DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 22     <-- 22 -->        PDF

to do 1928. godine, poslije ne. To ipak nije učinjeno, jer se pokrenulo
pitanje potrajnosti između dogmatičara i praktičara. Danas još preostale
prezrele šume, pa i slavonski hrastici ne nose kamata, jer ne dolazi više
u obzir ni vrijednosni prirast. Naprotiv gubi se i na kapitalu. 0 potrajnosti
kao dogmi može se govoriti! samo u normalnim sastojinskim odnosima,
dakle kraj normalno izgrađenog šumskog objekta kao i kod ustanova,
gdje svake godine treba bezuslovno izdati stanoviti kvantum
drveta. Razumljivo je stoga, što pogotovo za vrijeme privredne krize
nije obezbijeđena stroga potrajnost. Za vrijeme minule krize uvjerili smo
se, da su etati unovčavani, kako bi se pokrili redovni godišnji upravni i
gospodarski troškovi. Od 1918. g. u vremenima visoke konjunkture
čekalo se sa prezrelim objektima, koji propadaju i zbog kojih se dvostruko
gubi, a da se sa njima nije drugačije disponiralo. Na ovaj´ je
prigovor slijedio stereotipan odgovor: moramo raditi kao do sad t. j .
strogo po zakonskim propisima. Zato se nije stvarala nepotrošiva glavnica
zbog poznate sudbine takovih glavnica za vrijeme minuloga rata
niti se stvara kakav rezervni fond, da se izbjegne prodajama ispod
cijene i prehvatima, niti se kapital koji leži u prezrelim drvnim masama,
preobražava u drugi siguran, ali rentabilniji kapital.


Koliko je ovakova opreznost i razumljiva, nije ipak opravdana, jer
je takav pretjerani konzervatizam u materijalnom životu očigledno štetan.
O potrebi pričuva pisao sam zasebno. Ili da ne diramo ni prezrele
šume, već da ih čuvamo, jer u našem susjedstvu nestaje šuma bržim
tempom nego kod nas? Javljaju se tu i tamo tendencije na dijeljenje
i krčenje narodnih šuma, smanjenje preskupog stručnog aparata i uzimanje
čitave uprave nad imovinom u narodne ruke. U izgledu su stanoviti
potresi, napose u komunalnom šumarstvu, a naša je dužnost da
budemo spremni na sve i da već danas učinimo, što najviše možemo,
da se opravdanom nezadovoljstvu nareda s njegovim šumama učini kraj,
a da suzbijamo sva ona subverzivna nastojanja, od kojih će trpjeti štetu
i korisnici šuma i cjelina.


Ovdje podsjećam i na to, da se od 1935. god. povlači kroz finansijski
zakon ovlaštenje za Ministarstvo šuma i rudnika da sanira imovne
općine. Premda je i suviše jasno, da se pasivne i. o. ne mogu sanirati
bez finansijske pomoći države, nerazumljivo je što se traži neko čudotvorno
vrelo iz tih većinom pasivnih i. o., iz kojeg bi se one same mogle
sanirati. Tolike općinske i selske šume u državi, sve zemljijšne zajednice
u savskoj i dunavskoj banovini imaju skoro besplatnu državnu
stručnu šumsku upravu, ali za imovne općine i ako su to izrazitije narodne
ustanove nego i općinske i selske šume i zem. zajednice, ipak se
zbog tih nesretnih političkih prilika ne može naći par milijuna godišnje,
čak ni za one na kršu, da se spase od devastacije. Stručna je uprava
podržavljena i moralna je dužnost države da tu upravu i plaća. Ne smije
se davati povoda narodu, da misli, kako je uprava tih imovnih općina
oodržavljena samo zato da partija može slobodno raspolagati sa izvrsnim
korteškim materijalom. A kad one propadnu, onda ćemo apelovati na
dječja srca da zavole šumu, djeca će saditi, slušati molitvu daleke i
neviđene šume, a na rad će ih pratiti muzika.


O racionalnom gospodarstvu u komunalnim šumama može se još
govoriti kod nekih imovnih općina, zemljišnih zajednica, gradskih općina
i crkvenih šuma. O ovim šumama može se reći, da nam drvne mase i


76