DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 48 <-- 48 --> PDF |
izliječe, jer ono ne leži toliko u samoj prirodi koliko u posjedovnim pri likama i s njima u vezi u povećanim zahtjevima pravoužitnika na za jedničko dobro. Dva zahtjeva, tako reći dvije fiksne točke pojavljuju se kod rje šavanja kraškog pitanja. One imperativno zahtijevaju, da se o njima vodi računa, a to su: 1. Kraškim stanovnicima treba na jednoj strani obezbijediti ogrijev i druge šumske proizvode, neophodne (u granicama racijonalnog trošenja) za domaće potrebe, a na drugoj strani treba im omogućiti ishranu tolikog broja stoke, koliko je potrebno, da prihodi od stočarstva pokriju manjak u prihodima od ostalih grana poljoprivrede u pojedinom seljačkom gospodarstvu. To nije samo stečeno pravo, koje od vajkada pripada svakom seljačkom posjedu na kršu i radi kojega većina seljačkih posjeda i nema svojih vlastitih šuma i pašnjaka, nego naprosto nije drugačije moguće, jer je kraški stanovnik toliko siromašan, da često nije u stanju da kupi kruh i sol, a kamo li da kupuje drva ili! ugljen. Stoka pak stanovnicima je potrebna koliko radi prehrane, obuće i đubra toliko i kao rezerva za slučaj elementarnih nepogoda, koje su na kršu vrlo česte (suša i krupa) i koje ih često sile, da od te rezerve vade zadnji adut pred pogibijom od gladi. 2. Šume na kršu moraju se (radi indirektnih njihovih funkcija) ne samo održati u današnjoj prostranosti, nego se moraju još i proširiti na račun pašnjačkih i golih površina, ako se hoće, da se putem šuma spriječi neminovna katastrofa ogoljivanja kraških krajeva do pustoši. Treba samo vidjeti, koliko hiljada vagona plodne zemlje odnesu rijeke, potoci i bujice za vrijeme svake veće kiše sa kraške površine u more (tako se često puta od same rijeke Neretve Jadransko more zamuti od zemlje sve do Splita), pa da se shvati, kakvu štetu proces ispiranja i erozije čini narodnoj privredi, a to još u kraju, koji je i te kako željan plodne zemlje, gdje pojedinci dane i dane rade, da bi iskopali toliko zemlje, koliko je potrebno, da se može posaditi jedna loza. Međutim istodobno zadovoljenje ovih pod 1. i 2. navedenih zahtjeva odnosno imperativa pod dana š n j m je uslovima nemoguće iz slijedećih razloga: 1. Podmirivanje svih potreba, na koje pravoužitnici komunalnog dobra imaju pravo, iziskivalo bi racionalno gospodarenje u granicama posibiliteta tla i sastojine; a zavadanje racionalnog gospodarenja iziskivalo bi postavljenje stručnih uprava sa dovoljnim brojem čuvarskog osoblja, što bi još više opteretilo i onako pasivne i zadužene općine. 2. Umjetno pošumljavanje golijeti i pašnjačkih površina u većim razmjerima iziskivalo bi najprvo veća finansijska sredstva, a na drugoj strani, pošumljavanjem bi pravoužitnici bili prikraćeni na pašnjačkim površinama, što bi dovelo do poremećenja ekonomske ravnoteže i dosljedno tome do protivljenja pravoužitnika tome pošumljavanju. 3. Bez obzira na to, da bi sprovađanje strogog planskog rada — a taj bi bio potrebit, ako bi se pod postojećim okolnostima htjelo donekle približiti cilju — iziskivalo velike javne kredite, dobar upravni i čuvarski aparat, svjestan i disciplmovan narod, ipak pitanje šuma na kršu ne bi bilo definitivno riješeno, jer forma komunalnog posjeda, kakva je u Dalmaciji, ne daje nikakve garancije za održavanje i unapređenje šuma. 562 |