DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 35 <-- 35 --> PDF |
se nalaze u krizi. Poslije rata sve se češće dešavalo, da su sjekli više nego što šuma prirašćuje, pa su najednom imali gotovo same sastojine, koje nisu zrele za sječu. Porez za takav šumski posjed već je veoma znatan, ali posjednik nilje imao otkuda da ga namiri. Odlagao je plaćanja, dolazili su zatezni kamati, ovrhe i konačno prisilne prodaje.. Ovi posjedi nalaze se većinom na državnoj i narodnoj granici, pa se opaža, da tuđi elementi sistematski kupuju ovakove propale »gozdne kmetije«. I u ovom slučaju kriza je nastupila najviše zbog toga, jer se od porezovnika traži da plati porez na prihod od zemljišta, koji se faktično ne može realizovati. d) Najteže posljedice neracijonalnog šumskog gospodarenja opažamo u južnim dijelovima naše države. Nedržavni šumski posjed većinom je u rukama kolektivnih javnopravnih tijela: sela, općina i raznih vjerskih ustanova, većinom manastira. U gotovo svim tim šumama sjeklo se previše, šumsko gospodarenje nije bilo potrajno, već izrazito prekidno sa golim sječama u niskom uzgoju. Mlade šume naravno nisu mogle donašati neki spomena vrijedni prihod, a narod je ipak htio da od tih zemljišta vuče neku korist. Tu korist realizovao je pašom sitne stoke: ovaca i koza. Šume kao takove nestaju brzim tempom. Na njihovom mjestu pojavljuje se, već prema geološkoj strukturi tla, ili goli krš ili se pak u zastrašujućem omjeru pojavljuju bujice. Državni fiskus tražio je porez na prihod od šuma u doba, kada se takav prihod nije mogao realizovati, narod je htio da te izdatke kako tako regresira, sitno stočarstvo postalo je glavna grana narodne privrede. U tim krajevima šumarstvo danas više nema značaj privredne grane, već je uzgoj šuma najpotrebniji s razloga obrane kulture tla, jer ako neće biti šuma, bit će golijeti ili bujice, D) Konačni zaključci u pogledu našeg sistema oporezivanja šuma sia državnim porezom Naš poreski zakon principijelno ne razlikuje šumarstvo od poljoprivrede, već smatra, da je šumarstvo samo jedna vrst poljoprivrednog iskorišćavanja zemljišta. Zbog takovog identificiranja pretpostavlja se implicate, da i u šumarstvu plodovi privrednog rada dozrijevaju svake godine, pa se prema tome može svake godine uzeti jedan dio plodova u cilju podmirivanja državnih i uopće javnih potreba. Poreska pretpostavka, kako smo ju gore iznijeli, iz temelja je pogrešna, u opreci je sa biološkim zakonom produkcije drva. Ako na konkretnoj parceli zasadimo drvo, osnujemo šumu, to će na toj površini narasti drvo sposobno za gospodarsko iskorišćenje tek nakon dugog niza godina, kod nekih vrsta drveća, n. pr. hrasta, potrebno je znatno više od 100 godina da dozriije plod — u ekonomskom smislu — koji smo tražili, kada smo stavili žir u zemlju. Kada sijemo pšenicu, proći će samo nekoliko mjeseci, pa da priroda stvori plod, koji tražimo, a kod šume traju dugi deceniji, da do toga dođe. Svako pojedino zemljište, koje je pod šumom, dugi niz godina ne daje nikakovih prihoda, već se rezultati vegetacijskog djelovanja prirode postepeno kupe i sabiru, da se nakon dugog vremena može ubrati ekonomski plod, koji je rezultat rastenja drva kroz čitavo to vrijeme. Kada dakle promatramo pojedine parcele, na kojima se nalazi šuma, onda 549 |