DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 32 <-- 32 --> PDF |
b.) Kao kupci vlastelinskih šuma kao i šuma akcijonarskih društava pojavljivale su se na tržištu u prvom redu imovne općine, zemljišne zajednice, a tek u manjoj mjeri seljački maloposjednicL koji bi kupili po nekoliko hektara šume. Pojavljuje se pitanje, na osnovu kojih kalkulacija i računa su imovne općine kupovale i: plaćale ogromne milijune za šume, kojih su se kapitalistički vlasnici htjeli i morali što brže riješiti!? U prvom redu treba istaknuti, da imovne općine i zemljišne zajednice po svom značaju i ekonomskoj svrsi nisu privredne ustanove u smislu modernog kapitalističkog shvaćanja; one nemaju zadaće da stiču novčane profite, već je njihova zadaća da svoje članove podmiruju sa naturalnim dobrima: ogrijevnim i građevnim drvetom i ostalim šumskim proizvodima. Finansijska sredstva te ustanove stiču samo u cilju da njima pokriju tekuće izdatke za upravu i poreze. Kod takovog stanja razumljivo je i shvatljivo, da se nije sa tolikom rigoroznošću postavljalo pitanje rentabiliteta kapitala, koji su ulagani u kup novih mladih šuma. Osim toga je značajnu ulogu igrao i način računanja vrijednosti šuma. Prihodi od šuma, koji: se očekuju u dalekoj budućnosti — nakon 100 i više godina — kapitalizovani su pomoću Faustmanove formule sa šumskim kamatnjakom, koji je iznosio 2—3%. Dok nijedan moderni kapitalistički privrednik ni ne pomišlja da eskontira mjenicu, koja dospijeva nakon 100 ili više godina, imovne općine su to sa najvećom mirnoćom i lakoćom činile. Dok nijedan privrednik neće da mjenicu eksomptira sa kamatnjakom od 2 uli 3%, imovne općine su to činile. Na taj način dobivene su kapitaliziranjem vrijednosti, koje su mnogostruko veće od onih, koje bi! dobio privatni kapitalista, kada bi kalkulirao po metodama, koje su uobičajene u današnjoj modernoj privredi. Imovne općine i zemljišne zajednice sanirale su mnoga kapitalistička preduzeća, mnoge strane aristokrate, jer su od njih kupile za teške milijune šume, koje su predstavljale pasivna preduzeća. Šumarska politika kolektivnih šumskih posjeda počinila je neoprostivu grešku, što nije pravovremeno shvatila ekonomsku situaciju onih preduzeća i starih aristokrata, koji su nudili na prodaju komplekse šuma, koji su ih prodavali zato, jer su te šume za njih značile pasivna preduzeća, već je računala vrijednost šuma prema formuli, koja je protivna i koja ignorira osnovno ekonomsko načelo o ponudi i potražnji. Cijene dobara, koja se izmjenjuju u privrednom životu, ne određuju se prema nekim ustaljenim formulama, već se određuju u slobodnom natjecanju i borbi ponude i potražnje. U današnje doba najviše se tuže na težinu tereta javnih daća kolektivni šumski posjedi: imovne općine, zemljišne zajednice, sela i općine, koje posjeduju šume, te manastiri i uopće ustanove javnopravnog karaktera. Privatni šumski veleposjed, koji je prekomjernim iskorišćavanjem šuma došao do toga, da je imao samo još mlade šume, riješio je poreski problem u znatnoj mjeri na vrlo praktičan način: prodao je šume ili ih je rasparcelirao i tako se je riješio pasivnih preduzeća. Šumarske ustanove javnopravnog karaktera nisu to mogle činiti zbog zadataka, što ih imaju, a također zbog pomanjkanja shvaćanja ekonomskih zbivanja. 546 |