DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2-3/1940 str. 10     <-- 10 -->        PDF

Po mojem je mišljenju vrhovna državna vlast u sprovodenju
agrarne reforme trebala poći drugim putem. Dužnost je državne vlasti,
da pitanje unutrašnje kolonizacije rješava na redovan način, isušivanjem
ogromnih površina u ravnicama, i da tamo naseljava suvišak stanovništva.
Uporedo s tim treba da se stavil u dužnost poljoprivrednimšumarskim vlastima, da za agrarne svrhe izdvoje sve one šumske površine,
koje su razbacane u manjim kompleksima po selima i varošima,
zatim sve pašnjake i devastirane šume na relativnom šumskom zemljištu,
po prethodno izrađenom planu, il da te površine predaju agrarnim vlastima,
a preostale šumske površine, osobito one na apsolutnom šumskom
zemljištu, bezuslovno da rezervišu i sačuvaju šumskoj privredi. Na tomu
tako preostalom dijelu treba postupiti po odredbi iz § 184 zakona o
šumama i urediti te šume opterećene servitutima, ali u granicama
odredaba iz §§ 67 do 12 istoga zakona.


Da bi se s tim dosta komplikovanim agrarnim operacijama moglo
otpočeti i to sa uspjehom, preduslov je saniranje sadanjega anarhičkoga
stanja i povratak u stanje zakonitosti i pravnoga poretka, t. j . spriječiti
se moraju sve protuzakonite i protupropisne radnje u svim šumama ili
ih svesti barem na onu mjeru, kako je to bilo za vrijeme ranijega režima.
To se može, ako se hoće, a mora se. Po jednoglasnom mišljenju šumarskih
stručnjaka to je sve u rukama narodnih poslanika i senatora iz tih
krajeva. Oni to sve vide i sve znaju, a narod se ne smatra krivim.


Drugo je bolno pitanje neuređeni odnos servitutnih ovlaštenika u
državnim šumama. Narod — mahom zemljoradnici — stvarno koristi
godišnje polovicu svega prihoda iz bosanskih šuma. U cilju zaštite državnih
šuma odredilo je Ministarstvo šuma i rudnika pod brojem 7085/1934
god. da se za izdavanje servituta izluče stanovite površine državnih
šuma i sa njih koriste ovlaštenici, ali se to nije moglo provesti, jer za
to nema zakonske podloge. Odredbom iz §-a 184 z. š. predviđeno je,
istina, »novo uređenje državnih šuma opterećenih službenostima u Bosni
i Hercegovini« specijalnim zakonom. To novo »uređenje« ne mora značiti
otkup mere i baltalika odnosno diobu državnih šuma ili prostorno
ograničenje slobodnih državnih šuma. Iako jedan od najhitnijih specijalnih
zakona nije ipak do danas donesen, već se amandmanima finansijskih
zakona produžuje način i obim korišćenja servitutnih ovlaštenika onako,
kako se to praktikovalo prije donošenja zakona o šumama od 21. prosinca
1929.


Ni pitanje t. zv. ličke imovne općine7 nije u vlastitoj državi likvidirano,
izgleda, iz ´istih razloga, zbog kojih ga nije likvidirala tuđinska
uprava. Šume za buduću ličku imovnu općinu izdvojene su i na terenu
vidljivo obilježene, narod nije htio pristati na diobu predloženu mu po
mađarskoj upravi, ali je tadanja šumska uprava ipak potisla servitutne
ovlaštenike na korišćenje samo za njih izdvojene površine. Oni su te
»svoje šume« iskorišćavali i dalje ih neracionalno iskorišćavaju, dok
uprava državnih šuma, na osnovu zavedene nepropisne prakse, ne dozvoljava
korišćenje na čitavoj površini, na koju imaju korisnici nesporno
pravo servituta. Sa ovakovom ekonomskom politikom nije uputno imi


7 Ins. A. Perušić : »Oko kreiranja ličke imovne općine«, Šumarski list, 1939.
broj 6.


64