DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 31 <-- 31 --> PDF |
stojine, ne odbacuju gotovo nikakove prihode u današnje doba. Sadanjit vlasnici tih mladih sastojina jesu moderni privrednici, kapitalistički preduzimači, koji su i u svojstvu posjednika šuma primjenjivali ekonomska načela mjerodavna za današnju kapitalističku privredu. Kada su stekli iskustvo, da zbog toga, što su vlasnici šuma, moraju redovito godišnje ulagati znatne svote u ime plaćanja poreza i ostalih javnih dažbina, da moraju da plaćaju upravu ii čuvanje šuma, onda su si posve prirodno postavili pitanje: što će im donijeti til kapitali, ta sredstva, koja ulažu u šumsko gospodarstvo? Oni su morali! od tekućih prihoda ostalih svojih preduzeća izdvajati znatan dio prihoda, te ih ulagati u šume. Međutim kada su postavili pitanje, kada će im šume vratiti te izdatke, koji su za njih imali značaj poslovnih investicija, morali su se uvjeriti, da će to biti! tek u dalekoj budućnosti. Ako su ispitivali rentabilitet ulaganja kapitala u mlade šume, mogli su se uvjeriti, da rentabilitet ulaganja nije nikakav, već da praktično oni gube gotovo sav novac, koji ulažu za plaćanje poreza ü ostalih javnih daća na šume kao i za troškove uprave. Da su taj novac ulagali u bilo koje preduzeće, donio bi im mnogostruko veći profit. Ovi privrednici nisu htjeli i nisu mogli prihvatiti načelo, da se šumski kapital rentira sa najviše 3% kamata, jer su oni taj kapital mogli na drugom mjestu ulagati sa ukamaćenjem i do 10%, a u nekim poslovima možda i više. Posljedica takovih spoznaja je bila, da se najednom poslije rata pojavila ogromna ponuda za prodaju velikih šumskih kompleksa. Kao prodavaoci nastupala su razna dionička društva, koja su nekada kupila od šumoposjednika (aristokrata) šume zajedno sa zemljištem. Nadalje su nastupali kao prodavaoci i razni šumski! veleposjednici, većinom stari aristokrati, koji su uspjeli da svojevremeno steknu sječne dozvole za velike šumske komplekse, a nakon što su šume u cjelosti ili većim dijelom bile eksploatisane i nisu više odbacivale prihoda, nastojali su da se riješe posjeda, koji je za njih značio samo izdatke, za koje nisu bili sigurni, da li će im se ikada povratiti. Neki od tih posjednika mladih šuma jednostavno nisu imali ni finansijskih mogućnosti da namiruju izdatke za porez i za upravu, pa su tako bili prisiljeni da se riješe svoga posjeda. Treba dakle konstatovati, da su ekonomski naobraženi i verzirani posjednici šuma, koje su bile mlade i nisu donosile prihoda, poduzeli j;ve i! sva, da se riješe tog svog pasivnog preduzeća, da ga likvidiraju. Pošto zbog propisa zakona o šumama nisu smjeli i mogli da šume iskrče, tražili su kupca, koji će kupiti šume i dalje sa njima gospodariti. Ako nisu mogli naći kupca, pokušavali su pod raznim izlikama da si ishode dozvolu za krčenje. Činjenica, da su svi posjednici mladih šuma, koji su po svojoj struci ii naobrazbi pripadali staležu modernih privrednika, poduzimali sve, da se riješe svojih šuma, može da posluži kao praktični dokaz, da je gospodarenje sa mladim šumama pasivan posao, a i najjednostvniji rentabilitetni račun dokazuje nam, da je to zaista tako. Razlog toj pasivnosti treba tražiti glavnim dijelom u okolnosti, da je posjednik mladih šuma, sa kojima gospodari po načelima neprekidnog gospodarenja, dužan da plaća znatne svote novaca u ime poreza i ostalih javnih daća, dok mu poreskii objekat donosi samo minimalne prihode od proreda ili mu pak ne donosi nikakvih prihoda. 545 |