DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 47 <-- 47 --> PDF |
Na jednoj strani velika oskudica na gorivu i drugim drvnim proizvodima (koja je u nekim mjestima već tako velika, da je narod prisiljen da kao gorivo upotrebljava konjsko đubre, travu, korov i voćke), a na drugoj strani stalno opadanje produktivnosti ziratnog zemljišta (uslijed ispiranja i djelovanja atmosferilija) prisiljava narod, da u borbi za opstanak uputi svoju ekspanziju u pravcu, gdje je radi dosadašnje zaštite tla ostalo još nešto preduslova za kultiviranje poljoprivrednih kultura odnosno za prehranu stoke, a to je u pravcu šume. Ovo prodiranje, bolje rečeno ekspanzija, u pravcu zadnjih ostataka nekadašnjih šuma na kršu vrši se pod vidom raznih motivacija i isprika: negdje pod vidom tako zvanog grabeža općinske muše, negdje pod vidom parcelacije zajedničkog posjeda (tobože radi bolje zaštite i uzgoja šume, a u stvari radi pretvaranja u drugu vrst kulture), negdje pod vidom namjernog paljenja šume sa tendencijom, da bude poslije požara za nekoliko godina na tom mjestu dobra paša ili nekada čak i koja rentabilna poljoprivredna kultura. Općenito pak ta se ekspanzija vrši putem preintezivnog iskorišćavanja šuma pašom koza i istodobnom sječom, što obično prouzročuje (kao i u svim navedenim slučajevima) devastaciju šuma, kojom se očekivana bolja korist obistini samo tokom prvih nekoliko godina, dok naime atmosferilije i bujice ne učine svoje i na mjestu šuma ostane golijet. Kada se ovaj proces završi na jednom mjestu, obnavlja se na drugom, a sa istim konačnim efektom. Pored vladajućih klimatskih, hidrografskih i geoloških prilika, koje taj proces znatno pospješuju, glavni su ipak tome uzrok postojeće posjedovne prilike i s njima u vezi velike ekonomske potrebe područnog stanovništva. Tome bi netko s pravom mogao prigovoriti, da ima zakonskih mogućnosti, da se pustošenje šuma spriječi. Međutim, potreba je jača od zakona i vlast je nemoćna, ako se hoće represivnim mjerama boriti protiv ekonomske bijede. Šumar na kršu u prvom je redu pozvan, da se brine za održavanje postojećih i za podizanje novih šuma, ali šumar sam, bez sudjelovanja ostalih pozvanih faktora, nije u stanju, da proces devastacije šuma zadrži, a pogotovo ne sa umjetnim pošumljavanjem ogoljelih površina pod istim okolnostima, pod kojim su ranije šume propale. Za umjetno pošumljavanje dolaze danas u obzir samo one površine, koje su već sasvim isprane i gole, te ne davaju nikakovih prihoda više, a površine, na kojima ima još donekle zemlje, pa prema tome i donekle paše, za pošumljavanje obično ne dolaze u obzir radi otpora pravoužitnika, pa je tako pošumljavanje krša razmjerno dosta skupo i tehnički nesigurno, jer je ograničeno u glavnom samo na sasvim ogoljele površine. Kada ove prve površine budu pošumljene, dolaze na red one druge, sada pašnjačke, koje će dotle također sasvim ogoljeti. Pravoužitnici su u međuvremenu, u borbi za opstanak, prisiljeni da sa stokom idu dalje u pravcu šume, pa tako dolazimo i ovdje do spoznaje, da se proces obnavlja, da se umjetnim pošumljavanjem jednih površina samo donekle paralizira propadanje šuma na drugim površinama, d a se pošumlja vanjem! krša pod postojećim okolnostima ne postizava prava svrha, naime povećanje šumovi tosti kraja s obzirom na javne interese, već da se odr-v žava donekle samo »status quo« u šumovi tost i, a to uz velike novčane žrtve, koje međutim ipak neće biti u.stanju da zlo 561 |