DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 38     <-- 38 -->        PDF

.


Da je dakle samo ovakvo tumačenje i provođenje propisa Zakona


o šumama, koji se odnose na zaštitne šume, logično i moguće, nadamo
se, da nam je uspelo dokazati. To tim prije, jer se samo ovako može,
medu ostalim, shvatiti dejstvo, da zakon vlasniku stalno zaštitne šume
kao, logično, ni korisniku umanjenih službenosti u takvoj šumi ne priznaje
nikakve otštete, što znači, da zakon pretpostavlja, da se to oglašenje
vrši prvenstveno u njegovom sopstvenom interesu, koji je u tome,
što se time štiti i osigurava, o državnom trošku, trajna produktivnost
njegove šume, koja bi; inače propala.
Résumé.


A l´égard des forets de protection (forets protégeantes) l´auteur interprete
quelques stipulations ambiguës de notre Loi forestiere.


SAOPĆENJA


DALJNJA ISTRAŽIVANJA Dra PLAVŠIĆA O PANČIĆEVOJ OMORICI.


Dr S. Plavšić, kustos sarajevskog muzeja, preduzeo si je da Pančićevu omoriku
(Picea omorica Pančić) osvijetli sa svih strana. Daljnji njegovi prilozi u tom nastojanju
izašli su štampani u »Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini« (XLIX.
1937. Sveska za prirodne nauke). Jednim prilogom bavi se o daljnjim nalazištima Pančićeve
omorike, a drugi prilog jest prilog bibliografije o ovom našem drvetu.


1. Iz naslova prvoga priloga »Staništa Pančićeve omorike u okolin
i Foče « čita se i sadržaj. Zapravo su opisana dva staništa: na Radomišlji planini
u srezu Fočanskom i na Viogoru u srezu čajničkom. Za ostala u literaturi spominjana
nalazišta (Ljelja i Hused planina, Treskavac) utvrdio je Dr Plavšić, da Pančićeve
omorike na tim mjestima nema niti je bilo.
Stanište na Radomišlji planini (brdo Sokolina) ide u visinu od 1347 met., te je
najjužnije stanište dosad opisano (na širini 43° 27´ sjev. širine, a 35° 45,8´ istočne
dužine). Najsjevernije je pak Tisovljak u srezu Vlaseničkom s 44° 44´ sjev. širine, a
35° 45,8´ ist. dužine (prikaz u »Šumarskom Listu« br. 2 iz 1938. god.). Na površini od
cea 4 ha nalazi se 700—$00 stabala manjih dimenzija.


Stanište na Viogoru nalazi se u srezu čajničkome. Poznato već od prije i u
gospodarstvenoj osnovi iz 1908. god. izlučeno kao zaštitna šuma. Prema Plavšiću
danas ima oko 600 stabala visine 15´—20> met. Podcrtana pristupačnost »oko 5 sati
hoda« od željezničke stanice Ustiprača-Goražda nije točna. To vrijeme za dolazak
može vrijediti za dolazak iz Čajniča (sresko mjesto vezano automobilskim prometom
sa željezničkom stanicom Ustiprača-Goražda ili kroz kratko vrijeme sa želj. stanicom
Goražda) ili za dolazak preko želj. stanice Međeda (prevoz čamcem preko Drine),
odnosno Strmuce (prelaz preko privatnog mosta na rijeci Lim). Međutim mnogo pristupačnije
je stanište Gostilja u srezu Višegradskom, jer je od Višegrada udaljeno
svega 4 sata hoda, a upotrebom automobila skraćuje se hodanje za daljnji sat. To će
stanište postati ujedno i najpristupačnije uopće, jer je u projektu izrada automobilskog
puta Višegrad—Bajina Bašta, koji prolazi ispod samih omorika, a za uspon do njih
trebat će svega nešto više od sat hoda.


644




ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 39     <-- 39 -->        PDF

Autor nadalje u razmatranju, zašto danas nema Pančićeve omorike na Viogoru,
susjednim i sličnim brdima (Goleš, Visočica), veli »gotovo sam siguran, da je čovek
za to najmanje kriv i da je glavnu ulogu pri tome igrala borba za život. Kao što je
poznato, biljna vrsta, koja se nalazi u izumiranju, a to je slučaj s našom omorikom,
gubi naj.pre ona mesta, koja su zgodna za uspevanje njenih konkurenata. Prema tome
sa Visočice i Goleša nestalo je omorike stoga dosta rano, jer su ta mesta radi jake
vlage i otsustva jakih vetrova vrlo zgodna za uspevanje njenih konkurenata:
smrče i jele.«


Autor nam ujedno daje i obrise svoga budućega rada oko Pančićeve omorike,
kad veli: »iNa koji pak način se omorika, nastanjena na stenama koje su izložene jakom
vetru, štiti od preveć jake transpiracije, jeste poseban problem u koji ja sada ne
mislim ulaziti. Ostaje činjenica da omorika, iako jače transpirira no smrča, ipak traži
mesta koja su jače izložena vetru, c da se spasi od nadiranja svojih konkurenata.«
Budući pak terenski rad možemo razabrati iz završnih riječi ovoga priloga poznavanju
omorike, a koje glase: »1 dok sa izvesnom sigurnošću možemo tvrditi da danas zapadno
od Foče ne postoji ni jedno drugo omorikovo stanište već ono ispod Radomišlje
planine, nije neverovatno da se istočno od Foče, tamo u Novo-pazarskom sandžaku,
koji je i onako s botaničkog gledišta slabo ispitan, ne nađu u buduće nova staništa
Pančićeve omorike.«


2. »I s t o r i j a otkrića i proučavanja Pančićeve omorike« naslov
je drugoga priloga istog sveska Glasnika. Tu je autor tekstuelno i kritički povezano
dao popis literature o Pančićevoj omorici citirajući 73 djela od nešto manje
autora, te je vrlo dobar putokaz u tom pravcu.
Na čelu autora jest J. Paučić s prvim svojim radom o omorici pod naslovom:
»Eine neue Konifere in den östlichen Alpen«, izdane u Beogradu 1876. god. u svega
100 komada. S obzirom da je prethodno o svom otkriću izmijenio misli s poznatim
tada evropskim botaničarima E. Boissier-om u Zenevi, S. Bolle-om u Berlinu i Grisebach-
om u Göttingenu, to odmah i polemizira s potonjim tvrdeći, da je omorika posebna
Picea-vrsta, a ne odlika kavkaske Picea orientalis, kako je mislio Grisebach.
Prvih godina bilo je naročito aktuelno pitanje srodstva s ostalim Picea-ma. God. 1891.
donosi nam prvu monografiju o Pančićevoj omorici iz pera bečkog botanika R. Wettstein-
a. Iako danas ne važe mnogi navodi R. Wettstein-a (na pr. u rasprostranjeni u
omorike, o anatomskoj građi i dr., o čemu je već pisano u »Šumarskom listu«), ipak
ostaje činjenica, da je Wettstein-ova monografija kapitalno djelo, što ga imamo o
našoj omorici, i na njega se mora osvrnuti svako, ko bude danas ili sutra govorio o
tom našem četinjaru«, veli doslovno Dr Plavšić. »Možemo ukratko reći«, rezimira
Dr Plavšić, »da je omoriku otkrio Pančić, ali naučni svet s njom upoznao je tek R.
Wettstein«. S Wettstein-ovom Monografijom svršeno je prvo razdoblje rada i napora
o osvjetljenju porijekla, položaja i osobina omorike.


Kasniji radovi ističu se time što obraduju pojedina pitanja, koja stoje s njom
u vezi, kao o njenoj geološkoj prošlosti, u traženju izumrlih srodnika, u uporednim
anatomskim istraživanjima, odlikama i kulturama i t. d., te se sada autor drži »manje
hronološkog reda kojim su radovi sledili, a više problema na koje se oni odnose«.
Zanimivi su i zaključci Cernjavskog (Cernjavski P. i Kirilin G.: O flori organogenih
sedimenata iz posttercijernih slojeva savske doline kod Siska, u »Vesniku geol. instituta
Kralj. Jugoslavije« knj. ML, Beograd, 1934.). Proučavajući izmjenu šumske veigetacije
za vrijeme diluvija u našim krajevima Černjanski na osnovu nađenih polenskih
zrnaca »je došao do zaključka da je u interglacijalnim sedimentima močvara kod
Siska uspavala i omorika. Ova činjenica«, nastavlja dalje Dr Plavšić, »stoji u sagla.
snosti s hipotezom Wettstein-a i Weber-a o povlačenju omorike iz Srednje Evrope


645




ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 40     <-- 40 -->        PDF

na Balkan, kao i s mišljenjem Gottan-a (»Ueber die Coniferen und ihre Verwandtenin
ihrer Vorgeschichte«. Naturwissenschaft. Wochenschau, 1911. S. 384) da su četinari,
pre nego su postali sastavnim delom brdske vegetacije, bili aklimatizovani na život
u močvarama.« Sa šumarskog gledišta zanimivi su navodi o uspevanju omorike u
kulturama. Najopširnije nam o tom govori Böhlje Q. D. (Erfahrungen mit Picea omorica.
U Mitteilungen d. D. D. Geselsch. Bd 27. 1918.). Prema Bohl je-u omorika
što se tiče tla nije nikakav iz birač, ona uspijeva jednako na
pjeskovitom kao i na humoznom tlu, jednako pri studeni kaona vrućini . »Ukratko, omorika je po njemu jedan od najotpornijih četinjara, pa
uspeva i na zemljištu na kome se malo koji drugi četinar može duže vremena zadržati.
O tom pitanju postoje i izvještaji mnogih drugih kultivatora omorike iz raznih
evropskih zemalja, a objavljeni su većim delom u »Mitteilungen der deutschen Dendrologischen
Gesellschaft« od 1901. do 1930. god. Svi ti izvještaji saglasni su u tom da
je naša omorika neobično Iepo drvo i da je otporna prema raznim nedaćama.« Što se
tiče navoda o tlu i ekspoziciji potvrđuju i prirodna staništa u srezu Višegradskom o
čemu se izveštava u posebnom prikazu. Kulture omorike donose niz mutacionih odlika
ali »je zanimivo da ni jedna od tih odlika iz kulture nije do sada nađena na prirodnim
staništima omorike o oblasti reke Drine,« veli Dr Plavšić.


Završni dio Dr Plavšić posvetio je nomenklaturi predlažući za Picea omorica
Panč. naziv omorika, a za Picea excelsa naziv smrča. Hrvatski naziv smreka za Picea
excelsa ne izgleda mu zgodan, jer tom riječi narod u Bosni naziva Juniperus communis.


Ing. O. Piškorić.


POTREBA MODERNIZIRANJA INDUSTRIJE DRVETA.


U današnje vreme, gde se oseća na svakom koraku oštra konkurencija, svaki
poslovan čovek nastoji da smanji troškove fabrikacije. Smanjivanje troškova fabrikacije
postizava se samo modernizacijom odnosno mehanizacijom industrije- pomoću
savremenih tehničkih tekovina.


U našoj državi zauzima u industriji prvo mesto bezuvetno industrija drveta ili,
kako je još mnogi poslovni ljudi nazivaju, šumska industrija. Toga radi zadržaćemo
se isključivo na spomenutoj grani industrije.


Pod modernom strugarom ili pilanom podrazumeva se strugara, gde većim delom
radnu snagu zamenjuju razne mašinske instalacije, kao što su vertikalne i horizontalne
jarmače (Gatter), testere pantljičare (Bandsäge), kružne testere (Kreissäge),
mašine rendisaljke (Hobelmaschine), mašine glodalice (Fräsmaschine), električne dizalice,
elevatori, lančani transporteri, pneumatski transporteri (Exhaustor), transporteri
pantljičari (Bandförderer) itd., jednom reci, gde je rad u stružnici totalno mehaniziran.


Samo jedna potpuno mehanizirana strugara sposobna je da se takmiči i da se
odupre ma i najoštrijoj konkurenciji.


Zadaća, svrha i cilj jedne potpuno mehanizirane strugare leži u tome, da se
troškovi fabrikacije smanje na minimum, a tu zamršenu i tešku zadaću resila je mašinska
industrija na taj način, da je osposobila radne mašine za obradu drveta sa
većim dejstvom na jedan čas, tj. kapacitet radnih mašina na jedan čas povećan je
za 200%.


Moderne tj. mehanizirane strugare daju sledeće pozitivne rezultate:


1. veličina (atar) strugare je reducirana za 50—70%,
2. investicija mašina je povećana za 50—60%,
646