprezno, postepeno ograničavati ispaša, ali prije toga narodu treba obezbjediti naknadu na drugoj strani. Na kojoj, to je stvar vlasti, jer šuma ne smije biti selska ili općinska štedionica, da se iz nje vadi novac, kad ustreba! Isto tako po važećim zakonima općinska šuma i šumsko zemljište nije rezervisano državno ili općinsko agrarno zemljište, da na ovakav štetan način pojedinci uvećavaju svoju proizvodnju životnih namirnica krčenjem šuma ili! da te šume popunjavaju populacione potrebe. Šume se nalaze u rasulu. Obrana šuma ne funkcioniše, a krivični postupak protiv gorosjcčaca stvarno nema efekta. Zakon o šumama i zakon o općinama kao da ne postoje za općinske i selske šume. Šumarski organi bez razlike objašnjavaju to teško stanje jedino štetnim utjecajima sa strane, koji parališu pravilno i zakonsko djelovanje državnih vlasti. Uporedo s takvim stanjem osnivaju se odbori za pošumljavanje, podižu šumski rasadnici i u mjestima, gdje se ne sprječava satiranje šuma.« Nema svrhe da iznosim i onako vrlo približne podatke o ekonomskom stanju komunalnih šuma. Čitaoci će mi odobriti, zašto pred II. međunarodni šumarski kongres u Budimpešti 1936. g. nisam detaljnije iznio hrdavo stanje naših komunalnih šuma. Rđavo stanje privremeno je, a o našim kućnim poslovima treba da raspravljamo kod kuće slobodno, otvoreno, ali i objektivno. Uređenje odnosa u komunalnom šumarstvu jedno je od osnovnih zadataka naše šumarske politike. Prvi je od tih zadataka: zaustaviti naglo propadanje tih isključivo seljačkih narodnih šuma. Nije mi poznat udžbenik o uređenju šuma, po kojem bi pitanje stroge godišnje potrajnosti bilo osvijetljeno i u slučaju kad nastupe ekonomske krize, kad padne vrijednost sirovina, jer taj pad ne povlači za sobom (u svakom slučaju, kod svakoga šumoposjednika) i smanjenje svih troškova proizvodnje ili smanjenje materijalnih potreba korisnika šuma. Ako šumovlasnik živi samo od šume, kako će izbjeći! zaduženju? Neće se pogriješiti!, ako se kaže, da su u najvećem dijelu naših šuma, koje se nalaze u blizini; naselja ili su eksploatisane po šumskoj industriji, konkretne drvne zalihe manje od normalnih. U koliko se to kasnije stručno i utvrdu, znači, da sadanji zv. redovni prihod (etat, koji odgovara prirastu) ne odgovara normalnoj drvnoj zalihi. Poznato je i to, da se današnjim korišćenjem konstantno smanjuju drvne zalihe i zbog toga nestaje osnovka, na kojoj leži potrajnost šumskoga gospodarstva državnih i komunalnih šuma. Može se postaviti putanje, da li etatne praznine koje slijede, popunjavamo ili podizanjem novih šuma ili podizanjem vrijednosti postojećih šuma. Jasno je, da se sa zrelim i prezrelim šumama nije moglo čekati. Mogle su se samo jednom dobro unovčiti i 75 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 32 <-- 32 --> PDF |
obratno, da počinju iz nova. Apsolventi šumarstva postavljaju se odmah za v. d. šefova šumskih uprava ili, što je još teže, za sreske šumarske referente ili oboje zajedno ili se namještaju kod ministarstva ili banskih uprava. Za sve naše upravne nedaće mnogi svaljuju krivicu na naš šumsko-upravni sistem. To ne stoji, jer nije sve zlo u sistemu. Kod nas bi stanje bilo neuporedivo lakše i bolje, kad bismo mi i sadanji sistem pošteno i razumno primjenjivali!. Imamo n. pr. u načelu dobar sistem podržavljenja stručne uprave šuma zem. zajednica, imovnih općina, općinskih i! selskih šuma, pa što vidimo? Gospodarsko rasulo tih ustanova, dakle posve protivno svrsi! podržavljenja. Zašto? I zato, jer su šume u sklopu javne uprave, a ta je posve u rukama vladajuće polit, stranke. Jedan bi! izlaz iz toga stanja bio u potpunoj emancipaciji upravljanja šumama od javne državne uprave. Ali, redovnim se putem ne može to kod nas provesti, jer se izdvajanje jedne grane narodnoga gospodarstva, dakle materijalnoga života građana, iz organizacionoga sklopa moderne države odnosno iz opće uprave, koja se brine za svu materijalnu i duhovnu kulturu svojih građana, u pravilu ne dozvoljava, jer za to izdvajanje moraju postojati naročiti važni razlozi. Treba dokazati, da šumarstvo u sklopu javne uprave propada i da bi ono ne samo prestajalo propadati, nego da bi se ono moglo unaprijediti, kad bi se prepustilo samo sebi, da se samostalno organizira i razvija pod nadzorom državne vlasti. Ovo je predmet posebne veće rasprave, kojoj ćemo dati širi publicitat i za nju zainteresirati naročito pravničke krugove u njihovom glasilu, jer to pitanje ne će rješavati samo šumarski stručnjaci. U pogledu interne administracije važe propisi zakona o općem upravnom postupku (§ 139), a kod nekih ustanova vrši se analogna primjena toga zakona (§ 140). Upravnoj i formalnoj strani! rada posvećuje se mnogo veća pažnja nego ekonomskoj i tehničkoj. Ovo važi u prvom redu za šumarske činovnike kod općih upravnih vlasti. Akt treba znati valjano riješiti. Zbog pomanjkanja osnovnih pogleda na pravilnu i ekspeditivnu administraciju kancelarijski se poslovi uvećavaju mjesto da šumarski inžinjeri prednjače ostalim strukama u tehnici i racionalizaciji kancelarijskoga rada. Izgleda, da se na fakultetima nije posvećivala potrebna pažnja nil onoj sitnici pravnoga i upravnoga studija, koji je tako potreban u administraciji. O tomu sam se uvjerio na praktičnim šumarskim ispitima i u svojoj dugogodišnjoj upravnoj praksi. Nije ni čudo, kad se đacima po nekoliko sati predavalo o Lombrozovoj teoriji! kriminaliteta, dok se o najmovnoj ili zakupnoj pogodbi, koja u praksi dnevno treba, nije čulo ni riječi. Mnoga riješenja najviših šumarskih vlasti nisu nižim instancijama mogla poslužiti kao uzor dobre administracije, kako je to ranije bilo. Takva riješenja nisu dizala ugled službe, ali su dizala upravne troškove. U skali javne uprave izgleda da smo dosta nisko. Sredinom 1938. godine predložilo je ministarstvo šuma i rudnika predsjedništvu vlade za centralni presbiro referat o šumarstvu kao prilog Spomenici o dvadeset-godišnjici opstanka naše države. U presbirou mi je rečeno, da je to jedan od najslabijih referata. Većina šumara ne voli mnogo da piše, ali! mnogi ne prigovaraju tomu što u šumi procjenu trupaca uče od škribana sve i pored akademskog učenja dendrometrije umjesto obrnuto. Ni jedan kandidat ne bi! smio postati sreski referent ili šef šumske uprave, a da nezna osnove upravnoga prava i zakona o 86 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 46 <-- 46 --> PDF |
srcem. Razumljivo je stoga, zašto su ti ortodoksni šumari u stalnom načelnom trvenju sa stručnjacima drugoga tipa, ljudima koji zastupaju kompromis, držeći se principa, da je u ekonomiji jednako kao i u prirodi: sve što se ne može prilagoditi životu, mora propasti (Adolf Wagner). Iz te je grupe nastala naša, da se tako nazove, šumarska »splendid isolation«. Nas se druge grane privrednoga života ne tiču. Mi nećemo da ratujemo s nacionalnim ekonomima, napose jer smo »u pravu«, dok stvarno oni naše položaje bez borbe osvajaju i mimo našega prava, čak mimo zakona. Iz velike engleske blještave izolacije nećemo da učimo, a to nije dobra politika. Kao daljnja štetna posljedica toga smatra se, da se nalazimo u stanju dezorganizacije šumarstva umjesto organizacije u pravcu integracije. Zato šumarstvo kao da nije ugrađeno u sistem privrednih grana. Ono se samo izoluje i ako ostane izolirano, osuđeno je na propast. Treći tip šumara više su narodni šumari, realniji i kompromisniji od liberala, antipodi konzervativcima. Bolji su šumarski političari u užem smislu riječi nego ekonomi i tehničari, ali su i manje otporni prema političkom utjecaju, a često su i posve u^ njihovoj službi. U rukama ovoga tupa ljudi šume stradavaju najviše. Čim se izgradi šumskopolitički program, van svake je sumnje, da će ove heterogenosti slabiti, a protivnosti u mnogomu biti ublažene, jer će se postepeno formirati i stručna mišljenja u stanovitom pravcu. Ovako ne može biti pravilne orijentacije i prema tomu jedinstvenoga gledišta, koje je u praksi neophodno i potrebno. 8) Možemo još dodati i naše lakomisleno hvalisanje sa bogatstvom u šumama kao uzrok bržem propadanju naših šuma. Namjerno se pokazujemo boljima, bogatijima i vrednijima nego što zaista jesmo. Tako je izbačena parola i o bogatstvu šumama, kao da se traži opravdanje za njihovo naglo satiranje. »Bogati« šumama, kreirali smo zasebno ministarstvo i dva šumarska fakulteta. Danas, poslije 20 godina, i suviše je, jasno, da ta fasada nije puni odraz stvarnosti. Pa kad smo bogati, možemo i! da trošimo. I trošimo, ali po općem stručnom mišljenju, suviše. Mi smo siromašni šumama. Velike su površine šumske, ali mnogo ne vrijede. U ovom smo dijelu vidjeli, što je na putu našem normalnom radu. To je pomanjkanje pravne svijesti naroda o šumi, nesređen odnos polja prema šumi. nestajanje narodnoga šumskoga posjeda, nizak kulturni stepen naroda, rđav utjecaj sredine, politički odnosi, loša organizacija šumarske službe, a i siromaštvo šumama. IV. Postavlja se osnovno pitanje: možemo li! mi šumarski stručnjaci i kako da poradimo na tomu, da se sadanje stanje popravi, da se krene naprijed, odnosno možemo li da uspješno utječemo na promjenu sadanjega stanja na bolje i kako? Prosto rečeno: kako da spasimo šume od sadanjega satiranja ii prekomjernoga iskorišćavanja, kako da popravimo opće sadanje nezadovoljavajuće stanje i da po tom krenemo naprijed? Ako smo pravilno konstatovali činjenice i našli prave uzroke sadanjem stanju, znači, da treba prije svega izraditi tehničku izvedbu toga programa. Konture programa već su nam poznate. Da ga skiciramo. 100 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 52 <-- 52 --> PDF |
gdje to dozvoljavaju privredne prilike,« treba nastojati, da se one ne otkupljuju u slučajevima, kad su ovlaštenici zemljoradnicu, s razloga jer su šume opterećene servitutima u najvećem dijelu ili skoro isključivo opterećene u korist zemljoradnika seljaka. To su šume ili državne ili crkvene (manje) i šume privatnika (vrlo malo). Nije u trajnom interesu seljačkih domova, da se vlasnik šume oslobađa tih servituta. To oslobođenje ide samo vlasniku šume u korist, a dokazano je, da je na štetu naroda. Ali sadanje većinom nesređeno stanje, koje je danas više na korist ovlaštenika nego vlasnika, ne smije da ostane. Zato sadanji servitutnil odnos treba regulirati zakonskim putem na osnovu odredbi iz §§ 67—73 zakona o šumama bez obzira na prava stečena specijalnim zakonima. 3) Treba izvršiti reviziju svih branjevina i mladih sastojina. One objekte, čije formiranje u kvantitativnom i kvalitativnom pogledu ne odgovara konkretnim faktorima proizvodnje, treba odmah kasirati odnosno što prije iskoristiti na račun normalnih i dozrelih sastojina. Ovo treba izvršiti u prvom redu u šumama državnim, ali i u šumama velikog privatnog šumskog posjeda. D) Unapređivanje šumarstva i kulture zemljišta. 1) Uporedo sa rečenim pod 3) treba nastaviti sa što intenzivnijim radom na podizanju šuma na kršu, golijetima i živomu pijesku. Rad na pošumljavanju krša treba kvalifikovati kao javni rad i osigurati jača novčana sredstva. Da se to može uspješno i provoditi, potrebno je izvršiti ove neophodno potrebne predranje: a) Socijalna će skrb zaposliti trajno narod javnim radovima, da se ne hrani šumom, zatim će početi rad agronoma uporedo sa socijalnom skrbi. Šumari imaju samo da pomažu agronome po sporazumno utvrđenom programu o podizanju gospodarskoga života na kršu. b) Treba donijeti zakon o diobi komunalnoga pustoga šumskoga zemljišta u individualno vlasništvo (§ 106. z. š.), poseban zakon o izuzetnoj diobi općinskih i selskih šuma i utrina kao i zakon o olakšanju diobe šuma zemljišnih zajednica na kršu u individualno vlasništvo. c) S nadležnim agrarnim vlastima (raseljavanje), poljoprivrednim vlastima (hrana ljudima i stoci), građevinskim vlastima (voda i putevi) treba izraditi program rada za svaku banovinu i predložiti zakonski projekat za podizanje gospodarskoga života na kršu. Kad su te predradnje gotove, ima se prijeći na konkretan rad i to: a) U granicama općega gospodarskoga plana treba izraditi program za pošumljavanje s obzirom na vrijeme i prostor (krajeve kategorisati), početi sa radom n. pr. ondje, gdje to javni interes traži, zatim ondje, gdje će biti manje otpora. b) Nove kulture šuma na kršu u blizini naselja treba podizati samo na apsolutnom šumskom tlu, kulturu šuma treba kombinovati sa ostalim kulturama u saradnji sa agronomima, a s obzirom na zaštitni karakter tih šuma u širem (§§ 15—27 z. š.) i u užem smislu, n. pr. da zaštićuju poljoprivredne kulture od vjetrova, od odnašanja i ispiranja zemljišta. U koliko to nije na smetnju rečenom programu, podizati treba nove šume ondje, gdje su one najvrednije. 106 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 49 <-- 49 --> PDF |
narod će se na taj novi red lako priviknuti, jer ne treba zaboraviti, da šume ne napada cijelo selo i čestiti seljaci. Da bi se takav brzi postupak bez većih poteškoća mogao i; provoditi, mora se za sad, prije početka toga postupka: a) u krajevima, gdje se narod zbog nevršenja zakonskih propisa ishranjuje nepovlasnim uzimanjem drveta ili paše ili prisvajanjem šumskoga zemljišta, u svrhu obrađivanja, odmah i neodložno dati narodu mogućnost da se prehranjuje redovnim putem; b) gdje seljački dom ne može iz redovnih prihoda komunalnih šuma ili svojih privatnih šuma da pokrije svoju minimalnu potrebu na građevnom i ogrijevnom drvetu i na paši, treba mu razliku obezbijediti u susjednim šumama bez obzira, čije su vlasništvo a uz pravičnu odštetu (razumije se na osnovu donesenoga specijalnoga privremenoga zakona). U koliko nije moguće linearno sistirati oštećivanje šuma u čitavoj zemlji, treba šumske predjele rajonirati: a) u one, gdje po tradiciji nema šumskih šteta; Ondje treba investirati, dizati i´ unapređivati; b) gdje su šume neprestane i duže vrijeme izložene štetama, gdje je dakle razumno gospodarenje nestalno i neizvjesno, odnosno gdje se ono narušava, treba sačuvati ono, što postoji, i odustati od skupih investicija (uređivanje, izgradnja prometila, pošumljavanje...), dok se štete u šumama ne smire; c) gdje se pak šume stalno satiru sjekirom i pašom, a vlasti su nemoćne, tako da se gospodarstvo u šumama uspostaviti ne može bez velikih žrtava, ondje se ne smije ništa ulagati, već se treba braniti, koliko se može, dok se prilike ne srede, a potom pristupiti obnovi šuma ili pak likvidaciji šum. gospodarstva. 3) Pitanje šumske paše u pretežno stočarskim krajevima regulisati sporazumno sa mjerodavnim agrarnim činiocima, a po utvrđenoj osnovi. Dok se ne pristupi uređivanju i melioraciju kolektivnih ispasišta, mogu se stanovite paši! izložene, loše obrasle šumske površine u blizini naselja prepustiti za pašu, bez obzira čije su vlasništvo. Pašu koza u najsiromašnijim krajevima treba dozvoljavati samo za neposrednu ishranu seljačkih porodica, koje su i dosad živjele od koza, a za vrijeme, dok se ne nađu druga trajna vrela za narodnu ishranu. Za šumsku pašu i list treba naplaćivati pristojbe prema imućstvenom stanju, bile šume ma čije vlasništvo, i te takse uplaćivati u fond za pošumljavanje. Kod komunalnih šuma prihod od tih pristojbi treba upotrijebiti samo za melioraciju komunalnih pašnjaka. Ako takvih nema, treba ga ulagati u fond i ni u što drugo. Sporazumno sa agrarcima treba tražiti mogućnost za bolju pašu od šumske i zamjenu koze drugom vrsti blaga. Posebnim propisima treba urediti način zajedničke paše koza i ostale stoke. Postepenom redukcijom koza treba vraćati šumske pašnjake šumskoj kulturi. 4) Šumama sa zaštitnim karakterom treba posvetiti punu pažnju i tu zaštitu dovesti u sklad sa opravdanim interesima naroda. Potrebno je djelovati na nadležne finansijske vlasti da omoguće općim upravnim vlastima ubrzanje postupka oko proglašenja stalno zaštitnima svih onih šuma, koje imaju takav karakter, čim će bolje biti zaštićeni javni interesi, a vlasnici takvih šuma oslobođeni od plaćanja poreza. Ograničenjem korišćenja zaštitnih šuma smanjit će se, istina, sadanji ukupni prihod šuma na drvu, ali će ostati garancija za sačuvanje šuma i zaštitu javnih interesa. 103 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 50 <-- 50 --> PDF |
C. Šumsko-privredni odnosi. 1) Sadanju nedovoljnu produkciju šuma treba dizati kvantitativno i kvalitativno. Treba pošumljavati odnosno osigurati za novu produkciju veću površinu od one, koja se iskorišćuje, dok se ne zašumii površina određena općom osnovnom za kulturu šuma. Pri izboru vrsta drveća u blizini naselja treba imati! u vidu i šire potrebe ratara, pa uzgajati i gospodarsko drveće, gdjegod je to moguće. Da bi se moglo razumno i pravično raspolagati sa prihodom svih šuma kako za domaću potrebu tako i za izvoz, naročito da bi se mogla izraditi osnova gospodarenja u cilju, da bi šume trajno davale godišnju korist, potrebno je u što kraćem vremenu dovršiti započetu inventarizaciju svih šuma sa investicionim programom. Pri: tomu valja se držati osnovnoga načela, da šume imaju biti od koristi ne samo vlasniku šume, ma tko on bio, nego i narodu i njegovim trajnim potrebama na šumsk:m proizvodima. Da bi se to stvarno i osiguralo, ima se uređivanje svih šuma provoditi po jedinstvenim općim uredajnim načelima u cijeloj državi, a u najmanju ruku u jednoj banovini, pa rad na tomu organizovati po pojedinim krajevima za sve šumovlasnike jednoga kraja istovremeno (a ne uređivati bilo gdje i bilo za koga šumovlasnika). Prema važnosti i vrijednosti pojedinoga šumskoga objekta ima se odlučiti i o vrsti uređenja (skupi ili jednostavniji operati). U državnim šumama treba vršiti eksploataciju u udaljenim krajevima, a šume u blizini naselja treba rezervirati za lokalne potrebe ratara i obrtnika, gdje oni nemaju svojih šuma, a gdje ih imaju, treba da ostanu kao dopuna narodnom šumskom gospodarstvu (gospodarstvu imovnih općina, zemljišnih zajednica ltd.), naravski uz pretpostavku da narod u svojim šumama razumno gospodari. Servitutno pravo naroda na državne šume, gdje to pravo još postoji, ne treba razrešavati, već odnos servitutnih ovlaštenika prema državnim šumama treba regulisati po odnosnim odredbama zakona o šumama, jer je poznato, da su sve naše izvršene segregacije, pa i segregacije pravedno izvršene, zadovoljile narod samo za kratko vrijeme, dok se naime nije narod namnožio. Po pokriću opravdanih potreba okolice suvišak prihoda iz državnih šuma treba prepustiti za pokriće potreba šumske industrije i trgovine. I pored toga, što u današnjem ekonomskom i društvenom poretku državne šume kao privatna svojina države teže za što većom čistom dobiti, ipak u današnjim našim prilikama i dok one traju, ne treba da se nosioci državne šumske politike rukovode do krajnjih konsekvencija principima kapitalističke proizvodnje i da državne šume posve prepuste velikoj šumskoj industriji. Šuma se ne smije posmatrati isključivo kao objekt za spekulaciju i to zbog svojih naročitih izvanekonomskih karakteristika, kao ni zbog naroda, koji je stoljećima upućen u šume svojom radnom, naročito voznom snagom i kojega ne treba preko noći! da izbace iz šume moderna tehnička pomagala sve dotle, dok mu se za taj gubitak ne nađe trajna naknada rada na drugoj strani. Napose to važi za rad u režiji. Iskorišćavanje šuma u režiji ima se u pravilu zavesti u svima šumama i državnim i komunalnim (narodnima), i taj rad treba se rukovoditi po jedinstvenim tehničkim i komercijalnim principima, ali ipak tako da se pri tome imaju pred očima i drugil momenti, u prvom redu šumsko-uzgojni, zatim socijalno-ekonomski, a ne samo spekulativni (što 104 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 55 <-- 55 --> PDF |
Oštećeniku treba stvarno pribaviti odštetu za pretrpljenu štetu u njegovoj šumi. Šumovlasnici treba da izvršnim vlastima pomognu izvršiti: njihove odluke (kaznene odredbe, sudske presude) kreditirajući im troškove izvršenja. U koliko se sadanje bezauktoritetno stanje produži1, treba uputiti šumovlasnike oštećenike, da za pričinjenu im šumsku štetu ne traže kazneni progon upravne ili sudske vlasti, već da za štetu potraže naknadu kod građanskoga sudca. Zato je potrebna izmjena zakona o šumama (§ 178) i propisa s tim u vezi. Šumovlasnici će se rado odreći kažnjavanja napadača, ako budu sigurni, da će građanskim putem doći makar i! do manje naknade štete. 3) Nosioci šumarstva treba da se bore protiv predlaganja amnestija kazni i abolicije postupaka kod upravnih vlasti zbog šumskih šteta, inače su ostale preventivne mjere uzaludne. G) Prelazni poslovi. 1) Treba donijeti specijalne zakone, čije donošenje predviđa z. š., a obnoviti i revidirati postojeće specijalne zakone i zakonske propise, koji se odnose na razne vrsti šumskoga vlasništva, i saobraziti ih sadanjim odnosima (zakon o općinama, o imovnim općinama, plemenskim šumama ...) Uporedo sa dosad rečenim treba uklanjati uzroke sadanjirn poteškoćama u boljoj izgradnji našega šumarstva. Detalja ima vrlo mnogo, jer svaki kraj ima svojih potreba. Nadam se, da će drugovi iznijeti sve, što se iznijeti mora. Za tehničku provedbu tako skiciranoga programa preduslov je, da šumarski stručnjaci bez razlike usvoje skicu konačno izrađenoga programa. Prema sadanjem stanju stvari´, prema raznim utjecajima spolja i iznutra, prema silama, koje djeluju pozitivno ili negativno, prema poteškoćama, s kojima se bore nosioci šumarstva, prema uzrocima, koji objašnjavaju sadanje stanje, potrebno je zamišljenu akciju oko sprovođenja toga programa podijeliti na etape s obzirom na vrijeme, u kojem se pojedine odredbe programa mogu izvršiti, zatim s obzirom na vrst radnja, koje možemo sami izvršiti i koje zavise od faktora izvan nas. Da bismo na pr. mogli izgrađivati narodnu pravnu svijest o šumama, treba za to vremena. Nekoje se radnje mogu odmah početi izvoditi (podizanje vrijednosti šuma, uređivanje šuma, pošumljavanje), nekoje opet možemo da izvodimo samo u kolaboraciji sa drugim javnim činiocima: Podizanje kulturnoga stepena naroda sa prosvjetnim ustanovama, regulisanje odnosa polja prema šumi1, koji je u vezi sa sprečavanjeme rasparčavanja narodnoga šumarstva, može se vršiti! samo sa poljoprivrednicima. Obrazovanje Privrednoga savjeta zavisi o aktuelnoj političkoj situaciji. Na »društvenu sredinu« i njezin sadanji štetni odnos prema´ upravi! i gospodarenju sa šumama, na njezin utjecaj na izbor i kretanje šumarskoga osoblja ne mogu danas još utjecati šumarski krugovi, sve kad bi imali jaku il solidnu stalešku organizaciju. Iz rečenoga vidimo, da nam je ostalo dosta ograničeno polje rada i to, objektivno rečeno, sporedno, a tako ograničeno polje rada ne može zagarantovati mirnoću samoga objekta, šume, jer prvi i gorući zadatak (sačuvati šume od daljnjega satiranja) nije u našoj vlasti. Izvođenje ostalih točaka programa znači gubiti vrijeme, novac il energiju. 109 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 56 <-- 56 --> PDF |
Naš dakle prvi pogled upućen je na snage van nas, na javnost, na narod, na političke ljude, na agrarce. Dakle kolaboracija i kompromis. Samo najuža kolaboracija s najsrodnijim i najbližim granama narodne privrede i kompromis sa agrarcima može u nečemu ubrzo, a u nečemu u dužem periodu vremena da ublaži sadanje stanje. H) Završetak. Zbog mladih i najmlađih izradio sam ovaj prikaz sa željom da se iz prošlosti učimo, a u budućnost da pođemo jasno određenim pravcem koristeći se stečenim iskustvom, trijezno i ii promišljeno. Za taj put treba da se valjano organizujemo i spremimo. Koji je taj put, kazat će nam ga iskusni šumarski političari, a naša je zadaća, da taj put izgradimo i učvrstimo prema našim životnim odnosima i da ga se čvrsto držimo u čitavom našem djelovanju. Bez obzira na nova vremena u svijetu, koja dolaze ii u naš novi unutrašnji državni život, zbog čega ovaj prikaz gubi na svojoj aktuelnosti, poslužit će on ipak kao historijski prilog upoznavanju vremena i odnosa, u kojima se razvijalo naše šumarstvo kroz proteklih prvih 20 godina našega zajedničkoga državnoga života. Prikaz je izgrađen u najboljem nastojanju, da ne klonemo, već da svoju struku izvučemo iz tradicionalne izolovanostil, a šumarsku službu iz letargije, u kojoj se već preko 20 godina nalazi, s jedinom željom, da iz štetne izolovanosti i! učmalosti pređemo na polje saradnje i kompromisa, a po tom krenemo naprijed. Nastojao sam da zadržim načelnost i objektivnost. Iz moje se duše teško otkidao svaki prigovor, alii vodio sam se jednim: gledati istini u oči, izići iz opasne zablude. Mi smo zemlja, koja se može vrlo dobro obrađivati, dakle upravo predestinirana, da je iskorišćuje jači, kulturniji i organizovaniji. Ako ne organizujemo sve naše privredne grane i ne skupimo sve naše snage da putem racionalizacije makar i silom dignemo svoju poljoprivredu i trgovinu, a u prvom redu javnu administraciju, onda će doći »viša sila«, koja će razoriti sve naše tekovine i stvoriti u gospodarskom životu novi svijet novih ideja i novih smjerova. RESUME L´auteur regarde en retrospection le developpemetit de notre economie forestiere d´apres la gratide guerre. Cc developpement ne le satisfait ipas et il propose de diverses mesures amelioratives. 110 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 42 <-- 42 --> PDF |
posjeda (šume općinske, selske, plemenske, imovnih općina, zemljišnih zajednica, agrarnih zajednica, servitutniih šuma) kao i prodiranje kapitalizma u šumsko gospodarstvo: industrijalizacija šume kao refleks sadanjega ekonomsko-društvenoga poretka. Možda se uništavanje šuma vršil i nesvjesno, kako bi se po uništenju šuma brže i lakše došlo do pašnjaka i obradivoga zemljišta. Novčano gospodarstvo već odavna potiskuje naturalno gospodarstvo i prodire u posljednju seljačku kućicu. Industrija uništava kućni obrt, seljački proi´zvodi postaju roba za trgovinu, a ne više samo za kućnu seljačku potrebu ili za izmjenu dobara. Tu izmjenu preuzele su na sebe velike industrijske zemlje, kojima počinju robovati male agrarne zemlje. Razlika je jedino u tomu, što je naš seljak svoj produkt prodao, komu je htio, a danas on radi za industriju i za banke. On je u najvećem dijelu prividno slobodan i gospodar u svomu. Sa apsolutnim prirastom pučanstva ne proširuje se razmjerno i »životni prostor« odnosno ne povećava se produktivnost sadanjega raspoloživoga zemljišta. Čulii smo za tako zvanu kolonizaciju u Bosni. Od svih seljačkih zemalja kod nas ima 67.8% ispod 5 hektara, a ti posjedi čine 28.0%; od ukupne površine. Kako da zaustavljamo tu prirodnu dinamiku, tu glad za zemljom na račun šuma i šumskih zemljišta? Može li! se prisiliti narod na intenzivnije obrađivanje zemlje? Neznam, kakav bi zakon o šumama bez saradnje sa nadležnim činiocima mogao da zaustavi nadiruću silu i da ju uputi pravcem najmanje štetnim kako za pojedince tako il za skupnost? To se još sve da razumjeti i pravdati, kad se radi! o trajno boljem interesu čovjeka, ali kad se bez naročito opravdanih razloga i za volju manjine (i to bolje stojeće) kolektivno šumsko dobro dijeli u nekoliko većih objekata ili u individualno vlasništvo, a da se ne može dokazati, da je to atomiziranje u boljem trajnom interesu većine ovlaštenika, tad se to ne samo ne može odobriti, nego to treba najstrože osuditi. ´ U mnogo slučajeva upravne i agrarne vlasti ne nastoje da spriječe atomiziranje šuma, već se možda i nesvjesno ide s tim radom na ruku samo imućnijim seljacima, dok se sirotinja, a te najviše ima, odlučno protivi diobi. 4) Kulturna zaostalost, siromaštvo, a i ii nehaj vlasti može nam protumačiti! zaprepašćujuće pojave, na koje nailazimo u raznim krajevima države. Polunomadski stočari i danas pale čitave šume zbog paše, obaraju nebrojena stabla za brst stoke, podižu ograde i plotove od stabala il drveća, grade kuće i zgrade iz drveta, podržavaju otvorena ognjišta, a možda bil se vidjela negdje i vječna vatra. Netko će se potruditi da izračuna barem približno, koliko godišnje propadne drveta na ovakav rasipnički način. U očima maloga čovjeka, koji ne može da vidi! preko brda, »šuma raste, dok čovjek spava«, ima je u obilju i zato ju ne treba šteditil, a ono što narod dobiva besplatno, smatra da ne vrijedi ništa, »jer kad bi vrijedilo, narod bi za to morao plaćati«. Stepen uništavanja i neracionalan postupak šumama u obratnom je razmjeru sa kulturnim nivoom naroda. Loše ekonomsko stanje ne igra pri tomu odlučnu ulogu, jer ima bogatih, ali kulturno zaostalih krajeva, u kojima se šume uništavaju. Naišao sam u praksi i na jedan paradoks: dok u manje naprednom kraju narod smatra uređenu šumu smetnjom svojem ekonomskom razvoju i napretku, dotle u naprednijim 96 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 43 <-- 43 --> PDF |
krajevima narod rade odlazi u pečalbare nego da krči šumu ili da njome nerazumno postupa. 5) Prema sredini i! njezinim etičkim, društvenim, kulturnim i političkim karakteristikama vršio se i vrši se izbor lica, kojima se povjeravaju javni poslovi ilil odnosno organizovanje javnoga djelovanja. Rad naše poratne sredine karakterišu više negativne nego pozitivne strane. To nije specifična naša pojava. Nacionalna, ratoborna, herojska sredina pretvara se u sitnu buržoaziju, poslovne ljude, kojima je stalo samo do zarade i da što lakše žive. Nastaje doba blagostanja, ali i omekšanja (cffemination) kao i uklanjanja patriotskih, herojskih, a vrlo često i najboljih elemenata iz društva i utjecaja na javne poslove. Sredina postaje miroljubiva, pacifistička, ideal joj je mirna ugodnost, ali svoje pozicije podržava silom i novcem, zaogrnuta plaštem nacionalizma. Te negativne strane iskaču naročito u šumarstvu, jer je rad u šumama i suviše otvoren i pristupačan, a drvo je — novac. Ljudi! na položaju neaktivni su, jer smatraju da su nemoćni odnosno da bi: mogli doći u sukob, a to se izbjegava. Radi se što se može, da bi se održao položaj. Politika pune lične akomodacije odnosno oportuniteta. Zato nije teško shvatiti npr. ni to, zašto se obavlja Siziifov posao: unutrašnja kolonizacija, ograničavanje državnih šuma da se prethodno ne obezbijedi sačuvanje šuma, zašto se ureduju bujice i tamo gdje narod ne može da živi bez paše u bujičnom području i t. d. Kad sam jednom jednog sreskog šum. referenta upitao, zašto ne reagira na stanovite nedopuštene partijsko-političke utjecaje, odgovorio mi je doslovce: »Kako se ja, mali čovjek, mogu oduprijeti tolikom pritisku i protestovati, kad vi na najvišem položaju ni u čemu, nikojom prilikom, ni u najkrupnijim pitanjima našega šumarstva ne protestujete niti povlačite posljedice za slučaj da ne uspijete u tom svojem nastojanju.« 6) Za mnoge šume u gotovo svim krajevima države može se mirne duše reći, da su van vlasti svojih redovnih zakonskih upravljača, da su zarobljene. I šume i šumarsko osoblje. Postale su monopol ili nesavjesnih političara ili spekulanata drvom. U primitivnim i manje kulturnim krajevima stanoviti politički ljudi, a tih nažalost ima danas dosta, bace odmah svoje oko na šume kao izvrsno kortešaciono sredstvo. Parola »dobit ćete pašu, amnestiju« bolje pali nego parola »nećete plaćati porez«. To zarobljenje šumarstva, koje je ranije bilo ograničeno samo na jedan manji dio države, danas je zarazilo skoro čitavu državu. Gdje ne »radi« nesavjestan političar, radi trgovac. Predobro nam je to svima poznato il upravo nema smisla da se o tom što pobliže piše. Nesređene političko-partijske prilike i gramzljivost za novcem razaraju nam šume kao kakova pošast. Takva je političko-partijska tradicija, ali pogoršana našim nesre đenim unutrašnjim političkim odnosima. Poznato nam je iz dnevne štampe, da ti odnosi sprečavaju državu u njezinom normalnom razvoju, dakle naročito u ekonomskom životu, pa potom i u šumarstvu kao važnoj grani! narodne privrede. Upravo zato da se lakše mogu postići stanovitu politički ciljevi, služile su i šume kao sredstvo za postizavanje tih ciljeva. Čak i! krupni i trajni narodni interesi! bili su predmetom političkoga pazara (agrarna reforma, unu 97 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 44 <-- 44 --> PDF |
trašnja kolonizacija u Bosni, neprestano podržavanje borbe između polja šume, raspadanje narodnoga seljačkoga posjeda, posve rasklimana organizacija šumarske službe, izbori i šume, i t. d.). U očekivanju konačnog sredenja tih unutrašnjih političkih odnosa očekuje se sređenje i odnosa u šumarstvu. Nestajati bi dakle moralo postepeno sve ono, što je zbog takvih odnosa štetno utjecalo na šumarstvo. Pa ako šumarstvo u novim političkim jedinicama dobije pun regionalni karakter s obzirom na snabdijevanje šum. proizvodima u pogledu domaće potrebe, zemljoradnje, obrta, industrije i trgovine, ne će s tim prestati potreba velike akcije za popravak i unapređenje šumarstva i u odnosnim manjim političko-privrednim jedinicama, jer što danas vrijedi u većem, vrijedit će mutatis mutandis pogotovo u manjem. Ima naime neželjenih štetnih pojava na čitavom državnom području (naglo korišćenje šuma bilo legalnim ili nelegalnim putem, nedostatna briga za kvantitativno ili kvalitativno podizanje šuma, nesređeni odnosi! između polja i šume), gdje šuma služi u prvom redu za dobivanje paše, brsta i liisnika, a u drugom za podmirenje potreba na drvu. 7) Kod prvoga izgrađivanja našega zajedničkoga šumarstva nisu sudjelovali naši najbolji graditelji:, jer im nije dan odgovarajući položaj. Ni referade za pojedine pokrajine nisu bule u rukama najiskusnijih i najboljih sila, već su se mladi morali prihvatiti toga posla. Pri podjeli vlasti u ministarstvu igrala je znatnu ulogu poratna psihoza, međusobno nepoznavanje odnosno nepovjerenje. Iz toga se može zaključiti, da ni u početku nije bilo sve u redu, jer nisu udareni valjani temelji šumarstvu. Bez utvrđenoga programa rada bio je naš brod bez kompasa ii bez najboljih upravljača. Svaka i najmanja nepogoda bacala ga je desno, lijevo, naprijed i natrag i nije čudo, da^je lako postao slijepim trabantom sila, koje su ga ubrzo, poslije nekoliko godina dovele do sadanjega stanja potpune zavisnosti. Ni danas ne raspolažemo s dovoljnim brojem odličnih šumarskih stručnjaka s punom praktičnom spremom. Prosjek ne zadovoljava. Zašto? Na fakultete se upisuju slabiji srednjoškolci, dok upravo šumarstvo treba da studiraju jači srednjoškolci. Naporan je studij poznavati prirodne nauke, nacionalnu ekonomiju, finansijsku znanost, trgovačke ii pravne nauke pored specijalnih stručnih disciplina. Taj se nedostatak opaža kasnije u životu, naročito u pogledu opće obrazovanosti odnosno općih osebina čovjeka. Izgledamo inferiorni prema većini ostalih struka. Šumarstvo ne privlači mlade ljude. Razumljivo! Ono se je »srozalo«,´ kako je izjavio jedan od predstavnika šumarstva u zemlji1. Da, mi ga nismo srozali, ali, kad bismo posjedovali odlične stručne, moralne i opće intelektualne osebine, mogli bismo to srozavanje zaustaviti prije iilii kasnije. Mi nismo u stanju da svoju struku pred svijetom dolično reprezentiramo. Mnogi je politički ili koji drugi važni činilac posluje par riječi sa kojim našim predstavnikom odvagnuo cijelu struku. Prosječno mišljenje ne zadovoljava. Naša struka nema jače tradicije, mlada je, ali ni u toj mladosti nije pokazala onaj elan, solidnost, etiku, konstruktivnost ii ostale karakteristike značajne i tipične za svaki novi pokret u životu uopće, a u narodno-gospodarskom životu napose. Zato ni naš nastup van kancelarije u dodiru sa drugim strukama, a pogotovo sa ostalim činiocima nema dovoljno sugestivne moći, ne može uvjeriti i predobiti. 98 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 45 <-- 45 --> PDF |
Drugom sam prilikom napisao (Šum. List 1938. str. 196), da mi šumarski stručnjaci bolujemo od neke stručne autointoksikacije. Mil hoćemo da imamo što više šuma, pa ma kakve one bile, kao i naš primitivni seljak, kojemu imponira što veći broj stoke, pa ma kakva ona bila. Mii hoćemo pod svoju vlast i suvate ii planinske pašnjake, sve krševe i golijeti, sav lov na površini države. Mi izlazimo iz naših sadanjih šuma kao da smo u njima posvršavali sve poslove i osigurali racionalno gospodarstvo, a toliko imamo u njima posla. Prije svega izložene su nam raznim napadima sa svih strana, pa treba da ih branimo svii .i svim našim snagama, a istom onda, kad smo ih obranili, treba da ih rekonstruiramo, da uredimo mnoge očajne branjevine, da sve raspoložive novčane kapitale ulažemo u melioracije odnosno u podizanje produktivnosti i vrijednosti postojećih šuma. Prije prelaza na pošurnljavanje krševa i golijetii treba da pogledamo na ogromne pašnjake, koji su bili i po svojoj stanišnoj kakvoći i po sastojinskoj formaciji prave šume, da ih nastojimo vratiti šumskoj kulturi. Ne, mi osvajamo nove terene, koje opet nećemo moći! da sačuvamo, jer podizanje, kompletiranje, njegovanje i stručno rukovođenje, plaćanje poreza i ostali tereti traže goleme novčane žrtve, koje se malo kad rentiraju, jer se u ovakvim radovima ne može tražiti rentabilitet. Naš rad morao bi da je jedinstven, barem u krupnim načelnim šumsko-političklm pitanjima. Taj rad nije i ne može biti jedinstven, jer — kako rekoh — nemamo izgrađenoga šumsko-političkog programa, osnovke čitavom našem radu; za to se na takva pitanja gleda i konzervativno i liberalno i politički, te prema tomu postoje i odgovarajuće struje i grupacije u šumarskim redovima. Možemo li izvršiti stanovitu radnju, n. pr. krčenje stanovite veće šumske površine, diobu šume u stanovitom pravcu, ako su stručna mišljenja nejednaka ili neodređena, a to se desi, kad takova razna gledišta prilikom rješavanja takovoga pitanja dođu do izražaja? U grupi konzervativaca ima suviše fanatika, derviša. Ne osporavajući im dobru stručnu spremu il ljubav za struku, prigovara im se, da su uvijek u nekom grozničavom stručnom poslu, napeti, plahoviti. »Od stabala ne vide šume« kaže se za njih, kao što je za nekoje pravnike rekao nedavno predsjednik F. Poosevelt, da od §§ ne vide zakona, a trpe od pravne artcrioskleroze. Ta ekskluzivnost, dogmatičnost i ortodoksnost potsjeća na selskoga popu fanatika, koji zamagljenim očima propovijeda o paklu, grozi i prijeti, a babe zadrijemaju slušajući tu vjekovnu priču. Dok takav pop ostaje na selu, nema veće štete, ali kad on postane biskup, onda je takav poglavar više štetan po crkvu nego koristan. Za takove šumare kažu, da im duševni horizont nije dosta širok, zato da su ekskluzivni, suviše »zeleni«, uvučeni u sebe ne videći, da je šumarstvo samo jedna karika u lancu narodne privrede i općega državnoga života, da zato šumar mora biti! u prvom redu nacionalni ekonom, da šumarstvo ne može postojati posve samostalno, da mora odstupati od propisanih šumsko-političkih načela (krčenje, dioba, paša), ako je to u trajnom boljem interesu stanovitoga kraja ili cjeline. Tko drugačije gleda na njemačku strogu godišnju potrajnost nego se to naučava .. cathedra, proglase ga oni! heretikom, na njega se udari anatema, on je gotov. Takovi se odnosi pokušavaju objasniti s tim, što je šumarstvo mlada grana narodne privrede, a mladost se katkada rukovodi suviše 99 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 51 <-- 51 --> PDF |
veća čista dobit). Ovo ima važiti osobito za one šumske krajeve, gdje je narod siromašan i upućen na šume kao glavno vrelo svoga prihoda. U nedržavnim šumama potrebno je narodno šumsko gospodarstvo u vlasničkom pogledu reorganizovati, kako sam već izložio, a u gospodarskom treba postupati po propisima zakona o šumama i! odnosnih specijalnih zakona (o općinama, o zemljišnim zajednicama, o imovnim općinama, o općem imovinskom zakoniku ltd.). U slučajevima, gdje se zbog abnormalnog stanja šuma ne mogu u punoj mjeri primjenjivati propisi, a da ne nastane zastoj u razumnom korišćenju, potreban je stanoviti kompromis između principa šumarske nauke, važećih propisa i potreba praktičkog života. U pitanju su našu najsiromašniji krajevi, koji bi bili teško pogođeni strogom primjenom zakonskih mjera, naime zavodjenjem strogo potrajnoga gospodarenja. Zato etatne praznine ili nedostatke treba pokriti ili iz susjednih šuma ili zajmom ili, što je najuputnije, krajnjom štednjom. U onim krajevima, gdje šume ne služe samo proizvodnji drveta nego i za pašu i list, treba gospodarenje s takvim objektima propisati sporazumno sa agronomom nalazeći mogućnost da se paša postepeno potiskuje bez štete za narodnu privredu. Treba uvjeriti korisnike šumom, da je nemoguće postići takovo stanje u šumama, da bi one mogle potpuno zadovoljiti potrebama. Šume su samo gospodarski oslon, pripomoć. Mora se prestati sa besplatnim podavanjem šumskih proizvoda iz šuma, koje gospodarski nisu aktivne, jer je to pravo raspikućstvo. Pogotovo treba prestati s demagogijom, da pravoužitnici imovnih općina mogu iz svojih šuma dobivati drvo besplatno. Za korišćenje komunalnom šumom treba svaki dom plaćati stanoviti prinos, da bi se s tim prinosom mogle izravnati praznine u gospodarstvu, kojih ima skoro u svim komunalnim šumama, odnosno da se s tim stvara rezervni fond, iz kojega će se pokrivati potrebe naroda u slučaju krize u šumskom i u ostalom narodnom gospodarstvu. Treba ići i dalje. Uprava narodnih šuma ima se brinuti za opskrbu svojih članova gorivim materijalom, a ne samo ogrijevnim drvetom. Prema tomu mora prestati sadanji i nerazuman i protupravan postupak sa narodnim šumama, mora se spriječiti njihovo sadanje rasulo, treba ih prikupiti i organizirati na rečenoj podlozi, kako bi mogle s vremenom ispunjavati svoj neposredni gospodarski zadatak. Konkretno, za sve šume, u kojima se troši osnovni šumski kapital, treba naći sredstva/ da se šumski kapital s vremenom restaurira i barem održi, ako se već ne može vratiti na normalno stanje. Velika je to žrtva, koju mora prinijeti i sam vlasnik šume (narod) kao i službenici. Što je veća žrtva, to treba ovo sanaciono doba da traje duže vremena. Sve vrste izdataka treba svesti na neophodnu mjeru. Stručno osoblje treba držati samo za strogo stručne poslove. Čuvanje svojih šuma treba prosvijetljen i čestit narod uzeti u svoje ruke. U koliko se ne provede podržavljenje stručne uprave, država treba malim šumo posjednicima omogućiti besplatno stručno savjetovanje i stručnu pomoć pored strogo državnoga šumskoga nadzora. Šume dioničkih društava treba podvrći pod osobiti! javni nadzor. 2) Protivno intencijama zakonodavca izraženim u §-u 70 zakona o šumama, po kojem će »vlasti nastojati, da se šumske služnosti otkupe, 105 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 41 <-- 41 --> PDF |
program i s njim u vezi opći plan za podržavanje postojeće i izgrađivanje novih kultura šuma. Razumljivo je, da se vlast po svojoj voljil služil sa onom odredbom zakona o šumama, po kojoj se krčenje šuma može dozvoliti, ali ne mora. Pri tomu odlučuju katkad na štetu slabijega nedopušteni motivil kao posljedica našega političkoga trvenja. Osim te opće, a možda i namjerne neodređenosti1 ni sami postojeći propisi nisu dovoljno određeni, kako sam to pobliže na drugom mjestu dokazao.18 Da zbog toga n. pr. u pogledu krčenja šuma vlada dezorijentacija, neka posluži ovaj primjer. Savskoj se banovini preporuči, da ne dozvoljava krčenje. U jednom od najšumovitijih krajeva te banovine moli narod pretvorbu jednoga dijela šuma svoje zemljišne zajednice u drugu vrst kulture, u pašnjak, jer da je potreba držanja većega broja stoke njihova životna potreba, a ogreva i grade da imaju dovoljno u agrarnim (eksproprisanim) šumama. Vlast ne uvažava molbu, jer se protivi propisima. U redu. Narod svoju šumu ne dira, ali iste godine (1936) odlazi: iz toga sreza (Čabar) do 480 najjačih mlađih ljudi na rad u Francusku. U Bosni narod takva pitanja rješava jednostavnije: odlazi u državnu šumu, iskrči potrebnu površinu, izgradi drvene kuće i taj način riješi pitanje egzistencije svakil barem za svoju porodicu i barem za neko vrijeme. Stroge zakonske sankcije ostaju na papiru. Vlasti tolerišu takovo anarhično stanje, a to se objašnjava s tim da treba pomagati zdravu produkciju ljudstva u kraju, gdje je natalitet velik. Dakle viši interes toleriše satiranje šuma, a u drugom kraju izgleda, jer se to zaista ne može drugačije protumačiti, taj isti viši interes nalaže da se šume ne krče. Jedna država, isti zakoni, a tako različna šumarska politika, koja ne samo da je posve pod utjecajem agraraca, već je potpuno u službi nenormalne unutrašnje državne politike. Drugi slučaj. Kako je narod po svojoj etničkoj pripadnosti izmiješan, na dnevnom su redu ta naša nesretna slavenska trvenja odnosno težnja za prevlast. Pripadnicu jedne takove grupe traže krčenje šume zbog pretvorbe šumskog zemljišta u poljoprivredno. Pripadnici druge grupe to ne dozvoljavaju, jer bi njihovi protivnici s tim ekonomski ojačali. I pored toga što se radi o krčenju u najšumovitijem srezu toga kraja, pa i pored stručnoga mišljenja, da se krčenje ne protivi ograničenjima po zakonu o šumama, vlast ne odobrava krčenje, a motivira svoju odluku s tim, da šume treba u javnom interesu održati. Stvarni je pak razlog uskrati! krčenja u tomu, što krčenje ne konvenira višim interesima druge grupe. U drugom jednom srezu izdvojeni su izvjesni kompleksi državnih šuma za interesente agrarne reforme jedne narodnosti naseljene po ministarstvu poljoprivrede. Banska uprava odnosne banovine vrši opet sa svoje strane kolonizaciju prenapučenoga svoga žiteljstva druge narodnosti. To žiteljstvo druge narodnosti ne može da dobije državnu šumu navodno s razloga, jer to žiteljstvo ne kolonizira država, već banovina, a stvarno za to, jer se to protivi opet višim interesima, po kojima se imaju jačati doseljenici. 3) Rasparčavanje, atomiziranje i nestajanje narodnoga šumskoga seljačkoga posjeda pospješuju heterogeni posjedovni odnosi te vrste 18 Vidi raspravu: A. Per uši ć: Javni interes u našem šumskom zakonodavstvu, U Šum. Listu 1934. g. str. 77. 95 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 47 <-- 47 --> PDF |
A. Šumsko-politički odnosi. 1) Prikazujući konkretno stanje našega šumskoga gospodarstvašumske uprave, podsjetio sam u prvom redu na naše šumsko-posjedovne odnose. U našoj je agrarnoj zemlji osnovka naše šumarske politike ta, da bez šteta za ostale kulture zemljišta svaki naseljeni kraj ima toliko šuma, koliko će dostajati za pokriće potreba šumskim proizvodima toga kraja, zatim čitave državne zajednice, kako ta zajednica ne bi zavisila od inostranstva, odnosno naša je dužnost izgraditi kulturu šuma tako, da se što bolje i pravilnije reguliše opskrba stanovništva šumskim produktima, u prvom redu zemljoradnika, zatim obrta, industrije i trgovine, a suvišak izvozi iz zemlje. Drugim riječima, srediti agrarno-političke i agrarno-pravne odnose u državi, jer je to predradnja za izgradnju normalne šumske privrede u rečenom zadatku. Težeći tom cilju treba odredbe sadanjega zakona o šumama (§§ 92 do 105), po kojima će se u roku od 50 godina pošumiti sva nepošumljena apsolutna šumska zemljišta, čije pošumljavanje traži opći interes, proširiti i! na ostala zemljišta u državi i rajonirati ih prema mogućnosti! podizanja kulture šuma na njima, a općim planom predvidjeti približno vrijeme, u kojem se ima to izvršiti. 2) Seljaku i stočaru mora se osigurati trajno podmirenje stvarnih i opravdanih potreba na ogrijevu i gradi, paši i žiropaši, šušnju (nastoru, stelji, suhom lišću) u svim šumama bez obzira na vrst vlasništva. Samo u krajnjoj nuždi mogu se žrtvovati šume na relativnom šumskom zemljištu za potrebe seljaka na obradivom zemljištu, kako bi se spriječilo daljnje atomiziranje seljačkoga posjeda i s tim u vezi širenje seljačkoga proletarijata. 3) Sadanje narodno, većinom seljačko šumsko gospodarstvo, koje se odnosi na komunalne šume (općinske, selske, plemenske, šume krajiških imovnih općina, zemljišnih zajednica, šume koje su povodom likvidacije agrarne reforme izdvojene za zemljoradnike) treba, podvrći temeljitoj reorganizaciji. Ta se reorganizacija može provesti na dva načina. Prvi je način, da se navedeni oblici narodnoga šumarstva uzadružuju na gospodarskoj podlozi, a u cilju zaštite i unapređenja međusobnih šumsko- i pašnjačko-gospodarskih interesa, zatim; u daljnjem razvoju, da se stapaju ili u jedno veće privredno tijelo prema gospodarskom obilježju stanovitoga većega područja ili, gdje i ukoliko to nije provedivo, treba sve te sadanje narodne ustanove postepeno vraćati starim našim slavenskim oblicima, općini i selu, da se izgrade općinske i selske šume, kojima će se neposredno koristiti! seljaci. Kao jedan od pripremnih radova na putu, koji tome cilju vodi, jest taj, da se odmah barem na jednoj privrednoj, a po mogućnosti ii političkoj cjelini postigne saradnja između sadanjih raznih narodnih seljačkih, šumskih i pašnjačkih ustanova, u kojima su uživaoci ista lica (n. pr. krajiške zemljijšne zajednice i krajiške imovne općine sa jedne, zatim ekspropriisane ili agrarne šume i šume zemljišnih zajednica s druge strane). Drugi je način radikalniji, ali i svrsishodniji. Zbog jakog nataliteta i migracija, koje će u pojačanoj mjeri slijediti iz planinskih u nizinske krajeve, može se odnos ratara, obrtnika i industrijalca prema šumi regulisati trajno i na bolje samo na taj način, da sve šume na jednom gospodarskom području dođu pod jednu imovin 101 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 48 <-- 48 --> PDF |
sku i gospodarsku upravu tj. da sve šume postanu državno odnosno banovinsko vlasništvo i da se zakonitim putem, analogno odredbama iz §§ 50—53 sadanjega zakona o šumama, svakom seljačkom domu i selskom obrtniku trajno osigura korišćenje šumom za pokriće kućne i gospodarske potrebe, ali po naplati stanovite pristojbe, a najsiromašnijima besplatno. Plaćanje pristojbe zato, jer je poznato, da je vrlo malen brojonih narodnih šumskih posjeda, koji u strogo potrajnom gospodarenju daju toliki čisti prihod, da korisnici mogu šumske proizvode dobivati i dalje besplatno, kako se to i danas tu i tamo dešava. Redovno je tajprihod manji i članovi ma u kojem vidu, posredno ili neposredno, plaćaju korišćenje iz svoje šume: ili primanjem manje količine nego im je potrebno ili plaćanjem stanovite takse za primljene koristi. Čim korisnik plaća taksu, koja se približava lokalnoj prometnoj vrijednosti proizvoda, slabi! u njem interes za zajedničku stvar, jer ona za njega postaje teret i ii želi da je se riješi ili da se ona razvrgne. Kraj takovoga stanja neće se korisnici opirati nastojanju, da se njihove male, rastrene komune stope s vremenom u jednom kraju, području, općini u jednu jaču ili narodnu seljačku ili; banovinsku zajednicu. Ovo se odnosi u prvom redu na šume na apsol. šum. tlu. B) Šumsko-policijski odnosi. 1) Pitanje krčenja šuma treba proučiti za čitavu državu. Izraditi treba osnovu da se utvrdi, koji se krajevi mogu prepustiti poljoprivrednoj kulturi, a koji moraju ostati pod šumom. Taj plan treba izraditi sporazumno s poljoprivrednim vlastima. Prije napuštanja šuma na relativnom šumskom tlu imaju biti izvršeni ili se bar mora započeti sa meliorativnim radovima na sadanjem poplavnom ili močvarnom ili iz drugih razloga privremeno neproduktivnom zemljištu (vrištine, živi pijesak)...). Pretvorbu stanovitih šuma u pašnjake treba odobriti istom onda, kad se postojeći pašnjaci urede. U brdskim i planinskim, siromašnim, a vrlo šumovitim krajevima zasebno treba proučiti mogućnost pretvorbe šuma u planinske pašnjake, u koliko nije moguće raseljavati narod u niže krajeve. Dotle pak u oskudnim godinama mogu se žrtvovati za pašu degenerisane, malo vrijedne šume, u blizini naselja, u prvom redu općinske i selske, zatim državne. 2) Preduslov je za normalan razvoj kulture šuma u svakoj zemlji razuman postupak šumama. Drugim riječima u zemlji, gdje se šume pustoše ma na koji način i gdje se neprestano bez dozvole vlasnika vrše napadi na šume, svakil ma kako stručan i napredan rad preuranjen je, dakle uzaludan, neekonomičan. Naš je osnovni šumsko-politički imperativ onemogućiti svako pustošenje šuma. Imajući u vidu konkretno šumsko-gospodarsko stanje i stanje sadanjega načina upravljanja šumama, kako sam naprijed prikazao, prv i je naš zadatak odmah poduzeti sve zakonske i ostale mjere, da se postojeće šume održe i sačuvaju . Zakonske su mjere poznate, a od ostalih mjera treba poduzeti1 odmah ove: nesposobno i štetno šumsko osoblje odstraniti, šumske prijavnice najhitnije raspravljati, a kaznene odredbe i sudske presude izvršiti. Samo primjerom radikalnih mjera ubrzo će prestati haranje šuma i 102 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 24 <-- 24 --> PDF |
stoke na kršu s vodom. Voda je primarni elemenat u životu, prva potreba čovjeka. Pomanjkanje vode znatno utječe na mentalitet čovjeka (po socijolozima bchaviorizam). Tu gotovo nikakovu brigu brinemodalje u svojoj državi. Ne smatram razumnim, da se troši i jedna para državnoga novca bilo u što drugo, dok se narod ne opskrbi vodom. Državna vlast nade po koju paru za ceste, cisterne i pošumljavanje, izgrađuje se i turistička cesta na Jadranu, a naša je sveta dužnost postarati se, da pored te ceste narod ne ostane žedan vode, a turisti ne susreću na toj cesti prosjake. Poslije vode treba hrane za blago, a onda dolazi na red taj čovjek, koji u primorskom kršu živi od mora (brodarenja i ribe), od raznih sitnih službica, ručnoga rada u kamenu i prosjačenja, a onaj na planini! od koza, ostaloga blaga, pečalbarenja. I pored tako nedostatne brige općih vlasti za čovjeka na kršu, zdravoga i plodnoga, radina i poštena, kao da su šumari preuzeli na sebe staranje o čovjeku krša. Kod nas je dosta napisano o pošumljavanju krša, a ja ću spomenuti! samo posljednje radove. Čovjek krša i odličan njegov poznavaoc prof. Dr. Baien 1 3 mišljenja je, da je neimaština plodne zemlje na kršu jedna od glavnih zapreka normalnom razvoju života na kršu. Raditi na kršu treba brzo i dobro, a to će biti »ako se valjano il savjesno prouče potrebe naroda, pa ako se prema tim potrebama udesi ii rad.« Rad oko pošumljavanja treba dovesti u sklad sa životom naroda, u prvom redu sa potrebom stočne hrane, a to je kombinacija većih i! manjih pošumljenih površina sa proplancima. Razvitak ii napredak života na kršu ne može se zamisliti bez šume, čija je uloga mnogostruka, a koja se u punoj mjeri javlja i kao fizički faktor i kao faktor ekonomski. Pitanje krša ima se u glavnim potezima smatrati jednim jedinstvenim pitanjem, dakako sa raznim varijantama lokalnoga karaktera. Radikalni realista Ing. M a d ž a r e v i ć" smatra, da nisu izvršena naučna istraživanja, da je rađeno nesistematski, da je uspjeh minimalan i da treba privesti kulturi površinu krša od cea 2.300.000 ha u roku od 20 godina sa troškom od 2—3 miljarde dinara. Ili sve najednom ili ništa. Polovicu od te površine treba prepustiti narodu za pašnjake, lisnjake, voćare i oranice, a drugu pošumiti. Kozu treba otkupiti i zamijeniti ovcom, sanskom kozom i bušom. Treba izgraditi ceste, puteve, staze za pastire i stoku, lugarnice, čistine, napajališta, hotele za turiste. U tehničkom pogledu treba spriječiti odnašanje zemlje vjetrom i vodom tako, da, se sade stanovite niže biljke, koje bi stvorile potreban humus i s tim osposobile tlo za pošumljavanje. Grandiozna je to osnova, ali kod nas neizvediva. Karakteristična je po tom, što po njoj treba ogromne površine krša i golijeti privesti kulturi u 20 godina, dok su šume nestajale stoljećima, zatim što se odriče pošumljenja druge polovice površine šumskoga zemljišta, ü. se M. povodi zakonom o šumama, koji propisuje pošumljenje u roku od 50 godina, ali uz naročitu pomoć iz državnoga budžeta (§ 123 z. š.). Pa i ta neznatna i neodređena pomoć izostala je, a nijedna vlada neće odobriti 2—3 miljarde dinara za pošumljavanje kraj tolikih mnogo hitnijih i prečih 13 Dr. Josip Balen : Naš goli Krš, Zagreb 1931. p. 71, 72, 73 14 Ing. S. Madžar e vic : Naše šume, strana 269—272. Zagreb, 1932. 78 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 23 <-- 23 --> PDF |
njihov sastav nisu poznate. Za sad se još radi s približnim brojkama. Proizvodnja siirovine i bacanje na tržište nije stalno i izvjesno, a zaslugom ilng. Markića uprava će drž. šuma i imovnih općina doći za nekoliko godiina barem do približnog inventara. Vrše se predradnje i za ostale nedržavne šume kao i za privatne iznad 300 ha. Dakle od šumsko privrednih odredaba nije izvršena najvažnija, nisu uređene šume, koje stoje pod osobitim javnim nadzorom, a dosta se pouzdano pretpostavlja, da se u šumama, s kojima se mora strogo gospodariti, troši osnovni šumski kapital, dok je najpreča naša dužnost bila barem smanjiti sadanje etate, dok se ne izvrši inventarizacija, a trošiti na inventarizaciju tamo, gdje se šume ne mogu sačuvati, nije ekonomično. c) Stanoviti! šumsko-politički zadaci i smjernice rada vrlo su odlučno fiksirane odredbama o unapređenju šumarstva i kulture z e m 1 j i š t a (§§ 92 do 125 z. §.) Da se olakša pošumljavanje uopće i izvođenje radova, koji su s tim u vezi, napose pošumljavanje krševa, golijeti, živoga pijeska kao i zagrađivanje bujica, država se u tu svrhu obvezala na novčanu i materijalnu pomoć, jer je zakonom o šumama predviđeno 20% od ostvarenih brutto-prihoda iz državnih šuma za izvođenje pomenutih radova. Privredna je kriza u glavnom minula, a ipak se ne izdaje ta svota iz državnih sredstava, već se ti radovi pomažu iz fonda za pošumljavanje. Jedna od vrlo važnih mjera za unapređivanje šumarstva i kulture zemljišta — izdvajanje krša, golijeti i živoga pjeska — vrši se počam od 1929. god. U god. 1918 bilo je golijeti oko 1,100.000 ha. Popisano ih je za izdvajanje 189.226 ha. Izrađene su generalne osnove za izdvajanje za 77.775 ha. Stvarno je izdvojeno 53.630 ha. Trošak izdvajanja golijeti iznosi! 1,256.531 Din. Državnim budžetima od 1919/20. do 1937/38 odobreno je 55,936.090 dinara, a iz onda zapošumljavanje 110,000.000 Din. Besplatno je izdano sadnica za narodno pošumljavanje u god. 1930 do 1936 oko 75,000.000 kom. Pošumljeno je od 1919 do 1936 god. 18.022 ha sa sjemenom u količini od 177.181 kg i sa 108,523.926 sadnica uz trošak od 59,533.337. U ovom pravcu čine se ipak znatni napori, ali nemamo ni približnih podataka o stvarnom i trajnom uspjehu toga rada. A to je vrlo potrebno znati. Mora se konstatovati i to, da se najviše pošumljuje u pasivnim krajevima, gdje treba čovjeku u prvom redu osigurati! prehranu, a potom drvo i gdje kultivisanje treba bolje kombinovati u pravcu stvaranja hrane za stoku i uzgoj gospodarskoga drveća, jer »u planinskim krajevima na granama šumskoga drveća vise livade i oranice«, rekao je Dimitz. Nije obezbijeđeno očuvanje tako podignutih kultura, a bez toga je izložen propadanju golem trud i trošak. Izgleda, da će ovo poglavlje našega rada biti glavno zanimanje budućih šumarskih generacija. Kako smo daleko u početcirna toga rada? Pitanje našega krša uopće prvo je i najteže, jer njegovo riješenje znači riješiti najprije pitanje opstanka čovjeka na kršu. Kad nadležni državni privredni faktori u načelu i generalno riješe pitanje egzistencije čovjeka na kršu, tad istom stupaju u akciju agronomi, pa agronomi sa šumarima i šumari sami. To je jedino moguć i realan red stvari. Kako je u tom pogledu bilo ranije, dokazuje nam briga ranijih vlasti oko opskrbe ljudi i 77 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 33 <-- 33 --> PDF |
općem upravnom postupku. Inače ćemo ponovno pod jaram pravnika. Šumarski činovnici kod općih upravnih vlasti i u vrhovnom šumarskom nadzoru morati će ili da posjećuju tečajeve iz zakona o općem upravnom postupku, kako bil bili sposobni da i formalno-procesualnu stranu akta pravilno mogu ocijeniti, ili da svaki upravni! akt rješavaju pravnici po prethodno zatraženom stručnom šumarskom mišljenju. Ili, ili, jer se ovako, kako je sad, administracija sve više komplicira, čak upropašćuje. (Vidi A. Perušić : Zakon o općem upravnom postupku u oblasti šumarstva u Šum. Listu 1939. god. br. 1 i raspravu ."Imovne općine i zakon o općem upravnom postupku, u Mjesečniku pravničkoga društva, 1938. god. br. 10 i 11). Dok se to ne sredi, treba namjestiti kod svake banske uprave u odsjeku za šumarstvo barem jednoga pravnika upravnoga činovnika sa 10 do 15 godina vrlo dobre upravne, a ne sudačke prakse, »jer za dobroga upravno-pravnoga činovnika trebaju veće kvalifikacije nego za sudca« (Dr. F. Goršić). Da bi se mogao postići! bolji financijski, ekonomski i tehnički! efekat, naročito veći efekat u šumskom gospodarstvu, potrebna je ekonomska uprava, koja će znati organizovati rad u granicama postavljenih pravila. Uporedi li se organizacija rada jednog modernog gospodarskog preduzeća sa jednom ekonomijom, koja je u javnoj upravi, onda ne može, a da se ne usklikne: »difficile est satiram non scribere«! Kod nas se ne pazi ni na školovanje radnika ni na selekciju ni na postavljanje njegovo na mjesto, na kojem će najbolje da odgovara, a nema ni dobrih koordinatora rada. S problemom starješine nitko se još u javnoj službi ne bavi. Iz vrlo interesantne rasprave ing. M. V a s i 1 j e v i ć .,1. koju treba svaki šumarski činovnik da pročita, prenosim o tomu zbog mladih, za sad samo ovo: »Koordiniranje svih napora kod jednoga rada težak je zadatak, naročito ako je zajednica velika, a nekoordinirane ima za prvu posljedicu uzaludno trošenje napora i velike štete. Čim čovjek ovaj napor udruži sa još jednim čovjekom (šef i referent), on mora svoj rad da podešava radu svoga druga, da bi zajednički rad bio koristan«. »Skoro polovica uloženih napora u američkoj industriji ide na čistu štetu samo za to što koordinacioni problemi ne dobijaju u radu uvijek ono riješenje, koje se pri današnjem stanju nauke može postići. A američka industrija je ipak jedna od najbolje organizovanih industrija na svijetu. Može se onda zamisliti, kako izgledaju procenti gubitka u drugim poslovima u svijetu, gdje je organizovanost očigledno još slabija«. »Zapovijedanje sebi najveće je zapovijedanje,« rekao je Seneka. Da starješina u svome vlastitom poslovanju vidi svoje nedostatke, potrebne su mu vrlo visoke moralne osobine, jer opća je ljudska slabost ne mjeriti svoja djela istom mjerom kao tuđa. Starješini su moralne osobine mnogo potrebnije nego njegovom potčinjenom, jer za pogreške mladih postoji starješina da izvrši popravku, dok starješina nad sobom nema sličan korektiv. Osim toga vidjeli smo da pogreška mladih nikad nema onu važnost, koju ima pogreška starješine, pa je po krajnji ishod stvari neophodno da starješina što manje griješi. Jer lutanje mlađeg 17 Ing. .. Vasiljević : Problem starješine u mjesečniku Matica rada, Beograd 1938., broj 6 i 7, strana 85. 87 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 34 <-- 34 --> PDF |
lutanje je samo jednog čovjeka, dok je lutanje starješine lutanje cijeloga preduzeća«. »Otuda je lični moral starješine uvijek imao vrlo veliku cijenu. Moral na starješinskom mjestu nije samo potreba starješine, već je nasušna potreba cijele zajednice. Što je još važnije, ovo ne samo iz moralnih nego i iz čisto materijalnih razloga«. »Lični moral najbolji je čuvar starješine od vlastitih pogrešaka, koje inače nikad on ne bi zapazio. Vladati sobom moralna je osobina a to je temelj svakog starješinskog poziva. Tek za ovim dolazi! stručno poznavanje posla. Ovo zato, jer se za izvjesne sposobnosti ili znanja starješina može da okruži stručnim pomoćnicima ili! štabom, dok moralne osobine i karakter mora da ima sam«. »Moralne osobine su srž svakog starješinskog autoriteta. Uvjerenje, da će učinjeni: napor biti pravilno ocijenjen, glavni je izvor poslušnosti! mlađega prema starješini u poduzeću, a ovo uvjerenje počiva na čisto moralnim osobinama, koje radnik starješini pridaje. Uvjeri! li! se radnik, da starješina ove osobine nema, svršeno je sa starješinskim autoritetom, jer moralni! pritisak na savjest, koji svaki čovjek osjeća, odvraća radnika od starješine umjesto da ga za nj vezuje. Savršena pravičnost i umjetnost rukovanja ljudima, sa nepokolebljivom odlučnošću, bitni su sastojci svakog starješinskog autoriteta«. Govoreći o osobinama potrebnim za rješavanje upravnih problema u poduzeću Maks M a j e r sve ove osobine dijeli! u slijedeće četiri grupe: 1) sposobnost, vještina, stručnost, 2) znanje, opće i specijalno, 3) karakter, 4) moralne osebine. »Kod radnika«, veli! dalje M a j e r, »prevladuje potreba za prvom .grupom, dok kod starješina prevladuje potreba za osobinama, koje smo naveli u posljednje tri grupe«. »Kod neracionalno uređenih poduzeća odgovornost sa položajem samo po imenu raste, u stvari ona opada, u koliko je starješinski položaj viši. Posljedica ovakvog uređenja jeste veliko tiskanje na starješinska mjesta, koja tako reći! hoće svako da zauzme. Ovi položaji postaju predmet vrlo velike utakmice, koja je nepoznata kod racionalno uređenih poduzeća. Otuda i tako česte promjene na ovim mjestima i strahovite spletke i! intrige, koje se oko ovih položaja vode, da bi se što prije postiglo uklanjanje onoga sretnog čovjeka, koji je uspio da se tu nade. Samo efikasno uređena odgovornost na starješinskom mjestu u stanju je da stane na put ovoj navali«. »To je jedini način, da se starješinski položaji sačuvaju od nezvanih i nesposobnih.« »Istražujući uzroke uspjesima i neuspjesima u radu poduzeća, naučna organizacija rada dolazi do zaključka, da su uzroci! neuspjeha mnogo više na strani starješina nego na strani radnika, pa prema tome stavlja starješine pred mnogo ozbiljnije zadatke, nego što je to ranije bio slučaj. Biti dobar starješina po receptima naučne organizacije rada danas je mnogo teže no što se to ikad mislilo i tek najsavjesnijom selekcijom između najboljih jedva se uspijeva da se starješinski položaji u poduzeću popune tako da poduzeće svima dade svoj maksimum koristi.« Pokušajmo primjenjivati ove misli na našu državnu činovničku hijerarhiju, odmah će nam pasti u oči, što sam rekao, da nemamo do danas izgrađenoga programa rada, već se radi »dnevni« posao, pa i taj 88 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 37 <-- 37 --> PDF |
stva nije bilo, a gdje je ono kao takovo postojalo, nije pošlo naprijed. Prema tomu nije se mogla u punoj mjeri razviti pozitivna djelatnost u svim pravcima i u svim područjima šumarstva naše države, kako je to zakonodavac očekivao. Po mišljenju pak upućenih šumarskih krugova iz čitave države naše se šumarstvo poslije 20 godina nalazu u težem položaju nego pred 20 godina. Šumarska generacija, koja odlazi, predati će pred 20 godina primljenu baštinu mladima u naslijeđe u gorem stanju, nego što ju je primila. Pri iznošenju činjeničkoga stanja treba biti na čistu a tom, što je objektivna istina, a kakovo je subjektivno javno mišljenje. Sve činjenice, što sam ih opazio i saznao, podvrgao sam kritici. Pazio sam na to da razlikujem, što su točna opažanja i saznanja, a što fantastično generalisanje. Nastojao sam da cijenim podjednako i kvantitativnu i kvalitativnu stranu pitanja (šuma ima mnogo, ali slabo vrijednih). Nastojao da hladno proučim predmet i da prelazim preko emocionalnih spekulacija, koje su mi se kao čovjeku nametale, jer sam daleko od spekulacije sa činjenicama bilo u koju svrhu, naročito ličnu. Izbjegavao sam postavljanje željenoga pravca umjesto stvarnoga, nastojao sam da se pozabavim činjenicma, koje bi bile u stanju da kažu istinu. Nosioci šumarstva i šumarske privrede nisu dakle uspjeli u svojem nastojanju sve i pored toga što je možda rijetko koja struka imala toliko oduševljenih boraca kao šumarstvo. Uložen je znatan trud, utrošena velika energija, ali rezultati ne mogu zadovoljiti. Nešto nije bilo u redu: ili akcija nije bila valjano organizovana ili je to bila, ali nije valjano sprovodena. Inače se ne može razumjeti sadanje stanje. III. Pokušajmo naći i analizirati uzroke tomu nezadovoljavajućem stanju: nestajanju šuma i državnih (u Bosni) i nedržavnih u cijeloj državi, nerazumnom postupku sa šumama, poteškoćama naše šumske uprave i nadzora u nastojanju, da se šume sačuvaju, urede i racionalno isko rišćuju, a golijeti i krš da se pošumljuju. 1) Jedan od osnovnih uzroka, koji neće skoro prestati, to je sadanja pravna svijest našega naroda o šumi, kako seljaka tako nažalost i in teligencije. U najvećem dijelu države, gdjegod su šume u državnom ili komunalnom vlasništvu i u njima organizovana stručna uprava i čuvanje, ti su organi! još uvijek u trajnom sukobu s narodom, braneći šume od nedopuštenoga napada. Narod ne smatra nečasnim djelom, kad uzme drvo iz šume ili kad napasuje svoju stoku protiv volje vlasnika. Zašto? Jer postoji sukob između pisanoga i nepisanoga dotično narodnoga prava, a opće je pravno pravilo, da zakoni treba da su saglasni s narodnim shvaćanjem i društvenim vrijednostima. (Osnovi prava treba da se potraže u shvaćanju i potrebama sredine, za koju ono ima važiti. U našem je slučaju pisano pravo zakon o šumama sa specijalnim materijalnim zakonima i zakonskim propisima. To je ujedno strano pravo, onako kako je najvećim dijelom uneseno u građanski zakonik, koji je podloga zakonu o šumama. Kod toga unosa često dolazi do sukoba, ako se drugačije postupa, nego što je to po narodnom ili nepisanom pravu. Ta razlika potječe redovito otuda, što strano (a recipirano) pravo pokazuje 91 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 38 <-- 38 --> PDF |
na stanje stvari, kakovo bi ono trebalo biti, a nepisano narodno pravona onakovo, kakovo ono danas živi u narodu. Poznata je ona narodna, da će najplemenitije drvo brzo usahnuti, ako ga ne^primi zemlja, u koju je ono presađeno. U narodu smo čuli! govoriti: »Šuma je božja i narodna «, »šuma je svačija i ničija«. A ni gledanje inteligencije ne razli-´ kuje se mnogo od narodna shvaćanja. U »Narodnom pravu«, zborniku pravnih misli iz naših narodnih umotvorina, ne spominje pisac zbornika Dr. F. Č u 1 i n o v i ć ništa, što bi se odnosilo na šume, već jedino na stranici 450 navodi, pišući o lovu, da je po narodnom shvaćanju »zvire svačije«, jer je »šuma svačija«. Dakle ne postoji neko posebno narodno pravo o šumama, već jedino novije pisano pravo. Za praktičan život nije danas od važnosti da se ispituje, na koji su način država ili veliki privatni! šumski posjednici došlii u posjed narodnih šuma. Fakat je, da je od srednjega vijeka do danas došlo do raznih vlasničkih formacija. Pored šuma državnih nastale su segregacijom šumskih služnosti! šume općinske, selske, imovno-općinske, a pored šuma velikih posjednika, ostataka feudalnoga sistema, nastale su segregacijom šume zemljišnih zajednica. Ima šuma i crkvenih, plemenskih, šuma akcionarskih društava, a i šuma banovinskih. Sve te šume vuku svoj pravni i agrarni korijen iz starih slavenskih općina. Od takve stare općine, koja je bila etička i pravna zajednica, razvila se u jednom pravcu politička općina, a u drugom raznovrsne agrarne asocijacije. Taj pravno-ekonomski kontinuitet prekinut je posebnim odnosima srednjega vijeka. Narodna svijest o tomu nije posve ugasla, jer su i danas interesne sfere pojedinoga sela u susjednim šumama podijeljene. Narod kao da polaže neko pravo na obližnje šume, pa bile one i tuđe. Pored svih novijih šumsko-vlasničkih odnosa narod ipak smatra šume svojima i vjeruje, da će staro njegovo »zamrlo« pravo jednom oživjeti. Međutim, promijenjeni! ne samo vlasnički! nego i ekonomski odnosi počeli su da postepeno potiskuju i reformiraju to ranije, a dobrim dijelom i današnje narodno shvaćanje o šumi. ´Kroz duži period vremena izgrađivano, a danas pravno i faktično stanje ne može se redovnim putem mijenjati, jer se svaki od vlasnika šume u punoj mjeri koristi pravom svoga vlasništva. I u narodnim šumama u širem smislu riječi (općinskim i selskim), zatim u narodnim šumama u najužem smislu riječi (šumama zemljišnih zajednica, imovnih općina ü plemenskim) zavodi se red, inače bi dosadanji odnos t. j . slobodno koriščenje tim šumama dovelo te šume do uništenja. Ne samo dosadanja sloboda nego i sadanji način korišćenja sadanjih generacija ograničava se sve više u korist zajednice kao trajne ekonomske i! socijalne organizacije. Ne samo državno (za potrebe države) nego i narodno šumarstvo razvija se u pravcu izgrađivanja osnovnog šumskog kapitala, koji ima da ostane intaktan, da služi za trajna vremena, a korisnicima pripadaju samo kamati toga kapitala, redovan prirast šume, kako ga šumarska nauka utvrđuje. Kako šuma ima sve manje, a naroda sa njegovim potrebama sve više, razumljivo je, da je propisani poredak stvari u šumama vrlo teško zavesti i održati i da će trebati decenija upornoga rada, dok se ukorijenjeno narodno shvaćanje o šumi i slobodi, koju danas podržava nedostatna organizacija javne uprave (odnosno naše specijalne prilike, 92 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 39 <-- 39 --> PDF |
pa česte amnestije i abolicije), ne akomodira stvarnim odnosima t. j . da narod konačno spozna, da je šuma ekonomsko dobro, koje nije neiscrpivo, već da se kao i svako drugo dobro mora čuvati i obrađivati, da nosi što veću i bolju trajnu korist. 2) Agrarci smatraju šumu svojom službenicom, koja popunjuje poljoprivredu i koja mora nestati, ako je to u trajnom interesu poljoprivrede. Ta borba neće prestati. Agrarci traže šume u ravnici i na relativnom šumskom tlu za dobivanje hrane, a na tzv. apsolutnom tlu zbog prehrane stoke. Što je vrijednost agrarnim produktima veća, to je i apetit na šume veći i obratno. Do šumskog je zemljišta mnogo lakše i jeftinije doći nego do kapitala, koji bi trebalo uložiti! da se može dizati produktivnost poljoprivrednoga zemljišta ili izvoditi melioracione radnje (regulacija voda, isušenje tolikih inundacionih terena...) Prirodno je, da se kalkulira sa jeftinijim, sa šumama, kad to tako može da bude. Agrarci stalno vrše pritisak na šume, ali taj pritisak nije u svakom slučaju i u svakom kraju bez osnova. Poznato je naime, da se narod na području t. zv. apsolutnog šumskoga zemljišta (osobito na kršu) sve i pored težih životnih uslova množi brže nego u ravnici, jer je na nižem stepenu civilizacije. Sadanji naš zakon o šumama mogao je biti donesen samo van Narodnoga predstavništva, dakle bez direktnog utjecaja agraraca. Ipak, par mjeseci po njegovu donošenju, pod istim režimom, na pritisak agraraca donesena je njegova krupna izmjena (da se dozvoljava držanje koza). Agrarci i dalje traže njegovu izmjenu i pored toga što je taj zakon dobrim dijelom u nekojim krajevima države »mrtvo slovo na papiru«. Odnosi su stvarno teži, nego što izgledaju. Za bolju ilustraciju uzmimo pitanje paše. U prostorno većem dijelu naše države stočarstvo dolazi jače do izražaja od drugih grana privrede, naročito šumske industrije, i za to se u tim krajevima paša ne cijeni! manje od drveta (Jovan Jekić). Tamo šume nisu objekt u užem ekonomskom smislu riječi, koji proizvodi u prvom redu drvnu sirovinu, već su one kombinovana kultura, služe za ispašu il za proizvodnju drva. Negdje su one samo ispasišta, a negdje su popuna agrarnoga zemljišta, jer seljak šumu uzurpira, iskrči zemljište, obrađuje ga, dok ima humusa (2—3 god.), zatim zemljište napusti i krči dalje (Bosna, Srbija). U tim se krajevima šumska privreda ne može oteti! jakom utjecaju agraraca. Polje proizvodi ljudsku i stočnu hranu, šuma ogrijevni: i građevni materijal, a donekle i stočnu hranu. Naša je zemlja izrazito agrarna s početcima industrijske urbanizacije. Poljoprivreda ishranjuje čovječan stvo. Agrarna produkcija danas teži! internacionalizaciju. Za vrijeme svjetskoga rata, a osobito do oktobra 1929. god. (početak minule svjet ske krize) agrarci su znatno proširili svoje proizvodne površine, da ih za vrijeme krize opet napuste. S druge strane poljoprivredne nauke, a specijalno kemija i električna energija (u Njemačkoj) rade intenzivno na tomu da se proizvodni potencijal postojećih agrarnih površina podigne na što veću visinu, jer je ljudstva sve više, a raspoložive površine zemlje sve manje. Šumarski političari morali bi da budno paze na razvoj agrarne politike u svijetu, da bi barem donekle mogli da se upravljaju u vođenju šumarske politike, jer je u rukama agraraca sva naša politika, sva dr žavna vlast i mnoge banke, a šumarstvo drže samo šumarski! stručnjaci 93 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 40 <-- 40 --> PDF |
— mahom državni činovnici. Sa konkretnom našom šumarskom politikom danas diriguju agrarci, jer oni predstavljaju seljaka, kojemu »smetaju šumaru u normalnom razvoju«. U našoj su agrarnoj zemlji šumsko i poljsko gospodarstvo dva jednako vrijedna faktora naše privrede, koji moraju međusobno harmonirati u boljem trajnom općem privrednom interesu zemlje, a tomu mora da teži i agrarna i šumarska politika bez obzira na to, što šuma sa relativnog šumskog tla nestaje u korist poljoprivrede i što paša sprečava podizanje novih šuma. Šumarstvo teško napušta svoje stečene pozicije da se povuče u brda i planine, što je razumljivo, sve dok u ravnici ima znatnih površina, koje se melioracijom mogu privesti boljoj kulturi, intenzivnije obrađivati! i zadovoljiti povećane potrebe na obradivom zemljištu i ispaši. Od početka života zajedničke države ne posvećuje se potrebna briga ekonomskim pitanjima, i ako su ta pitanja bila jedan od glavnih uzroka nezadovoljstvu u ranijim državama. Sav je rad predstavnika naroda apsorbovala dnevna državna i partijska politika, a da nas od toga nije mogla pokrenuti ni ozbiljna utakmica i ekonomsko nadiranje velikih, a ekonomski dobro organizovanih susjeda. Zbog tih političkih briga nije do danas obrazovan Privredni savjet, da u prvom redu izradi opći državni privredno-politički program, a u granicama toga programa i opći šumsko-politički i šumsko-privredni program. Šumska privreda naše države treba da se razvija po programu i u granicama fiksiranim kako općom državnom privrednom politikom tako i specijalnom šumarskom politikom, kako ćemo ju pri kraju prikazati. Kako u Narodnom predstavništvu nema zastupnika šumarstva, odlučuju o budžetu državnih rashoda i prihoda, dakle i prihoda državnih šuma samo agrarci, ali u svoju korist, jer se čisti prihod državnih šuma ne ulaže u neophodno potrebne investicije (izgradnje šumskih saobraćajnih sredstava, rad u režiji, naprave za industrijsku preradu drveta, čuvanje svih šuma, lugarnica, dizanje rentabilnih šuma i t. d.). Kao posljedica nedovoljnog pravnoga shvaćanja o šumi i naše je šumarstvo u našem javnom i političkom životu ne samo osamljeno nego i trpljeno. Stoga je razumljiva neprestana defenziva šum. krugova sa devizom »postojeće šume imaju se držati« kao i ofenziva na krš i golijeti: proširujmo areal šuma, I ako su ta nastojanja došla do punog izražaja u našem zakonu o šumama, ipak im se ne može dati i apsolutan i ekskluzivan karakter za to, jer moramo znati, gdje se šuma može napustiti, gdje zadržati, gdje nova podizati, a to znači, da moramo imati barem konkretni (naš uži) šumsko-politički program rada. Taj pak program do danas, poslije 20 godina, nije izrađen. Izradom takovoga programa ne treba čekati, dok se izradi opći ekonomsko-politički program države, koji! ima u vidu odnose države prema ostalim državama kao i vlastitoga državnoga uređenja t. j . unutrašnjih političkih odnosa države. Kako su ti! naši unutrašnji politički odnosi nesređeni, tako da se prema pojedinim dijelovima države vodila stanovita ekonomska odnosno financijska politika, razumljivo je, što se nije ni pristupilo izgradnji toga našega užega (konkretnoga) šumsko-političkoga programa, jer su šume vrlo utjecajan instrumenat u rukama državne odnosno partijske politike. Pa sve kad i ne bi postojali ti naročiti: odnosi, vlast bi se, koja je u službu agraraca, koristila činjenicom da ne postoji opći šumsko-politički 94 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 53 <-- 53 --> PDF |
c) Gdje je narodna potreba, ima se relativno šumsko tlo prepustiti! narodu na obrađivanje ili racionalnu ispašu. d) Postojeće autohtone šume i nove vjestački podignute kulture na kršu treba sačuvati od daljnjega propadanja i spriječiti stvaranje novoga krša i bujica. e) Pravila fonda za pošumljavanje treba izmijeniti u pravcu da se iz toga fonda obezbijedi ne samo sačuvanje podignutih kultura na kršu, već da se daje i pomoć za sačuvanje već postojećih šuma na kršu, jer se te šume moraju sačuvati. 2) Državna vlast treba da u cilju što bolje saradnje stupi u bliži dodir sa svim ne samo šumarskim nego i! ostalim srodnim ustanovama, koje mogu pomoći kod unapređivanja šumarstva odnosno u postizavanju postavljenih šumarsko-političkih ciljeva (šumarski i poljoprivredni fakultet, ostale šumarske i poljoprivredne škole, institut za naučna istraživanja, stručna šumarska društva, pojedini šumarski i ostali ekonomski javnil radnici i t. d.) 3) Kako dobro organizovana propaganda može popularizovanju naprednog šumarstva i postizavanju šumsko-političkih ciljeva doprinijeti barem toliko, koliko dobri i strogi zakonski propisi, neka se u svakom višem nadleštvu organizuje odsjek za propagandu sa potrebnim osobljem (i za štampu, film, radio, predavanja ...). 4) Otvoreno pitanje diobe šuma po predviđenim specijalnim propisima (§ 106 z. s.), koji nisu doneseni, treba riješiti u skladu sa utvrđenim šumsko-političkim smjernicama odnosno sa poljoprivrednom politikom zemlje. Diobu privatnih, a osobito komunalnih šuma il šumskoga zemljišta treba dozvoliti izuzetno, kad je to u trajnom boljem interesu ne samo vlasnika šume nego i u općem. 5) Male privatne šumoposjednike i manje komune javnoga značaja treba podupirati u njihovom nastojanju oko osnivanja šumskih zadruga u cilju zaštite šuma ili zajedničke eksploatacije svojih vlastitih ili tuđih šuma. 6) Osnovati treba niže šumarske škole i tečajeve za čuvarsko osoblje (§ 116 z. š.). 7) Osnovati Šumarski1 savjet (§ 125 z. š.). 8) Za intenzivnu kulturu šuma treba propisati porez na dohodak. Za zaštitne šume i šume, koje služe javnim interesima, dati olakšicu u plaćanju poreza. Treba osloboditi od plaćanja dopunskoga poreza šume seljačke, kolektivne, koje služe za pokriće kućnih i gospodarskih potreba. Da bi klasiranje šumskoga zemljišta bilo razmjerno Masiranju zemljišta viših kultura, treba zatražiti reviziju katastra u onim finansijskim oblastima, gdje je to potrebno. E) Šumska uprava. 1) Čim se utvrdi šumsko-politički program, neće biti većih poteškoća u daljnjem izgrađivanju sadanjega šumsko-upravnoga sistema.´ Pošto šumarstvo u sadanjem organizacionom sklopu javne uprave više nazaduje nego napreduje, potrebno je, da se staranje oko sačuvanjaunapređivanja kulture šuma u svim šumama državnim i onima pod oso 107 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 54 <-- 54 --> PDF |
bitim javnim nadzorom povjeri zasebnoj samostalnoj šumskoj upravi, a sa šumama da se gospodari pod nadzorom redovne javne vlasti. U tu svrhu treba izgraditi takav šumsko-upravni sistem, da se uprava šumama postepeno izdvoji iz organizacionoga sklopa javne uprave, kako je to u drugim nekim zemljama već izvršeno.19 Šumsku upravu treba izgraditi kao osnovnu i glavnu ekonomsku jedinicu na stanovitom području, čiji da bude zadatak: neposredno gospodariti! državnim šumama, vršiti stručnu upravu i tehničke poslove u šumama pod osobitim javnim nadzorom i: vršiti šumsko-policijski nadzor nad svim šumama svoga područja. Toj upravi treba dati što širi krug rada, jer joj na čelu ima biti fakultetski obrazovani: šumarski inženjer. Daljnja izgradnja može se sastojati iz ravnateljstava šuma prema vrsti vlasništva, ili da se za državne šume obrazuju posebna ravnateljstva, a za ostale šume posebna. Hoće li se između tih dviju instancija obrazovati i nadzorništva, zavisiti će o veličini ravnateljstva odnosno intenzitetu gospodarenja. Stručnu upravu nad šumama pod osobitim javnim nadzorom treba etatizirati uz doprinos vlasnika šume u državnu blagajnu per tangentem et possibilitatem. 2) Čuvanje šuma na kršu, šuma, koje se moraju održati zbog zaštite kojega javnoga interesa, kao i šuma na apsolutnom šumskom zemljištu, treba etatizirati uz doprinos vlasnika šume za čuvara. Čuvarsku službu treba militarizirati. Svaki čuvar šume mora imati lugarsku školu. 3) Treba organizovati rad tehnički, ekonomski i administrativni selekcijom najboljih po stručnim i moralnim kvalitetama, naročito po iskustvu (Francuska, Italija). Sva mjesta treba popunjavati natječajem. Svake godine treba držati praktične tečajeve ili odrediti polaganje ispita za svaki viši položaj, a sadanjr državni praktični! ispit ukinuti. Dakle izvršiti odmah temeljitu izmjenu sadanjega rasporeda osoblja bez obzira na novčane žrtve. 4) Po provedbi ekonomične podjele rada prema stručnim i moralnim kvalifikacijama radnika, a na principu punoga povjerenja j lične odgovornosti, treba zavesti takovu unutrašnju administraciju u tehnici i ekonomiji, kako to čine moderna privatna poduzeća. U poslovnom odnosu trećih lica prema šumovlasniku, koji se odnos temelji na kojem zakonskom pravu uli pravnom, interesu toga lica prema šumovlasniku; postupati treba analogno propisima zakona o općem upravnom postupku (§ 139 z. š.). F) Kaznena naređenja. 1) Za oštećivanje šuma na kršu i zaštitnih šuma svakako, a po mogućnosti i šuma na apsolutnom šumskom zemljištu treba propisati brži i stroži postupak nego za ostale šume. 2) Kaznena naređenja treba znatno ublažiti, kazne predviđeti novcem ili zatvorom, ali ih odmah i vršiti. 1,9 Vidi Dr. M. Marinović : Osnovi nauke o upravi šumama. Beograd, 1940. 108 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Po mojem je mišljenju vrhovna državna vlast u sprovodenju agrarne reforme trebala poći drugim putem. Dužnost je državne vlasti, da pitanje unutrašnje kolonizacije rješava na redovan način, isušivanjem ogromnih površina u ravnicama, i da tamo naseljava suvišak stanovništva. Uporedo s tim treba da se stavil u dužnost poljoprivrednimšumarskim vlastima, da za agrarne svrhe izdvoje sve one šumske površine, koje su razbacane u manjim kompleksima po selima i varošima, zatim sve pašnjake i devastirane šume na relativnom šumskom zemljištu, po prethodno izrađenom planu, il da te površine predaju agrarnim vlastima, a preostale šumske površine, osobito one na apsolutnom šumskom zemljištu, bezuslovno da rezervišu i sačuvaju šumskoj privredi. Na tomu tako preostalom dijelu treba postupiti po odredbi iz § 184 zakona o šumama i urediti te šume opterećene servitutima, ali u granicama odredaba iz §§ 67 do 12 istoga zakona. Da bi se s tim dosta komplikovanim agrarnim operacijama moglo otpočeti i to sa uspjehom, preduslov je saniranje sadanjega anarhičkoga stanja i povratak u stanje zakonitosti i pravnoga poretka, t. j . spriječiti se moraju sve protuzakonite i protupropisne radnje u svim šumama ili ih svesti barem na onu mjeru, kako je to bilo za vrijeme ranijega režima. To se može, ako se hoće, a mora se. Po jednoglasnom mišljenju šumarskih stručnjaka to je sve u rukama narodnih poslanika i senatora iz tih krajeva. Oni to sve vide i sve znaju, a narod se ne smatra krivim. Drugo je bolno pitanje neuređeni odnos servitutnih ovlaštenika u državnim šumama. Narod — mahom zemljoradnici — stvarno koristi godišnje polovicu svega prihoda iz bosanskih šuma. U cilju zaštite državnih šuma odredilo je Ministarstvo šuma i rudnika pod brojem 7085/1934 god. da se za izdavanje servituta izluče stanovite površine državnih šuma i sa njih koriste ovlaštenici, ali se to nije moglo provesti, jer za to nema zakonske podloge. Odredbom iz §-a 184 z. š. predviđeno je, istina, »novo uređenje državnih šuma opterećenih službenostima u Bosni i Hercegovini« specijalnim zakonom. To novo »uređenje« ne mora značiti otkup mere i baltalika odnosno diobu državnih šuma ili prostorno ograničenje slobodnih državnih šuma. Iako jedan od najhitnijih specijalnih zakona nije ipak do danas donesen, već se amandmanima finansijskih zakona produžuje način i obim korišćenja servitutnih ovlaštenika onako, kako se to praktikovalo prije donošenja zakona o šumama od 21. prosinca 1929. Ni pitanje t. zv. ličke imovne općine7 nije u vlastitoj državi likvidirano, izgleda, iz ´istih razloga, zbog kojih ga nije likvidirala tuđinska uprava. Šume za buduću ličku imovnu općinu izdvojene su i na terenu vidljivo obilježene, narod nije htio pristati na diobu predloženu mu po mađarskoj upravi, ali je tadanja šumska uprava ipak potisla servitutne ovlaštenike na korišćenje samo za njih izdvojene površine. Oni su te »svoje šume« iskorišćavali i dalje ih neracionalno iskorišćavaju, dok uprava državnih šuma, na osnovu zavedene nepropisne prakse, ne dozvoljava korišćenje na čitavoj površini, na koju imaju korisnici nesporno pravo servituta. Sa ovakovom ekonomskom politikom nije uputno imi 7 Ins. A. Perušić : »Oko kreiranja ličke imovne općine«, Šumarski list, 1939. broj 6. 64 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 9 <-- 9 --> PDF |
slilje 12 odnosno 17 godina, ali nije izvršena u potpunosti i jedinstveno, već tu i tamo i nepravilno, a da ni danas poslije 4 odnosno 7 godina, otkako je izvršena, agrarni interesenti nisu došli u posjed za njih eksproprisanih šuma (osim u nekoliko slučajeva), već sa svim objektima upravlja u potpunosti privremeno država. Zbog svega toga nije posve bez osnova nezadovoljstvo naroda s takvim stanjem. Ni šumarski ni politički krugovi nisu zadovoljni. Državni! šumski posjed u Hrvatskoj ostao je pošteđen, jer se imovnim općinama nije pomoglo dodjelom stanovitih državnih šumskih površina. Naprotiv, država je izvršila eksproprijaciju 3.500 kat. jutara privremeno poljoprivrednoga, inače stalno šumskog zemljišta Petrovaradinske imovne općine i! šuma (iako neznatne površine) Brodske imovne općine. Naši državni šumarski stručnjaci nisu bili za reviziju segregacije šumskih služnosti u državnim šumama, gledajući na to traženje isključivo pravno-formalistički, kao ranije Mađari. Jedino je u srezu virovitičkom izvršena eksproprijacija 2500 kat. jutara državnih šuma u korist doseljenih kolonista. U Bosni je odnos seljaka prema šumi sličan odnosu, kakav je bio u Hrvatskoj za vrijeme Vojne Krajine, a u Srbiji pred ograničavanjem državnih šuma. U prijašnjoj se državi započelo s unutrašnjom kolonizacijom (u državnim šumama) siromašnih domaćih zemljoradnika (a to je ogromna većina stanovništva). Kolonizacija je započeta 1880. god. (odmah po okupaciji) naseljavanjem stranaca, a 1892. dodjeljivanjem uzurpiranoga državnoga šumskoga zemljišta (uzurpacija) siromašnim domaćim zemljoradnicima u 10-godišnji zakup. Dakle agrarna reforma. Tu reformu danas provodi Ministarstvo šuma i rudnika po naročitim komisijama za unutrašnju kolonizaciju. Finansijskim zakonom za 1933/34. god. odobreno je ponovno davanje u zakup uzurpiranoga državnoga šumskoga zemljišta, a 1936. god. donesena je Uredba o dodjeljivanju toga zemljišta. Međutim, u većini agrarnu reformu stvarno provodi sam narod. Postojeće uzurpacije proširuje, jer ne može sačekati, da postane zemljišni vlasnik dodijeljenoga zemljišta. Nastaju i nove uzurpacije, uzima se gdje se stigne: i daleko od naselja i na izrazitom apsolutnom (čak, vidio sam) i na šumskom zemljištu zaštitnoga karaktera. To samovlasno uzimanje državne, svejedno, ako hoćete i »opće narodne« imovine (što treba još tačno da se utvrdi), istovremeno satiranje šuma u ogromnim dimenzijama »sankcionišu« te državne komisije. Kao da smo u vanrednom stanju, kad prestaju i funkcije i snaga državnih vlasti. To je revolucionarno stanje, mučan testamenat bivše turske i austro-ugarske carevine. Državnoga šumskoga zemljišta ima posvuda, i usred gradova i sela i izmješanoga sa poljoprivrednim privatnim zemljištem i relativnoga i apsolutnoga. Bosanci su većinom stočari, u poljoprivredi zaostali, plodni, namnožili se, i čekajuć uzalud decenijama na »zemlju«, sami rješavaju agrarno pitanje, a sadanje su naše vlasti nemoćne da silom zakona spriječe taj jednostavan »nepravilan« i »protuzakonit « rad, jer vlast (zapravo interesovana stranka: državni šumski erar) ne može da stigne provesti tu unutrašnju kolonizaciju. Izgleda, da iza vlasti stoje stanoviti neodgovorni faktori, koji indirektno rade na tome, da agrarni interesenti dođu što prije i do što više zemlje, pa ma na koji to način bilo. Samo ti faktori mogu tražiti od vlasti, da se respektuju važeći propisi i onim časom zaveo bi se red i stvari pošle svojim redovnim tokom. 63 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 8 <-- 8 --> PDF |
potrebe zemljoradnika na obradivom zemljištu. Pitanju paše u šumama treba posvetiti naročitu pažnju. Paša se zasad mora tolerisati i zato u šumskom gospodarstvu treba s njome i. računati. U pogledu vlasništva šuma konačni je cilj podržavljenje svih šuma, ali! k tome cilju treba ići! evolucionim putem. Ekspropriisati treba samo za stvarnu potrebu u korist sela i općina. Pridržati imovne općine il zemljišne zajednice, ali ih temeljito reformirati!. Protivi se diobi većih šumskih kolektiva na manje privredne skupine. Nastavljajući svojim radom u Šumarskom Listu (1922., br. 9) protivi se U g r c n o v i ć posvemašnjem ukidanju privatnog vlastništva na šume, kao i posvemašnjoj etatizaciji i socijalizaciji šuma. Kaže, da opći nacionalno-ekonomski i šumsko-politički motivi! nisu došli do izražaja kod agrarne reforme. Treba utvrditi pravu, a ne sadanju ekonomsku potrebu seljaka, pa za takovu potrebu ekspropriisati šume. Eksproprijaciju treba svakako izvršiti! na apsolutnom šumskom zemljištu. Privatna šumsko-industrijska preduzeća valja zaštititi. Eksproprijaciju vršiti evolucionim putem u korist države, a ne samoupravnih tijela. Da vidimo, što je urađeno od 1919. godine dalje a) u pogledu vlasništva, b) u pogledu gospodarenja i uprave šumama. Ad a) Prethodnim odredbama za pripremu agrarne reforme od 25. II. 1919. bilo je propisano, da će: »svi veći šumski kompleksi preći u svojinu države, pa će zemljoradnici u njima imati pravo na popašu i! drva za ogrijev i gradu (§ 17),« zatim da se u krajevima, gdje su bivši kmetovi (podanici) segregacijom oštećeni u korist vlastelina (spahije), ima na zahtjev oštećenika provesti revizija. Vidovdanski Ustav (1921. god.) ograničava eksproprijaciju privatnih velikih šumskih kompleksa u korist države ili samoupravnih tijela (član 41). Eksproprijacija se može izvršiti! i u korist drugih javnopravnih tijela. Prema tomu u osnovnom državnom zakonu došlo je do uvaženja mišljenje šumarskih stručnjaka, da se izvrši eksproprijacija privatnih velikih šumskih posjeda, dok se revizija segregacija ne spominje. Ostala traženja nisu došla do izražaja, osim u tom što je organizovana šumarska služba (1921.), započela revizija dugoročnih ugovora s državom i podržavljena stručna uprava imovnih općina (1922). Eksproprijacija Izvršena je u godini 1932—1936 po zakonu o likvidaciji agrarne reforme." Svi veliki privatni šumski posjedi nisu prešli u svojinu države, kako je bilo predviđeno prethodnim odredbama za pripremu agrarne reforme, već su nekoji eksproprisani u korist države, nekoji u korist samoupravnih tijela (općina), a nekoji u korist skupina agrarnih interesenata, kolonija i sela. Od velikog šum. posjeda eksproprisano je oko 25%, dakle ispod onoga, što se predviđalo u godinama 1919. i 1921. (po Prethodnim odredbama i Ustavu). Smatra se, da je s tom eksproprijacijom državna vlast likvidirala i pitanje revizije segregacije. Moglo bi se iz toga zaključiti, da potrebe naroda nisu onolike, kako se to u godini 1919. i 1921. predviđalo. To ne stoji. Agrarna je reforma u većem dijelu poprimila više politički nego socijalno ekonomski karakter. Dakle, eksproprijacija velikih šumskih privatnih posjeda izvršena je po 6 Vidi pobliže u Šum. Listu 1937. br. 2 raspravu A. Perušić : Komunalne šume u Jugoslaviji. 62 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 7 <-- 7 --> PDF |
10) Napokon treba spasiti šume, »jer je narod u Bosni i Hercegovini izgubio za bivšega režima svaki smisao za zaštitu, održavanje i njegovanje šuma«. (Vidi projekt Str. 26—28). Tako Bosanci. Najvažnije agrarno pitanje ne spominju. Kod izgrađivanja države prvo je bilo pitanje agrarne reforme, odnosno kako da se s obzirom na seljaštvo regulišu šumsko-posjedovni odnosi i likvidira ranije nezadovoljavajuće pravno-posjedovno stanje. Samo šumarstvo kao privredna grana i organizacija šumarske službe dolazila je u drugi red. Kako smo vidjeli, u pitanju šumskoga vlasništva vladala su razna gledišta, jedni su za podržavljenje šumskoga vlastništva, drugi protiv, jedni za eksproprijaciju privatnoga velikoga šumskoga posjeda, drugi su odlučno protiv toga, dok su treći za etapno, evolutivno ekspropriisanje. Većina je tražila reviziju segregacije šumskih služnosti, kako bi svako selo dobilo dovoljnu površinu šuma. Tako u pogledu šumskoga vlastništva. U pogledu šumskog gospodarstva šumari iz Hrvatske nisu imali naročitih traženja, dok su´bosanski! zahtijevali sačuvanje šuma i iskorišćavanje državnih šuma u vlastitoj režiji. U pogledu uprave šuma vladala je približna jednodušnost, jer se tražilo podržavljenje stručne šumske uprave u svim šumama bez obzira na vrst vlasništva. Najbolji šumarski stručnjaci treba da zauzmu vodeća mjesta u ministarstvu šuma i rudnika, a ljudi bez kvalifikacije da se uklone, dakle da se izvrši selekcija službenika. Prije svega imaju se spasiti šume od satiranja. Nije mi iz stručne štampe poznato, da je u prvim počecima bilo što pobliže i konkretno izrađeno. Jedino je Bogoslav K o s o v i ć počeo odmah izrađivati projekt Zakona o reviziji segregacije šumskih služnosti za teritorij, bivše Vojne Krajine. Neizgrađeno, neodređeno i nejedinstveno gledanje, a naročito nejedinstvena akcija stručnjaka nije moglaostatil bez utjecaja i na vodeće političke krugove. Zbog toga je kolebala i zakonodavna praksa, kako ćemo vidjeti u II dijelu. Godine 1921. javlja se Dr. A. U g r e n o v i ćD sa prvim realnim i potpunim prikazom naših šumsko-gospodarskih odnosa i nastojanja. Kako taj odličan prikaz ima trajnu vrijednost, navesti ću iz njega, naročito zbog mlađih, najvažnije, 1) Moramo dovesti u sklad interese šumskog gospodarstva s po trebama zemljoradnika i stočara na jednoj i! potrebama industrije i trgo vine drvom na drugoj strani. 2) Šira javnost ne vodi! računa o šumarstvu i zato je potrebna propaganda šumarstva već u osnovnoj školi. 3) Šumarska politika mora biti u skladu s našom agrar, politikom. 4) Pitanje naše šumarske politike mora se jasno prodiskutovati! i po saslušanju ekonomskih i pravnih stručnjaka udariti smjernice našoj šumarskoj politici. 5) Pitanje šuma je integralni dio naše agrarne reforme. Seljaku i stočaru treba osigurati trajno podmirenje svih zbiljnih i opravdanih po treba na zemljištu, paši (žirovini), stelji (prostirci), ogrijevu i građi. U krajnjoj nuždi! da se šume na relativnom šumskom zemljištu žrtvuju za 5 Ugrenović : Misli vodilje naše šumarske politike, Zagreb, 1921. 61 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 6 <-- 6 --> PDF |
Beograd. U novoj su državi odlučujuća mjesta u ministarstvu odmah zauzeli ljudi, koje se nije moglo smatrati najboljim stručnjacima, a nekoji od njih nisu imali potrebne stručne kvalifikacije, dok su bolji ostalu podređeni! da budu dobri radnici. S 1 a p n i č a r se protivi! diobi imovnih općina na sela i općine, predlaže da se potrebne šume kupe od države, a uprava podržavi. Kao najvažniji i prvi! zadatak smatrao sam u ono vrijeme,8 da se ima regulisati odnos seljaka zemljoradnika prema šumi ülil drugim riječima, organilzovati i izgraditi narodno, seljačko šumsko gospodarstvo. Imao sam u vidu nesređeno stanje seljačkoga šumskoga i pašnjačkog gospodarstva: zemljišne zajednice sa šumama, drvljem obraslim pašnjacima i posve zapuštenim pašnjacima, pa imovne općine, velike privatne šume, državne, u kojima se taj narod na razne načine i od zgode do zgode koristio prema volji! vlasnika. Znao sam, da seljak gotovo svuda u državi pored drveta iz svoje šume treba i! pašu, a prema potrebi i zemlju za obrađivanje, dakle da narod očekuje u novoj državi takovo gospodarenje svojim i ostalim šumama, kako će on uz njih primati ono, što mu neophodno treba kao popuna u svojem gospodarstvu. Tomu cilju treba da posluže u prvom redu državne, pa crkvene i konačno privatne šume. To općinsko, narodno šumarstvo imalo je biti u državnoj stručnoj upravi. Preostale državne, crkvene i privatne šume ima da služe obrtu, industriji i trgovini. Bosanski šumari i šumarski! inžinjeril na svojoj skupštini 2. februara 1919. god.4 zatražili su prije svega privredno jedinstvo, a po tom il jedinstveno šumarstvo i smatrajuć ga jednom od najvažnijih grana narodne privrede u Bosni i Herceeovini postavili su ove principe: 1) Mali se šumski posjed izlučuje iz pojma šume. 2) Velike šumske površine moraju biti! javno vlasništvo, državno ili općinsko. Treba priznati! ograničeno pravo odštete za oduzetu šumu. Sve općinske šume treba izlučiti iz državnih, ali zadržati upravu u državnim rukama, dok općine budu sposobne za samoupravu. 3) Šume na apsolutnom šumskom zemljištu treba trajno sačuvati za šumsku produkciju. 4) Postepeno treba prelaziti na iskorišćavanje šuma u državnoj režiji, inače država ima participirati! i pravo kontrolisati preduzeće. Čisti dobitak ima se dijeliti i! radnicima. 5) Sve koncesije i ugovore treba proglasiti spornima. 6) Ima se zavesti! kolegijalni! sistem u upravi. 7) Ima se vršiti selekcija službenika po sposobnosti, radinosti moralu. 8) U jedinstvenu stručnu organizaciju treba uzeti i sve radnike i građane, koji se interesuju šumskim poslovima. 9) Ima se pojačati niži personal i oboružati. Sačuvati! treba naj prije šume. 3 Prilog organizaciji šumskoga gospodarstva u našoj državi. Jugosl. njiva 1919. br. 33 i 34. Šum. List 10—12 (1919.) 4 Vidi: Projekt za organizaciju šumarstva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i nacrt za uređenje šumske službe u Bosni, i Hercegovini. 60 |
ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 5 <-- 5 --> PDF |
Nije mi poznato, da smo godine 1918. u svoju zajedničku državu ušli! spremni, sa izgrađenim šumsko-političkim i! šumsko-privrednim programom. Zbog ratne cenzure nije se moglo o tome da piše. Istom pod kraj 1918 godine počeli su se u našem Šumarskom Listu javljati prvi glasovi o šumsko-posjedovnim odnosima i organizaciji šumarstva i šumske privrede. Dr. Gjuro N e n a d i ć govoreći prije 1. XII. 1918. g. o »Zadaći i ciljevima našega šumskoga gospodarstva« ističe, da je uporedo sa pošumljavanjem krša potrebno raseljavati narod sa krša u Slavoniju, a upravu racionalizirati, da latifundijä treba da nestane, jer gdje se ona prostoru, tu siromaštvo vlada. Citira Dimitza, koji je rekao, da u planinskim krajevima na granama šumskoga drveća vise livade i oranice. (Vidi Šumarski list 1918. br. 11 i 12). Dr. A. P e t r a č i ć izražava nadu, da će se u zajedničkoj državi1, u kojoj su šumsko-gospodarske prilike raznovrsne, raditi udvostručenim snagama po jednom stalnom sistemu oko podizanja i unapređenja šuma i šumskog gospodarstva (Š. L. 1918. br. 11 i 12). Po Srećku Maj eru (Mađarević) treba sve šume uzeti u državnu upravu s konačnim ciljom da se podržavi vlasništvo šuma. (Š. L. 1919. br. 1 i 2) Na sjednici! odbora Šumarskoga društva od 8-H-1919. vladalo je mišljenje, da svako selo treba da dobije dovoljno šume, a sa šumama da upravlia država po svojim stručnim šumarskim organima. Ta dotacija sela šumom da se izvrši na račun vlastelinskih i crkvenih šuma, imovne općine da se kompletiraju na račun državnih šuma, a ostatak vlastelinskih i crkvenih šuma da uz oštetu preuzme država. Nekoji su se odbornici izjavili protiv postojećega kapitalističkog poretka, jer se »danas sve očekuje od državnoga i kolektivnoga rada«. N e n a d i ć je zagovarao ne reorganizaciju, nego dezorganizaciju odnosno diobu imovnih općina na općine i sela. Ante Abramovi ć smatra potrebnim da se izvrši segregacija šuma vlastelinskih i državnih u korist zemljišnih zajednica i imovnih općina. (Š. L. 1919 br. 3 i 4), a Mihovil M a r k i ć, da se s obzirom na prilike gornje krajine izvrši revizija segregacije šumskih služnosti, urede šume i izvrši kolonizacija tamošnjega prenapučenoga stanovništva (Š. L. 1919. br. 7 i 8), Dragutin N a n i c i n i prikazao je 1898. god., kako su imovne općine prikraćene diobom i zato predlagao reviziju segregacije, a 1914 god. zagovarao sam njihovu radikalnu reorganizaciju.2 Vilim D o j k o v i ć protivi se podržavljenju šuma, ali je za podržavljenje stručne uprave svih šuma. Ako se privatni veliki! posjedi podržave, treba vlasnike za to premjereno odštetiti. Protivi se reviziji segregacije (Š. L. 1919. br. 7 i! 8). Anonimni jedan pisac protestuje zbog loše organizacije Ministarstva šuma i rudnika. Državne šume u Hrvat-´ skoj trebalo je vratiti narodu kao zemaljske šume i staviti ih pod pokrajinsku upravu, a ne upravu državnih šuma prenijeti iz Pešte u 2 imovne Drag. Nanjcini : Krajiške općine hrv. slav. Vojnoj Krajini. Zagreb u1898. god. Andr. Perušić : Krajiške imovne općine i pitanje njihove reorganizacije. Hrv. Pokret, Zagreb 1914. god. 59 |