DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 31     <-- 31 -->        PDF

stojine, ne odbacuju gotovo nikakove prihode u današnje doba. Sadanjit
vlasnici tih mladih sastojina jesu moderni privrednici, kapitalistički preduzimači,
koji su i u svojstvu posjednika šuma primjenjivali ekonomska
načela mjerodavna za današnju kapitalističku privredu. Kada su stekli
iskustvo, da zbog toga, što su vlasnici šuma, moraju redovito godišnje
ulagati znatne svote u ime plaćanja poreza i ostalih javnih dažbina, da
moraju da plaćaju upravu ii čuvanje šuma, onda su si posve prirodno postavili
pitanje: što će im donijeti til kapitali, ta sredstva, koja ulažu u
šumsko gospodarstvo? Oni su morali! od tekućih prihoda ostalih svojih
preduzeća izdvajati znatan dio prihoda, te ih ulagati u šume. Međutim
kada su postavili pitanje, kada će im šume vratiti te izdatke, koji su za
njih imali značaj poslovnih investicija, morali su se uvjeriti, da će to
biti! tek u dalekoj budućnosti. Ako su ispitivali rentabilitet ulaganja kapitala
u mlade šume, mogli su se uvjeriti, da rentabilitet ulaganja nije
nikakav, već da praktično oni gube gotovo sav novac, koji ulažu za
plaćanje poreza ü ostalih javnih daća na šume kao i za troškove uprave.
Da su taj novac ulagali u bilo koje preduzeće, donio bi im mnogostruko
veći profit. Ovi privrednici nisu htjeli i nisu mogli prihvatiti načelo, da
se šumski kapital rentira sa najviše 3% kamata, jer su oni taj kapital
mogli na drugom mjestu ulagati sa ukamaćenjem i do 10%, a u nekim
poslovima možda i više.


Posljedica takovih spoznaja je bila, da se najednom poslije rata
pojavila ogromna ponuda za prodaju velikih šumskih kompleksa. Kao
prodavaoci nastupala su razna dionička društva, koja su nekada kupila
od šumoposjednika (aristokrata) šume zajedno sa zemljištem. Nadalje su
nastupali kao prodavaoci i razni šumski! veleposjednici, većinom stari
aristokrati, koji su uspjeli da svojevremeno steknu sječne dozvole za
velike šumske komplekse, a nakon što su šume u cjelosti ili većim dijelom
bile eksploatisane i nisu više odbacivale prihoda, nastojali su da se
riješe posjeda, koji je za njih značio samo izdatke, za koje nisu bili
sigurni, da li će im se ikada povratiti. Neki od tih posjednika mladih
šuma jednostavno nisu imali ni finansijskih mogućnosti da namiruju izdatke
za porez i za upravu, pa su tako bili prisiljeni da se riješe svoga
posjeda.


Treba dakle konstatovati, da su ekonomski naobraženi i verzirani
posjednici šuma, koje su bile mlade i nisu donosile prihoda, poduzeli j;ve
i! sva, da se riješe tog svog pasivnog preduzeća, da ga likvidiraju. Pošto
zbog propisa zakona o šumama nisu smjeli i mogli da šume iskrče, tražili
su kupca, koji će kupiti šume i dalje sa njima gospodariti. Ako nisu
mogli naći kupca, pokušavali su pod raznim izlikama da si ishode dozvolu
za krčenje.


Činjenica, da su svi posjednici mladih šuma, koji su po svojoj struci
ii naobrazbi pripadali staležu modernih privrednika, poduzimali sve, da
se riješe svojih šuma, može da posluži kao praktični dokaz, da je gospodarenje
sa mladim šumama pasivan posao, a i najjednostvniji rentabilitetni
račun dokazuje nam, da je to zaista tako. Razlog toj pasivnosti
treba tražiti glavnim dijelom u okolnosti, da je posjednik mladih šuma,
sa kojima gospodari po načelima neprekidnog gospodarenja, dužan da
plaća znatne svote novaca u ime poreza i ostalih javnih daća, dok mu
poreskii objekat donosi samo minimalne prihode od proreda ili mu pak
ne donosi nikakvih prihoda.


545