DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 45 <-- 45 --> PDF |
Ing. IGO ORAŠ (Split): PROBLEM POŠUMLJAVANJA KRŠA U DALMACIJI (PROBLEME DU REBOISEMENT EN DALMATIE) Problem pošumljavanja krša u bivšoj pokrajini Dalmaciji — na koju će se ova rasprava jedino odnositi s obzirom na njene jednoobrazne prilike, koje traže i jednoobrazno riješenje — sastavljen je od tri komponente, koje su međusobno vrlo usko povezane, tako da se jedna bez. druge ne da uspješno rješavati. Te tri komponente bile bi: 1. Posjedovni odnosi na površinama, koje se imaju pošumiti; 2. organizacija i finansiranje radova; 3. tehnika samog pošumljavanja i izbor vrsti drveća. Pošumljavanje krša i ga lije ti u većem opsegu na bazi sadašnjih posjedovnih odnosa na površinama, koje bi se imale pošumiti, dovelo bi, negdje prije negdje kasnije, do jačeg poremećenja postojećeg ekonomskog stanja pučanstva dotičnog kraja, jer je iskorišćavanje golih i krševitih površina pašom skoro najredovitiji privredni izvor u ekonomskom životu pučanstva na kršu. Da se tome izbjegne, morali bi se u takovim krajevima obustaviti odnosno ne započimati radovi na pošumljavanju ili bi se pak moralo ignorirati eventualno ekonomsko poremećenje i pošumljavati mimo toga t. j . protiv volje pučanstva, što bi značilo podizati šumu bez ikakove garancije za njen opstanak, jer takovu šumu u ovim krajevima ni najbolji lugari ne bi bili u stanju trajno uščuvati. Obustaviti pak radi toga pošumljavanje odnosno ne započimati ga značilo bi prepustiti krš i narod na kršu svojoj sudbini što se iz nacionalno-političkih i nacionalno-ekonomskih razloga ne može i ne smije učiniti, jer bez šume nestalo bi i zadnjih ostataka zemlje sa površine, čime bi bila definitivno zapečaćena sudbina ne samo krša i naroda na kršu, već i same morske obale. Kolikogod je finansiranje radova na pošumljavanju krša sa strane države opravdano s obzirom na zadatak države, da se brine za kolektivne potrebe naroda, da unapređuje uslove na njegov privredni, kulturni i socijalni život — što je naročito važno za pasivne krajeve na kršu, pošto je krš cijena za more — to je ipak problem pošumljavanja krša tako golem, da ga država sama, ni financijski ni tehnički, ne bi mogla svladati bez sudjelovanja širokih slojeva seljačkog naroda, koji je na tom pitanju direktno zainteresiran. Po današnjem stanju posjedovnih odnosa na krševitim zajedničkim površinama sudjelovanje širokih slojeva naroda kod radova na pošumljavanju nije samo negativno, već narod često puta radove i sprečava, a to radi gubitka paše i radi! pomanjkanja osjećaja odgovornosti za budućnost kolektivnih površina. Prema tome je za ovdješnje prilike dovoljno, da narod pošumljavanje ne sprečava, a ne može se od njega zahtijevati još i doprinos u radu ili novcu. Isto je tako i sama tehnika pošumljavanja zajedno sa izborom vrsti drveća usko povezana sa ostalim pitanjima kod pošumljavanja krša, jer 559 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 46 <-- 46 --> PDF |
tehnika i organizacija rada ovise o obimu i svrsi posla, a izbor vrsti drveća ovisi donekle i o zadatku, što ga buduća šuma ima da vrši. Iz navedenoga može se vidjeti, da pošumljavanje krša u Dalmaciji nije jedno obično pitanje metode i načina rada, već da je to jedan vrlo usko složen kompleks raznih pitanja, koja treba rješavati! prije ili barem istodobno sa provađanjem tehničkih radova na pošumljavanju. Kad bi se za vrijeme, dok bi radovi na pošumljavanju trajali, mogao narod raseliti, onda se pošumljavanje ne bi pojavljivalo kao problem, već kao obično pitanje metode i načina rada; a pošto to nije moguće i pošto čak napučenost krša stalno raste, a površina i posibilitet produktivnih zemljišta stalno opada, to je pošumljavanje krša svakako problem i to problem od opće državne i nacionalne važnosti, pa ga kao takvog treba rješavati. Prva komponenta problema pošumljavanja krša u Dalmaciji je pitanje posjedovnih odnosa na površinama, koje bi trebalo pošumiti odnosno privesti kulturi rentabilni joj od dosadašnje. Te su površine krš i golijeti odnosno općinske muše i pašnjaci. Po statističkim podacima ima od cjelokupne površine bivše pokrajine Dalmacije 63% općinskog (zajedničkog) posjeda, a samo 37%: privatnog (individualnog) posjeda, Od ukupnog zajedničkog posjeda odpadä 70% na pašnjake t. j . na krš i golijeti, a 30% na šume t. j . u glavnom na šikare i niske šume. Po veličini pojedinih privatnih posjeda 87% seljačkih posjeda nalazi se na površini ispod 5 ha, dakle ispod potrebnog minimuma za ekonomsku samostalnost seljačkih posjeda (i to pod normalnim prilikama, a kamo li pod vladajućim klimatskim i edafskim prilikama u Dalmaciji) i samo 13% seljačkih posjeda je sposobno za samostalni seljački život. Dakle je velika većina seljačkih posjeda u Dalmaciji prisiljena, da manjak do egzistencijskog minimuma pokrije sa prihodima od komunalnog posjeda. Međutim gospodarenje sa komunalnim posjedom nije regulisano na bazi potrajnog gospodarenja, a niti se ono praktički pod postojećim okolnostima može na toj bazi regulisatil Razlozi su tome ovi: 1. Potrebe su veće nego godišnja produkcija, a obim službenosti uopće nije određen. 2. Pravna je forma toga komunalnog posjeda takova, da je upravitelj posjeda zapravo onaj isti, koji ima najviše interesa, da se komunalno dobro što intenzivnije iskorišćuje (bez obzira na potrebe budućnosti), a to su pravoužitnici sami, jer imovinom poreznih općina po postojećim zakonima upravlja seoski zbor t. j . svi birači odnosno svi pravoužitnici. Ova forma vlasništva postoji! od pamtivijeka. Ona je bila vrlo praktična, dok je bilo šta iskorišćavati, dok je naime krš bio obrasao niskom, na jugu zimzelenom šumom, koja je davala obilatu ispašu za mnogobrojna stada koza i ovaca, te se je stoga (vjerojatno) tako dugo i održala. Ali danas, kada je na mjestima nekadašnje bogate ispaše i brsta ostao čisti kamen, a na mjestima, gdje je još nedavno bila šuma, ostali samo mršavi! pašnjaci; danas, kada se granica apsolutnih golijeti pomiče sve dalje na štetu pašnjaka, a granica pašnjaka sve dalje na štetu šume, uvidio je i najprimitivniji seljak, da će to prije ili kasnije dovesti do katastrofe, do potpune pustoši, pogotovu jer se napučenost stalno povećava. 560 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 47 <-- 47 --> PDF |
Na jednoj strani velika oskudica na gorivu i drugim drvnim proizvodima (koja je u nekim mjestima već tako velika, da je narod prisiljen da kao gorivo upotrebljava konjsko đubre, travu, korov i voćke), a na drugoj strani stalno opadanje produktivnosti ziratnog zemljišta (uslijed ispiranja i djelovanja atmosferilija) prisiljava narod, da u borbi za opstanak uputi svoju ekspanziju u pravcu, gdje je radi dosadašnje zaštite tla ostalo još nešto preduslova za kultiviranje poljoprivrednih kultura odnosno za prehranu stoke, a to je u pravcu šume. Ovo prodiranje, bolje rečeno ekspanzija, u pravcu zadnjih ostataka nekadašnjih šuma na kršu vrši se pod vidom raznih motivacija i isprika: negdje pod vidom tako zvanog grabeža općinske muše, negdje pod vidom parcelacije zajedničkog posjeda (tobože radi bolje zaštite i uzgoja šume, a u stvari radi pretvaranja u drugu vrst kulture), negdje pod vidom namjernog paljenja šume sa tendencijom, da bude poslije požara za nekoliko godina na tom mjestu dobra paša ili nekada čak i koja rentabilna poljoprivredna kultura. Općenito pak ta se ekspanzija vrši putem preintezivnog iskorišćavanja šuma pašom koza i istodobnom sječom, što obično prouzročuje (kao i u svim navedenim slučajevima) devastaciju šuma, kojom se očekivana bolja korist obistini samo tokom prvih nekoliko godina, dok naime atmosferilije i bujice ne učine svoje i na mjestu šuma ostane golijet. Kada se ovaj proces završi na jednom mjestu, obnavlja se na drugom, a sa istim konačnim efektom. Pored vladajućih klimatskih, hidrografskih i geoloških prilika, koje taj proces znatno pospješuju, glavni su ipak tome uzrok postojeće posjedovne prilike i s njima u vezi velike ekonomske potrebe područnog stanovništva. Tome bi netko s pravom mogao prigovoriti, da ima zakonskih mogućnosti, da se pustošenje šuma spriječi. Međutim, potreba je jača od zakona i vlast je nemoćna, ako se hoće represivnim mjerama boriti protiv ekonomske bijede. Šumar na kršu u prvom je redu pozvan, da se brine za održavanje postojećih i za podizanje novih šuma, ali šumar sam, bez sudjelovanja ostalih pozvanih faktora, nije u stanju, da proces devastacije šuma zadrži, a pogotovo ne sa umjetnim pošumljavanjem ogoljelih površina pod istim okolnostima, pod kojim su ranije šume propale. Za umjetno pošumljavanje dolaze danas u obzir samo one površine, koje su već sasvim isprane i gole, te ne davaju nikakovih prihoda više, a površine, na kojima ima još donekle zemlje, pa prema tome i donekle paše, za pošumljavanje obično ne dolaze u obzir radi otpora pravoužitnika, pa je tako pošumljavanje krša razmjerno dosta skupo i tehnički nesigurno, jer je ograničeno u glavnom samo na sasvim ogoljele površine. Kada ove prve površine budu pošumljene, dolaze na red one druge, sada pašnjačke, koje će dotle također sasvim ogoljeti. Pravoužitnici su u međuvremenu, u borbi za opstanak, prisiljeni da sa stokom idu dalje u pravcu šume, pa tako dolazimo i ovdje do spoznaje, da se proces obnavlja, da se umjetnim pošumljavanjem jednih površina samo donekle paralizira propadanje šuma na drugim površinama, d a se pošumlja vanjem! krša pod postojećim okolnostima ne postizava prava svrha, naime povećanje šumovi tosti kraja s obzirom na javne interese, već da se odr-v žava donekle samo »status quo« u šumovi tost i, a to uz velike novčane žrtve, koje međutim ipak neće biti u.stanju da zlo 561 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 48 <-- 48 --> PDF |
izliječe, jer ono ne leži toliko u samoj prirodi koliko u posjedovnim pri likama i s njima u vezi u povećanim zahtjevima pravoužitnika na za jedničko dobro. Dva zahtjeva, tako reći dvije fiksne točke pojavljuju se kod rje šavanja kraškog pitanja. One imperativno zahtijevaju, da se o njima vodi računa, a to su: 1. Kraškim stanovnicima treba na jednoj strani obezbijediti ogrijev i druge šumske proizvode, neophodne (u granicama racijonalnog trošenja) za domaće potrebe, a na drugoj strani treba im omogućiti ishranu tolikog broja stoke, koliko je potrebno, da prihodi od stočarstva pokriju manjak u prihodima od ostalih grana poljoprivrede u pojedinom seljačkom gospodarstvu. To nije samo stečeno pravo, koje od vajkada pripada svakom seljačkom posjedu na kršu i radi kojega većina seljačkih posjeda i nema svojih vlastitih šuma i pašnjaka, nego naprosto nije drugačije moguće, jer je kraški stanovnik toliko siromašan, da često nije u stanju da kupi kruh i sol, a kamo li da kupuje drva ili! ugljen. Stoka pak stanovnicima je potrebna koliko radi prehrane, obuće i đubra toliko i kao rezerva za slučaj elementarnih nepogoda, koje su na kršu vrlo česte (suša i krupa) i koje ih često sile, da od te rezerve vade zadnji adut pred pogibijom od gladi. 2. Šume na kršu moraju se (radi indirektnih njihovih funkcija) ne samo održati u današnjoj prostranosti, nego se moraju još i proširiti na račun pašnjačkih i golih površina, ako se hoće, da se putem šuma spriječi neminovna katastrofa ogoljivanja kraških krajeva do pustoši. Treba samo vidjeti, koliko hiljada vagona plodne zemlje odnesu rijeke, potoci i bujice za vrijeme svake veće kiše sa kraške površine u more (tako se često puta od same rijeke Neretve Jadransko more zamuti od zemlje sve do Splita), pa da se shvati, kakvu štetu proces ispiranja i erozije čini narodnoj privredi, a to još u kraju, koji je i te kako željan plodne zemlje, gdje pojedinci dane i dane rade, da bi iskopali toliko zemlje, koliko je potrebno, da se može posaditi jedna loza. Međutim istodobno zadovoljenje ovih pod 1. i 2. navedenih zahtjeva odnosno imperativa pod dana š n j m je uslovima nemoguće iz slijedećih razloga: 1. Podmirivanje svih potreba, na koje pravoužitnici komunalnog dobra imaju pravo, iziskivalo bi racionalno gospodarenje u granicama posibiliteta tla i sastojine; a zavadanje racionalnog gospodarenja iziskivalo bi postavljenje stručnih uprava sa dovoljnim brojem čuvarskog osoblja, što bi još više opteretilo i onako pasivne i zadužene općine. 2. Umjetno pošumljavanje golijeti i pašnjačkih površina u većim razmjerima iziskivalo bi najprvo veća finansijska sredstva, a na drugoj strani, pošumljavanjem bi pravoužitnici bili prikraćeni na pašnjačkim površinama, što bi dovelo do poremećenja ekonomske ravnoteže i dosljedno tome do protivljenja pravoužitnika tome pošumljavanju. 3. Bez obzira na to, da bi sprovađanje strogog planskog rada — a taj bi bio potrebit, ako bi se pod postojećim okolnostima htjelo donekle približiti cilju — iziskivalo velike javne kredite, dobar upravni i čuvarski aparat, svjestan i disciplmovan narod, ipak pitanje šuma na kršu ne bi bilo definitivno riješeno, jer forma komunalnog posjeda, kakva je u Dalmaciji, ne daje nikakve garancije za održavanje i unapređenje šuma. 562 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 49 <-- 49 --> PDF |
Što je općinsko, to je svačije! Svaki samo misli, kako će što više od zajedničkoga za sebe iskoristiti, a nitko ne vodi računa o tome, kako će zajedničko dobro unaprijediti! pogotovo kad takova zajednička dobra u Dalmaciji nemaju stručne uprave. Nitko drva ne štedi, jer ih dobije iz zajedničkih šuma, pa stoga nalazimo svagdje u Dalmaciju još otvorena ognjišta, koja troše vrlo mnogo drva, jer se zimi loži i dan i! noć, pošto za otvorena ognjišta (radi dima) ne dolaze u obzir zatvorene prostorije. Nitko ne misli! na selekcioniranje i oplemenjivanje stoke, jer oplemenjena vrst stoke ne bi mogla da izdrži jagmu il natjecanje na zajedničkim pašnjacima sa ostalom stokom. Stoga seljak drži urođenu sitnu stoku računajući, da će sa većim brojem grla sitne stoke više iskoristiti zajednički pašnjak nego sa manjim brojem oplemenjene vrsti stoke. 4. Forma komunalnog vlasništva, kakva je u Dalmaciji, je asocijalna, jer stepen iskorišćavanja zajedničkog dobra raste sa stepenom imućstva pojedinih pravoužitnika; što veći broj grla, za toliko veća korist od zajedničkog dobra. Obim servitutnog prava nije određen; svaki pripadnik zemljoradničkog zvanja ima u svojoj katastralnoj općini jednako pravo, pa tako dolazi!, da siromah, koji! nema stoke ili vrlo malo, gotovo i nema mogućnosti, da svoje pravo na zajedničkom dobru iskoristi. To je istodobno i glavni razlog, da općinska muša već do sada nije podijeljena (premda je zato bilo fakultativne zakonske mogućnosti), jer dioba nije u interesu bolje stojećih, koji obično u seoskim pitanjima odlučuju. Iz prednjih razloga vidi se, da je po današnjim; okolnostima nemoguće istodobno postići oba zahtjeva, naime održati postojeće šume i pošumiti krš il golijeti. Prema tome ostaje samo jedan izlaz, t. j. da se mijenjaju uslovi i okolnosti, pod kojima se danas postojeće šume iskorišćuju i nove p od i ž u. Tu u prvom redu dolazi u obzir angažovanje svakom individuu svojstvenog i prirođenog instinkta, naime egoizma, u službu čuvanja i uzgajanja šuma. Iskorišćavanje, čuvanje i podizanje šuma mora biti zasnovano na principima individualne inicijative, individualne koristi i prema tome mora se provoditi na zemljištima individualne svojine. Tko šumu štedi i čuva, tko je uzgaja i sadi, valja da zna, da to radi za sebe odnosno za svoje potomke. Treba da postoji neka razlika između onoga, koji sije, štedi! i čuva i onoga, koji neće to da radi. Treba da plodove uživa onaj, koji! ih je zaslužio, treba da se nerad osveti, a rad donese koristi. Sve to međutim kod sadašnje forme posjeda na općinskom dobru u Dalmaciji ne postoji, jer svatko jednako može da žanje, bez obzira koliko je i da li je uopće sijao. Radi toga se nitko i ne trudi da bi takvo zajedničko dobro unaprijedio, pa je pod tim okolnostima isključeno bilo kakvo i´nteziviranje gospodarstva, dok je zemljište zajedničko. Kod zajedničkog vlasništva na šumskim i pašnjačkim površinama ljudski je egoizam na veliku štetu, a kod individualnog vlasništva baš je on ona sila pokretnica, koja unapređuje i koja bi stoga u našem slučaju bila jedino spasavajuća. Ovi motivi! doveli su i ostale naprednije narode na to, da su, neki prije neki kasnije, prekinuli sa formom zemljišnog vlasništva na komunalnoj bazi. Kod nas imamo primjera, da se radi bolje zaštite i uzgoja šuma pribjegavalo izlučivanju 563 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 50 <-- 50 --> PDF |
servitutima opterećenih šuma od ostalih, ali s tom pogreškom, da su se u ime servituta izlućene površine prepuštale dotičnim općinama, namjesto da su se odmah ustupiile pojedinim pravoužitnicima u individualno vlasništvo. Stoga je i te šume u glavnom stigla ista sudbina kao i općinske šume u Dalmaciji. U Dalmaciji su prilike još u toliko teže, što u nekim slučajevima vlasnici općinskih dobara nisu upravne općine, već porezne općine (sela). Prema tome, tim, šumama i pašnjacima upravlja seoski starješina, koji je biran od seoskog zbora, a seoski zbor sačinjavaju svi birači u selu, dakle svil pravoužitnici; drugim riječima, šumom upravljaju korisnici sami, a na način, kako najviše konvenira momentanim potrebama pravoužitnika, bez obzira na druge zadatke šuma j na potrebe budućnosti; to biva po načelu: »Daj mi danas, pa sutra kako bude!« S obzirom na sve naprijed rečeno dolazimo do zaključka, da bi iz razloga zaštite javnih interesa (s obzirom na obustavu procesa ogoljavanja i odnašanja plodne zemlje), iz razloga stvaranja egzistencije pučanstvu, koje je u prirastu, a pri opadanju obradive zemlje, nadalje iz razloga stvaranja preduslova za prelaz od ekstenzivnog na intenzivno gospodarstvo {premda to za krš zvuči! malo čudnovato, ali potrebe stvaraju nove zakone i nove metode rada i života) trebalo što prije pristupiti donošenju zakona o diobi općinskih i! seoskih šuma i pašnjaka u Dalmaciji, zakona koji je u ostalom već predviđen u § 106 Zakona o šumama. Diobom komunalnih površina medu pravoužitnike odnosno ustupanjem komunalnog vlasništva u individualno vlasništvo postiglo bi se puno više nego na prvi mah izgleda. Rezultati diobe mogli bi se u konkretnom slučaju svrstati u slijedeće koristi: 1. Automatski bi nastao cijeli preokret u načinu gospodarenja u pojedinim seljačkim posjedima. Napustio bi se dosadašnji nomadski način iskorišćavanja pašnjaka i šuma putem pustopašice velikih stada sitne stoke i zimi i ljeti, a prešlo bi se na uzgajanje manjeg broja, ali zato stoke bolje pasmine, koja bi se više držala u štalama i na taj način producirala više đubra, što je od vrlo velike važnosti, jer sada seljaci na kršu silno oskudijevaju na dubru. 2. Dosadanje, za šumu toliko štetno pitanje paše koza po šumama riješilo bi se po sebi na taj način, da nijedan vlasnik privatne šume ne bi trpio kozu u svojoj šumii i tako bi vječito pitanje koza na kršu dobilo svoje jednostavno i konačno riješenje. 3. Intenzivnijom obradom zemlje i racionalnim gospodarenjem povećala bi se na jednoj strani znatno produkcija, a na drugoj strani smanjila potrošnja na šumskim proizvodima, jer bi svatko šumu štedio kao svoju i dosadanja otvorena ognjišta zamijenio bi sa štednjacima. 4. Šuma, koja bi se poslije diobe na sadašnjim golijetima podizala, bila bi po tipu uzgoja takova, kakova bi danim uslovima najbolje odgovarala. Svaki vlasnik zemljišta radio bi prema terenskim i svojim gospodarskim prilikama; udešavao bi, ispitivao i utvrđivao ono, što je najbolje; jedan bi od drugoga kopirao i učio, što se pokazalo uspješnim. Bilo bi pokusnih i; radnih polja, kolikogod i samih vlasnika golih zemljišta. 5. U jesen i proljeće, za vrijeme sezone kulturnih radova ne bi! bio u pojedinom srezu samo po jedan kultivator, kako je sada većinom slu564 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 51 <-- 51 --> PDF |
čaj, naime sreski šumarski! referent, nego bi ih bilo na hiljade u svakom srezu, billo bi ih onoliko, koliko je privatnih šumskih čestica. Onda bi pošumljavalo krš i golijetil, može se reći, onoliko ljudi, koliko na kršu ima stanovnika seljačkog staleža. 6. Propaganda pošumljavanja i populariziranja šumarstva tek bi time dobila na kršu pravi smisao i efekt, jer bi narod imao mjesta, gdje da šumu sadi, a imao bi i razloga, zašto da šumu čuva. 7. Šumar na kršu prestao bi biti policajac i neprijatelj naroda, postao bi pravi stručnjak, narodni učitelj i! savjetnik, u čijim rukama bi bili povezani svi koncil rada tehničke naravi, koji bi povezivao sva teoretska i praktička iskustva i! davao konkretne tehničke upute i savjete, odgovarajuće svakom pojedinom slučaju. Onda bi tek došle u obzir i imale praktičnog značenja do sada po raznim stručnjacima iznesene metode i načinil rada u pogledu tehnike pošumljavanja krša. 8. U kratko, diobom bi se postiglo ono, što se pod dosadanjim posjedovnim prilikama ne može postići, naime, povećala bi se na jednoj strani šumovitost krša, potrebna s obzirom na zaštitu javnih interesa, a na drugoj bi strani postojeće šume bez prethvata mogle da pokriju sve domaće potrebe pučanstva na šumskim proizvodima. Da bi se navodi pod 1 do 5 stvarno obistinili, najbolji su nam dokaz današnje privatne šume na kršu, koje su kao oaze u moru kamenja dobro uščuvane i njegovane, tako da su samo one još jedini primjeri one vrsti šuma, koje je priroda na kršu stvorila i koje po svom tipu i najbolje odgovaraju klimatskim, edafskim i ekonomskim prilikama kraja. Nadalje nam to dokazuje i okolnost, da su sve privatne golijetil u srezovima, gdje je propaganda donekle bila na visini, već do sada umjetno pošumljenje i da su u nekim krajevima pojedinci sadili šumsko drveće i voćke čak po općinskim golijetima, ali naravno samo pod uslov, da posađeno stablo pripada onome, tko ga je posadio. Diobi šumskih površina moglo bi se jedino prigovoriti to, da se po principima šumske znanosti sa malim šumskim površinama ne može racionalno gospodariti. Međutim se u ovom slučaju ne radi o šumama, koje se kao samostalne privredne jedinice trebaju da financijski rentiraju, jer njihova glavna funkcija nije ekonomska nego zaštitna s obzirom na javne interese, pa prema tome taj princip ne dolazi ovdje u obzir, pogotovo ne, jer se u većini slučajeva radi samo o šumama jednostavnih gospodarskih prilika, o niskim izdanačkim šumama. Poteškoće bi se mogle pojaviti u pogledu ispaše šumskih i novopošumljenih površina, a to još naročito u početku, dok se ne izvrši promjena načina ispaše u navedenom smislu. Nadalje bi se mogle pojaviti poteškoće u pogledu čuvanja i stručnog upravljanja. Za taj slučaj međutim već sam zakon o šumama predviđa mogućnost udruživanja u šumske zadruge. Samo bi u ovom slučaju to udruživanje trebalo da bude prinudno i to sve dotle, dok bi za to postojali! razlozi, naime dok se ne bi izvršio cijeli program rada vezan uz diobu, u prvom redu dioba sama, pošumljenje golih površina i poreobražaj cijele privrede na bazi novih posjedovnih odnosa. Preko šumskih zadruga, koje bi se osnivale za pojedina sela ili za pojedina područja identičnih gospodarskih i terenskih prilika, vršila bi se organizacija rada oko unapređenja šumarstva i dru 565 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 52 <-- 52 --> PDF |
gih privrednih grana u vezi sa izvršenom diobom, dijelile bi se potrebne sadnice, sjeme, eventualne subvencije, nagrade i t. d., postavljali bi se zajednički čuvari i regulisala pitanja oko zajedničke sezonske ispaše. Ukratko, vlasništvo i iskorišćavanje prihoda zemljišta bilo bi na bazi individualne svojine, a uprava i čuvanje na zadružnoj bazi sa individualnom korišću. Postupak kod diobe morao bi biti što jednostavniji, što jeftiniji i morao bi voditi računa o lokalnim prilikama i običajima. To je u ostalom bio i glavni razlog, da ;Se stari austrijski zakon o diobi općinskih dobara u Dalmaciji skoro nigdje nije proveo, jer je postupak bio preskup i odveć kompliciran, a osim toga bio je zakon fakultativan t. j . provedba njegova ovisila je o zaključku seoskog zbora, u kojem su ekonomsko jači, kojima dioba iz spomenutih razloga nije konvenirala, uvijek uspijevati da putem svog upliva ishode negativni zaključak. Stoga bi novi zakon tim eventualnostima trebao da izbjegne i da predvidi oba veznu diobu svih općinskih i seoskih šumskih i šum, sko pašnjačkih prostorija na odnosne pravoužitnike. Od ovog bi se imale izuzeti samo planinske šume i pašnjaci, šume i za pošumljavanje izdvojene površine sa strogo i stalno zaštitnim karakterom i šume sa karakterom parka u blizini gradova, većih naselja i turističkih mjesta. Ove bi površine ostale i nadalje vlasništvo općina stim, da se njima mora gospodariti na ,osnovi privrednih planova i na osnovi regulisanih prava služnosti. Provadanje same diobe moralo bi se prepustiti seljacima odnosno pravoužitnicima samima, koji sve diobe po starinskom običaju vrše na način zvan »brušket«, gdje se dijelovi najprvo omedaše na terenu, označe brojevima i zatim svaki interesent izvuče svoj broj po sreći. Pojedinci zatim mijenjaju međusobno svoje dijelove, kako im s obzirom na položaj kuće bolje konvenira. Tek eventualne prigovore protiv diobe rješavala bi mješovita komisija stručnjaka i pojedinih interesenata. Ova bi komisija istodobno imala zadatak, da prije diobe izradi za svakog komunalnog posjednika — na osnovi opisa zemljišta, terenskih karata ili još bolje aeroplanskih snimaka i terenskog uviđaja — generalni plan diobe, naznačivši predjele sposobne za pojedine vrsti kultura, kao šume, voćnjake, pašnjake, sijanice i eventualne puteve, a koji bi plan bio za učesnike diobe obavezan. Poslije tako izvršene diobe moralo bi se naravno zakonskim reformama onemogućiti daljnje parcelisanje zemljišta na pojedine nasljednike, pošto se po dosadašnjim zakonima kod nasljedstva dijele zemljišta na toliko dijelova, koliko ima nasljednika. Paralelno sa provađanjem diobe morali bi! se provađati razni javni radovi u vezi sa unapređenjem poljoprivrede, kao razne melioracije zemljišta, isušivanje poplavljenih kraških polja, asanacija sela, komasacija zemljišta, gradnja javnih puteva i t. d. i to koliko radi same koristi odnosnih javnih radova toliko i radi toga, da se omogući pučanstvu (u doba´ prelaza od ekstenzivno komunalnog na intenzivni individualni način gospodarenja) stanovita zarada za lakšu prehranu i za neophodno potrebne < 566 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 53 <-- 53 --> PDF |
investicije. Ovo bi se lako dalo postiići putem kolaboraciionih odbora, u kojim bi bili zastupani delegati svih zainteresiranih faktora. Ovoliko o prvoj komponenti problema, naime o posjedovnim odnosima na površinama, koje se imaju pošumiti, a drugom ćemo prigodom iznijeti naše mišljenje o drugim dvjema komponentama, naime o organizaciji i financiranju radova i o tehnici pošumljavanja samog. R L S U M fi. L´auteur ipense que le probleme du reboisement en Dalmatie ne peut etre resolu vd´une maniere satisfaisante que sur la base d´un partage individuel des terres communales. ..... C. ........ (.......): ......... .......... .... (l/AMENAGEMENT DES FORETS RESINIFERES) ......... .... .... ..... ..... ..... ... je .... ......., ..... ce .... .. ce ... ........., ... ...., ... ............ . .......... ........ .... ..., .... je .... ......... ......... .. ...... ... ...... .......... . .......... .......... . ...... ...... ......... ...., .. ... ... ......., ... ...... .... ......., .... . ......... ono ... .... ....., ... .... ........ . ......... . ... .......... ... .. .......... ... ....., .... je ......... .......... ... ce ..... .... ........... ... ......... . ..... ......... . .... .. ..... ..... ..........., a .. ... ... ...... .... .... ce ... . .. .. ............. ..... .... ......., .... . .... ........ ...... ce, ....... ..... ...... .... ......., ... ce . ...... . ............. ...... ....... ........... .......... . .... je ...... .. ..... ..... ......, .... ... ..... ........., .. .. ...... ......... ..... ...... . ....... ......... ...., .... .. .......... ..... ......... . ..... .......... ... ... je ..... .......... ....... .. ..... . ............. ...., ..... ............ ...., na je .. ..... .... no .... .......... .... ... ja ... ...... . ..... . ......... ...... ......... ......... ...., na ......... .... ... ........ ...... ..... .... .... .. ..... . ......... .......... .... .. . . ...., . ...... ce ....... .... ........ ...... ... ... ..... .... . ....... .. ce ...... .. ...... ...., .. ...... . .. ....... .. .... ........... .. .... . .... .... ......, a ........ ......, ... ..... .. ce ........ . ....... ....... . .......... ..... . ............. ..., na .. ..... ......... . ....... ... .. ....... .... ..... ...... . .. ..... .. ce ... ......., ........ ......, .... ce ......... .. .... ...... ....... . ....... ..... .... .. ......... .... . ....... ...... . ..... .... . .... .... .... he ce . ......... ....... ......... ........ .. .... ......... je ... ... ... . ........ .. ... he ce ........., ... ... .. .. ...... .... ......., .... ....... . ...... ...... .. ... 567 |