DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 15 <-- 15 --> PDF |
vrste uzgoja. Danas već i mali čovjek (seljak) shvaća, a školovani ekonomi često ne vide, da je upravo naopaki rad, kad se u pasivnom kraju troši državni novac na sadnju i uzgoj šumskoga drveća, a nema sredstava da se na istom mjestu sadi drvo, koje čovjeka hrani (maslina bagrem, smokva) i koje mu pored toga daje drvo za grijanje. Potrebi naroda na poljoprivrednom zemljištu mora se udovoljiti, a šume će se moći žrtvovati istom onda, kad ostalo raspoloživo zemljište bude iskorišećno u tu svrhu. U koliko pored svega toga ne bude moguće obraniti šume, šumarski će stručnjaci sa agronomima u svakoj banovini utvrditi, koje se šumske površine mogu žrtvovati. Smatram, da je manja šteta, ako se u tu svrhu žrtvuju na posljednjem mjestu šume narodne, seljačke. U »Politici« od 30. I. 1939. mogli! ste čitati i ovo; »Dok naš zaista neuki seljak (u velikom dijelu države) sa jednoga ha ne dobiva više od 11 tovara pšenice, dotle njegov prosvjećeniji seljački drug u Danskoj i Holandiji dobiva oko 30 tovara«. Znajući to mnogi naši šumari misle, da će strogim zakonskim mjerama uputiti našega seljaka na to, da zemlju bolje obraduje, kako bi manje išao u šumu u kradu. Profesor jednoga našega šumarskog fakulteta napisao je, a tako i govori đacima: »U šumi nema mjesta paši blaga. Neka seljak hrani svoje blago u staji.« Tako govore šumari i seljacima, a ovi se čude, kako im ta mlada gospoda prilaze s tolikim nepoznavanjem seljačkoga života. Odatle često trvenje i sukobi. Distancija između seljaka i šumara biva veća umjesto manja. Čitati ste mogli: »Čitavi krajevi dalmatinske Zagore pretvaraju se u kamenitu pustinju«, ali! lakše bi nam bilo, da smo čitali u kojim novinama krupnu noticu s natpisom »Ministarstvo šuma i rudnika poduzima široku akciju oko sačuvanja i! sprečavanja daljnjega satiranja šuma«. Čitali smo, kako to Ministarstvo »preduzima široku akciju na uređenju bujica i pošumljavanju krševa i golijeti«. Uređivanje bujica narod traži, a pošum- Ijuje se ondje, gdje se narod tomu ne protivi. Dakle, naknadni radovi, koji su neuporedivo skuplji od radnja, kojima treba predusretati satiranje šuma. U akciji! oko suzbijanja šumskih šteta moram se ponovo i ovom prilikom vratiti! na svoju konstataciju, iznesenu u našem Šumarskom Listu (god. 1938., str. 196), da se naime na žalost još nismo naučili držati: se u šumsko-političkom životu osnovnog organizacionoga principa, a taj je: koordinacija i koncentracija stručnih snaga u prvom redu u cilju sačuvanja, a zatim racionalizacije i intenzivisanja naše postojeće kulture šuma. Danas kao da smo upućeni jedino na radove oko pošumljavanja krševa i golijeti, podizanja ekspresnih šuma, zagrađivanja bujica, melioracije suvata i planinskih pašnjak, unutrašnje kolonizacije i t. d. i pored toga što za to treba ogroman kapital u novcu, a uspjesi su više puta problematični, dok bismo sve naše snage imali uputiti u pravcu spašavanja šuma i državnih i nedržavnih i na relativnom, a pogotovo na apsolutnom šumskom tlu, kojih preko noći nestaje. To je naš primarni zadatak, naša dnevna zapovijed! Lajici slijegaju ramenima, kad vide, kako se n. pr. u unutrašnjim stranama gornjega Velebita satire šuma, jer ne ćemo ili ne znamo naći sredstava za obranu, dok istovremeno imamo dovoljno sredstava da znatnim troškom iz Fonda za pošumljavanje podižemo nove šume s primorske strane iste planine. Iz istoga ćemo fonda svakako za nekoliko decenija, a možda već i za nekoliko godina morati 69 |