DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 27     <-- 27 -->        PDF

darenja, jer je očigledno, da je baš ta razlika zadnji razlog, koji! opravdava
različit postupak kod oporezivanja šuma. Ovo razlikovanje je potrebno,
kako smo vidjeli na osnovu konkretnih primjera.


Ing. P 1 a v š i ć tumači tu razliku navodima, koje je iznio Endres
medu inim i u svojoj knjizi »Forstpolitik«. Na strani 886 (II. izdanje)
Endre s tvrdi, da kod prekidnog šumskog gospodarenja ima da se
oporezuje samo zemljišna renta, »weil hier ein Holzvorratskapital mit
eigenem Zinsertrag nicht vorhanden ist«. Dakle Endres smatra, da u
prekidnom gospodarenju ne postoji kapital drvne zalihe, pa pošto ne
postoji, ne smije ni da se oporezuje.


Mišljenja sam, da je ovo gledište Endresovo vrlo teško prihvatljivo.
Kod prekidnog šumskog gospodarenja ne postoji drvna zaliha samo u
onom slučaju, kada je šumsko zemljište golo, dakle u doba kada je stara
sastojina posječena, a nova još nije osnovana. Čim je šumsko sjeme
niklo, već imademo neku, makar minimalnu drvnu zalihu. Ova zaliha
raste uporedo sa starošću sastojine. Ako uporedujemo drvne zalihe naših
posjednika, koje smo nazvali sa A i B, to će A, koji gospodari potrajno,
imati veću drvnu zalihu tako dugo dok šume posjednika B nisu postigle
starost od po prilici pol ophodnje. Nakon toga će zaliha drvne mase u
šumi, koja se gospodari prekidnim načinom, biti trajno veća od one u
šumama, sa kojima se gospodari potrajno. Neposredno pred sječu imat
će posjednik B dvostruko toliku drvnu zalihu kao posjednik A.


Drvna zaliha u šumama posjednika B je sama po sebi odmah upotrebljivo
dobro, ali s obzirom na gospodarsku svrhu, koju si je zadao
posjednik B time. što je odredio 100 godišnju ophodnju, ta je drvna zaliha
preduslov, da se postigne neki produkcijom cilj, dakle je produkcijono
sredstvo. Kada toj drvnoj zalihi u prekidnom gospodarstvu ne
možemo poricati značaj produkcijonog sredstva; onda joj ne možemo
poricati ni karakter kapitala.


Nijedan ekonomski stručnjak, recimo organ ministarstva finansija,
ne bi mogao shvatiti, da drvna zaliha, koja ima značaj produkcijonog
sredstva, u potrajnom gospodarenju ima ujedno i značaj kapitala, koji
odbacuje kamate, koje treba oporezovati, a produkciono sredstvo u
prekidnom gospodarstvu da nema značaj kapitala, ne odbacuje kamate,
koji bi se mogli oporezivati.


Dolazimo do zaključka, da je Endre s doduše uvidio praktičnu
potrebu da se šume u prekidnom gospodarenju na neki drugi! način oporezuju
nego u slučaju, kad se s njima gospodari potrajnim načinom.
Predložio je smanjenje godišnjeg poreza za šume u prekidnom gospodarenju
u iznosu od 70—80%, ali! je i nakon toga ostalo neriješeno
pitanje, koja je ona glavna razlika, zbog koje treba primijeniti različit
postupak oporezivanja već prema načinu gospodarenja. Ako se povratimo
na naša prednja istraživanja, vidimo, da je praktična razlika u tome:


a.) što posjednik šuma, koje se gospodare u prekidnom gospodarenju,
mora plaćati porez na prihod od zemljišta bez obzira na okolnost,
što taj prihod nije ostvaren, a ne može se ni ostvariti, ako se hoće pridržavati
gospodarskog cilja.


b.) Kod prekidnog gospodarenja treba da se plaća porez na prihod
čitav vijek ranije, nego što se taj prihod ostvari. Kada si posjednik šuma,
s obzirom na ovaj veliki vremenski razmak između plaćanja poreza i


541




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 26     <-- 26 -->        PDF

100 godina ranije, nego što je ostvaren, a ako vrijednost tih podavanja
obračuna sa kamatima na kamate, onda dobije rezultat, koji mu pokazuje,
da je vrijednost tih podavanja gotovo jednaka, ako računa sa šumskim
kmatnjakom, a tri i četvrt puta veća od ostvarenog čistog prihoda,
ako računa sa kamatnjakom, koji u općoj privredi važi kao minimalni t. j .
sa 5%:


Osim toga posjednik B ne može da ta podavanja vrši od prihoda,
koje mu odbacuje poreski objekat, već mora u tu svrhu ulagati prihode,
koje crpi! od neke druge svoje privredne djelatnosti ili od nekog drugog
svog kapitala. Na osnovi toga posjednik B ima razloga da tvrdi, da ga
porez na šume u ekonomskom pogledu upropašćuje.


Međutim je taj porez na šume određen prema onim istim načelima,
prema kojima je određen za posjednika A, a za ovog smo utvrdili da
nema razloga da se tuži na pretjerano opterećenje zemljišta sa državnim
porezom.


Na taj način konačno smo došli do problema: Da li je potrebno da
poreski zakon za prekidno šumsko gospodarenje predvidi neki drugi
postupak i1 neku drugu ljestvicu opterećenja i razrezivanja poreza, nego
za slučaj da se radi o oporezivanju šuma, u kojima se gospodari potrajnim
načinom. U uvodu smo istakli, da se šumarski stručnjaci nisu
složili u svojim pogledima na to pitanje.


Ing. P 1 a v š i ć, na osnovu Endresovog teorema, zastupao je mišljenje,
da kod prekidnog gospodarenja godišnji iznos poreza treba da iznosi
samo 20—30% one svote, koju treba da plaća posjednik šume, koji gospodari
potrajnim načinom, koji svake godine ubire plodove od šuma.
Ing. P e r u š i ć zastupao je mišljenje, da ne postoje nikakvi razlozi takovom
diferenciranju poreza s obzirom na okolnost, da li se radi o
prekidnom ili potrajnom šumskom gospodarenju.


U ovom spornom pitanju mi smo došli do zaključka, da je ekonomska
situacija posjednika, koji gospodari prekidnim načinom, posve
drugačija, nerazmjerno teža od situacije posjednika, koji gospodari potrajnim
načinom. Prema tome u načelu mi prihvaćamo stanovište, kako
je iznio Ing. Plavšić, i smatramo da gledište Ing. Perušića nije ispravno,
jer ignorira ekonomsku situaciju ovih dvaju gospodarskih subjekata. Posjedniku
šume bilo bi mnogo pomoženo, kada bi se porez smanjio za
dvije trećine u onim slučajevima, gdje se gospodarstvo vodi prekidnim
gospodarenjem.


Međutim pojavljuje se pitanje, da li bi se ovom olakšicom mogli
služiti oni posjednici šuma, koji su u smislu paragrafa 56 zakona o šumama
dužni da vode strogo godišnje gospodarenje, a to su najvažnija
kategorija nedržavnih šumskih posjeda u većini banovina. Ako bi oni
dokazali, da u stvari gospodare prekidnim načinom, što im zaista ne bi
bilo teško dokazati, došli bi u sukob sa zakonom o šumama; ako bi se
pak branili od optužaba na osnovu zakona o šumama, morali bi žrtvovati
olakšice na osnovu zakona o porezima. Nastupila bi neka pravna i
administrativna anomalija, koju bi se teško dalo ukloniti, osim predviđanjem
čitavog niza iznimnih slučajeva u dotičnim zakonima. Na taj bi
se pak način načinila prava zbrka u samim zakonima.


Da dođemo do nekih konkretnih zaključaka, potrebno je da ustauovimo,
u čemu je zapravo razlika između potrajnog i prekidnog gospo


540




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 29     <-- 29 -->        PDF

donosi godišnje 180 Din čistog prihoda. Prema tome posjednik je dužan da
od svakog ha plaća godišnje 18 Din, a za 100 ha: 18 X 100= 1.800 Din.


Ovaj računski postupak je pogrešan. Nije istina, da je svaki ha
šume donio posjedniku 180 Din čistog prihoda, već je istina, da je samo
1 ha donio posjedniku 18.000 Din, a ostalih 99 ha nije donijelo nikakvog
prihoda.


Posjednik A nema razloga, da se buni protiv poreske fikcije o tome,
da svaki ha donosi po 180 Din godišnjeg prihoda, jer on je stvarno dobio


18.000 Din prihoda pa može da plati 10% u ime poreza. Ova poreska
fikcija, poreska metoda izračunavanja godišnjeg iznosa poreza ni u koliko
ne uzrokuje ozbiljne neprilike posjednicima šuma, koji gospodare
potrajnim načinom. Međutim posve druge su posljedice ove fikcije kod
posjednika šuma, sa kojima se gospodari u prekidnom gospodarenju.
Posjednik B na isti način kao i A mora svake godine platiti 1.800
Din osnovne zemljarine. Državni fiskus pretpostavlja, da mu svaki ha
šume svake godine donosi 180 Din čistog prihoda, dakle čitava šuma od
100 ha da mu donosi godišnji čisti prihod od 18.000 Din. Na taj prihod
mora plaćati porez od 1.800 Din. Ove poreske fikcije u ovom slučaju
uzrokuju upravo sudbonosne ekonomske posljedice. Šume posjednika A
doduše svake godine produciraju nove vrijednosti u poprečnom iznosu
od 18.000 Din, ali ovaj prirast vrijednosti nije prihod posjednika šuma
u ekonomskom smislu. On mora da plaća porez na prihod, koji ne može
ostvariti, mora ga plaćati zbog toga, jer kod poreskog računovodstva
vladaju fikcije o godišnjem pritjecanju prihoda u šumarstvu, makar se
gospodarilo prekidnim načinom.


Na osnovu prednjih razmatranja dolazimo do ovih prethodnih zaključaka:


Naš poreski sistem obračunava prihode od šuma na način, koji
nije u skladu sa zakonima šumske produkcije. Šumsko tlo odbacuje plodove
u dugačkim periodama, u dugačkim ophodnjama, koje znaju biti i
mnogo veće od jednog vijeka. Posjednik šuma može vući trajne prihode
od šuma samo u onom slučaju, kada su šume međusobno tako poredane
u pogledu sječne zrelosti, da svake godine jedna sastojina može da dođe
do sječe, te se faktično i posiječe. Dakle samo u slučaju ako šume jednog
posjednika čine gospodarsku jedinicu sa bar približno normalnim poređajem
dobnih razreda, može šuma da odbacuje trajne prihode u novcu
i naturi. Tamo gdje takav poredaj ne postoji, šumoposjednik mora kroz
dugi niz godina čekati, dok ubere plod od svojih šuma i da prema tome
ima neki prihod, od kojeg može platiti poreze i ostale javne dažbine.
Ako su šume pojedinih posjednika uređene na potrajno gospodarenje,
to posjednici mogu bez većih poteškoća udovoljavati svojim poreskim
obavezama.


Kada se mi bavimo problemom oporezivanja naši h šuma, onda
nije pitanje, da li je naš poreski sistem u tehničkom pogledu dobar ili
ne, već se pita: Da li naš poreski sistem odgovara stanju naših
šuma i naših posjednika šuma?


Da možemo odgovoriti na ovo pitanje, koje je glavna zadaća ove
rasprave, moramo si u kratkim crtama predočiti stanje naših posjednika
šuma prema pojedinim1 kategorijama vlasništva.


543




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 25     <-- 25 -->        PDF

Ako posjednik B kroz 100 godina ulaže godišnje po 2.880 din, to ove
uplate predstavljaju konačnu rentu, čiju vrijednost na kraju perioda prema
formuli:


K = 2.880 [
AAO ´ = 2880 X 607-28


izračunavano sa
K = 1,748.746.40 Din


Vrijednost uplata državnih poreza na kraju perioda, u doba kada će se
realizovati prihod od šume, sa kamatima na kamate iznosi dakle zamašnu
svotu od 1,748.746,40 Din. Vrijednost, odnosno čisti prihod od šume u
isto vrijeme iznosit će svotu od 1,800.000 Din. Ako uporedimo ove dvije
svote, onda vidimo, da je posjednik B u ime 16% poreza na prihod od
zemljišta izvršilo uplate, koje iznose 96% od prihoda, koji će realizirati
od šume.


Međutim ako posjednik šume ne bi htio da prizna opravdanost šumskog
kamatnjaka u iznosu od 3%, te bi htio da računa sa kamatnjakom
od 5%, jer on kao privrednik ima posvuda mogućnost da poluči takovo
ukamaćivanje kapitala, onda bi konačna vrijednost rente od 2.880 Din
godišnje sa kamatima na kamate i uz kamatnjak od 5% iznosila 5,877.216
Din ili 326% od čistog prihoda, koji će se ostvariti.


Dakle samo u ime državnih poreza posjednik B plaćati! će tri i četvrt
puta više nego što iznosi čisti prihod.


Ovom računu moglo bi se prigovoriti, da će vrijednost čistog prihoda
nakon 100 godina, koji smo izračunali na osnovu današnjih cijena,
biti mnogo veći, jer vrijednost drva sa vremenom raste. Vrijednost šume
raste osim sa postotkom mase i kvaliteta još i sa postotkom poskupljenja
(Teuerungszuwachs). Međutim tome prigovoru nasuprot moramo
istaknuti, da će sa poskupljenjem drva ići donekle uporedo i visina katastarskog
čistog prihoda, koji je osnovica oporezivanja šuma. Vidimo,
da države, koje imaju zastarjeli katastar, ne računaju sa 10% poreza od
katastarskog čistog prihoda, već uzimaju znatno veći postotak. Republika
Austrija uzimala je od katastarskog čistog prihoda, kako je iskazan
u starom katastru, oko 80% (osamdeset) u ime poreza na prihod od
zemljišta.


Nakon toga treba da suprotstavimo posjednike šuma A i B, pa da
uporedimo njihovu ekonomsku situaciju u pogledu plaćanja državnog
osnovnog poreza na prihod od zemljišta.


Posjednik A, koji gospodari potrajnim načinom, plaća godišnje u
ime poreza 16% od prihoda, koje je realizirao. Za njega ne postoji pitanje,
otkuda će namiriti svote za porez, jer je posve prirodno, da će ih uzeti
od prihoda, koje mu odbacuje šuma. Kao privatni gospodarski subjekt,
koji se rukovodi samo sa svojim privatnim interesima, vodit će svoju
politiku u cilju, da postotak poreza bude što manji, i ako ne može sa
nekim opravdanjem tvrditi, da ga državni porez upropašćuje.


Posjednik B, koji vodi prekidno gospodarenje, u godini realizovanja
svoga prihoda platit će neki sasma minimalni postotak prihoda u ime
poreskih dažbina. No na drugoj strani taj će posjednik kroz dugi niz godina
plaćati porez na prihod od šuma, kojega faktično ne može realizovati,
koji nije likvidan. Porez na prihod od zemljišta počet će plaćati


539




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 24     <-- 24 -->        PDF

Da udovolji svojoj poreskoj dužnosti1, posjednik mora da te izdatke
namiri iz nekih drugih svojih prihoda, od prihoda koji ne izviru iz šume,
na koju plaća porez; ako pak takovih prihoda nema, mora se zadužiti.


Prema tome moramo istaknuti vanredno važnu ekonomsku činjenicu,
da šuma, sa kojom se gospodari prekidnim načinom, kroz dugi niz
godina ne može da podmiri svojim prihodima ni najmanje izdatke za
upravu i poreze, a tek nakon dugog niza godina ostvari se prihod, koji
je u apsolutnom iznosu višekratnik od onog prihoda, što ga godišnje
odbacuje šuma kod potrajnog gospodarenja. Prema tome imaju ekonomsku
kvalifikaciju, da se bave šumskom privredom na bazi! prekidnog šumskog
gospodarenja samo oni gospodarski subjekti, koji imaju znatne prihode
iz nekih drugih privrednih djelatnosti.


Na ovom mjestu htio bih skrenuti pažnju na jednu okolnost, koja
se često spominje u našim šumarsko-političkim raspravama: Kaže se,
da šume u savskoj ravnici nemaju ekonomskog opravdanja,Jer bi se te
površine mogle bolje iskoristiti u poljoprivredne svrhe.. Šumarstvom
neka se bave siromašni krajevi Like i Bosne, gdje zemljište ii onako nije
podesno za poljoprivredu. Ova su opažanja u načelu ispravna, ali imaju
jednu manu, da omalovažuju ekonomske činjenice, da šume može da
gaji samo kapitalno jaki! gospodarski subjekt, a ako nema sredstava,
neće šume moći uzgajati. Danas je velika većina naših šuma u tako zvanim
pasivnim krajevima vrlo mlada, dakle trebat će dugi niz godina, dok
će te šume odbacivati prihode. Ako dakle na osnovu površnih kalkulacija
likvidiramo šume u bogatim krajevima Posavine, a na drugoj strani
pasivni krajevi iz vlastitih sredstava ne mogu uzgajati! šume, to ćemo
uopće ostati bez šuma. Imat ćemo plodne obrađene ravnice na jednoj
strani, a na drugoj strani golijeti i krševe, te bujična područja u bregovitim
krajevima. Takovu sliku daju već danas mnoga područja u moravskoj
i vardarskoj banovini.


Nakon ove disgresije nastavimo sa našim razmatranjem glavne
teme. Kazali smo, da se šumskom privredom, uzgojem mladih šuma u
prekidnom načinu gospodarenja mogu baviti samo kapitalno jaki posjednici
šuma, koji iz drugih nekih privrednih djelatnosti vuku prihode, te ih
ulažu u šumarstvo; u prvom redu su to razne javne dažbine, koje moraju
podmirivati, a osim toga i troškovi uprave i čuvanja šuma.


Međutim nije dovoljno, da neki! posjednik ima materijalnu mogućnost
da se bavi šumskim gospodarenjem, već isti mora imati! i volju da
to čini. Ako pretpostavimo normalni gospodarski subjekt, to moramo ii
pretpostaviti, da će isti! voditi računa o koristima, koje će mu donijeti
žrtve, koje podnosi time, što snaša troškove uzgoja mladih šuma do dobi,
kad iste postaju zrele za sječu.


Posjednik B čekat će 100 godina, da mu stigne prihod od šume,
koji će moći realizovati. Kroz tih 100 godina morat će svake godine
ulagati samo za državne poreze po 2,880 Din. Da je taj novac ulagao u
najsigurniji novčani zavod, n. pr. u Poštansku štedionicu, isti bi mu se
ukamaćivao bar sa 4%. No mi! ćemo učiniti! koncesiju teoremu Endresa,
koji je postavio načelo, da onaj, koji se bavi šumskom privredom, već
unaprijed ne smije računati sa većim ukamaćenjem kapitala od 3%. Kamatnjak
od 3% Je specifički šumsku kamatnjak.


538




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 23     <-- 23 -->        PDF

Nakon toga promatrat ćemo posjednika B. I ovaj posjeduje 100 ha
šume istog boniteta, kao što ju ima i posjednik A, a također se na njegovom
šumskom zemljištu nalazi ista vrsta drveća. I on siječe šumu u
ophodnji od 100. Dakle će i on dobiti po ha čisti prihod od 18.000 Din.
Katastarski čisti prihod po ha i kod njega iznosi 180 Din, pa će premđ
tome i posjednik B plaćati! u ime osnovne i dopunske državne zemljarine
iznos od 1800 + 1080 = 2.880 Din.


Međutim posjednik B ne vodi potrajno šumsko gospodarenje, već
gospodari prekidno. U doba promatranja sve šumske površine su pošumljene,
a sve sastojine stare su 1 godinu. Pošto B gospodari u prekidnom
gospodarenju, a šume još nisu zrele, to B ne dobija od šume nikakovih
prihoda.


Radi ujednostavljenja situacije pretpostavljamo, da ni! posjednik A
kao ni B ne prima od proreda nikakovih prihoda. Ova teoretska pretpostavka
nije u suprotnosti sa ekonomskom praksom, jer je poznato, da
velika većina naših šuma ne može da se redovito proređuje, jer nema
mogućnosti da se taj materijal unovči, pa bi troškove provađanja prorede
bili veći! od utrška za dobiveni materijal. Pa i! naš poreski zakon
ne sadrži nikakovih odredaba u pogledu prihoda od proreda, znači: ne
računa sa tim prihodima.


Suprotstavimo sada ekonomsku situaciju ovih dvaju posjednika
šuma A i B. Imaju šume jednakog boniteta, iste vrsti drva, gospodare u
istoj ophodnji ii plaćaju jednaki godišnji iznos državnih poreza. Jedina
je dakle razlika između njih ta, što A gospodari potrajnim načinom, a
B prekidnim načinom. Dok A svake godine posiječe po 1 ha šume, kojil mu
odbacuje čisti prihod od 18.000 Din, to B kroz 100 godina ne siječe ništa,
a nakon toga posiječe čitavu površinu od 100 ha, pa dobija od te sječe
čisti! prihod od 18.000 X 100 = 1,800.000 Din. U godini, kada mu taj prihod
stigne, neće plaćati nikakav veći porez nego i dotle, jer kod nas
posjednici šuma plaćaju samo neposredni porez na prihod od zemljišta.
Dakle će B i u toj godini, kada će primiti čisti prihod od 1,800.000 Din,
plaćati porez u iznosu od samo 2.880 Din. ili samo 0,16%! od ostvarenog
prhoda. Ovo je neke vrste ekonomska prednost posjednika B spram
posjednika A, za kojeg smo izračunali, da mora svake godine plaćati
16% od ostvarenih prihoda u ime državnih poreza.


Toj prednosti posjednika B stoji na drugoj strani jedna okolnost,
koja je sa ekonomskog stanovišta veoma važna. Istina je, da će posjednik
B, kada bude šuma zrela za sječu, plaćati samo 0,16% od prihoda
u ime državnih poreza, ali će zato morati on da plaća 100 godina porez,
a da mu šuma ne odbacuje nikakvog prihoda. Sto godina je dugačak
vijek, ako ga mjerimo i uporedimo sa dužinom ljudskog života. Predvidno
će se izmijeniti tri ljudske generacije na posjedu te šume, sve te
tri generacije, — ako dobu jedne generacije računamo sa 33 godine —
plaćati će poreze, a onda će doći četvrta generacija, koja nije ništa uložila
u tu šumu, i pokupit će plodove truda iz žrtava svojih predaka.


Posjednik mlade šume mora plaćati porez na prihod od zemljišta,
makar mu takav prihod stvarno ne pritiče. Istina je, da šuma prirašćuje,
svake se godine uveća drvna masa za neki! iznos kubnih metara, ali tu
drvnu masu posjednik šume ne može separirati od zemljišta, na kojem je
nastala, već mora čekati da se dovrši produkcijoni! proces, a to će biti
tek nakon 100 godina, ako je šuma sada 1 godinu stara.


537




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Šume kolektivnih šumskih posjeda u prošlosti su bile u prevelikoj
mjeri opterećene podavanjima u naturi, sjeklo se skoro posvuda više
nego što je šuma prirašćivala. Prirodna posljedica takovog gospodarenja
jeste, da se omjer dobnih razreda sve više mijenja u pravcu, da ti posjedi
imaju relativno sve više mladih šuma, koje u sadanje doba ne donose
nikakove ili samo minimalne prinose u naturi, a isto tako . još
manje1 prihoda u novcu. Ovaj nerazmjer kod imovnih općina i zemljišnih
zajednica još se pogoršao spomenutim kupovanjem većih kompleksa
šuma.


Sve je manji dio šuma zrelih za sječu, koji bi donosio prihod u naturi
i u novcu. Te male površine stvarno snose sve troškove uprave i
javnih daća.


Javne daće na šume plaćaju se na osnovi katastarskog čistog prihoda
od cjelokupnog zemljišta dotičnog šumskog posjeda. Međutim radi
poremećenja poretka dobnih razreda veći! dio tih površina u sadanje
doba ne donosi nikakovih prihoda, a ipak država i samoupravna tijela
utjeruju podavanja, na koja imaju prava.


Šumsko gospodarstvo kod kolektivnih i javnopravnih posjednika
šuma nekada je bilo prilično potrajno, ali se postepeno sve više približuje
tipu prekidnog gospodarenja sa šumama. Na taj način kod tih posjednika
šuma u sve većoj mjeri dolazi do izražaja i važnosti problem, koji
je karakterističan za prekidno šumsko gospodarenje: problem, otkuda
namirivati poreze i upravne troškove do vremena, kada će dospjeti
glavni prihod.


Iz svagdanje prakse vidimo, da se taj problem privremeno rješava
na taj način, da se sijeku šume, koje još nisu zrele za sječu. Sijeku se šume,
koje su još premlade, koje na jedinici površine imaju relativno malenu
drvnu masu i malenu vrijednost. Da se dobije potrebna svota novaca,
treba sjeći sve veće površine, omjer dobnih razreda sve se više kvari,
u sve većoj mjeri se šumsko gospodarstvo približava tipu prekidnog
šumskog gospodarenja, pa zato dosljedno problem pribavljanja sredstava
za poreze i upravu postaje sve kritičniji.


Sve češće se dešavaju slučajevi, da zemljišne zajednice traže dozvolu
za sječu većih površina mlađih sastojina. Šumarski nadzorni organi
protive se tome, ne odobravaju sječe, ali se zemljišne zajednice u
takovim slučajevima žale na višu vlast, te dolaze sa argumentom: moramo
šume sjeći, jer inače ne možemo platiti porez i ostale javne dažbine,
koje sa zaostacima, zateznim kamatima ii ovršnim troškovima rastu do
relativno ogromnih iznosa. Više šumarske vlasti, pošto nemaju mogućnosti
da zaustave zastrašujuću progresiju poreskih dugova, u mnogim
slučajevima moraju da uvaže ove argumente, dozvole sječu, i ako je
svakome jasno, da takav razvoj stvaril vodi upravo do uništenja šumske
privrede javnopravnih korporacija i javnopravnih juridičkih lica, koja
su posjednici šuma.


Kada su zemljišne zajednice došle do toga da imaju samo još mlade
branjevine, koje ne odbacuju nikakovih prihoda, nemaju otkuda da plaćaju
ni čuvara šuma, nemaju otkuda da plaćaju javne dažbine, onda se
prirodno i kod njih pojavi tendencija da likvidiraju nerentabilni posjed,
koji im donosi samo terete; one traže, da se zemljišne zajednice ili
imovne općine podijele na individualno vlasništvo.


547




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 22     <-- 22 -->        PDF

U njemačkoj ekonomskoj literaturi nastala je posebna teorija zemljišne
rente, koja tu pojavu prikazuje kao rezultat udaljenosti nekog zemljišta
od tržišta.


Poznat je i ekonomski teorem o padajućoj zemljinšoj renti, prema
kojoj teoriji zemljišna renta ne raste u onoj mjeri, u kojoj se ulažu sredstva
za povećanje prihoda od zemljišta.


Endres razumijeva pod zemljišnom rentom godišnje kamate od kapitala,
koji predstavlja prihodnu vrijednost zemljišta: zemljišna renta
= Bu Oop.


Iz ovih nekoliko primjera vidi se, da zemljišna renta kao pojam
teoretske nacijonalne ekonomije nije neki posvema određen pojam, već
gotovo svaki autor pod tim pojmom razumijeva nešto drugo. Jasno je
stoga, da pojam, koji je u naučnom pogledu sporan, ne može da posluži
kao osnovica za razrezivanje poreza, ako nije ustaljen u samom ekonomskom
životu neke države. Francusku n. pr. ni najmanje ne smeta,
što se u ekonomskoj literaturi vodi borba oko pojma i! postanka zemljišne
rente, kada u toj državi svaki pretsjednik seoske općine ima sasma određeni
pojam i shvaćanje o toj pojavi.


Iz gornjih razmatranja možemo zaključiti, da i mi moramo za sebe
riješiti pitanje, koja je najbolja osnovica za razrezivanje poreza na zemljište
s obzirom na konkretne prilike u našoj državi.


Da uđemo u samu jezgru našeg problema oporezivanja šuma, potrebno
je da se poslužimo praktičnim primjerom, iz kojeg ćemo moći
deducirati potrebne zaključke. Uzmimo primjer, kojim se je služio Ing.
Plavši ć u svojoj raspravi (Šum. L. 1937, str. 448\


Imamo dva posjednika šuma, od kojih svaki posjeduje po 100 ha
šume na zemljištu jednakog boniteta i iste vrste drveća.


Posjednik A gospodari strogo godišnje potrajno. Šuma se nalazi u
normalnom stanju u smislu nauke o uređivanju šuma. Ophodnja je 100
godina. Vlasnik šume posiječe svake godine 1 ha šume i od toga crpi
godišnji čisti prihod ili šumsku rentu od 18.000 Din.


U smislu našeg poreskog zakona katastarski čisti prihod u ovom
slučaju iznosi 18.000 : 100 = 180 Din. Osnovni državni porez zemljarina
iznosi 10% katastarskog čistog prihoda dakle 180X0,10=18 Din za
svaki ha površine šuma. Pošto on posjeduje 100 ha šume, treba da plaća
100 X 18=1.800 Din godišnje u ime neposrednog osnovnog poreza na
prihod od zemljišta.


Suma katastarskih čistih prihoda za čitav posjed jeste 180 X 100 =
= 18.000 Din. U smislu § 16 tačka 2 zakona o neposrednim porezima
plaća se na godišnjij katastarski čisti prihod od 18.000 Din uz pretpostavku,
da se sav posjed nalazi na teritoriji jedne te iste poreske uprave,
dopunski porez u iznosu od 6% katastarskog čistog prihoda. Dakle


18.000 X 0,06 =
1.080 Din.
U ime osnovne i dopunske zemljarine dužan je da plaća godišnje
1.800+ 1.080 = 2.880 Din.
Pošto godišnje dobiva od svoje šume čisti prihod od 18.000 Din, to
od ovog realizovanog čistog prihoda mora odbiti! još 2.880 Din ili 16% u
ime državnih neposrednih poreza.
Posjedniku A na taj način smanjuje se čisti prihod od šume, ali oa
ima otkuda da odbije troškove za porez.


536




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 35     <-- 35 -->        PDF

se nalaze u krizi. Poslije rata sve se češće dešavalo, da su sjekli više
nego što šuma prirašćuje, pa su najednom imali gotovo same sastojine,
koje nisu zrele za sječu. Porez za takav šumski posjed već je veoma
znatan, ali posjednik nilje imao otkuda da ga namiri. Odlagao je plaćanja,
dolazili su zatezni kamati, ovrhe i konačno prisilne prodaje.. Ovi posjedi
nalaze se većinom na državnoj i narodnoj granici, pa se opaža, da tuđi
elementi sistematski kupuju ovakove propale »gozdne kmetije«. I u
ovom slučaju kriza je nastupila najviše zbog toga, jer se od porezovnika
traži da plati porez na prihod od zemljišta, koji se faktično ne može
realizovati.


d) Najteže posljedice neracijonalnog šumskog gospodarenja opažamo
u južnim dijelovima naše države. Nedržavni šumski posjed većinom
je u rukama kolektivnih javnopravnih tijela: sela, općina i raznih
vjerskih ustanova, većinom manastira. U gotovo svim tim šumama
sjeklo se previše, šumsko gospodarenje nije bilo potrajno, već izrazito
prekidno sa golim sječama u niskom uzgoju. Mlade šume naravno nisu
mogle donašati neki spomena vrijedni prihod, a narod je ipak htio da od
tih zemljišta vuče neku korist. Tu korist realizovao je pašom sitne stoke:
ovaca i koza. Šume kao takove nestaju brzim tempom. Na njihovom
mjestu pojavljuje se, već prema geološkoj strukturi tla, ili goli krš ili
se pak u zastrašujućem omjeru pojavljuju bujice.


Državni fiskus tražio je porez na prihod od šuma u doba, kada se
takav prihod nije mogao realizovati, narod je htio da te izdatke kako
tako regresira, sitno stočarstvo postalo je glavna grana narodne privrede.
U tim krajevima šumarstvo danas više nema značaj privredne
grane, već je uzgoj šuma najpotrebniji s razloga obrane kulture tla, jer
ako neće biti šuma, bit će golijeti ili bujice,


D) Konačni zaključci u pogledu našeg sistema oporezivanja šuma
sia državnim porezom


Naš poreski zakon principijelno ne razlikuje šumarstvo od poljoprivrede,
već smatra, da je šumarstvo samo jedna vrst poljoprivrednog
iskorišćavanja zemljišta. Zbog takovog identificiranja pretpostavlja se
implicate, da i u šumarstvu plodovi privrednog rada dozrijevaju svake
godine, pa se prema tome može svake godine uzeti jedan dio plodova u
cilju podmirivanja državnih i uopće javnih potreba.


Poreska pretpostavka, kako smo ju gore iznijeli, iz temelja je pogrešna,
u opreci je sa biološkim zakonom produkcije drva. Ako na konkretnoj
parceli zasadimo drvo, osnujemo šumu, to će na toj površini
narasti drvo sposobno za gospodarsko iskorišćenje tek nakon dugog niza
godina, kod nekih vrsta drveća, n. pr. hrasta, potrebno je znatno više od
100 godina da dozriije plod — u ekonomskom smislu — koji smo tražili,
kada smo stavili žir u zemlju. Kada sijemo pšenicu, proći će samo nekoliko
mjeseci, pa da priroda stvori plod, koji tražimo, a kod šume traju
dugi deceniji, da do toga dođe.


Svako pojedino zemljište, koje je pod šumom, dugi niz godina ne
daje nikakovih prihoda, već se rezultati vegetacijskog djelovanja prirode
postepeno kupe i sabiru, da se nakon dugog vremena može ubrati
ekonomski plod, koji je rezultat rastenja drva kroz čitavo to vrijeme.
Kada dakle promatramo pojedine parcele, na kojima se nalazi šuma, onda


549




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 21     <-- 21 -->        PDF

reske vlasti. Ovo povjerenstvo ima zadaću da po načelu analogije odredi
zakupninu, koja bi se mogla polučiti, kada bi se takovo zemljište izdalo
u zakup. Tek u sasma iznimnim slučajevima, kada se nikako ne
može posrednim uporedivanjem odrediti zakupna cijena pojedinih zemljišta,
onda se pristupa izravnom računskom određivanju te cijene, time
da se ocijeni prihodna sposobnost tog zemljišta, odbiju se troškovi obradbe
itd. Međutim i ovakovim načinom ustanovljena zakupna cijena zemljišta
nije identična sa našim pojmom katastarskog čistog prihoda, jer zakupna
cijena uvijek mora da je manja od katastarskog čistog prihoda. Zakupnik,
koji plaća zakupninu, mora i nakon toga od svog rada izvući toliku korist,
da mu se uzimanje u zakup isplati. Porez, na zemljište plaća vlasnik


istog, a zakupnik je oporezovan porezom na dohodak.


Smatrao sam potrebnim, da se osvrnem na ove prilike u nekim
evropskim zemljama, jer se u ekonomskoj literaturi još i danas vodi polemika
o tome, da li se porez na zemljište ima razrezivati na osnovu zemljišne
rente ili pak na osnovu katastarskog čistog prihoda. Tako i E n dre
s zastupa mišljenje, da šume, koje se gospodare u prekidnom gospodarenju,
treba oporezovati na bazi zemljišne rente, a one šume, u
kojima se gospodari potrajnim načinom, da treba oporezovati na bazi
čistih godišnjih prihoda, dakle na bazi šumske rente. Pod šumskom rentom
Endres razumijeva sumu od zemljišne rente plus kamata od kapitala,
što ga predstavlja drvna zaliha.


Naše je mišljenje, da se izbor poreske osnovice ne može odrediti


na osnovu nekih teoretskih spekulacija. Taj izbor u najvećoj je mjeri ovi


san o konkretnim prilikama u pojedinim državama. U Engleskoj i Fran


cuskoj gdje je zakupna cijena zemljišta općenito uzevši poznata i tačno


određena veličina, najpraktičnije je da se oporezivanje zemljišta vrši na


toj osnovici. Međutim, kada bismo mi htjeli da oponašamo napredne na


rode i kada bismo i kod nas zakonskim odredbama normirali takovu po


resku osnovicu, izazvali bismo time neku neopisivu administrativnu


zbrku, jer nitko ne bi mogao znati, šta je zapravo zakupna cijena zem


ljišta, jer kod nas zakupnički sistem nije uobičajen.


Zemljišna renta je u praktičnom gospodarstvu Francuske i Engle


ske posve određen pojam. Međutim ako bismo taj pojam htjeli odrediti


na osnovu teoretske ekonomske nauke, naišli bismo na neočekivane za


preke. U ekonomskoj literaturi pojam zemljišne rente po prvi puta su


srećemo u radovima ekonomske škole fiziokrata. Kako je poznato, ova


ekonomska škola pojavila se u Francuskoj kao reakcija na ekonomski


sistem merkantilizma. Zemljišna renta bila je već tada u Francuskoj prak


tični ekonomski pojam, čije značenje nije bilo dvoumno, dokgod taj pojam


nisu prihvatili i počeli obrađivati ekonomski teoretičari. Fiziokrati su


naime na osnovu pojave zemljišne rente nastojali dokazati, da samo po


ljoprivreda stvara nove vrijednosti, a svi ostali staleži troše plodove,


koje su stvorili zemljoradnici.


Temu zemljišne rente od fiziokrata preuzeo je Riccardo, koji je


stvorio poznatu svoju teoriju o zemljišnoj renti. Prema Riccardu je


zemljišna renta diferencija prihodnih sposobnosti najboljeg i najlošijeg


zemljišta, koje se obrađuje na području neke ekonomske cjeline.


Protiv Riccardove teorije digli su se mnogu ekonomski teoretičari,


među inima i američki nacijonalni ekonom Carey, koji je postavio svoju


protuteoriju.


535




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 20     <-- 20 -->        PDF

obično zbog toga naziva »zemljišnom rentom«, za razliku od renta, koje


mu pritječu od novčanih kapitala ili dionica industrijskih preduzeća.


Zemljišna renta u tom praktičnom gospodarskom smislu je posve odre


đen pojam, a u krajevima, gdje je uobičajen zakupnički sistem, poznata


je i poprečna veličina te rente za jedinicu površine razniih zemljišta.


Zakupnički sistem je izravni nasljednik feudalizma, koji je u sred


njem vijeku vladao u čitavoj Evropi. Feudalizam je u nekim krajevima


Evrope zadržao svoj prvobitni oblik sve do polovice 19. stoljeća, kada


je likvidiran zakonima o oslobođenju kmetova, kojim je zakonima pred


viđena i agrarna reforma i segregacija, te je poljoprivredno, a i šumsko


zemljište dospjelo u ruke zemljoradnika, koju su već i dotle obrađivali


to zemljište. Tako je u srednjoj Evropi, a prije svega na području bivše


Austro-Ugarske, nastao brojno jaki stalež seljačkih maloposjednika, koji


su svaki za sebe obrađivali svoje vlastito zemljište. Uzimanje u zakup


tuđeg zemljišta samo se iznimno dešava i nema neke opće ekonomske


važnosti. Zemljišna renta je u tim krajevima pojam, kojem je značenje


poznato samo iz knjiga.


Tome nasuprot se je feudalizam u Engleskoj, Francuskoj i Italiji već
odavna evolucijonirao i razvio u zakupnički sistem. Feudalna vlastela su
ostala vlasnicima ogromnih kompleksa zemljišta, ali njihovi kmetovi su
postali slobodni građani. Nisu više potpadali pod oblast zemaljske gospode,
koja su nekada imala pravo sudovanja nad njima, nisu više trebali
da besplatno obrađuju vlastelinsku zemljište, a niti su bili dužni da
daju desetinu od priroda, koji su dobili od zemljišta, koje je predstavljalo
njihov stalni posjed, ako i ne vlasništvo. Ekonomski problem obrađivanja
ogromnih vlastelinskih zemljišta riješen je na bazi slobodne pogodbe.
Vlastelin, u mjesto da se muči sa svojim kmetovima i da od njih ubire
desetine i ostala podavanja, sklopio je sa bivšim kmetom pogodbu o
iznosu godišnje zakupnine, uz koju je zemljoradniku ustupio zemljište
radi iskorišćavanja. Na taj način zadovoljne su bile obe stranke, a okolnost
da se je taj sistem održao i danas u najnaprednijim evropskim državama,
kao što su Engleska i Francuska, svjedoči nam, da taj sistem ima
značajnih nekih prednosti, koje nama nisu poznate. Karakteristično je,
da u tim naprednim evropskim državama nisu smatrali potrebnim da
provedu agrarnu reformu u cilju da zemlja dođe u ruke onog, koji ju
obraduje. Razumljivo je, da u tim zemljama nije toliko važna karakteristika
pojedinog zemljišta cijena, uz koju se to zemljište može prodati,
koliko je važna karakteristika ona cijena, uz koju se to zemljište može
izdati u zakup.


Na isti način, kako mi znamo, koja je prodajna cijena svakog zemljišta,
tako u Francuskoj ili Engleskoj mora da znadu cijenu, uz koju se
može zemljište izdati u zakup, znadu dakle zemljišnu rentu, koju odbacuje
pojedino zemljište.


Nije stoga za čudo, što je u francuskom poreskom zakonodavstvu
uzeta kao osnovica za oporezivanje prihoda od zemljišta baš ova zemljišna
renta. U Francuskoj se porez ne plaća na osnovu katastarskog čistog
prihoda, katastar zemljišta služi samo u svrhu evidentiranja pojedinih
parcela i u cilju, da se zna situacija tih parcela. Veličina zemljišne
rente određuje se u prvom redu iz akata, to jest iz zakupnih pogodaba.
U slučaju da takovih pogodaba nema, onda određuje zemljišnu rentu
pojedinih parcela općinski načelnik sa odbornicima i predstavnikom po


534




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 19     <-- 19 -->        PDF

neznatne prihode. Međutim ekonomska efikasnost tih mjera u najvećoj je
mjeri ovisna o načinu postupka oko postizavanja tih olakšica. Ako bi te
olakšice bile vezane uz uslov, da se posebnom vjerodostojnom izmjerom
utvrdi površina mladih šuma, na koje bi se odnosila, ako bi se općenito
tražilo, da se te površine utvrde posebnim očevidima na licu mjesta, a te
izmjere i očevidi bi padali na teret posjednika šuma, koji traži olakšice,
onda bi posjednik šuma u većini slučajeva sam odustao od svoje molbe,
jer uloženi troškovi ne bi bili u omjeru sa koristima, koje bi od toga
crpio. Posjednik šuma u mnogim slučajevima ne zna tačnu površinu svojih
mladih šuma i branjevina, ne zna tačnu granicu topografskih čestica
prema gruntovnom nacrtu, a mlade šume se često puta protežu preko
većeg broja tih topografskih čestica, pa bi trebalo da vrši posebne izmjere
u cilju da može svoju molbu propisno opremiti. Međutim u mnogim
slučajevima bili bi ovi troškovi veći od koristi, koje bi postigao privremenim
oslobođenjem ili olakšanjem poreza na te šumske površine.


Ako resumiramo dosadanja razmatranja, dolazimo do zaključka, da
paušalne metode određivanja novog katastarskog čistog prihoda kriju u
sebi mnoge mogućnosti poreskih nepravednosti, ali te poreske nepravednosti
trebalo bi u većini slučajeva konkretno dokazati i opravdati.
Ovaj postupak bio bi negdje tehnički teško izvediv i skup, pa u tim okolnostima
moramo tražiti glavni razlog, da do sada nisu postignute nikakove
olakšice u pogledu plaćanja javnih daća na šume.


Smatram, da nemamo dokaza niti razloga za tvrdnju, da je naš
poreski sistem doduše dobar, samo njegova izvedba da ne valja. Nasuprot
tome usudio bih se tvrditi, da je jedno od najvećih djela, koje je
izvršila naša državna administracija od ujedinjenja ovamo, baš sastav
novog katastra zemljišta. Kod svakog velikog djela dešavaju se i
greške, one su tako reći i neizbježive. One će se moći postepeno ispraviti
naknadnim revizijama katastra, a posjednici šuma treba da za vremena
prikupe potrebne podatke, da se isprave greške, koje su učinjene.


Međutim ako si postavimo pitanje, u kolikoj se mjeri šumska privreda
može nadati olakšanju nakon provedenih ispravaka u zemljišnom
katastru, moramo doći do zaključka, da to olakšnje neće biti od nekog
naročitog značaja. Svakako ovakovim putem stečene olakšice neće biti
dovoljne, da se sanira zaista vrlo teško stanje naše šumske privrede.


Zbog toga se ponovno javlja pitanje, da li nije možda provedba našeg
poreskog sistema relativno dobra i zadovoljiva (naši katastarski
stručnjaci pokazali su visoku spremu već time što su u neviđeno kratkom
roku sastavili novi zemljišni katastar), ali poteškoće posjednika
šuma izviru možda baš iz samog sistema?


Ovu hipotezu preispitat ćemo u slijedećem odsječku.


C. Kritički osvrt na principe, na kojima se osniva naš sistem oporezivanja
šuma
U zapadnim evropskim zemljama još je i danas u velike raširen
tako zvani zakupnički sistem. To važi naročito za Englesku, Francusku,
a djelomično i za neke predjele Njemačke i za Italiju. Zemlju u većini
slučajeva ne obrađuju vlasnici zemljišta, već zakupnici, koji vlasniku
plaćaju godišnju zakupninu ili kiriju (Pachtzins). Vlasnik zemljišta prima
na osnovu prava vlasništva zemljišta neki stalni prihod, neku rentu, koju


533




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 39     <-- 39 -->        PDF

gresivnih poreza. Danas je upravo nepopularno ustajati protiv progresivnih
poreza. U članku Ing. P 1 a v š i ć a u Šumarskom Listu broj 7 od
1937 godine također dolazi do izražaja ovo opće gledište u pogledu
progresivnih poreza. Zagovara se održavanje institucije dopunskog poreza
na zemljište.


Ovo gledište i stanovište je općenito uzevši i! posve ispravno, a
ekonomski i socijalno opravdano. Međutim ovim porezom su opterećene
i neke vrste šumskih posjeda, kao što su imovne općine i zemljišne
zajednice.


Prema statističkim podacima platile su imovne općine 1936 godine
oko 3,445.000 Din u ime dopunskog poreza na zemljarinu. Ova svota je
svakako vrlo znatna, pa kada se znade, da se imovne općine nalaze u
vrlo lošem finnsijskom stanju, o čemu je i naprijed bilo govora, onda se
pojavljuje putanje, da Hi je dopunski porez opravdan sa so^jalnog i pravnog
gledišta. Pojavljuje se pitanje, da li ne bi bilo potrebno da se specijalno
kod kolektivnog šumskog posjeda javnopravnog karaktera postave
neka iznimna mjerila u pogledu prosuđivanja institucije progresivnih
poreza.


Imovne općine, zemljišne zajednice, seoske i općinske šume jesu
kolektivno vlasništvo većeg broja fizičkih lica, koja su mali seljački posjednici.
Imovne općine i zemljišne zajednice organizovane su silom
zakona u cilju, da se u šumama zavede racijonalno i napredno šumsko
gospodarenje. Zakonska svrha bila je prema tome ekonomske il administrativne
prirode. Zakoni o imovnim općinama i zemljišnim zajednicama
u načelu nisu dirali u pravo vlasništva. Zakon priznaje činjenicu, da su
te šume u vlasničkom pogledu razdijeljene u velik broj idealnih prava
vlasništva. Ovi idealni dijelovi! zakonom nisu ujedinjeni u jednu vlasničku
cjelinu, nije postojala namjera eksproprijacije, da u mjesto brojnih vlasnika
ima da stupi samo jedno lice kao vlasnik, već je bila zakonska
svrha, da se idealni vlasnički dijelovi ujedine u jednu upravn u il
ekonomsku cjelinu. Imovne općine il zemljišne zajednice predstavljaju
prema tome udruženje brojnih vlasništva malog zemljoradnika
u cilju racijonalnog uzgoja šuma. Zbog toga se te institucije sa velikim
opravdanjem mogu uporediti sa seljačkim produktivnim zadrugama,
šumskim produktivnim zadrugama.


Kako je poznato, u našoj državi posvećuje se najveća pažnja zadružnom
pokretu, jer se sa pravom u tom pokretu gleda sredstvo za
pomaganje našeg malog čovjeka. Seljačke zadruge oproštene su gotovo
svih poreza, da se tako olakša njihov napredak.


I ako se imovne općine, strogo formalno uzevši, ne mogu subsumirati
pod pojam seljačkih zadruga, ipak je njihova svrha posvema identična
sa svrhom, koju imaju seljačke privredne zadruge. Zato je na
mjestu, da se i na njih primijene bar neke olakšice, koje su dane seljačkim
zadrugama u smislu zadružnog zakona.


Osim toga treba imati u vidu i ove činjenice: Idealni vlasnički dijelovi
pojedinih pravoužitnika zemljišnih zajednica i imovnih općina udruženi
su u jednu administrativnu i ekonomsku cjelinu u cilju, da se na
taj način postigne racijonalnije i naprednije šumsko gospodarenje. Ovo
udruženje provedeno je, kako je već naprijed istaknuto, silom zakona.
Očigledna je dakle tendencija zakonodavca, koja je išla za tim, da se


553




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 18     <-- 18 -->        PDF

Na drugoj strani vidimo, da je u krajevima, gdje je razvijena industrija
i trgovina, prosječni! iznos radničke nadnice znatno veći nego u
čisto poljoprivrednim krajevima. ´;Visina nadnice u industriji Izravno
utječe i na nadnicu u poljoprivredi. Zemljište, koje se isplatilo obrađivati,
dok su cijene radnika bile niske, postaje nepodesno za poljoprivredu,
ako se cijene nadnica povise, ma da se bonitet i prinosna sposobnost
zemljišta nije ni u čemu promjenila.


U alpinskom području bivše Austrije opažena je pred rat značajna
pojava, da se površina šuma trajno širi na račun poljoprivrednog zemljišta.
Kupovani su čitavi seljački posjedi, koji su nakon toga pošumljeni. I
u Sloveniji se u današnje doba opaža slično kretanje, i ako manje izrazito.
Najviše dolazi taj pokret do izražaja u tome, što se seoski pašnjaci
postepeno pretvaraju u šume. Zemljišta, o kojima se radi, ne mogu se
označiti kao apsolutno šumsko tlo, sposobna su i za oranice, ali se ne
iskorišćuju u tu svrhu, jer se to ne isplati.


Na osnovu gornjih razmatranja dolazimo do zaključka, da sama
činjenica, da je za oranice slabijih bonitetnih razreda iskazan manji katastarski!
čisti prihod nego za susjedne šume, ne dokazuje ništa, a naročito
se iz toga ne može povući općeniti zaključak, da naš katastar ne
valja. Međutim i ovdje postoji teoretska mogućnost, da je katastarski
čisti prihod zaista nepravilno izračunan, zbog paušalnog postupka, ali
to bi trebalo za svaki konkretni! slučaj posebice dokazati.


Nadalje su se svi šumarski stručnjaci složili u tome, da bi privremene
poreske olakšice, koje su za vrijeme ekonomske krize donesene
za oranice i livade, trebalo protegnuti i na šume.


Mišljenja sam, da ove olakšice nisu uskraćene šumama zbog toga,
jer se htjelo protežirati poljoprivredu na račun šumarstva, već zato,
jer su bili mjerodavni čisto fiskalni! interesi državne uprave. Spomenute
olakšice su dane za oranice i vinograde u finansijskom zakonu za godinu
1935/36, te su naknadno u finansijskim zakonima produbljivane. Spomenute
olakšice dane su na zahtjev, koji su stavljali seljaci preko svojih
narodnih poslanika, a zemljoradnici su u prvom redu imali u vidu porez
na poljoprivredno zemljište, koji je porez u apsolutnom iznosu i mnogo
veći od poreza na šume. Državni fiskus nije imao interesa, da daje treće
olakšice, nego što su tražene, pa je tako izostavljena odredba, koja bi
se odnosila na šume. Međutim da su objektivno ocjenjivane ekonomske
prilike, onda bi za šume svakako trebalo dati bar one olakšice, koje su
dane za oranice i vinograde, jer je pad cijena šumskim proizvodima u tim
godinama bio još i veći nego kod cerealija. Trebalo bi stoga da posjednici
šuma udvostruče svoj napor, da i za sebe ishode one olakšice, koje
su dane za neke grane poljoprivrede. Doduše pojavljuje se pitanje, da
li se isplati poduzimati takove napore, i da li je umjesno vezati se na
poljoprivredu u pogledu olakšica, koje su dane finansijskim zakonima,
kada su te sadanje olakšice samo privremenog značaja. Ako ministar
finansija propusti da produlji važnost olakšica iz ranijih finansijskih zakona,
to one automatski otpadaju. Nije bezrazložno mišljenje mnogih
stručnjaka, da bi mjere za sanaciju šumske privrede trebalo postaviti
na solidnije osnove.


Oslobođenje od poreza kultura do 30 godina starosti ili oslobođenje
od poreza kultura na kršu do 40 ili 60 godina starosti bilo bi vrlo
korisno šumskoj privredi, jer te šume stvarno ne donose nikakove ili


532




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 17     <-- 17 -->        PDF

konkretnih podataka u tom pravcu. Iz tih podataka vidimo, da je katastarski
čisti prihod od šuma II. i III. klase boniteta nešto veći od katastarskog
čistog prihoda susjedne oranice VII. ii VIII. klase boniteta, a u
nekim slučajevima i V. i
ii VI. klase boniteta oranica.


Ako promatramo ljestvice katastarskog čistog prihoda, koje izdaje
ministarstvo finansija, odelenje za katastar ii upravu državnih dobara,
onda vidimo da se razmjerno često dešava, da je katastarsku čisti prihod
oranica VII. i VIII. klase boniteta veći od prihoda od šuma I., II., pa ji III.
klase boniteta u istom srezu. Iz ovoga se povlači zaključak, da je u našem
katastru nepravilno obračunan prihod od šuma spram prihoda od
oranica.


Međutim na ovaj način dokazivanja nepravilnosti zemljišnog katastra
mora se primjetiti slijedeće: Bezuslovno važi opće pravilo, da
produkcija cerealija u prosjeku odbacuje znatno veći čisti prihod od zemljišta,
nego što je u stanju da ga poluči šumsko gospodarstvo. Ovo stanje
stvari toliko je puta već dokazano ii teoretski i praktički na osnovu statističkih
podataka, tako da na tom pitanju ne treba gubiti vrijeme.


Međutim ne smije se gubiti iz vida, da je ovo ekonomsko pravilo
opće prirode. Ovdje se suprotstavljaju dvije prirodne grane kao takove,
ali ovo pravilo ne znači, da šumsko gospodarstvo na konkretnoj stojbini
u svakom slučaju mora da odbacuje manji čisti prihod od zemljišta, nego
što bi ga odbacila poljoprivreda na tom istom zemljištu. Za apsolutno
šumsko zemljište znamo, da uopće, nije podesno za poljoprivredno iskorišćavanje,
dakle na tom zemljištu šumsko gospodarstvo odbacuje veći
čisti prihod, nego što bi ga odbacila poljoprivreda, ako bi se takovo gospodarstvo
pošto poto htjelo uvesti. Ali i: na relativnom šumskom tlu
imamo slučajeve, gdje je uzgoj šuma rentabilniji nego uzgoj cerealija.
Uzgoj cerealija traži mnogostruko veću upotrebu ljudske radne snage.
nego što je to slučaj u šumarstvu. Ako je plodnost dotičnog poljoprivrednog
zemljišta slabija, ako se radi n. pr. o oranicama VII. ili VIII.
bonitetnog razreda, a uz stanovite uslove i o oranicama V. i VI. bonitetnog
razreda, onda vrijednost konačnih produkata (cerealija) samo u
slaboj mjeri vraća troškove uložene u obradu. Čisti zemljišni prihod je
manji1, nego što bi bio, kada bi se na tom mjestu uzgajala šuma, jer manju
vrijednost produkata nadoknadi i premaši dobitak, koji je polučen time,
da za uzgoj šume nije potrebno u tolikoj mjeri trošiti ljudsku radnu
snagu.


Osim apsolutnog šumskog tla u biološkom pogledu morali bismo


razlikovati i apsolutno šumsko tlo u ekonomskom pogledu. Ova dva


područja rijetko se kada podudaraju.


U krajevima na niskom stepenu kulture ljudska radna snaga slabo


se cijeni, a na drugoj strani imaju životne namirnice veću cijenu nego u


krajevima sa razvijenom privredom. Posljedica takovog stanja jeste,


da ekonomski: subjekti smatraju, da su postigli ekonomsku korist poljo


privrednim iskorišćenjem onih zemljišta, koja bi svaki šumar proglasio


kao apsolutno šumsko tlo. Prividni ekonomski uspjeh je rezultat velike


važnosti, koja se pridaje i manjim količinama životnih namirnica — žita,


krumpira ltd-, dok se ljudski rad slabo cijeni, jer taj rad donosi slabe


koristi. U privredno i kulturno zaostalim krajevima naše države iskori


šćuju se u poljoprivredi takova zemljišta, koja seljaci iz bogatijih kra


jeva ne bi htjeli obrađivati.


531




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 16     <-- 16 -->        PDF

osnovica uzeti maksimalni mogući prihodi. Takav sistem mora nužno da


izaziva nezadovoljstvo porezovnika.


Nakon što smo u kratkim potezima osmotrili metode rada, koje su


primjenjivane kod izračunavanja čistog katastarskog prihoda od zem


ljišta, treba da se ponovno osvrnemo na kritike, koje su iznijeli šumarski


stručnjaci, koji su se bavili problemom oporezivanja naših šuma.


Paušalni postupak, koji je primjenjivan kod izračunavanja novog


katastarskog čistog prihoda, je razlog da izračunatim podacima ne mo


žemo pokloniti onu vjeru, koja bi bila potrebna.


Vidjeli smo, da postoji teoretska mogućnost znatnih pogrešaka kod
određivanja osnovice za porez na prihod od zemljišta, a specijalno s obzirom
na šumsko gospodarenje moramo ustvrditi, da nisu sa dovoljnim
intenzitetom proučavane prilike i prihodne sposobnosti naših šuma. Paušalnim
postupkom oko određivanja novog čistog katastarskog prihoda
od šumskog zemljišta u stvari su prenesene i sve mane starog katastra
s obzirom na šume i na novi zemljišni katastar. Ing. P 1 a v š i ć citirao
je u svom članku pritužbe Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva odnosno
spomenicu, koju je sastavio vlastelinski šumar Danhelovski. Moramo
da konstatiramo da nepravilnosti starog šumskog katastra nisu
reparirane novim zemljišnim katastrom.


Prema tome postoji mogućnost, da katastarski čisti prihod na šume
nije pravedno izračunan. Na osnovu tih teoretskih mogućnosti naravno
ne možemo ustvrditi, da je to zaista i učinjeno. To bismo mogli dokazati
samo na osnovu konkretnih statističkih podataka za konkretne šume i
za konkretne posjednike šuma. S ovog vidika opažamo, da je ispravno
i tačno vođenje šumarske statistike u prvom redu u interesu samih posjednika
šuma. Kada bi svaki posjednik šuma iz vlastite inicijative vodio
tačnu statistiku, dobio bi u prvom redu tačan uvid u stanje svog posjeda,
uvid u mogućnost prihoda, koje može učekivati od svog posjeda, pa bi
iz toga mogao povući korisne zaključke za svoje gospodarstvo. Ovakovi
statistički podaci bili bi posjednicima šuma potrebni i u cilju obrane
svojih ekonomskih interesa.


Kod nas je šumarska statistika veoma nepopularna, svi se tuže
na nju. Kada državne vlasti traže statističke podatke o nedržavnim šumama,
digne se prava bura negodovanja iz redova posjednika šuma,
žale se da im država nalaže nepotrebne i skupe radove. Međutim kada bi
posjednici šuma sami uvidjeli potrebu vođenja statistike, kada bi ju
vodili iz vlastite inicijative, onda bi na osnovu svojih podataka u najkraće
vrijeme mogli udovoljiti zahtjevima državnih vlasti, a da zbog
toga ne bi trebali da izvrše neke spomena vrijedne napore. Doklegod se
budu statistički podaci sakupljali samo na pritisak državnih vlasti, oni
neće biti točni, a takav nepripremljeni rad nalaže i veće troškove posjednicima
šuma. Ono što je mogao usput da zabilježi, mora na nalog državnih
vlasti posebno da istražuje.


Gospoda Ing. P 1 a v š i ć i Ing. P e r u š i ć naročito su prigovorili
našem zemljišnom katastru, da izračunani prihodi od poljoprivrednog i
šumskog zemljišta nisu u pravilnom omjeru. Šumsko gospodarstvo odbacuje
znatno manji prihod od zemljišta, nego što ga odbacuje poljoprivreda,
produkcija cerealija.


Takav prigovor prvi je postavio Ing. M. M a r k i ć u svojoj knjizi
»O krajiškim imovnim općinama«, gdje je na strani 42 i 43 naveo niz


530




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 15     <-- 15 -->        PDF

Osim toga treba uvažiti, da komisije za utvrđivanje katastarskog
čistog prihoda odnosno za utvrđivanje količnika u krajevima, gdje je
postojao katastar zemljišta, nisu bile obvezane da analiziraju prihodnu
sposobnost svih vrsta kultura i svih njihovih boniteta, već su izabrale
nekoje kulture, za njih izračunale količnik, pa se je onda pomoću tih
količnika izračunao količnik grupe. Praksa komisija bula je takva, da
se nije izračunavao količnik za šume. Komisija za utvrđivanje prihoda
od zemljišta, koja je obrazovana na temelju propisa 51. 21. zakona o neposrednim
porezima, donijela je naime zaključak, da se količnik nema
izračunavati za šume, jer bi takovo izračunavanje zahtjevalo il suviše
vremena, a prihodne prilike kod šumarstva su veoma komplikovane.
Tako je došlo do toga, da kod stvaranja novog zemljišnog katastra odnosno
kod izračunavanja čistog katastarskog prihoda od šumskog zemljišta
šume u stvari nisu ni! istraživane u pogledu svoje prihodne sposobnosti
u sadanje doba.


c) U čl. 22. uredbe o djelokrugu rada komisija za utvrđivanje prihoda
od zemljišta nalazimo uputstva u pogledu izračunavanja čistih prihoda
od šuma. Ovdje nalazimo i slijedeći pasus: »Kako su za sreske
tipove šuma uzete većinom šumske parcele raznih javnih tijela (država,
općine) i vlastelinstava, to će državni organi prikupiti sve potrebne podatke
u prvom redu od dotičnih šumskih nadleštava i uprava«. I ako se
ova uputstva u praksi nisu izvršivala, ipak su važna sa načelnog
stanovišta.


Smatram, da je ova odredba uredbe u protivnosti sa propisom čl.


16. stav 2. zakona o neposrednim porezima, koji! propisuje odnosno definira
katastarski čisti prihod kao novčanu vrijednost srednjeg prinosa
zemljišta, koji se može uz običn o gospodarenje postići.
Uredba u stvari pretpostavlja, da šumsko gospodarstvo, kako
ga nalazimo kod države, imovnih općina ili vlastelinstava, predstavlja
obični način gospodarenja, koji prema tome odbacuje i srednje prihode.
Međutim poznato je, da su ta šumska gospodarstva najnaprednija, jer
raspolažu sa dovoljno stručnjaka. Kada se stavljaju kao osnovica za određivanje
šumskih prihoda, to ovo znači, da se srednj i prinos proračunava
na osnovu gospodarskih prilika naših najbolj e upravljanih
šuma. Ogromna većina naših posjednika šuma ne može da postigne
te prinose, jer nemaju stručne uprave i jer nemaju dovoljno kapitala,
da bi se bavili intenzivnim šumskim gospodarenjem.


Racijonalnil šumski gospodar na osnovu takovog stanja stvari ne
može da postigne neki višak prihoda kao nagradu za svoju privrednu
djelatnost, jer su njegovi najviši mogući prihodi uzeti kao normala, od
koje se plaća porez, a kapitalno slabiji posjednici! šuma, koji nemaju
stručne uprave, ne mogu da poluče one prihode, za koje ih zadužuje
država prigodom obračunavanja katastarskog čistog prihoda. Međutim
se u ekonomskoj literaturi ističe kao glavna prednost osnovnih poreza
(Grundsteuer) njihova uzgojna djelatnost. Time da država utvrdi! neki
srednji prihod od zemljišta kao bazu za oporezivanje, daje ambicijoznim
gospodarima mogućnost da postignu neki višak prihoda, koji faktično
nije oporezovan. Na drugoj strani! mora nemarni gospodar plaćati porez
i! na one prihode, koje nije ostvario zbog svog nehaja. Ova uzgojna
djelatnost osnovnih poreza otpada u onom slučaju, kada su kao poreska


529




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 14     <-- 14 -->        PDF

količnik, kojim se je katastarska čista vrijednost zemljišta, izražena u
krunama, imala pretvoriti u katastarski čisti prihod izražen u dinarima.
U krajevima, koji su potpadali pod bivšu A. U. monarhiju, izuzev
Bosnu i Hercegovinu, postupalo se tako, da su na uzornim zemljištima
na području izabranih uzornih srezova pojedinih »ekonomski sličnih
grupa« izračunani novi katastarski čisti prihodi, ti novi prihodi podijeljeni
sa starim prihodima, pa se tako došlo do količnika, to jest do onog
broja, kojim treba pomnožiti stari katastarski čisti prihod za pojedinu
kulturu i bonitet, da se dobije novi katastarski čisti prihod. Kod toga
se služilo i metodom interpoliranja. Kada su na taj način izračunani količnici
za sve vrste kultura i boniteta, koje su zastupane u dotičnom uzornom
srezu, pomoću tih količnika izračunan je novi katastarski čisti prihod
za sve uzorne srezove dotične grupe. U tu svrhu trebalo je za svaku
parcelu u tim srezovima već prema vrsti kulture i klasi boniteta izračunati
novi katastarski čisti prihod. Zbrajanjem novih katastarskih čistih
prihoda svih parcela u tim uzornim srezovima, dobivena je suma novih
katastarskih čistih prihoda u tim uzornim srezovima. Podjeljenjem sume


novih katastarskih čistih prihoda sa sumom starih katastarskih čistih
prihoda dobiven je glavni količnik, koji je zaokružen na cijeli broj. Ovaj.
glavni ili konačni količnik naziva se prema uredbi »količnik grupe«, to je
onaj broj, kojim se umnože svi katastarski čisti prihodi iskazani u starom
katastru, bez obzira na vrst kulture ili klase boniteta, da bi se dobio novi
katastarski čisti prihod. Količnik grupe važi za sve srezove, koji pripadaju
istoj »grupi ekonomski sličnih srezova«.
Visina sadanjeg poreskog opterećenja pojedinih krajeva i pojedinih
vrsta kultura je neposredna posljedica veličine izračunanog količnika,
kojim je stari katastarski čisti prihod pretvoren u novi katastarski čisti
prihod. U koliko su pojedine vrste kultura tokom vremena iz specijalnih


razloga postale rentabilnije, to je ova povećana rentabilnost imala utjecaja
na visinu izračunanog čistog katastarskog prihoda i onih vrsta kultura,
kod kojih se rentabilitet nije povećao ili se dapače smanjio.
U krajevima, gdje se tokom vremena razvila industrija ili su sagrađene
nove prometne veze, od toga su imale koristi više ili manje sve
vrste privrede, a također i sve vrste kulture zemljišta. Međutim ako
uzmemo u obzir specijalno šumarstvo, to je poznato, da sa porastom pučanstva
porastu i troškovi čuvanja šuma u tolikoj mjeri, da šumsko gospodarstvo
postaje gotovo nemoguće. Iz vlastitog iskustva poznato mi
je, da su neke šume u neposrednoj okolici! Bjelovara morale biti iskrčene
i daljnje uzgajanje šuma napušteno, jer je gradski proletarijat u tolikoj
mjeri navaljivao na te šume. da su troškovi čuvanja postali veći od prirasta
vrijednosti. Međutim metodom količnika i ove su šume sa velikim
količnikom uvrštene u visoki razred čistog katastarskog prihoda, pa je
zbog toga daljnji opstanak šuma u tom kraju opće ugrožen, jer posjednik
šuma ne nalazi računa, da ih dalje podržava.


Ova pojava, da porast rentabiliteta pojedinih kultura ne mora da
automatski poveća i rentabilitet svih ostalih kultura, naročito upada u
oči u pogledu šuma u blizini većih gradova, ali manje upadno dolazi gotovo
svuda do izražaja.


Zbog metode preračunavanja starih katastarskih čistih prihoda u
novi k. č. prihod pomoću količnika grupa, po mom mišljenju, relativno
najviše i najčešće su oštećeni posjednici šuma.


528




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 13     <-- 13 -->        PDF

vremena, na osnovu raznih instrukcija i po različitim komisijama, koje
su primjenjivale donekle razlučite metode rada i sa različitom strogošću
ocjenjivale prihode od zemljišta. Zbog toga til katastri nisu mogli dati
objektivnu sliku o prihodnoj sposobnosti zemljišta u sadanje doba. Kada
bil se porezi ubirali na osnovu tih starih zemljišnih katastara, imalo bi
to za posljedicu veću ili manju poresku nejednakost. Stoga se pojavila
akutna potreba, da se katastarski čisti prihod od zemljišta revidira odnosno
iz nova izračuna na osnovu jedinstvenih propisa. Ovaj cilj mogao
bi se najtačnije postići, kada bi se za svaku općinu odnosno za svako
zemljište iz nova izračunao katastarski čistil prihod na osnovu našeg
zakona o neposrednim porezima. Međutim ovakova metoda rada iziskivala
bi ogromne troškove u novcu i vremenu. Da se tome izbjegne, predviđen
je jednostavniji postupak.


Umjesto potanjeg i individualnog istraživanja prihodne sposobnosti
svakog pojedinog zemljišta obrazovane su grupe ekonomski sličnih
srezova, unutar tih grupa izabrana su dva ili više uzornih srezova, u tim
srezovima su izabrana neka uzorna (primjerna) zemljišta, a tek na ovako
izabranim zemljištima vršene su analize ii istraživanja katastarskog čistog
prihoda.


U Bosni i Hercegovini nisu vršene nikakove neposredne analize i
procjene katastarskog čistog prihoda, već je za svaki bosansko-hercegovački
srez izabran uporedni srez u Hrvatskoj, Slavoniji, Srijemu ili Dalmaciji.
Na osnovu aproksimativnih podataka odlučeno je, da li će se
ljestvica prihoda primijeniti sa 100% ili sa nekim drugim postotkom
važnosti.


U sjevernoj i južnoj Srbiji, te u Crnoj Goril također nisu vršene
neposredne analize i proračunavanja katastarskog čistog prihoda, već je
i ovdje, slično kao i u Bosni i Hercegovini, za svaki upravni srez izabran
nekil uporedni srez u tzv. prečanskim krajevima, pa su ljestvice katastarskog
čistog prihoda prenesene iz uporednog sreza na srez u Srbiji i
Crnoj Gori.


Ovakove metode rada bezuslovno predstavljaju vrela pogrešaka,
od kojih u znatnoj mjeri mogu da trpe stanovnici pojedinih krajeva, a također
mogu da budu oštećene uli privilegirane pojedine vrste kultura na
račun ostalih kultura.


Izbor srezova, koji sačinjavaju »ekonomski sličnu grupu«, kao i
izbor »uporednih srezova« ima najveću važnost na rezultat u pogledu
katastarskog čistog prihoda, ali sam taj izbor ne može se dovoljno precizno
izvršiti. Mnogi krajevi u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Goril
odlikuju se nekim čisto specifičkim ekonomskim prilikama, za koje se
ne može naći odgovarajući uzor u ostalim krajevima države, pa ipak je
trebalo u smislu Uredbe naći uporedni srez, pa je stoga razumljivo, da
su mnoge od tih uporedaba više ili manje neprirodne il loše.


Mnoge tužbe, koje se danas čuju protiv nepravednosti određenog
katastarskog čistog prihoda, imaju svoj razlog baš u načinu izbora grupa
i uporednih srezova.


b) U krajevima, gdje je od ranije postojao zemljišni katastar, trebalo
je izračunati količnik, kojim se je stari katastarski čisti prihod, koji
je bio izražen u krunama, imao pretvoriti u novi katastarski čisti prihod
izražen u dinarima. Za Bosnu i Hercegovinu trebalo je pronaći poseban


527




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 12     <-- 12 -->        PDF

što u bosansko-hercegovačkom katastru nije bio izračunan čisti katastarski
prihod od zemljišta (izim prihoda od šumskog zemljišta), već je
bila izračunata katastarska vrijednost zemljišta.


Nepostojanje zemljišnog katastra u Sjevernoj i južnoj Srbiji, te
Crnoj Qori bilo je razlog da se u tim krajevima nije mogao razrezivati
porez na prihod od zemljišta na isti način kao u prečanskim krajevima,
dok se je taj porez ubirao na osnovu starih katastara u ostalim pokrajinama
Jugoslavije. Da se ova poreska nejednakost ukloni, te da se postigne
izjednačenje poreskog zakonodavstva u čitavoj kraljevini, trebalo
je hitno donijeti odluku, da li će se porez na zemljište ukinuti i u
ostalim krajevima države ili pak da se taj porez zavede i u krajevima
predratne Srbije i Crne Gore. Pošto je prevladalo stanovište, da treba
porez na zemljište zavesti! u čitavoj državi, to je daljnja posljedica toga
bila, da je trebalo međusobno izjednačiti razne pokrajinske katastre tzv.
prečanskih krajeva, a na drugoj strani trebalo je što prije osnovati zemljišni
katastar za krajeve predratne Srbije i Crne gore.


Ovaj ogromni! tehnički zadatak trebalo je iz političkih razloga što
prije dovršiti, pa je baš ova žurba jedan od glavnih razloga, da se u našim
poresko-tehničkim osnovicama opažaju stanoviti manjci tehničke
prirode.


Na drugoj strani naš poreskil sistem trpi od nekih načelnih mana,
koje su opažene u svim onim državama, gdje je tokom 19. stoljeća bio
zaveden porez na prihod od zemljišta na osnovu zemljišnog katastra.
Zemljišni katastar u državama srednje Evrope sastavljen je u prošlom
stoljeću, u njemačkim zemljama dapače u prvoj polovici prošlog stoljeća.
Ekonomska struktura Evrope otada se bitno promijenila, poljoprivreda
u užem smislu ogromno je izgubila na svojoj ekonomskoj važnosti za prosperitet
evropskih naroda, a zemljišni katastar se osniva baš na pretpostavci,
da je poljoprivreda gotovo jedino, a svakako najvažnije vrelo
narodnih prihoda, a s time u vezi i državnih fiskalnih prihoda.


U ovom odsječku nećemo se osvrtati na principijelne mane zemljišnih
katastara i s time u vezi na mane sistema poreza od prihoda na
zemljište, već ćemo kritički promotriti metode rada oko izračunavanja
novog katastarskog čistog prihoda od zemljišta. Ovo je toliko više potrebno,
jer su sve dosadanje kritike glasile u glavnome onamo, da je
poreski sistem dobar, samo mu ne valja provedba.


Kako smo naprijed vidjeli, u raznim krajevima države primjenjivane
su različite metode rada oko utvrđivanja katastarskog čistog prihoda.
Razlikovati moramo tri različita područja rada, pa se i naša kritika
mora oslanjati na ta područja. Osim toga treba uvažiti, da su postojali
neki opći momenti, koji su u raznim krajevima sa različitim intenzitetom
utjecali na tačnost rezultata u pogledu i´zračunanih katastarskih
čistih prihoda od zemljišta.


a) Prvi opći momenat. koji je utjecao na točnost rezultata, jeste
žurba oko sastava novog katastra.


U Sloveniji, Prekomurju, Međimurju, Hrvatskoj, Slavoniji, Srijemu,
Dalmaciji, Baranji, Banatu i Bačkoj postojali su stari zemljišni katastri,
koji su iskazivali čisti katastarski prihod. O manama tih katastara s obzirom
na šumsko gospodarstvo raspravljao je Ing. P 1 a v š i ć u svom
članku. Osim toga treba uvažiti, da su ti katastri! bili sastavljeni u razna


526




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 11     <-- 11 -->        PDF

Cilj popisa i klasiranja zemljišta je bio, da se u krajevima, gdje nije
postojao katastarski premjer zemljišta, u što kraćem vremenu popisu
sva zemljišta i što točnije utvrdi površina, kultura i klasa za svako zemljište,
da se na osnovu toga može razrezati! porez na zemljište kao i u
ostalim krajevima.


Prema tome u krajevima, gdje nije obavljena katastarska izmjera
zemljišta, nije bilo dovoljno da se obavi ekonomski popis sreza, da se
odrede ljestvice katastarskog čistog prihoda za sve kulture i klase, kako
je ovaj postupak naprijed opisan, već je bilo potrebno da se sastavi privremeni
katastar zemljišta, koji je imao da važi tako dugo, dok ne
bude obavljena katastarska izmjera i dok se ne osnuju definitivne zemljišne
knjige.


Sastav ovog privremenog katastra obavljan je po općinama. Svi
posjednici zemljišta bili su pozvani da prijave svoj zemljišni; posjed, kulturu
i prinos kao i površinu sa točnošću, koja se može od okularne procjene
površine očekivati. Na osnovu tih prijava, koje su podnijeli posjednici
zemljišta, te na osnovu komisijskih uviđaja na licu mjesta korigirane
su okularno površine, koje su bile prijavljene, a ujedno su pojedine
kulture uvrštene u bonitetne klase prema ljestvici, koja je ranijim postupkom
ekonomskog opisa sreza i izborom uporednog sreza u prečanskim
krajevima ustanovljena.


Na taj je način u Srbiji i! Crnoj Gori sastavljen privremeni katastar
zemljišta, time da važi tako dugo, dok se ne izvrši izmjera zemljišta i
sastavi definitivni katastar zemljišta.


Ovo su glavne zakonske osnovice za utvrđivanje katastarskog čistog
prihoda od zemljišta.
U ime poreza na prihod od zemljišta plaća se:


1. osnovni porez sa 10% od katastarskog čistog prihoda (na osnovu
odredaba finansijskog zakona).
2. dopunski porez po sumi ukupnog katastarskog čistog prihoda
svega porezu podložnog zemljišta istog obvezanika na području jedne
poreske uprave, umanjenog odgovarajućim dijelom katastarskog čistog
prihoda, po kome je prethodne godine izvršen otpis poreza zbog elementarne
štete. Dopunski porez naplaćuje se prema određenoj lestvici
te iznosi 2—8% katastarskog čistog prihoda odnosno 20 do 80% osnovnog
poreza na prihod od zemljišta.
B) Kritički osvrt na metode rada oko utvrđivanja katastarskog čistog
prihoda od zemljišta


U našem zakonu u neposrednim porezima dolazi do izražaja opće
ekonomsko poresko načelo, da se poljoprivreda uključivo sa šumarstvom
ima oporezovati jedino sa neposrednim porezom. Porez na dohodak od
zemljišta kao i porez na imovinu nisu prihvaćeni i uvršteni! u naš opći
poreski sistem.


Tehnički preduslov za ubiranje poreza na prihod od zemljišta jeste
zemljišni katastar. Do ujedinjenja takav katastar postojao je za krajeve,
koji su ranije potpadali pod Austro-Ugarsku, ali taj zemljišni katastar
nije bio u svim pokrajinama sastavljen po istim načelima niti je bio sastavljen
u isto vrijeme. Naročito se je razlikovao katastar za Bosnu i
Hercegovinu od ostalih zemljišnih katastara A. U. monarhije i! to u tome,


525




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 10     <-- 10 -->        PDF

2. da nadu količnik, kojim će se stara katastarska vrijednost zemljišta
u bosansko-hercegovačkom zemljišnom katastru pretvarati! u novi
katastarski čiisti prihod.
Tehnika rada oko pronalaženja gornjih količnika razlikuje se
s obzirom na prvo spomenuto područje u toliko, što u Bosni it Hercegovini
nisu sastavljane procjenbene grupe, već je za svaki srez u Bosni
i Hercegovini pronađen uporedni procjenbeni srez u Hrvatskoj, Slavoniji,
Srijemu ili Dalmaciji, u kome su približno iisti ekonomski odnosi
i prilike, tarifne stavke i prosječno isti katastarski čisti prihod.


Ako su uporedbeni srezovi u svemu međusobno jednaki, onda će
se ljestvica novog katastarskog čistog prihoda uporednog sreza u svemu
primijeniti na bosansko-hercegovački srez, a ako nisu, propisano je da se
ima pronaći procenat, za koji će se ljestvice katastarskog čistog prihoda
pojedinih kultura za dotični bosansko-hercegovački srez umanjiti ili uve^
ćati spram ljestvice uporednog sreza.


Nakon što je pronađen uporedni srez i nakon što je ustanovljen
procenat, koji se eventuelno ima primijeniti, pristupa se izračunavanju
obaju količnika: za šume i onog za ostale kulture.


Prema tome je za područje Bosne i! Hercegovine najkarakterističnija
okolnost u tome, što tamo nisu vršene nikakove analize i istraživanja
na licu mjesta, već su posredno primijenjeni rezultati, koji su dobiveni
na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.


c) Rad oko ustanovljivanja katastarskog čistog
prihoda u Srbiji i Crnoj Gori, gdje nije postojao
zemljišni katastar.


Katastarski čisti prihod u ovim krajevima ustanovljen je slično kao
u Bosni i Hercegovini na taj način, da je za svaki srez u Srbiji i Crnoj
Gori nađen uporedni srez u ostalim krajevima države, gdje je katastarski
čisti! prihod već bio ustanovljen.


U cilju da se mogu upoređivati pojedini srezovi, izrađen je za svaki
pojedini upravni srez u Srbiji i Crnoj Gori ekonomski opis. Ovaj je opis
izrađen prema načelima, koja važe za ekonomski opis grupe u području
a), kako je naprijed istaknuto.


Pošto u Srbiji i Crnoj Gori zemljišta nisu bila sistematski popisana
prema pojedinim kulturama i stepenima mjesne plodnosti, izvršen je popis,
a ujedno su izabrana opštinska uzorna zemljišta, to jest takova, koja
mogu poslužiti kao tipičan primjer.


U pogledu šuma uredba propisuje slijedeće: »Opis o šumama ima
da sadrži: vrstu šume i turnus (ophodnju), vrste drveća, u kom su odnosu
pojedine vrste drveća zastupljene, godišnji prirast, način seče
šume, način upotrebe, sporedni šumski užici, mogućnost iskorišćavanja
šume (stojbinska vrsnoća), opšta dobrota.«


Na osnovu ekonomskog opisa sreza i opisa mjesnih plodnosti uvrštena
su zemljišta u klase vrsnoće prema pojedinim kulturama. Na
osnovu takovog opisa potražen je uporedni srez u krajevima izvan Srbije
i Crne Gore. Ako je nadležna komisija pronašla, da je uporedni srez
u krajevima izvan Srbije i Crne Gore u svemu jednak onome u Srbiji ili
Crnoj gori, onda se je ljestvica katastarskog čistog prihoda u svemu pri1mjenila
na dotični srez u Srbiji ili Crnoj Gori, ako pak takova apsolutna
jednakost nije postojala, onda se je ta ljestvica iz prečanskih krajeva
reducirala ili uvećala sa stanovitim unaprijed određenim procentom.


524




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 9     <-- 9 -->        PDF

»Veličina priroda drveta treba da se izrazi u kubnim metrima eventualno
i klasiranjem po tako zvanoj Fajstmantlovoj tabeli, pri čemu se
prirod drveta ima odvojeno označiti! za gradu, ogrev (cepanice), ogranke
i pruće.


»Kako su za sreske tipove šuma uzete većinom šumske parcele
raznih javnih tela (države, opština) i vlastelinstava, to će državni organi
s obzirom na to, da ta nadleštva i! uprave, koje upravljaju tim šumama,
imaju tačne podatke kako u pogledu priroda tako i u pogledu cena, uzeti
za izračunavanje čistih prihoda od šuma sve potrebne podatke u prvom
redu od dotičnih šumskih nadleštava i uprava.


»Državnim stručnim organima se ostavlja da konačno utvrđenješumskih čistih prihoda izvrše uviđajem na licu mesta, osobito u onim
slučajevima, ako bi podaci odnosnih nadleštava i
ii uprava bili nedovoljni
ili ako se podaci drugim načinom ne mogu dobiti.


»U takvim slučajevima će se na licu mesta ocenüti godišnji prirast
izvesne šume procenom od oka ili probnim kubisanjem, pri čemu će se
upotrebitil razni šumarski stručni podaci!, koji su izrađeni il sakupljeni u
naročitim šumarskim tabelama.«


6. Na ovakav način dobiveni čisti katastarski prihod za dotičnu
kulturu i klasu podijeli! se sa dosadanjim katastarskim čistim prihodom,
pa se na taj način dobija količnik, koju kazuje, u kojem se odnosu nalaze
dosadanji i novi katastarski čisti prihod.
Izračunanjem aritmetičke sredine količnika za razne vrsti kultura
i boniteta, kao i za sve uzorne procjenbene srezove dobiva se konačno
količnik dotične grupe srezova.


Količnik grupe je onaj broj, kojim treba umnožiti sve dosadanje čiste
prihode svih srezova grupe, da se na taj način dobije novi katastarski
čisti prihod, koji služi kao osnovica za razrezivanje poreza na prihod
od zemljišta. Količnik grupe je prema tome onaj faktor, kojim se
stari katastarski čisti prihod pretvara u novi katastarski čisti prihod.
Isti je cio broj, a ujedno rezultanta privrednih prilika svih grana poljoprivrede,
ovamo uračunajući i šumsku privredu. Po svom značaju je količnik
grupe neka poprečna veličina, te se može znatno da razlikuje od
onih količnika, koji bi se izračunali za pojedine kulture ili grupe, za pojedine
srezove. Zbog takove prirode količnika grupe postoji mogućnost,
da pojedine kulture odnosno grane privrede budu privilegirane, a druge
znatno oštećene.


Adb) Rad oko izračunavanja katastarskog čistog
prihoda u Bosni i Hercegovini.


Kako je već naprijed rečeno, u Bosni i Hercegovini postojao je od
ranije katastar zemljišta, koji je bio osnovan na nekim drugim općim načelima
nego u ostalim krajevima A. U. države.


Katastarski čisti prihod bio je izračunan samo za šume, dok je za
ostale kulture bila izračunana katastarska vrijednost zemljišta.


Pošto naš zakon o neposrednim porezima propisuje, da se porez
ima plaćati na osnovu katastarskog čistog prihoda, to su komisije u
Bosni i Hercegovini imale dvostruku tehničku zadaću:


1. da nađu količnik, kojim će se katastarski čisti prihod od šuma,
koji je bio ranije izračunan, pretvoriti u novi! katastarski čisti prihod
od šuma;
523




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 8     <-- 8 -->        PDF

U pogledu načina rada propisan je za svako od ovih područja poseban
postupak.


ad a) R a d u krajevima, gdje je od ranije postojao
katastar zemljišta igdje je bio izračunati katastarski
čisti prihod.


Krajevi!, koju spadaju u ovo područje, ranije su potpadali pod Austriju
i Ugarsku. Katastarski čisti prihod bio je izražen u krunama.


Tehnički zadatak komisija i terenskih sekcija sastojao se u tome,
da se katastarski čisti prihod, koji je bio izražen u krunama, izrazi u
odgovarajućem broju dinara, kako bi mogao poslužiti kao pravedna osnovica
za razrezivanje neposrednog poreza.


U cilju da se posao oko izračunanja novog katastarskog čistog prifioda
po mogućnosti uprosti i ubrza, odustalo se od toga da se individualno
utvrđuje novi katastarski čisti prihod za svaki srez, općinu odnosno
i za svaku parcelu, da se jednom riječi iznova izračunava čisti katastarski
prihod, već se postupalo na slijedeći način:


1. Obrazovane su grupe procjenbenih srezova, tako da su u pojedinu
grupu ušli oni srezovi (bez obzira da li međusobno graniče ili! ne),
koji su po svojim geološkim, geografskim, komunikacijonim i poljoprivrednim
prilikama jedan drugome najsličniji, naročito pak oni, koji! su
imali slične dotadanje poreske osnovice i u kojima su cijene poljoprivrednih
proizvoda približno jednake.
2. Nakon toga izrađen je ekonomski opis dotične grupe, koji je pored
imena onih srezova, koji su uključeni u dotičnu grupu, sadržavao
geografski položaj, vrste zemljišta, podneblje, način iskoriščavanja il
obradbe ziratnog i šumskog zemljišta, terenske prilike, industriju, tržišta,
prosječni žetveni prinos zemaljskih i šumskih proizvoda, prosječne
tržne, fabrične i mjesne cijene proizvoda, podatke koje su pružile privredne
organizacije.
3. Na osnovu podataka pod 2 izabrana su u svakoj grupi najmanje
po dva uzorna procjenbena sreza, u kojima postoje sve kulture il boniteti
zemljišta, koji postoje u dotičnoj grupi. Ovi su srezovi služili kao tipovi,
koji predstavljaju cijelu grupu. Umjesto da se dakle procjene katastarskog
čistog prihoda obavljaju u svim srezovima, izabrana su dva ili više
srezova, pa su rezultati analiza i istraživanja imali važnost za sve srezove
dotične grupe.
4. U izabranim uzornim procjenbenim srezovima odabrana su sreska
uzorna zemljišta, koja su već svojevremeno bila odabrana kao srcska
uzorna zemljišta ili kojima je nanovo određena svrha da služe kao
prosječni uzorni tip.
5. Na sreskim uzornim zemljištima vršena su potanja istraživanjai proučavanja novčane vrijednosti srednjeg prinosa kao i redovnih režijskih
troškova.
U pogledu šuma važili su slijedeći propisi: »Kod šuma uzima se kao
prihod ukupna vrednost godišnjeg prirasta po ceni na panju, uzimajući
u obzir onu količinu drva, koja se stalno da unovčiti, zatim vrednost
sporednih šumskih užitaka za vreme gajenja šume kao: paša, žirovina,
kora, šiška, lisnik i pruće.


»Kao troškovi uzimaju se: prosečni troškovi za podizanje i gajenje
šuma il za plaćanje šumarskog osoblja.


522




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 7     <-- 7 -->        PDF

U smislu 61. 16 zakona o neposrednim porezima porez na prihod od


zemljišta
razrezuje se po katastarskom čistom prihodu, proračunanom
po površini, po vrsti obradbe (kulturi) i kakvoći zemljišta__(bonitetu).
Katastarski čistil prihod je novčana vrijednost srednjeg prinosa


zemljišta, koji se može postići uz obično gospodarenje po odbitku pro


sječnog iznosa redovnih gospodarskih troškova.


Srednju prinos je ona količina priroda i sporednih užitaka, koja se


postiže u prosječnoj gospodarskoj godini uz običajni način obrade zem


ljišta u dotičnom kraju po jednom hektaru odnosno po jutru površine.


Pod redovnim gospodarskim troškovima razumijevaju se: troškovi


na sve vrsti sprežnih, ručnih i gospodarskih radova oko pripremanja


zemljišta, čuvanja i njege gospodarskih proizvoda i amortizaciionil tro


škovi uloženog kapitala za gospodarske zgrade i inventar, troškovi osi


guranja, koji su potrebni da se običajnim načinom obrade zemljišta po


stigne srednji prinos u dotičnom kraju.


U 61. 17 z. o. n. p. predviđeno je, da se pored redovnih troškova


mogu odbiti od bruto-prinosa zemljišta još neki daljnji troškovi, ako su


til troškovi tehnički preduslov, da je neko zemljište učinjeno plodnim,


te da je zbog toga moglo donijeti prinos.


Zakon o neposrednim porezima razlikuje 7 različitih vrsta obradbe
(kulture) zemljišta: njive, vrtove, vinograde, livade, pašnjake ii planine,
šume il konačno trstike. Svaka od ovih vrsta dijeli se po kakvoći zemlji


šta najviše u 8 redova (klasa).
Način, kako se ima utvrđivati katastarski čist prihod na zemljište,


utvrđen je u članovima 19 do 26 z. o. n. p., a osim toga u »Uredbi o


delokrugu i načinu rada komisije za utvrđivanje prihoda od zemljišta kao


i o izvršenju popisa zemljišta u krajevima, gde još nisu izrađeni kata


starski podaci«.


Poslove oko utvrđivanja katastarskog čistog prihoda od zemljišta
izvršile su posebne terenske sekcije, koje su radile pod kontrolom i po
odobrenju vrhovne komisije, koja se je sastojala iz 16 članova. Osmoricu
je birala Narodna skupština, a ostale su imenovali ministri poljoprivrede,
šuma i rudnika, te finansija. Ti stručnjaci su bili: dva ekonomska, dva
šumarska, dva katastarska i dva poreska stručnjaka.


Rad sekcija i komisija oko utvrđivanja katastarskog čistog prihoda
bio je različit u raznim područjima države i to s obzirom na podatke i
predradnje, kojima su se mogli služiti i koje su bille ili nisu bile već od
prije izvršene.


U smislu zakona i uredbe treba razlikovati u čitavoj državi tri područja
rada oko utvrđivanja katastarskog čistog prihoda i to:


a) Krajevi, gdje je od ranije postojao katastar zemljišta, te je prema
tome bio izračunan katastarski čisti prihod. Ti krajevi jesu: Hrvatska i
Slavonija, Banat, Bačka, Baranja, Srijem, Slovenija, Prekomurje, Međimurje
i Dalmacija.


b) Krajevi, gdje je postojao katastar zemljišta, ali je katastarski prihod
od zemljišta bio izračunan samo za šume, dok je za ostale kulture
bila izračunana samo katastarska vriijednost zemljišta, pa je na toj bazi
razrezivana zemljarina. To je bio slučaj u Bosni i Hercegovini.


c) Krajevi, gdje nije postojao katastar zemljišta, a to su sjeverna il
južna Srbija ii Crna Gora.


521




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 6     <-- 6 -->        PDF

njih prava propast, jer im ne donosi! nikakvih koristi, a traži silna poda


vanja u ime javnih dažbina, onda dolazimo do zaključka, da bi trebalo


još jednom proučiti! čitav taj kompleks pitanja u cilju da se utvrdi, da li


ipak ne postoje još neki razlozi, koji ugrožavaju našu šumarsku privredu.


Nije zadaća šumarskih stručnjaka, da budu advokati posjednika


nedržavnih šuma, ali im je dužnost da proučavaju prilike šumskog go


spodarstva i da nadležne krugove upozore na opasnosti, koje ugrožavaju


ovu važnu granu naše nacijonalne privrede.


Šumarski stručnjaci, koji su do sada pisali o tim pitanjima, u izdašnoj
su se mjeri služili rezultatima istraživanja, stranih autora, koji su.
se bavili problemom oporezivanja šuma. Ing. Perušić je osim toga donio
kratak pregled o načinu, kako se provodi oporezivanje šuma u raznim,
nama bliskim evropskim državama.


Nakon toga smatram, da bi bilo na mjestu, da se nešto potanje pozabavimo
s pitanjem, kako su naš i zakonski propisi odredili visinu
javnih dažbina na naš e šume u cilju da možemo odgovoriti na pitanje,
kakav su utjecaj imali ovi zakonski propisi na naš e šumsko gospodarenje.


Nadalje smatram, da se kod ovog razmatranja ne smijemo ograničiti
samo na tekst Zakona o neposrednim porezima od 1928 godine,
već su vrlo važne i uredbe, koje propisuju kako se imaju provadati odredbe
napred spomenutog zakona. U tom pogledu vrlo je važna »Uredba


o delokrugu i načinu rada komisija za utvrđivanje prihoda od zemljišta
kao i o izvršenju popisa zemljišta u krajevima, gdje još nisu izrađeni
katastarski podaci«. Ova je uredba objavljena u Službenim Novinama
broj 113 od 1928 g.
Nadalje treba da se u našim razmatranjima osvrnemo ne samo na
državne neposredne poreze, već moramo proučiti il samoupravne prireze
na državne poreze.


I. OSNOVNI POREZ NA PRIHOD OD ZEMLJIŠTA
A) Pregled zakonskih odredaba


Naš zakon o neposrednim porezima razlikuje 6 glavnih vrsti neposrednih
poreza: zemljarinu, kućarinu, tečevinu, porez na rente, društveni^
porez i konačno službenički! porez.


Šumska privreda kao takova podvrgnuta je samo zemljarini t. j .
porezu na prihod od zemljišta,, i ako posjednici šuma u većini slučajeva
plaćaju još i druge vrsti poreza, jer posjeduju il ina vrela prihoda.


U smislu čl. 9 tog zakona porezu na prihod od zemljišta podleži
svako zemljište na teritoriji kraljevine, koje se poljoprivredno iskorišćuje
ili se može poljoprivredno iskorišćavati, makar se stvarno ne
iskorišćavalo.


Treba istaknuti, da naš zakon o neposrednim porezima, kad govori
o poljoprivrednom iskorišćavanju, pod takovim iskorišćavanjem razumijeva
ne samo poljoprivredu u užem smislu, već i šumarstvo. Produkcija
drveta i ostalih šumskih proizvoda smatra se kao jedna grana
poljoprivrede. Šumarstvo je na taj način neobično usko vezano sa poljoprivredom
u užem smislu, i ako su zakoni produkcije drveta il ostalih-,
šumskih proizvoda bitno različiti od zakona produkcije cerealija.


520




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 5     <-- 5 -->        PDF

slučajeve i prilike, koje Ing. Plavšić nije dodirnuo. Ovo važi naročito
u pogledu zahtjeva, da poreski propisi treba da uvažavaju vanekonomsku
zadaću, koju vrše neke kategorije šumskog posjeda.


Ing. Plavšić izjasnio se doduše, da bil trebalo uvesti i porez na
dohodak, te porez na imovinu u cilju, da se postigne veća pravednost
raspodjelenja poreskih tereta, ali se nije izjavio kao protivnik poreza na
prihod od zemljišta, već se iz same rasprave vidi, da ovaj poreski oblik
smatra relativno prikladnim za naše prilike.


I Ing. Perušić se izjasnio u tom smjeru, samo on ide još i dalje. Na
stranu 62 kaže ovo: »Prema tome izvjesno je to, da našim sadanjim
šumsko-gospodarskim odnosima odgovara sadanji jednostavni poreski
sistem, a taj je u zemljišnom porezu«.


Nekoliko rekada niže kaže: »Izlazi, da se ne može smatrati potrebnim,
da se sadanji t. zv. zemljišni porez napusti zbog svoje zastarjelosti
odnosno krutosti i prema tome nejednakosti, koja rada nesrazmjernim
razrezom poreza, 1 da se zamijeni savremenim porezom na dohodak.
Stoga ću ovdje jednostavno prijeći preko toga pitanja i pozabaviti
se samo pitanjem izvjesnih, lako izvedivih ispravaka dot. dopuna
današnjeg našeg zakona o neposrednim porezima«.


Prema tome izlazi, da su šumarski stručnjaci, koji su se do sada bavili
oitanjem oporezivanja šuma, došli do zaključka, da je naš poreski
sistem s obzirom na šume u glavnome dobar, te da je potrebno provesti
samo neke djelomične, lako izvedive izmjene ii dopune.


Ing. Plavšić i! Ing. Perušić došli su do suprotnosti gledišta jedino
u pitanju, da li se porez ima različito razrezivati u slučaju, kad se radi


o
prekidnom ili pak potrajnom gospodarenju.
Ing. Plavšić, na osnovu poznatog teorema Prof. Dr. M. Endresa
zahtijeva, da se kod prekidnog šumskog gospodarenja ima oporezovati
samo zemljišna renta, a to bi značilo olakšanje od 70—80% prema dosadanjem
poreskom opterećenju, dok Ing. Perušić izjavljuje, da nema
objektivnih razloga, koji bi opravdavali ovakovo diferenciranje kod oporezivanja
šuma.
Daljnja razlika u mišljenju Ing. Perušića i Ing. Plavšića je u tome,
što ovaj posljednji! zagovara instituciju dopunskog poreza, dok onaj prvi
tvrdi, da ova institucija u nekim slučajevima odnosno kod nekih kategorija
vlasništva šuma nije pravedan.
Kada suprotstavimo rezultate dosadanje stručne šumarske ankete


o pitanju oporezivanja šuma, te žalbe na sadanji poreski sistem, koje
potječu od strane posjednika šuma, onda moramo podvući logički zaključak,
da te žalbe nisu u skladu sa rezultatima ankete, odnosno obratno, da
rezultati ankete ne odgovaraju tužbama, koje se dižu protiv oporezivanja
šuma.
Šumarski! stručnjaci! došli su do zaključka, da zaista postoje izvjesne
nepravilnosti i anomalije u pogledu oporezivanja šuma, stavili su i
konkretne predloge u cilju da se ti nedostaci uklone, ali u glavnome su
jednodušno utvrdili, da naš poreskii sistem odgovara našim šumskogospodarskim
prilikama.


Ako nakon toga slušamo tužbe naših posjednika šuma, a naročito
onih posjednika, koji imaju pretežno mlade šume, koji tvrde, da su tereti
javnih dažbina upravo nepodnosivi, koji tvrde, da je posjed šuma za


519




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 4     <-- 4 -->        PDF

S obzürom na takovu prirodu pitanja razumljivo je, da su spomenuti
šumarski stručnjaci na osnovu poduljih razmatranja došli i do nekih
konačnih zaključaka, te da su stavili konkretne predloge, kojil imaju cilj
da saniraju naše šumsko gospodarstvo.


Gosp. ing. Plavšil ć stavio je slijedeće predloge:


1. Osnovni i dopunski porez treba kod potrajnog šumskog gospodarenja
razrezati na osnovu prosječnog godišnjeg prihoda, dakle na način
kako se i! dosada prakticiralo. Međutim kod prekidnog gospodarenja
ima se oporezovati samo zemljišna renta, koja iznosi samo 20—30% sadanjeg
katastarskog čistog prihoda.
2. Svagdje, gdje na šumsko zemljište postoji veći katastarski čisti
prihod nego na poljoprivredno zemljište istog boniteta, treba provesti
reviziju ljestvica čistog katastarskog prihoda, u cilju da se ova anomalija
ukloni.
3. Sve sastojine do 30 godina starosti treba oprostiti od poreza.
4. Sva poreska olakšanja, koja se primjenjuju na poljoprivredno
gospodarenje i zemljište, imaju se primijeniti i na šumsko gospodarenje
i zemljište.
Gosp. Ing. Peruši ć došao je do slijedećih zaključaka:


Sadanji sistem neposrednog poreza, kako je propisan u Zakonu o
neposrednim porezima, odgovara ekonomskom stanju naših šuma. Potrebni
su samo neki djelomični! ispravci i izmjene u cilju da se uklone
razlozi opravdanim pritužbama posjednika šuma i to:


1. Šume nisu samo privredni objekat u smislu kapitalističkog gospodarenja,
već imaju i vanekonomsku zadaću, koja je veoma važna
za opće nacijonalne i državne interese. Pojedine kategorije vlasništva
šuma vrše tu opće nacijonalnu i državnu zadaću u različitoj mjeri. Stoga
je potrebno da i poreski zakon kategoriše šume prema raznim kategorijama
vlasništva i da za razne kategorije predvidi različite poreske
olakšice.
2. Za šume treba dati barem takve poreske olakšice, kakve su
date za oranice. Ovaj zahtjev gotovo je identičan sa zahtjevom, koji je
stavio Ing. Plavšić u točki 4.
3. Pošto prigodom klasiranja šumskog zemljišta nisu uvažavane
razlike prihodne sposobnosti poljoprivrednog i šumskog zemljišta, treba
revizijom katastra ukloniti tako nastale nepravilnosti. Revizija bi se
imala obaviti na zahtjev posjednika šuma. I ovaj zahtjev Ing. Perušića
u glavnome se podudara sa onim, što ga je stavio Ing. Plavšić pod
točkom 2.
4. Treba ujednostaviti postupak oko proglašivanja šuma zaštitnim,
kako bi se posjednici takovih šuma mogli u većoj mjeri koristiti pore-
skim olakšicama, koje su predviđene u § 24 Zakona o šumama.
5. Treba da se traži oslobođenje ili olakšica u plaćanju poreza za
one šume, koje se ne mogu iskorišćavati zbog toga, jer su nepristupačne,
jer nema komunikacijonih veza.
6. Treba tražiti produženje privremenog oslobođenja od plaćanja
poreza na kulture podignute vještačkim putem od 40—60 godina.
Vidimo dakle, da se ti predloži u nekim tačkama posve podudaraju,
u nekim točkama je predlog Ing. Perušića opširniji, jer se obazire na


518




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 3     <-- 3 -->        PDF

ŠUMARSKI LIST


GOD. 63. OKTOBAR 1939.


Dr. Ing. RUD. PIPAN (Beograd):


OPOREZIVANJE ŠUMA


(ASSIETTE DES IMPÖTS SUR LES FORETS)


UVOD


Posjednici šuma u našoj državi dužni su plaćati razne vrsti javnih´
dažbina i to: državni osnovni porez na prihod od zemljišta ili zemljarinu,
državni dopunski porez na zemljarinu, banovinski prirez, općinski
prirez, zdravstveni!, školski, cestovni i ine prireze, a neki od njih moraju
osim toga plaćati i posebni doprinos vodnim zadrugama.


Posjednici šuma tuže se, da su ove javne dažbine suviše teške,
te da ih šumska privreda neće moći trajno podnositi. Tuže se u prvom
redu predstavnici kolektivnih šumskih posjeda, kao što su to zemljišne
zajednice, imovne općine, sela i upravne općine, a tuži! se i uprava
državnog šumskog erara, koja ističe, da su samoupravni prirezi previsoko
odmjereni, tako da ne odgovaraju prihodnim sposobnostima državnih
i uopće naših šuma.


U jednakoj mjeri tuže se na prevelike javne dažbine i neki privatni
šumski veleposjedi. Od strane privatnih maloposjednika šuma ne čujemo
u tolikoj mjeri tužbe protiv javnih dažbina na šume, već se oni općenito
žale, da su javne dažbine na zemljišni posjed previsoko odmjerene, te
da ih seljak ne može podnositi. Seljaci se dakle ne žale posebice radi
poreza na šume, već se žale općenito na poreske terete, koji terete sve
vrsti! kultura.


Ovo opće nezadovoljstvo ponukalo je i šumarske stručnjake, da se
potanje bave problemom oporezivanja šuma. I Šumarski List je zadnjih
nekoliko godina donio tri opširnije rasprave 0 tom pitanju. Prvi poticaj
u tom pravcu dao je Ing. 0. M i k 1 a u sa svojim člankom. Nakon toga
objavljen je članak Ing. M. P 1 a v š i ć a: »Oporezivanje šuma«, a u troju
2 od 1938. godine objavljen je članak Ing. A. P e r u š i ć a: »Porez na
naše šume«.


Rasprava po ovim pitanjima pokrenuta je na poticaj posjednika
šuma. Stvarne prilike u našem šumarstvu su bile razlog, da se je i u
šumarskom stručnom glasilu počelo raspravljati 0 ovom pitanju. Ove
rasprave nemaju značaj stručno-akademskih rasprava, koje interesiraju
samo uski krug stručnjaka, već su se njihovi pisci javili za riječ zbog
toga, da pomoću svog stručnog znanja traže i nadu praktičnu soluciju
šumsko-gospodarskog problema, koji u prvom redu interesira posjednike
šuma.


517




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 28     <-- 28 -->        PDF

realizovanja prihoda, zaračuna kamate na svoja podavanja, onda dolazi
do zaključka, da je vrijednost njegovih podavanja u ime javnih dažbina
mnogostruko veća, nego što je korist, koju crpi od svojih šuma.


Do takovih anomalija dolazi se zbog toga, što poreski zakon izračunava
poprečni godišnji čisti prihod od šuma, pa nakon toga čini krupnu
ekonomsku grešku, koja se sastoji1 u tome, što pretpostavlja, da ovaj
poprečni godišnji prinos faktično i svake godine unilazi, pa ga zato svake
godine i oporezuje. Međutim ovo nije istina, jer kod prekidnog gospodarenja
šuma doduše svake godine stvara nove vrijednosti, ali ovako
stvorene vrijednosti mogu se iskoristiti tek nakon dugog niza godina.


Potrebno je, da tako reći historijskom metodom utvrdimo razloge,
zbog kojih je došlo do ovakove anomalije u pogledu oporezivanja šuma.


U prvom redu moramo istaknuti, da je porez na prihod od zemljišta
najprije bio zaveden na poljodjelska zemljišta, koja produciraju cerealije.
Kod ove privredne grane zaista se plodovi ubiru svake godine, pa je
moguće da se od tih plodova i svake godine jedan dio uzme u svrhu
podmirenja državnih i u opće javnih potreba. Pošto je kasnije zaveden
i porez na prihod od onog zemljišta, koje služi produkciji drveta, to je
ü šumarstvo po nekim biološkim karakteristikama shvaćeno kao neka
vrst od brojnih poljoprivrednih kultura. Šuma je dakle shvaćena kao
njiva, na kojoj raste drvo. Na isti način, kao što oranice svake godine
donose plod, pretpostavljalo se, da i šuma to čini svake godine.


Međutim za pravilno razumijevanje ovog historijskog razvoja moramo
uzeti u obzir još jednu važnu ukolnost, Spomenuli! smo, da naša
uredba o načinu rada kod ustanovljivanja katastarskog čistog prihoda
predviđa, da će se ti podaci prikupiti od šumskih veleposjednika: države,
općina i privatnih vlastehnstava. Ing. P 1 a v š i ć spominje u svom
članku, da su predstavnici Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva
svojevremeno podnijeli predstavku vladi zbog toga, jer su i madžarske
instrukcije predvidjele, da se podaci o prihodnoj sposobnosti šuma imaju
prikupiti na području većih i uređenih šumskih posjeda. Međutim ovaj
izvor katastarskih podataka u pogledu šumskih prihoda je razlog, da
produkcijone prilike šumarstva nisu pravilno shvaćene. Kod šumskih
veleposjeda bilo je šumsko gospodarstvo uređeno na načelu strogo potrajnog
gospodarenja. Tim posjedima svake su godine pritjecali prihodi
od šuma, pa tako katastarski stručnjaci nisu ni imali prilike da uoče
razliku produkcijskih zakona u šumarstvu i u poljoprivredi u užem smislu.
Ne može se poricati, da plaćanje poreza kod potrajnog šumskog gospodarenja
ne predstavlja neki naročiti gospodarski problem, uz pretpostavku
da porezi nisu u apsolutnom pogledu previsoko odmjereni!.


Naš posjednik A plaća godišnje 1800 Din osnovnog poreza na zemljište,
a na drugoj strani prima 18.000 Din čistog prihoda od šume, plaća
dakle 10% od tih prihoda. Njega se ne tiče mnogo, kako je poreska
uprava došla do ove brojke, glavno je za njega, da taj porez nije prevelik.
Međutim za teoretsko istraživanje je važno, kako se je došlo do
tog poreskog propisa,


Kako smo već naprijed spomenuli, postupak je ovaj: Poreska
uprava pretpostavlja, da na svakom hektaru šume posjednika A godišnje
priraste vrijednost u iznosu od 180 Din. Ovaj prirast vrijednosti identificira
se sa prihodom, te se pretpostavlja, da svaki ha šume posjedniku


542




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 30     <-- 30 -->        PDF

a.) Privatni šumski veleposjed je nekada u krajevima Slovenije,
Hrvatske i Slavonije, Vojvodine i Srijema bio relativno vrlo jako zastupan.
U šumama se je dosta konzervativno gospodarilo, a naročito u
onima, koje su bile vlasništvo fideikomisa. Strogo se pazilo, da užitci
ne prekoračuju prirast, a osim toga su te šume imale ii vrsne šumarske
stručnjake kao upravitelje. Mnogi od naših najistaknutijih šumarskih
stručnjaka bili su u službi privatnog šumskog veleposjeda. Ovaj veleposjed
bio je većim dijelom u rukama starih ili novijih aristokratskih
porodica.


Prvi znaci neke degeneracije i nazadovanja ovih šumskih posjeda
počeli su se opažati! već prije rata. Ova je pojava bila u vezi sa općim
opadanjem ekonomske jakosti aristokracije, koja je imala velike zahtjeve
na život, tražila je najviši mogući životni standart kao pravo,
koje pripada njihovoj društvenoj klasi. Mnoge aristokratske porodice
zapale su tokom vremena u dugove, pa su bile prisiljene da u svojim
šumama sijeku više nego bi bilo u skladu sa načelima potrajnog gospodarenja.
Osim toga su neki aristokrati smatrali, da je uputno da likvidiraju
svoj šumski posjed, te da kapital ulože u industriju, slijedeću pri
tome tendenciju, koja se opaža također kod aristokracije u Engleskoj
i Francuskoj.


Na. taj način došlo je već pred rat do prodaje i sječe velikih šumskih
kompleksa, a često se dešavalo, da su šumsko-industrijska društva
kupovala čitave šumske posjede zajedno sa zemljištem i! drvnom masom.
Tako su nastala neka dionička društva, koja su bila u posjedu većinom
mladih šuma, pošto su stare zalihe brzo likvidirala.


Nakon rata nastao je pravi bijeg aristokrata od šumskih posjeda.
Glavni momenti odnosno uzroci toj pojavi bili su strah pred naviještenom
agrarnom reformom, neki od ovih stranih aristokrata neugodno su
se osjećali u zemlji, gdje su bila ukinuta njihova privilegija, te su oni
postali običnim građanima. Neki od aristokrata imali su većinom same
mlade šume, koje im nisu donašale gotovo nikakvih prihoda.


Ipak je neki dio starih zemljišnih posjednika uza sve to čvrsto ostao
na svom posjedu, nastavio sa konzervativnim i strogo potrajnim iskorišćavanjem
šuma. Ovi su se još i danas održali, te predstavljaju rela-j
tivno uzorna šumska gospodarstva u našoj državi. Kod njih se ni danas
ne pojavljuje kritičko pitanje, od kuda namiriti troškove za javne daće
i za upravu, već su to solidno fundirane ekonomske jedinice.


Međutim, kako je već naprijed rečeno, mnogi stari posjednici šuma
došli su u gospodarske poteškoće već prije ili odmah poslije rata, šume
su pretjerano iskorišćavali, pa je znatan dio šuma došao u ruke posjednika,
koji su u prvom redu htjeli da iskoriste postojeću drvnu zalihu.
Naročito u Slavoniji imamo ogromne površine mladih jednodobnih sastojina,
koje su vlasništvo raznih šumsko-industrijskih preduzeća ili privatnih
privrednika, koji su nekada od starih aristokratskh porodica pokupovali
čitave šumske komplekse, te ih eksploatirali već prije ili tek
u prvim godinama poslije rata, kada je konjunktura na tržištu drva bila
najjača.


Ovi novi posjednici šuma bili su kapitalno dovoljno jaki, da bi mogli
podmirivati troškove uprave i poreza. Međutim ove mlade šume, koje
su nastale na mjestu, gdje su nekada rasle stare i prastare hrastove sa


544




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 31     <-- 31 -->        PDF

stojine, ne odbacuju gotovo nikakove prihode u današnje doba. Sadanjit
vlasnici tih mladih sastojina jesu moderni privrednici, kapitalistički preduzimači,
koji su i u svojstvu posjednika šuma primjenjivali ekonomska
načela mjerodavna za današnju kapitalističku privredu. Kada su stekli
iskustvo, da zbog toga, što su vlasnici šuma, moraju redovito godišnje
ulagati znatne svote u ime plaćanja poreza i ostalih javnih dažbina, da
moraju da plaćaju upravu ii čuvanje šuma, onda su si posve prirodno postavili
pitanje: što će im donijeti til kapitali, ta sredstva, koja ulažu u
šumsko gospodarstvo? Oni su morali! od tekućih prihoda ostalih svojih
preduzeća izdvajati znatan dio prihoda, te ih ulagati u šume. Međutim
kada su postavili pitanje, kada će im šume vratiti te izdatke, koji su za
njih imali značaj poslovnih investicija, morali su se uvjeriti, da će to
biti! tek u dalekoj budućnosti. Ako su ispitivali rentabilitet ulaganja kapitala
u mlade šume, mogli su se uvjeriti, da rentabilitet ulaganja nije
nikakav, već da praktično oni gube gotovo sav novac, koji ulažu za
plaćanje poreza ü ostalih javnih daća na šume kao i za troškove uprave.
Da su taj novac ulagali u bilo koje preduzeće, donio bi im mnogostruko
veći profit. Ovi privrednici nisu htjeli i nisu mogli prihvatiti načelo, da
se šumski kapital rentira sa najviše 3% kamata, jer su oni taj kapital
mogli na drugom mjestu ulagati sa ukamaćenjem i do 10%, a u nekim
poslovima možda i više.


Posljedica takovih spoznaja je bila, da se najednom poslije rata
pojavila ogromna ponuda za prodaju velikih šumskih kompleksa. Kao
prodavaoci nastupala su razna dionička društva, koja su nekada kupila
od šumoposjednika (aristokrata) šume zajedno sa zemljištem. Nadalje su
nastupali kao prodavaoci i razni šumski! veleposjednici, većinom stari
aristokrati, koji su uspjeli da svojevremeno steknu sječne dozvole za
velike šumske komplekse, a nakon što su šume u cjelosti ili većim dijelom
bile eksploatisane i nisu više odbacivale prihoda, nastojali su da se
riješe posjeda, koji je za njih značio samo izdatke, za koje nisu bili
sigurni, da li će im se ikada povratiti. Neki od tih posjednika mladih
šuma jednostavno nisu imali ni finansijskih mogućnosti da namiruju izdatke
za porez i za upravu, pa su tako bili prisiljeni da se riješe svoga
posjeda.


Treba dakle konstatovati, da su ekonomski naobraženi i verzirani
posjednici šuma, koje su bile mlade i nisu donosile prihoda, poduzeli j;ve
i! sva, da se riješe tog svog pasivnog preduzeća, da ga likvidiraju. Pošto
zbog propisa zakona o šumama nisu smjeli i mogli da šume iskrče, tražili
su kupca, koji će kupiti šume i dalje sa njima gospodariti. Ako nisu
mogli naći kupca, pokušavali su pod raznim izlikama da si ishode dozvolu
za krčenje.


Činjenica, da su svi posjednici mladih šuma, koji su po svojoj struci
ii naobrazbi pripadali staležu modernih privrednika, poduzimali sve, da
se riješe svojih šuma, može da posluži kao praktični dokaz, da je gospodarenje
sa mladim šumama pasivan posao, a i najjednostvniji rentabilitetni
račun dokazuje nam, da je to zaista tako. Razlog toj pasivnosti
treba tražiti glavnim dijelom u okolnosti, da je posjednik mladih šuma,
sa kojima gospodari po načelima neprekidnog gospodarenja, dužan da
plaća znatne svote novaca u ime poreza i ostalih javnih daća, dok mu
poreskii objekat donosi samo minimalne prihode od proreda ili mu pak
ne donosi nikakvih prihoda.


545




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 32     <-- 32 -->        PDF

b.) Kao kupci vlastelinskih šuma kao i šuma akcijonarskih društava
pojavljivale su se na tržištu u prvom redu imovne općine, zemljišne
zajednice, a tek u manjoj mjeri seljački maloposjednicL koji bi kupili
po nekoliko hektara šume.


Pojavljuje se pitanje, na osnovu kojih kalkulacija i računa su imovne
općine kupovale i: plaćale ogromne milijune za šume, kojih su se kapitalistički
vlasnici htjeli i morali što brže riješiti!?


U prvom redu treba istaknuti, da imovne općine i zemljišne zajednice
po svom značaju i ekonomskoj svrsi nisu privredne ustanove u
smislu modernog kapitalističkog shvaćanja; one nemaju zadaće da stiču
novčane profite, već je njihova zadaća da svoje članove podmiruju sa
naturalnim dobrima: ogrijevnim i građevnim drvetom i ostalim šumskim
proizvodima. Finansijska sredstva te ustanove stiču samo u cilju da
njima pokriju tekuće izdatke za upravu i poreze. Kod takovog stanja razumljivo
je i shvatljivo, da se nije sa tolikom rigoroznošću postavljalo
pitanje rentabiliteta kapitala, koji su ulagani u kup novih mladih šuma.
Osim toga je značajnu ulogu igrao i način računanja vrijednosti šuma.
Prihodi od šuma, koji: se očekuju u dalekoj budućnosti — nakon 100 i
više godina — kapitalizovani su pomoću Faustmanove formule sa šumskim
kamatnjakom, koji je iznosio 2—3%.


Dok nijedan moderni kapitalistički privrednik ni ne pomišlja da
eskontira mjenicu, koja dospijeva nakon 100 ili više godina, imovne
općine su to sa najvećom mirnoćom i lakoćom činile. Dok nijedan privrednik
neće da mjenicu eksomptira sa kamatnjakom od 2 uli 3%, imovne
općine su to činile. Na taj način dobivene su kapitaliziranjem vrijednosti,
koje su mnogostruko veće od onih, koje bi! dobio privatni kapitalista,
kada bi kalkulirao po metodama, koje su uobičajene u današnjoj modernoj
privredi.


Imovne općine i zemljišne zajednice sanirale su mnoga kapitalistička
preduzeća, mnoge strane aristokrate, jer su od njih kupile za teške
milijune šume, koje su predstavljale pasivna preduzeća.


Šumarska politika kolektivnih šumskih posjeda počinila je neoprostivu
grešku, što nije pravovremeno shvatila ekonomsku situaciju onih
preduzeća i starih aristokrata, koji su nudili na prodaju komplekse šuma,
koji su ih prodavali zato, jer su te šume za njih značile pasivna preduzeća,
već je računala vrijednost šuma prema formuli, koja je protivna i
koja ignorira osnovno ekonomsko načelo o ponudi i potražnji. Cijene
dobara, koja se izmjenjuju u privrednom životu, ne određuju se prema
nekim ustaljenim formulama, već se određuju u slobodnom natjecanju i
borbi ponude i potražnje.


U današnje doba najviše se tuže na težinu tereta javnih daća kolektivni
šumski posjedi: imovne općine, zemljišne zajednice, sela i općine,
koje posjeduju šume, te manastiri i uopće ustanove javnopravnog
karaktera. Privatni šumski veleposjed, koji je prekomjernim iskorišćavanjem
šuma došao do toga, da je imao samo još mlade šume, riješio je
poreski problem u znatnoj mjeri na vrlo praktičan način: prodao je šume
ili ih je rasparcelirao i tako se je riješio pasivnih preduzeća. Šumarske
ustanove javnopravnog karaktera nisu to mogle činiti zbog zadataka,
što ih imaju, a također zbog pomanjkanja shvaćanja ekonomskih zbivanja.


546




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 34     <-- 34 -->        PDF

Treba naročito istaknuti, da je pitanje plaćanja poreza najčešći! i
najjači´ razlog, da se pojavljuju tendencije individualnih dioba kolektivnih
šumskih posjeda, a dioba tih posjeda ima nužnu posljedicu, da uopće
nestaje šuma, makar su one iz nacionalno-ekonomskih i opće-narodnih
razloga potrebne.


c) Mali seljački posjednik, koji je stekao u svoje neograničeno vlasništvo
nekoliko hektara šume, s početka obično sa velikim veseljem
čuva taj svoj posjed od svih napadaja. Pošto se radi o malenim površinama,
ne osjeća naročito teško teret poreza, nije mu nemoguće da iz
ostalih svojih prihoda izdvoji jedan dio za plaćanje poreza na mladu
šumu. On tako reći pritrgava sebi od usta i ulaže te uštede u šumu. Međutim
ako se snađe u nekoj nevolji ili potrebi, onda od šume traži1, da mu
kako tako vrati ono, što je u nju uložio. Seljak ne ispituje rentabilitet,
kako to čini moderni privrednik, zadovolji se sa onim, što može da
izvuče. Ne može dugo da čeka i siječe vrlo mlade šume, tako da one u
većini slučajeva predstavljaju tip niskog uzgoja. Vrlo se često dešava
da seljak, nakon što je neko vrijeme pokušavao da vodi svoje šumsko
gospodarstvo, s vremenom dolazi do zaključka, da se to gospodarstvo
ne isplati, šumu bez mnogo pitanja iskrči i pretvori u poljodjelsku kulturu.
To je obična sudbina parcela, koje je dobio u ime dijela od zemljišnih
zajednica. U mnogim slučajevima to je i najpametnije, što može
učiniti sa stanovišta privatnog gospodarstva, ali se zbog takovog razvoja
stvari na našem selu u sve većoj mjeri pojavljuje oštra kriza pomanjkanja
drva, od kojeg pomanjkanja sav narod mnogo pati. Takove su
u glavnom prilike u ravnom dijelu Hrvatske i Slavonije.


U Sloveniji većii dio zemljišta seljačkih šuma uopće nije sposoban
za poljodjelsku obradbu. Šuma je jedina moguća kultura. Šume, koje su
samo manji sastavni dio većih seljačkih gospodarstava, služe u glavnom
za podmirivanje kućnih potreba, samo od slučaja do slučaja se ponešto
prodaje iz tih šuma. Gospodari se većinom nekom vrsti neuređene pre-
borne sječe. U tim krajevima opstanak šuma nije ugrožen, i ako se siječe
sve mlade drveće; najveća je opasnost od pretjeranog steljarenja, koje
je u vezi sa stajskim timarenjem stoke. Zemljišna renta u seljačkim šumama
veoma je niska i mogla bi se u velike povisiti, kada bii se zavelo
moderno preborno gospodarenje, ali se ipak može kazati, da za te šume
problem oporezivanja nije tako goruć kao u ostalim krajevima države.
Preborno gospodarenje u šumi! je neka vrst potrajnog šumskog gospodarenja,
prema tome ne dolazi u tolikoj mjeri do izražaja problem, od
kuda namiriti troškove poreza, a troškova uprave praktično ni nema u
tim šumama. Međutim u tim šumama je porez previsoko odmjeren, jer
je katastarski čisti prihod obračunan prema podacima velikog šumskog
posjeda iste stojbine i za istu vrst drva, a seljački primitivni način gospodarenja
ne može da poluči onaj prihod, sa kojim računa državni fiskus.


Mnogo je kritičniji položaj u dravskoj banovini za one seljačke
posjednike, čiji se posjed sastoji pretežno iz šuma. To su tako zvane
»gozdne kmetije«. Takovi seljački posjedi znaju imati po 100 do 200 ha
šume, dok je poljodjelsko obradivo ^zemljište vrlo maleno. Takovih gozdnih
kmetija ima najviše u bivšoj Štajerskoj oko Maribora na Pohorju,
kao ii. u Gorenjskoj oko Jezerskog. U tim šumama nekada se gospodarilo
dosta strogo potrajno, bilo prebornom sječom ili! u malim sječinama
čiste sječe, koje su se umjetno pošumljavalc. Til šumski posjednici danas


548




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 36     <-- 36 -->        PDF

moramo utvrditi, da te parcele donose koristi u vremenskim razmacima
dugima po nekoliko decenija, a kod mnogih vrsta drva produkcijoni proces
traje dulje od jednog stoljeća. Tome nasuprot oranice, livade i ostale
poljoprivredne kulture daju svake godine ekonomski plod, bilo da se
taj plod sastoji u sjemenu ili pak u čitavoj masi biljke, kao što je to n.
pr, kod livada, trstika itd.


Dok svaka pojedina šumska parcela odbacuje ekonomske koristi
tek u dugačkim vremenskim razmacima, može ipak posjednik šuma da
svake godine ubire koristi od šuma, ali samo u onom slučaju, ako gospodari
potrajnim načinom. Međutim ovaj način gospodarenja nije ovisan
samo o voljil posjednika šuma, već je ovisan o strukturi njegovih
šuma. Posjednik šuma može potrajno sticati prihode od šuma, ako su te
šume u pogledu starosti tako raspoređene, da svake godine po prilici
jednaka površina sastojina postigne sječnu zrelost, te se može iskoristiti,
Dakle tehnički! preduslov za potrajno šumsko gospodarenje jeste približno
normalan raspored dobnih razreda. Ako se pak radi o šumama,
u kojima se gospodari! prebornim načinom, onda je tehnički preduslov za
potrajno šumsko gospodarenje približno normalni! raspored debljinskm
razreda.


Ako se u šumama potrajno gospodari, te se svake godine siječe
po prilici jednak godišnji etat, onda se i! na šumarstvo može proširiti poreskil
sistem, koji je bio najprije primijenjen na poljodjelstvo u užem smislu,
sistem zemljarine (Grundsteuersystem). I ako to proširivanje zemljarine
na šumarstvo sa teoretskog stanovišta nije pravilno, jer turnus produkcije
u šumarstvu nije jedna godina, već prosječno traje 100 godina,
ipak ova teoretska greška kod potrajnog šumskog gospodarenja ne izaziva
nekih značajnih praktičkih poteškoća za posjednika šume.


Sistem zemljarine ima jednu značajnu odliku u tome, što je vrlo
praktičan. Poreska tehnika ubiranja zemljarine vrlo je jednostavna, nakon
što su izvršene izvjesne predradnje: izmjera zemljišta i sastav zemljišnog
katastra. Razrezivanje poreza vrši se svake godine na stalnim
osnovama, tako reći automatski!.


Ova poresko-tehnička okolnost je bez dvojbe velika prednost, pa
se zato taj sistem i ne može na brzu ruku zabaciti. Međutim ako ovoj
tehničkoj prednosti stoji nasuprot ekonomska šteta, koju prouzrokuje
takav sistem oporezivanja, onda držim da se mora žrtvovati tehnička
prednost, kako bi se uklonile ekonomske štete, od kojih trpe pojedini posjednici
šuma, a također i državna šumarska, te uopće nacionalna
privreda.


Ako se postavlja pitanje, da li! poreski sistem zemljarine odgovara
ekonomskim prilikama naše šumske privrede, onda se mora prije
toga odgovoriti na pitanje, da li struktura naših šuma u okviru pojedinih
šumskih posjeda predstavlja tehničku mogućnost, da se vodi strogo godišnje
potrajno gospodarenje, da li je raspored dobnih odnosno
debljilnsk´ih razreda naših šumskih posjeda
takav, da bar pretežna većina važnih šumskih po


sjednik a u sadanj e dob ask o gospodarenje ?
mož e voditi : potrajn o šum Na
ovo pitanje moramo odgovoriti: Nije .
550




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 37     <-- 37 -->        PDF

Naše nedržavne šume većim dijelom su iscrpljene. Prevladavaju
mlade šume, koje za sada ne mogu još odbacivati prihoda. Mnogi posjednici
šuma već danas nemaju mogućnosti da plaćaju javne daće od
šuma, jer ove nisu još zrele za iskorišćavanje. Neki od njih za sada još
udovoljavaju svojim poreskim obavezama na taj načih da protivno načelima
raciljonalnog šumskog gospodarstva sijeku šume, koje nisu zrele
za sječu, sve više uništavaju tehničke uslove za potrajno šumsko gospodarenje,
kvare omjer dobnih i debljinskih razreda. Za nekoliko će
godina i ovi posjednici imati samo mlade šume, od kojih neće moći
crpsti nikakovih prihoda, državni fiskus će se morati odreći svojih zakonom
priznatih prihoda, jer će ti prihodi biti neutjerivil.


Na osnovu takovog stanja naših šuma moramo odlučno kazati, da
naš poreski sistem zemljarine na šumsko tlo ne odgovara više.


Da se spasi šumarstvo kao važna privredna grana u našoj državi,
hitno je potrebno da se pristupi temeljnoj reformi oporezivania šuma.
Potreba takove reforme zato je hitna, jer mnogi posjednici šuma udovoljavaju
svojim poreskim obavezama uz cijenu uništavanja poreskih objekata,
pa ako će se reforma dulje odgađati, nastat će štete, koje će se
teško moći reparirati, trebat će možda jedan vijek, da naše šumarstvo
opet dođe u ravnotežu.


Reforma zakona o neposrednim porezima treba da se izvrši u ovom
pravcu:


Zakon treba da prizna biološku činjenicu, da turnus šumske produkcije
nije jedna godina, već najmanje nekoliko decenija, a prosječno
jedno stoljeće.


Prihod od šuma nije prosječni godišnji prirast vrijednosti, već je
prihod jednak vrijednosti one drvne mase, koja se faktično u šumi posiječe,
izluči iz produkcijonog procesa i upotrijebi za podmirivanje ekonomskih
potreba.


Porez se ima plaćati samo na one prihode koji su faktično ostvareni,
a ne na izračunani godišnji prosjek. Zbog toga se porez na prihod
od šuma ne može naplaćivati u jednakim godišnjim ratama, bez obzira
da li je u šumama sječeno ili ne, već se ima platiti samo onda, kada je
zaista sječeno.


Prema tome je potrebno da se donese zakonska odredba, da zemljišta,
koja su u zemljišnom katastru označena kao šuma, ne podleže plaćanju
poreza na prihod od zemljišta (zemljanim).


Prihodi od šuma imaju se oporezovati po načelima, koji su uzakonjeni
za »porez na prihod od preduzeća« (tečevina), a poreska stopa
se ima posebno odrediti: s obzirom na dugi turnus produkcije u šumskoj
privredi.


Koje koristi očekujemo od ovakove reforme poreskog sistema?


Šumoposjednik, koji posjeduje samo mlade ili pretežno mlade sastojine,
koje u sadanje doba ne odbacuju prihoda, neće ovaj šum. posjed
osjetiti kao neki nepodnositi teret, već će sa voljom prionuti racionalnom
uzgoju šuma.


Kolektivni šumski posjedi, kao što su sela, seoske operne, zemljišne


zajednice i imovne općine, neće više biti prisiljeni da sijeku mlade šume


u naponu svog prirasta samo zato, da mogu plaćati javne dažbine. Neće


se uništavati poreski objekti samo zato, da se udovolji,poreskim oba


vezama.


551




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 38     <-- 38 -->        PDF

Posjednici šuma, koji iz ličnog koristoljublja i želje za uživanjem
traže dozvolu za prekomjerne sječe šuma, izgubit će najjači argumenat.
kojim su se dosada služili, naime da šume moraju sjeći, kako bi udovoljili
poreskim obavezama.


Državne šumarske vlasti imat će mogućnost da dosljednije provađaju
propise zakona o šumama.
Pitanje je, kakove bi i kolike finansijske žrtve i gubici nastali za
državni fiskus zbog ovakove reforme?


Posjednici šuma, koji potrajno gospodare u svojim šumama, sjeći
će kao i dosada, a država će ubirati porez na prihod kao i dosada, samo
se ovaj porez neće više zvati zemljarina već tečevina. To isto važi i za
male zemljoposjednike, koji posjeduju po nekoliko hektara šume, u kojoj
sijeku prebornim načinom za pokriće kućnih potreba. Kod ovih kategorija
šumoposjednika naći će se mogućnost da se porezi paušaliraju
i tako olakša poreska administracija.


Prihodi! države i samoupravnih tijela smanjit će se jedino s obzirom
na one posjednike šuma, koji su do sada sjekli šume u svrhu da mogu
plaćati javne daće. Nominalno će se smanjit i s obzirom na one posjednike,
koji već do sada nisu imali nikakovih prihoda od šuma, nisu mogli
ni plaćati porez, već su se u poreskim knjigama samo gomilala knjiženja


o poreskim dugovima, koji u većini slučajeva nisu bili utjerivi. Poreska
administracija u veliko će se olakšati, kada otpadne manipulacija oko
utjerivanja neutjerivih dugova. I do sada se prakticiralo, da su povremeno
ovakovi dugovi otpisivani na osnovu posebnih zakonskih
ovlaštenja.
Ovi državni prihodi bili su djelomično samo fiktivni ili su se pak
za sada još ostvarivali uništavanjem poreskih objekata. I bez poreske
reforme ovi prihodi će za nekoliko godina sami! po sebi usahnuti, ali
prije će biti još uništene mnoge naše lijepe šume.


II. DOPUNSKI POREZ NA ZEMLJARINU
U našem zakonu o neposrednim porezima uzakonjen je i dopunski
porez na čisti prihod od zemljišta. Dopunski porez omogućuje, da se
i kod nas provedu u djelo načela progresivnog oporezivanja, da ekonomski
jači gospodarski subjekti u većoj mjeri sudjeluju kod snašanja troškova
državne administracije i obrane.


Zadnji razlog uvadanja progresivnih poreza moramo tražiti u okolnosti,
da bogataš i nakon što je platio relativno veći porez, ipak još
uvijek može u većoj mjeri udovoljiti svojim ličnim potrebama nego siromak,
koji raspolaže sa malim količinama ekonomskih dobara. Subjektivna
vrijednost novčane jedinice za bogataša je mnogo manja nego za
siromaka, pa bogataš, makar platio i veći broj novčanih jedinica, sa
subjektivnog stanovišta snosi manju žrtvu nego siromak.


. Uvađanje progresivnog poreza na prihode bilo je u Evropi spojeno
sa velikim socijalnim borbama, jer su se bogatiji slojevi u velike bunili
protiv toga, te su za sebe tražili tako reći matematičku pravednost. Kada
je pak progresivni poreski; sistem postepeno pobijedio u gotovo svim
državama, to je ovo ujedno značilo i pobjedu socijalnog shvaćanja u savremenom
društvu. Napredni društveni slojevi danas upravo ljubomorno
čuvaju tekovinu dugotrajne socijalne borbe, čiji! je rezultat uvađanje pro


552




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 40     <-- 40 -->        PDF

pomogne malim zemljoradnicima, koji uz pomanjkanje specijalne stručnespreme
ne bi mogli od toga zemljišta imati dovoljno materijalne koristi,
kada bi na njemu samostalno gospodarili.


Kada su dakle socijalni obziri! bili! mjerodavni, da se je pristupilo»
osnivanju imovnih općina i! zemljišnih zajednica, onda je posvema nelogično
i! nepravedno, da se ovako stvorene administrativne i ekonomske
zajednice najednoč proglase zemljišnim veleposjednikom, da se izjednačuje
sa raznim knezovima i grofovima, koji su se još održali u pojedinim
našim krajevima.


Smatram, da na osnovu onih istih socijalnih tendencija, koje su
bile mjerodavne za uvađanje progresivnih poreza, treba da se izuzmu
ispod udara tog zakona socijalne ekonomske tvorevine, kao što su kolektivni
šumski posjedi zemljoradnika.


Sa finansijsko-tehničkog stanovišta bilo bi najlakše provesti ovo
olakšanje, jer bil trebalo samo u finansijskom zakonu istaknuti, da se dopunski
porezi! na zemljarinu neće razrezivati na posjede imovnih općina,
zemljišnih zajednica, sela itd.


III. OPĆINSKI PRIREZI
U našem poreskom sistemu nisu upravnim općinama prepuštena
nikakova izravna poreska vrela, jedino im je dozvoljeno, da mogu ubirati
pijacovinu i maltarinu. Sve ostale prihode, koji su potrebni! za redovito
funkcijonisanje općinskih uprava, ove ubiru u vidu prireza na
osnovne državne poreze.


U našoj državi imaju općine vanredno širok djelokrug i zadatak,
pa provađanje toga zadatka traži znatne svote novaca. Naročito je
stavljeno u dužnost općinama, da vrše mnoge poslove, koji spadaju u
djelokrug državnih vlasti, ali ih je država prenijela na općine. To je
takozvani preneseni djelokrug upravnih općina. Baš zbog vršenja dužnosti
ovog prenesenog djelokruga upravne općine moraju da podržavaju
razmjerno jaki birokratski aparat, moraju da plaćaju brojno činovništvo.


Ovu situaciju moramo imati pred očima, kada prosuđujemo pitanje
općinskih prireza. Ovi prirezi su vanredno teški teret, koji se naročito
teško podnosi! od strane posjednika šuma, koji svoje gospodarstvo
vode po načelima prekidnog gospodarenja.


Općinski prirezi različiti su u raznim godinama, a različiti su i u
raznim općilnama. Ne postoje nikakove zakonske granice ni na više ni
na niže. Dok pojedine općine u jednoj godini razrezuju i do 600% općinskog
prireza na državni osnovni porez, to druge općine u isto vrijeme
mogu da izlaze sa prirezom od 40%, a da se možda već na godinu taj
prirez popne na bajoslovne visine.


Općinski prirezi su onaj elemenat, koji u privredu unosi! najveću
nesigurnost, nikada se ne može unaprijed sa nekom sigurnošću kalkulirati,
koliko će iznositi. Upravo je teško pronaći neke opće smjernice
kretanja visine općinskih prireza, pogotovo ako se isti promatraju od
jedne općine do druge. Međutim ako se uzmu za upoređivanje veće teritorijalne
jedinice, onda i pak možemo da utvrdimo neke opće karakteristike.


Za imovne općine izračunani su statistički podaci o oporezivanju
u godini 1936, kako se vide iz priložene tabele. Ako promatramo ovu


554




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 41     <-- 41 -->        PDF

Osnovna državna Općinski prirez na Postotak op. prireza
Imovna općina zemljarina po ha zemljarinu po ha na drž. zemljarinu
Din Din /o


otočka 3,01 6,81 226,02
ogulinska 3,88 9,30 239,—
slunjska 4,75 7.30 153,—


I. banska 3,40 5,61 165,—
II. banska 9,42 13,59 144,—
đurđevačka 9,86 10,32 104,—
križevačka 11,22 10,03 89,—
novogradiška 14,40 11,78 82,—
brodska 18,30 14,90 81,70
petrovarađinska 23,87 13,— 54,45


skrižaljku i ako si predočimo topografski položaj područja pojedinih
imovnih općina, upada nam u oči, da opterećenje po jednom hektoru
sa državnom osnovnom zemljarinom biva najmanje kod otočke imovne
općine, a čim se više krećemo od zapada prema istoku, to u istom
omjeru raste opterećenje po jedinicil površine sa državnom osnovnom
zemljarinom, tako da kod najistočnije t. j . petrovaradinske imovne općine
dostiže svotu od 23,87 Din po ha.


Ovo je i razumljivo, kada si predočimo, da je plodnost zemljišta
najmanja na području otočke imovne općine, čije se šume nalaze daleko
od prometnih sredstava u Kršu i visokim planinama. Prema tome nam
gornja tabela pokazuje posve logičnu pojavu, da je zemljarina to niža,
što je zemljište siromašnije. Otočka imovna općina plaća poprečno samo
jednu osminu one zemljarine, koju plaća petrovarađinska imovna općina.


Međutim ako promatramo, sa kolikim je apsolutnim iznosima poprečno
opterećeno šumsko zemljište po općinskim prirezima, onda se
slika mijenja. Ogulinska imovna općina plaća na svaki ha šumskog zemljišta
9,30 Din u ime općinskog prireza, dakle ne mnogo manje od one
svote, koju plaćaju đurđevačka, križevačka, gradiška, brodska i petrovarađinska
imovna općina, iako je zemljarina kao indikator prihodne sposobnosti
kod tih imovnih općina višekratnik od one, koju plaća ogulinska
imovna općina.


Iz ovog slijedi, da kod opterećenja šuma po općinskim prirezima
nema neke jasne i logične veze femeđu prihodne sposobnosti i opterećenja.


Ako pak promatramo poprečne postotke općinskih prireza spram
zemljarine, onda nam opet upada u oči neka zakonitost. Postotak općinskog
prireza je najveći kod najsiromašnijih imovnih općina, kao što su
otočka i ogulinska, pa postepeno pada ako idemo od zapada prema istoku
i postigne najniži iznos kod petrovaradinske imovne općine.


Iz ovog stanja stvari možemo deduciratü opće opažanje- Što je neki
kraj siromašniji, što je zemljište manje plodno, to je u istom omjeru težina
općinskog prireza relativno veća i teža. Što je neki kraj bogatiji i
plodniji, to su relativno manje općinske daće, općinski prirez.


555




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 42     <-- 42 -->        PDF

Ovo stanje, koje je na oko paradoksalno, postaje nam razumljivo,
ako uzmemo u obzir organizaciju naših općina. One imaju u glavnom!
istu zadaću u bogatom Srijemu kao i u krševitoj Liki. Zbog toga je trošak
za održavanje općinskih uprava približno isti, da lil se radi o Srijemu
ili Liki. Pošto Lika, kao kraj slabe plodnosti zemljišta, ima malenu poresku
osnovicu, malenu sumu katastarskih čistih prihoda, a također su
slabe i poreske osnove ostalih izravnih poreza, to je razumljivo i nužno,
da Lika mora na svoju nisku poresku bazu razrezati procentualni visoki
prirez. Srijemskim općinama to nije potrebno, jer već i sa malenim procentom
općinskog prireza postignu onu svotu, koja je njima potrebna za
održavanje aparata općinskih uprava, jer poreska baza je u Srijemu
razmjerno visoka.


Ekonomske posljedice ovakovog stanja stvari jesu vrlo nepovoljne
za sve grane privrede, pa tako i za šumarstvo. Privrednik, koji zbog
neplodnosti zemljišta i onako već sa slabim rentabilitetom može da radi,
opterećen je relativno jačim javnim daćama nego onaj, koji se nalazi u
povoljnim prilikama.


Razumljivo je stoga, da od svih strana, a pogotovo u siromašnim
krajevima, čujemo pritužbe protiv općinskih prireza. Traži se zakon,
koji bi maksimirao relativni iznos općinskih prireza, traži se neka stalnost
u pogledu visine općinskih prireza, kako bi se privrednicima svih
grana omogućila neka kalkulacija troškova produkcije, koja je uz sadanje
prilike tako reći nemoguća.


Za tezu maksimiranja općinskih prireza navađaju se primjeri iz
stranih država, gdje je gotovo posvuda relativni iznos općinskih prireza
maksimiran. U Njemačkoj i bivšoj Austrijskoj republici država nije ubih
rala porez na prihod od zemljišta (zemljarinu), već je to vrelo fiskalnih
prihoda prepušteno općinama i pokrajinama. U Rumuniji je općinski prirez
maksimiran na taj način, da općine ubiru 2% od katastarskog čistog
prihoda od zemljišta. U Bugarsskoj se zemljarina ubire u korist općine.
Pošto tamo nema zemljišnog katastra, ista se ubire prema tabelama
(vidi članak Ing. Pe r ušic a u Šumarskom Listu 1938 godine), tako da
je iznos zemljarine maksimiran i ograničen. U Italiji je iznos općinskog
prireza maksimiran tako, da može iznositi najviSe 50% od državne
zemljarine.


Privrednici, koji traže ograničenje i! maksimiranje općinskih prireza,
imaju dakle za svoju tezu i dovoljno ekonomsko obrazloženje, a
mogu se pozivati na primjere iz inozemstva, gdje je to već učinjeno.


Međutim ipak smatram, da je pitanje općinskih prireza il uopće
samoupravnih dažbina najteže pitanje u kompleksu pitanja reforme našeg
poreskog zakonodavstva.


Općinskim upravama i ostalim samoupravnim tijelima određen je


odnosnim zakonima i djelokrug i dužnosti. Nisu im prepušteni nikakvi


još neiskorišćeni poreski izvori, osim pijacovine, maltarine i nekih manje


važnih trošarina. Ako hoće- da vrše svoju dužnost, moraju imati sred


stva, a ta sredstva pribavljaju razrezivanjem prireza na postojeće dr


žavne poreze. Ako im1 se ograniči pravo razrezivanja prireza prema


stvarnim potrebama, onda će te općinske uprave i ostala samoupravna


tijela sa pravom otkloniti vršenje dužnosti, koje su im naložene držav


nim zakonima.


556




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 43     <-- 43 -->        PDF

Na taj način pokret za pravednu reformu poreza na šume dolazi u
logičku i nerazrešivu vezu sa pitanjem reforme općina. U tom pitanju
moguća su dva riješenja:


a) Da se općine razriješe dužnosti vršenja onih funkcija, za koje
nemaju materijalnih mogućnosti i sredstava, ili


b) da se općinskim upravama iz državnih sredstava doznačuje subvencija
u ime naknade troškova za vršenje poslova prenesenog
djelokruga.


Bilo bi nerealno, kada bi se tražilo da se maksimira i ograniči! općinski
prirez, a ne bi se ujedno ograničile i! dužnosti, što ih imaju da vrše
općine, odnosno kada se ne bi tražilo, da se općinama na neki drugi način
naknade gubici zbog ograničenja prava razrezivati općinske prireze.


Upravne općine na području petrovaradinske imovne općine ne bi
imale razloga da se protive maksimiranju prireza na 50% od državne
osnovne zemljarine. Tako isto ne bi nastale velike promjene, kada bi
se općinski prirez na području križevačke, novogradiške i brodske
imovne općine maksimirao sa 80´% od osnovne državne zemljarine. Za
đurđevačku imovnu općinu odgovaralo bi maksimiranje u iznosu od
100% od osnovne državne zemljarine. Međutim za ostale imovne općine
trebalo bi kod maksimiranja ići! mnogo na više, ako bi se htjelo izbjeći
onesposobljenje općinskih uprava za vršenje svojih dužnosti uz sadanje
zakonske uslove. No ako bi se pristalo na to, da se općinama prizna
visok postotak općinskih prireza, onda od takovog maksimiranja privreda
ne bi imala većih materijalnih koristi, jedino bi se donekle olakšala
kalkulacija troškova proizvodnje, koja je uz sadanje prilike gotovo
nemoguća.


Kako smo naprijed istakli, da šumska gospodarstva, koja se vode
po načelu prekidnog gospodarenja, nemaju otkuda da namiruju svoje
poreske obaveze, ako nemaju dovoljno za sječu zrelih sastojina, potrebno
je da se porez na prihod od šuma ubire jedino od onih prihoda, koji su
faktično ostvareni, gdje je supstanca stvarno otuđena od šumske produkcije
i predstavlja ubiranje plodova. Ovaj zahtjev je pravedan i hitno
je potrebno da se ostvari, ako se hoće izbjeći propast šumskih posjednika"


Međutim ako se taj zahtjev ostvari, onda mnoge upravne općine
gube jedno od najvažnijih vrela prihoda, pa tako dolazimo do zaključka,
da svaka poreska reforma, koja bi donijela neke koristi šumskoj privredi,
mora da započne i da se omogući reformom općina i općinskog zakonodavstva.
´


Država je ekonomski! dovoljno jaka, da privremeno pristane na
smanjenje poreskih prihoda s naslova zemljarine, pogotovo kad ovi prihodi
ne igraju toliko važnu ulogu u državnom gospodarstvu. Poreska
administracija u velike bi se olakšala, kada bi poreske uprave bile riješene
dužnosti da ubiru poreze tamo gdje su stvarno neutjerivi. Međutim
ako se općinama uzme ili) ograniči prirez na zemljarinu, one bi se u vrlo
čestim slučajevima onesposobile za vršenje svojih funkcija.


Zbog toga je u prvom redu potrebno, da se izmijeni zakon o općinama,
pa da se može sistematski pristupiti reformi našeg poreskog zakonodavstva
u cilju saniranja šumske privrede.


557




ŠUMARSKI LIST 10/1939 str. 44     <-- 44 -->        PDF

Zaključak.


Iz prednjeg razmatranja slijede ovi glavni zaključci:


1) U našoj državi su godine 1928/29 stari zemljišni katastri obnovljeni,
a gdje ih nije bilo, osnovani su novi. Ovaj ogroman posao izvršen
je u neviđeno kratkom vremenu, pa su se kod toga morale potkrasti neke
greške, koje imaju za posljedicu relativne nepravednosti u pogledu oporezivanja.
Ove greške mogu se ispraviti revizijom katastra, koju predviđa
zakon o neposrednim porezima. Potrebno je, da šumski privrednici
za vremena prikupljaju statističke podatke, na osnovu kojih će u pojedinostima
dokazati nepravilnosti^ tražiti, da se te nepravilnosti prigodom
revizije katastra isprave.


2. Šumska privreda opterećena je porezom na prihod od zemljišta,
te je u poreskom zakonu posve izjednačena sa poljoprivredom. Na taj
način podržaje se fikcija, da šuma odbacuje svake godine neke prihode,
od kojih treba da plaća porez, bez obzira da li se u tim šumama gospodari
potrajno ili ne. Međutim šume, u kojima se ne gospodari potrajno,
već prekidno, ne odbacuju nikakav prihod, dok pojedine sastojine ne
postanu zrele za sječu. ´
Pošto poreski sistem ne uvažava ove specijalne okolnosti šumske
privrede, utjeruju se porezi na prihod i u onim slučajevima, kada nikakvi
prihodi nisu ostvareni niti će se moći ostvariti još kroz duge decenije.
Posjednici šuma, koji moraju plaćati porez, a nemaju prihoda od objekta,
koji je oporezovan, nužno moraju doći u krizu.


3. Dopunski porez na zemljarinu je onaj poreski oblik, u kojem u
našoj državi dolazi do izražaja načelo progresivnog oporezivanja jačih
gospodarskih subjekata. Ovo poresko načelo je socijalnog izvora, a baš
socijalni obziri i motivi diktiraju, da se u pogledu šuma kolektivnog vlasništva
malih seljačkih posjednika učini iznimka od pravila, te da se taj
dopunski porez ne razrezuje na ovu kategoriju šumskog posjeda. Brisanje
dopunskog poreza je jedina značajna poreska olakšica, koja se može
provesti bez znatnih priprema i predradnja, jer tangira samo državu,
koja bi mogla da snosi, u interesu svoje privrede il iz socijalnih obzira,
izostatak nekih poreskih prihoda.
4. Općinski prirezi u najvećoj mjeri terete šumsku privredu baš u
onim krševitim krajevima, gdje je prihodna sposobnost tla najmanja, a
šuma jedina vrst moguće kulture tla. Postoji hitna potreba, da se ti prirezi
maksimiraju i ograniče s obzirom na prihodnu sposobnost zemljišta,
ali ovo ograničenje ne može se provesti, dok se ne reformira zakon o
općinama, il dok se upravnim općinama ne osiguraju neka druga, još neiskorišćena
poreska vrela. U koliko takovih poreskih vrela ne bi bilo,
potrebno je da se općinama u siromašnim krajevima iz državnih sredstava
osigura neka potpora u ime naknade troškova za vršenje državnih
poslova u prenesenom djelokrugu.
R L S U M t.


Vu que nos forets sont grevees des imipöts de toutes sortes d´une maniere
vraiment ecrasante, l´auteur plaide une reforme du Systeme de l´imposition des forets
existant actuellement chez nous.


558