DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 32     <-- 32 -->        PDF

b.) Kao kupci vlastelinskih šuma kao i šuma akcijonarskih društava
pojavljivale su se na tržištu u prvom redu imovne općine, zemljišne
zajednice, a tek u manjoj mjeri seljački maloposjednicL koji bi kupili
po nekoliko hektara šume.


Pojavljuje se pitanje, na osnovu kojih kalkulacija i računa su imovne
općine kupovale i: plaćale ogromne milijune za šume, kojih su se kapitalistički
vlasnici htjeli i morali što brže riješiti!?


U prvom redu treba istaknuti, da imovne općine i zemljišne zajednice
po svom značaju i ekonomskoj svrsi nisu privredne ustanove u
smislu modernog kapitalističkog shvaćanja; one nemaju zadaće da stiču
novčane profite, već je njihova zadaća da svoje članove podmiruju sa
naturalnim dobrima: ogrijevnim i građevnim drvetom i ostalim šumskim
proizvodima. Finansijska sredstva te ustanove stiču samo u cilju da
njima pokriju tekuće izdatke za upravu i poreze. Kod takovog stanja razumljivo
je i shvatljivo, da se nije sa tolikom rigoroznošću postavljalo
pitanje rentabiliteta kapitala, koji su ulagani u kup novih mladih šuma.
Osim toga je značajnu ulogu igrao i način računanja vrijednosti šuma.
Prihodi od šuma, koji: se očekuju u dalekoj budućnosti — nakon 100 i
više godina — kapitalizovani su pomoću Faustmanove formule sa šumskim
kamatnjakom, koji je iznosio 2—3%.


Dok nijedan moderni kapitalistički privrednik ni ne pomišlja da
eskontira mjenicu, koja dospijeva nakon 100 ili više godina, imovne
općine su to sa najvećom mirnoćom i lakoćom činile. Dok nijedan privrednik
neće da mjenicu eksomptira sa kamatnjakom od 2 uli 3%, imovne
općine su to činile. Na taj način dobivene su kapitaliziranjem vrijednosti,
koje su mnogostruko veće od onih, koje bi! dobio privatni kapitalista,
kada bi kalkulirao po metodama, koje su uobičajene u današnjoj modernoj
privredi.


Imovne općine i zemljišne zajednice sanirale su mnoga kapitalistička
preduzeća, mnoge strane aristokrate, jer su od njih kupile za teške
milijune šume, koje su predstavljale pasivna preduzeća.


Šumarska politika kolektivnih šumskih posjeda počinila je neoprostivu
grešku, što nije pravovremeno shvatila ekonomsku situaciju onih
preduzeća i starih aristokrata, koji su nudili na prodaju komplekse šuma,
koji su ih prodavali zato, jer su te šume za njih značile pasivna preduzeća,
već je računala vrijednost šuma prema formuli, koja je protivna i
koja ignorira osnovno ekonomsko načelo o ponudi i potražnji. Cijene
dobara, koja se izmjenjuju u privrednom životu, ne određuju se prema
nekim ustaljenim formulama, već se određuju u slobodnom natjecanju i
borbi ponude i potražnje.


U današnje doba najviše se tuže na težinu tereta javnih daća kolektivni
šumski posjedi: imovne općine, zemljišne zajednice, sela i općine,
koje posjeduju šume, te manastiri i uopće ustanove javnopravnog
karaktera. Privatni šumski veleposjed, koji je prekomjernim iskorišćavanjem
šuma došao do toga, da je imao samo još mlade šume, riješio je
poreski problem u znatnoj mjeri na vrlo praktičan način: prodao je šume
ili ih je rasparcelirao i tako se je riješio pasivnih preduzeća. Šumarske
ustanove javnopravnog karaktera nisu to mogle činiti zbog zadataka,
što ih imaju, a također zbog pomanjkanja shvaćanja ekonomskih zbivanja.


546