DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 42 <-- 42 --> PDF |
Ovo stanje, koje je na oko paradoksalno, postaje nam razumljivo, ako uzmemo u obzir organizaciju naših općina. One imaju u glavnom! istu zadaću u bogatom Srijemu kao i u krševitoj Liki. Zbog toga je trošak za održavanje općinskih uprava približno isti, da lil se radi o Srijemu ili Liki. Pošto Lika, kao kraj slabe plodnosti zemljišta, ima malenu poresku osnovicu, malenu sumu katastarskih čistih prihoda, a također su slabe i poreske osnove ostalih izravnih poreza, to je razumljivo i nužno, da Lika mora na svoju nisku poresku bazu razrezati procentualni visoki prirez. Srijemskim općinama to nije potrebno, jer već i sa malenim procentom općinskog prireza postignu onu svotu, koja je njima potrebna za održavanje aparata općinskih uprava, jer poreska baza je u Srijemu razmjerno visoka. Ekonomske posljedice ovakovog stanja stvari jesu vrlo nepovoljne za sve grane privrede, pa tako i za šumarstvo. Privrednik, koji zbog neplodnosti zemljišta i onako već sa slabim rentabilitetom može da radi, opterećen je relativno jačim javnim daćama nego onaj, koji se nalazi u povoljnim prilikama. Razumljivo je stoga, da od svih strana, a pogotovo u siromašnim krajevima, čujemo pritužbe protiv općinskih prireza. Traži se zakon, koji bi maksimirao relativni iznos općinskih prireza, traži se neka stalnost u pogledu visine općinskih prireza, kako bi se privrednicima svih grana omogućila neka kalkulacija troškova produkcije, koja je uz sadanje prilike tako reći nemoguća. Za tezu maksimiranja općinskih prireza navađaju se primjeri iz stranih država, gdje je gotovo posvuda relativni iznos općinskih prireza maksimiran. U Njemačkoj i bivšoj Austrijskoj republici država nije ubih rala porez na prihod od zemljišta (zemljarinu), već je to vrelo fiskalnih prihoda prepušteno općinama i pokrajinama. U Rumuniji je općinski prirez maksimiran na taj način, da općine ubiru 2% od katastarskog čistog prihoda od zemljišta. U Bugarsskoj se zemljarina ubire u korist općine. Pošto tamo nema zemljišnog katastra, ista se ubire prema tabelama (vidi članak Ing. Pe r ušic a u Šumarskom Listu 1938 godine), tako da je iznos zemljarine maksimiran i ograničen. U Italiji je iznos općinskog prireza maksimiran tako, da može iznositi najviSe 50% od državne zemljarine. Privrednici, koji traže ograničenje i! maksimiranje općinskih prireza, imaju dakle za svoju tezu i dovoljno ekonomsko obrazloženje, a mogu se pozivati na primjere iz inozemstva, gdje je to već učinjeno. Međutim ipak smatram, da je pitanje općinskih prireza il uopće samoupravnih dažbina najteže pitanje u kompleksu pitanja reforme našeg poreskog zakonodavstva. Općinskim upravama i ostalim samoupravnim tijelima određen je odnosnim zakonima i djelokrug i dužnosti. Nisu im prepušteni nikakvi još neiskorišćeni poreski izvori, osim pijacovine, maltarine i nekih manje važnih trošarina. Ako hoće- da vrše svoju dužnost, moraju imati sred stva, a ta sredstva pribavljaju razrezivanjem prireza na postojeće dr žavne poreze. Ako im1 se ograniči pravo razrezivanja prireza prema stvarnim potrebama, onda će te općinske uprave i ostala samoupravna tijela sa pravom otkloniti vršenje dužnosti, koje su im naložene držav nim zakonima. 556 |