DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 32 <-- 32 --> PDF |
Ing ANTE RUŽIĆ (BEOGRAD): O ZAŠTITNIM ŠUMAMA (SUR LES FORETS DE PROTECTION) Naš zakon o šumama od 21. XII. 1929. god. u glavi 2. II. dela doneo je propise o zaštitnim šumama (§§ 15 do 27). Poput drugih novijih zakona o šumama i naš zakon deli zaštitne šume u dve kategorije i to u stalno zaštitne šume i u privremeno zaštitne šume. Međutim, kod obrade ovoga važnoga materijala zakonodavac kao da nije dovoljno strogo lučio ove dve vrste zaštitnih šuma jednu od druge, zbog čega mogu da nastanu izvesne nemile pomutnje. Zato je potrebno da se tim pitanjem podrobnije pozabavimo. Na prvi se pogled čini, da je naš zakonodavac ipak hteo da pode jednim novim putem. On kao da je hteo da izbegne ono staro podvajanje ovih šuma u zabrane (Bannwald) i u zaštitne šume (Schutzwald), te da bazira ovu podelu na samu trajnost ili povremenost one zaštite, koju daje odrasla i obrasla šuma. Zbog toga bi imala posve da ispadne ona temeljna ranija razlika: da li ta naročita zaštita ima u vidu isključivo zaštitu vlastitog zemljišta odnosne šume (zaštitna šuma) ili pak isključivo zaštitu dragocenih objekata izvan same šume (zabrane).* Ovde moramo da naglasimo reč isključivo, jer se tu radi o naročitim individualnim zaštitnim propisima za stanovite šume, a sve one općenite i redovne funkcije šuma kao takvih propisane i obezbedene su ostalim, općenitim propisima zakona o šumama. No naskoro vidimo, da tome nije tako, jer se definicija one druge kategorije, to jest privremeno zaštitnih šuma, posve poklapa sa definicijom ranijih zabrana (Bannwald). Tako je zakon u § 17. decidivno i nedvoumno fiksirao, da je kategorija privremeno zaštitnih šuma okarakterisana isključivo time, da one štite objekte izvan svoga staništa. Kako pak trećeg nekog slučaja nema, znači, da se i ona druga kategorija, stalno zaštitnih šuma, mora poklapati sa ranijom zaštitnom šumom (Schutzwald). No da je tome doista tako, mi ćemo videti, kad razmotrimo i ostale propise, koji se odnose na zaštitne šume. Tako ćemo doći i do zaključka, da su ovu zabunu i nejasnost skrivili samo novi termini »stalno« i »privremeno«, koje naš zakon zavodi i upotrebljava. Prema tome mi možemo definisati raniju zaštitnu šumu recima našeg zakona ovako: Stalno zaštitne šume su one šume, čije drveće (stalno) štiti produktivnost svoga vlastitog zemljišta od inače očitog * Nomenklatura je uzeta iz piščevog »Nacrta zakona o šumama i zašumljavanju«. Tamo srno bili sve predvideli za nadležnost opštih upr. vlasti I. stepena, jer nema razloga da se ovde angažuju ban ili čak i ministar! Pored toga pravilnik br. 23347/30 gotovo je posve onemogućio poslovanje. Ko da pribavi na pr. 1000 posedovnih listova i izradi toliko skica kod oglašenja stalno zaštitnih šuma samo u jednom primorskom srezu i kada i kako da to učini? To ne bi bilo ni potrebno. 638 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 33 <-- 33 --> PDF |
upropaštenja. Ovamo dolazi n. pr. plitko zemljište na strminama, opasnost od razvejavanja vetrom (živi peskovi), od zamočvarenja, od ispiranja kišnicom, od zakorovljenja, od klizanja i utiskivanja plodnog zemljišta, od odronjavanja uz reke i potoke i t. d. Amo dolaze i klimatski momenti, n. pr. šume uz gornji rub vegetacije, u izrazitim mrazištima, gde bi ponovno pošumljenje čiste sečine moglo biti onemogućeno, i si. Ovde tačke 1) i 3) § 16. Zakona o šumama jasno to izražavaju, dok tačka 2) toga paragrafa čini onu zabunu i ona bi mnogo bolje pristajala u § 17., koji kaže: »Privremeno zaštitne šume jesu one, koje zaštićuju objekte izvan svoga staništa i koje je nadležna vlast za takve proglasila. U tom cilju mogu se proglasiti zaštitnim šumama naročito one, koje štite lekovite vode i klimatska lečilišta.« Ona tačka 2) § 16. opet glasi: Stalno zaštitne šume jesu: ... »2) koje zaštićuju vrela, bujična područja, sprečavaju naglo oticanje vode i tako posredno zaštićuju od poplave i usova (lavina)«. Tu se postavljaju pitanja: zašto trebaju lekovite vode (jamačno: vrela lekovitih voda) samo privremenu zaštitu, a vrela obične pitke vode stalnu zaštitu? Ili: ako su privremeno zaštitne šume (sve) one šume, koje zaštićuju objekte izvan svoga staništa i oglašene su takvima, da li je time dovoljno jasno rečeno, da stalno zaštitne šume ne štite objekata izvan svoga staništa, odnosno da se mogu oglašavati stalno zaštitnim šumama šume na relativnom zemljištu, ako one štite isključivo objekte izvan svoga staništa, pobrojane u tačci 2) § 16.? Te jasnoće nema. Ako se sada osvrnemo na dalje propise u ovoj glavi, mi ćemo naskoro videti, da bi ovakvo postavljanje toga tumačenja zakonskih propisa počinilo ćelu zbrku i dovelo do neispravnih konsekvencija. Već § 18. zakona propisuje, da proglašavanje šuma za stalno zaštitne vrši ban po službenoj dužnosti ili po traženju zaintercsovanih lica na osnovu pribavljenog stručnog mišljenja šumarskog referenta i provedenog postupka. Dalje propisuje taj isti paragraf, da je opšta upravna vlast prvog stepena dužna u roku od 5 godina od dana stupanja na snagu Zakona o šumama sastaviti katastar svi h stalno zaštitnih šuma svoga područja. Zašto ne odmah, u prvom mesecu? Dalje: Ako se pre nego što bude gotov katastar (stalno?) zaštitnih šuma, podnese molba za krčenje ili seču šuma, koje imaju karakter zaštitnih, postupiće se po §§; 7. i 13. Čemu to? Zar se i sa ostalim šumama, koje nemaju »karakter zaštitnih,« ne postupa tako? Odakle najednom ovaj karakter i po čemu da se on utvrđuje? Ovaj rok od 5 godina ima svakako značenje, ne da se u to vreme sastavi katastar, već da se provede oglašenje stalno zaštitnih šuma, a katastar se vrlo lako i brzo u isto vreme sastavlja. Da ne stoji u zakonu ono nesretno »ili po traženju« zainteresovanih,« ovo bi jamačno ovako i glasilo, a tako ne može. U ovom se paragrafu najočitije vidi ona zbrka, ako S 16. shvatimo onako bukvalno, kako smo gore izložili. Propis § 19. odnosi se samo na privremeno zaštitne šume i jasan je, kako je i definicija ove kategorije šuma u § 17. jasna. No sledeći § 20. u zaštitnim šumama uopšte, dakle u stalno i privremeno zaštitnim šumama bezuslovno zabranjuje čistu seču, izuzimajući samo »sitne bagremove šume« (recte: niske šume)! I sledeći § 21. daje ovlaštenje ministru 639 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 34 <-- 34 --> PDF |
šuma i rudnika (zašto ne oglašivaču banu?) da propiše za zaštitne šume (sve?) sve mere, koje su neophodno potrebne ... Ovde bi imao, kod onakvog tumačenja, rezona samo drugi stav ovoga paragrafa, da se odluka o tome, da li se zaštitna šuma ima uzeti u državnu upravu, pridrži za ministra šuma i rudnika. A kako ćemo još videti, i ovo se može odnositi samo na stalno zaštitne šume. Sledeći § 22. odnosi se na privremeno zaštitne šume, da je naime zainteresovana strana, u čiju se korist oglašava šuma privremeno zaštitnom, dužna tu šumu na zahtev vlasnika otkupiti, ako su mere vlasti za vlasnika te šume tako teške, da bi se time ugrozio njegov ekonomski opstanak. I ovaj je propis jasan i decidivan, jer se odnosi na jasni § U. zakona. No i iz ovoga bi se moglo zaključiti, da se prednji § 21. odnosi samo na stalno zaštitne šume. Sledeći § 23. odnosi se izrično na obe one kategorije zaštitnih šuma, da se naime u njima, po potrebi, mogu ograničiti prava službenosti trećih lica. Kako ćemo kasnije videti, i ovaj propis boluje na onoj bolesti iz § 16. Ista nedoslednost opaža se i kod sledećeg § 24. zakona, koji predviđa opraštanje od poreza. Jasan § 25. zakona odnosi se opet na privremeno zaštitne šume: kojim načinom se ta zaštita može da skine, dok § 26. određuje, da se i sa strategijskim šumama i sa šumama proglašenim prirodnim spomenicima može postupati kao i sa privremeno ili stalno zaštitnim šumama, kod čega se vlasnik može poslužiti svim povlasticama, koje daje zakon (§§ 21., 22., 23. i 24.). Ni ovde, nažalost, nije sve u redu, kako ćemo još videti. Konačno § 27. ureduje troškove postupka. Da bi se ova pobrkanost izbegla, potrebno je da se tačno raščiste i definišu oni pojmovi, čime će se olakšati, a možda tek i omogućiti provedba ovih važnih propisa. To bi bilo tim više potrebno, jer mi danas još ne možemo znati kada će se moći pristupiti temeljitom prečišćenju samoga zakona o šumama. Logičnom analizom svih tih propisa i njihovih konsekvencija mi dolazimo do sledećih zaključaka: Razlika između stalno zaštitnih i privremeno zaštitnih šuma je u tome, da stalno zaštitne šume imaju da štite isključivo svoje stanište od verovantog očitog upropaštenja, dok privremeno zaštitne šume imaju da štite isključivo objekte izvan svoga staništa. Za one prve već smo gore naveli nekoliko primera, čime može da bude motivisana ta naročita zaštita, a za ove druge, to jest privremeno zaštitne šume, objekti van šume, koje ona ima da štiti, mogu biti najrazličnije vrsti, kao razne zgrade i selišta, drumovi, železnice, vrela lekovite i pitke vode i t. d. Stalno zaštitna šuma uvek je i subjekt i objekt, a privremeno zaštitna šuma uvek samo subjekt ove naročite zaštite. Iz toga proizlazi dalje, da će stalno zaštitna šuma biti uvek na apsolutnom šumskom zemljištu, dok privremeno zaštitna šuma može — čak pretežno! — da bude i na relativnom šumskom tlu. To međutim ne isključuje lokalno privremeno zaštitno dejstvo neke stalno zaštitne šume, kao što nije ničim izuzet opšti zaštitni karakter i jednih i drugih zaštitnih šuma u pogledu opšte regulacije oticanja obo 640 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 35 <-- 35 --> PDF |
rinskih voda, ublažavanja klimatskih ekstrema, higijenskih i estetskih kao i ekonomskih koristi od šume i t. d. No za sve ovo dostaju opšti propisi Zakona o šumama, naravno ako se oni uredno provode, a ako se ne provode, ni zaštita nam ne može pomoći! Ovako i jedino ovako mi možemo i moramo shvatiti i onu drugu tačku iz § 16. Zakona o šumama »Stalno zaštitne šume jesu: ...2) koje zaštićuju vrela, bujična područja, sprečavaju naglo oticanje vode i tako posredno zaštićuju od poplave i usova (lavina)« kao jedan općeniti kriterij zaštitnog dejstva šuma uopće, no u ovom slučaju merodavn o potenciran time, da ove šume imaju prvenstveno da štite svoje sopstveno stanište, jer to čuvanje bistveno uslovljava sve one posredne zaštitne delatncsti odnosne šume. Praktično to izlazi na ovo: stalno zaštitne šume imaju da u opštem javnom interesu održanja svih šuma (§ 6. zakona) bezuslovno sačuvaju trajnu produktivnost svoga inače ugroženoga staništa, dok imaju privremeno zaštitne šume prvenstveno ograničen značaj na čuvanje onih privatnih ili javnih, ali uvek konkretiziranih objekata izvan svoga staništa, koji rnogu jednako da su i povremenog i trajnog karaktera. Oglašavanje stalno zaštitnih šuma vrši se dakle za trajnu korist sopstvenika šume, jer se ona time štiti od verovatnog upropaštenja, štiti se njena sposobnost da odbacuje trajne prihode vlasniku, dok se šuma oglašuje privremeno zaštitnom samo u interesu vlasnika onoga objekta van šume, dakle u pravilu protivno interesima samog vlasnika šume. Čim ovako postavimo stvari, mi dobivamo jasne direktive kako za shvatanje tako i za provođenje svih tih propisa Zakona o šumama. No pre nego pređemo k ponovnom podrobnom razmatranju ovih propisa sa ovim gledanjem, ne će možda biti suvišno da navedemo još nekoliko konkretnih primera — pored već navedenih o onoj prividnoj (jer u zakonu faktična ne može da bude!) zbrci pojmova — do kakvih nas apsurdnih situacija može dovesti onakvo bukvalno tumačenje § 16. zakona. Poznato je da je jedan veliki deo Bečke šume (Wienerwald) bio oglašen zaštitnom šumom zbog zaštite vrela pitke vode za grad Beč. Sve su to i te kako pitomi krajevi, sve su šume visokog uzgoja i pretežno na relativnom šumskom zemljištu. Po onom shvatanju kod nas bi sve to bila stalno zaštitna šuma, bez prava na bilo kakvu otštetu i t. d. premda ona štiti isključivo visoki vodovod za mesto van svoga staništa i pruža mu time ogromne neprocenjive koristi! Nije nam poznato, da li je i kod nas u kojem kraju bilo og´ašeno neko veće područje zaštitnim područjem za ovakva vrela za vodovod, no ako još i nije, toga će biti i mora biti. Ali znamo, da je više ovakvih šuma bilo oglašeno zaštitnim šumama zbog opasnosti od odronjavanja kamenja i od usova u cilju zaštite pojedinih naselja, a naročito važnih prometnih objekata. U ovim slučajevima ponekuda zabranjena je uopšte svaka seča drveta i svako iskorišćavanje šume. Ovo ne možemo nikako supsumirati pod pojam naših »stalno zaštitnih šuma«, koje se oglašuju ureda radi i bez svake otštete, pa čak i bez mogućnosti otkupa, premda bi time mogao biti ozbiljno ugrožen ekonomski! opstanak sopstvenika. Merodavno za ovo i ovakvo oglašenje može dakle biti jedino dejstvo, da li je 641 . |
| ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 36 <-- 36 --> PDF |
zaštita vlastitog zemljišta odnosne šume važnija od zaštite vanjskih objekata ili nije. Ako to nije, može biti govora samo o privremeno zaštitnoj šumi, bez obzira na to, da li je zaštićeni objekat više ili manje trajnoga ili čak i večnoga karaktera (železnice, državni drumovi, gradovi i t. d.). Tako § 15. zakona propisuje općenito, da upravna vlast može proglasiti stanovite šume za stalno zaštitne ili za privremeno zaštitne i propisati naročito postupanje sa njima. Onaj »može« je općenito ovlaštenje za upravnu vlast i ne znači fakultativnost, jer je po § 18. st. 3. upravna vlast dužna da stanovite šume oglasi stalno zaštitnim šumama, kao što je dužna da oglasi neku šumu i privremeno zaštitnom, kad to neko opravdano traži. Dalji § 16. definiše, šta su to stalno zaštitne šume, a § 17., šta su privremeno zaštitne. Mi moramo oba ova paragrafa uzeti kao celinu i tada dolazimo do sledećih definicija: 1. Zaštitne šume su one šume, za koje je bilo zbog zaštite trajne produktivnosti njihovog sopstvenog zemljišta, bilo zbog zaštite pojedinih, dragocenih objekata izvan njihovoga staništa neophodno potrebno da upravne vlasti individualno propišu naročite mere u pogledu upravljanja i iskorišćavanja. 2. Qde je to potrebno, u opštem javnom interesu, prvenstveno radi sačuvanja trajne produktivnosti šumskoga zemljišta, to su stalno zaštitne šume. 3. Ode šuma ima prvenstveno da štiti neki objekat izvan svoga staništa, može se ona proglasiti samo privremeno zaštitnom šumom. Tako će i one šume, koje štite vrela za nekog trećeg izvan svoga staništa, kao i šume, koje se nalaze izvan užeg područja bujice, od koje nisu niti mogu biti ugrožene, te one šume, koje sprečavaju naglo oticanje vode ili survavanje lavina ne prvenstveno u svrhu održavanja sebe samih već prvenstveno u cilju zaštite niže ležećih objekata van svoga staništa,, moći, po našem zakonu, biti oglašene samo kao privremeno, a ne kao stalno zaštitne šume. Po § 18. Zakona o šumama proglašavanje šuma za stalno zaštitne vrši ban po službenoj dužnosti ili po traženju zainteresovanih lica, ali ta lica mogu prema gornjemu biti ili sam posednik šume ili zvanično lice, kojemu je poveren opšti nadzor nad šumama, i nitko treći. Ovo bi se bilo moralo izvršiti u roku od 5 godina. Po § 19. proglašenje šume za privremeno zaštitnu vrši ban samo na traženje zainteresovanih lica — sopstvenika onih objekata, koji. ovu zaštitu trebaju, što se rešava po komisijskom uviđaju i izvršenoj raspravi, a rešenje mora sadržavati i1 visinu otštete, raspoređene na pojedina zainteresovana lica. Po § 22. ako bi propisane mere nadležne vlasti bile za vlasnika takve privremeno zaštitne šume tako teške, da bi time bio ugrožen njegov ekonomski opstanak, može vlasnik šume tražiti, da je zainteresovano lice otkupi. Ona otšteta kao i ova otkupna cena mogu biti samo faktično umanjenje prihoda odnosno faktična prometna vrednost odnosne šume. Propis § 20., koji zabranjuje čistu seču u zaštitnim šumama uopšte (izuzev nisku šumu), imao bi se u pravilu odnositi samo na stalno za 642 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 37 <-- 37 --> PDF |
štitne šume, ali ovako važi on za sve zaštitne šume. Ovde će se u slučaju potrebe za privremeno zaštitne šume moći stvoriti iznimka naročitim propisima, s utemeljenjem. I § 21. odnosi se na sve zaštitne šume, a morao bi se i on odnositi samo na stalno zaštitne šume. Važan je drugi stav toga paragrafa, koji kao krajnju meru predviđa naređenje ministrovo, da se neka zaštitna šuma uzme u državnu upravu. Ovde se očito misli samo na stalno zaštitne šume, jer za privremeno zaštitne šume predviđa § 22. oštriju meru, to jest otkup po vlasniku zaštićenoga objekta. Nadalje § 23. predviđa i fakultativno ograničenje prava službenosti trećih lica, kad je to potrebno. Ovo ograničenje može se izvršiti bez otštete samo u stalno zaštitnoj šumi, a u privremeno zaštitnoj šumi mora i za ovo da se plati puna otšteta oštećenome, ako nije prethodio postupak po § 69. Zakona o šumama. I o ovoj otšteti mora resiti komisija. Konačno propis § 24. omogućuje, da nadležna vlast propiše i veća ograničenja u upravi i raspolaganju šumskim proizvodima od onih, koja dolaze od zabrane pustošenja i krčenja, i za te slučajeve predviđa delomično ili potpuno oslobođenje od poreza u smislu Zakona o neposrednim porezima. Kako Zakon o šumama nigde ne predviđa nikakvu otštetu za vlasnika šume, koja mora da se oglasi stalno zaštitnom šumom, očito je, da se ovo oslobođenje od poreza može odnositi samo na ove stalno zaštitne šume. No ako se promisli, da se produktivnost zemljišta oglašenjem neke stalno zaštitne šume defakto štiti u korist vlasnika, zbog čega se pojačava i za nj besplatni državni nadzor, te da je ova šuma kao apsolutno šumsko zemljište i onako za porezu već nisko procenjena, i ovo opraštanje biće u retkim slučajevima opravdano. Za privremeno zaštitne šume, koje mogu biti i prvovrsne kvalitete i bonitete, mora interesenat da plaća punu otštetu ne samo vlasniku šume nego i korisniku prava službenosti, ako je ovo umanjeno ili možda i posve otpravljeno, pa kako bi došla država do toga da žrtvuje svoje poreze! Zato će i ovi porezi imati na onoj komisiji iz § 19. da se ocene te naplate ili u otšteti ili delomično ili posve prenesu na interesenta, pogotovo kada on i otkupi dotičnu šumu. Oslobođenju od poreza kod privremeno zaštitnih šuma nema dakle uopšte mesta, izuzev slučaj, da ovakvu privremeno zaštitnu šumu kao interesent otkupi sama država, kad ona ne plaća državnu porezu na svoje nekretnine. No to već ide po drugim, a ne po ovim propisima. Isto to važi i za strategijske šume i za one. koje su posebnim zakonom oglašene prirodnim spomenicima po § 26. zakona. No i jedne i druge od ovih šuma mogu se u pravilu oglasiti samo privremeno zaštitnim šumama, i ako je ona zaštita stalnog karaktera. Zato propis, da će se sa takvim šumama postupati kao i sa privremeno ili stalno zaštitnim šumama, može da važi samo u pogledu propisivanja onih mera, a ne i glede samoga postupka. Da je tome tako, svedoči dovoljno i samo dejstvo, da oglašenje šume za stalno zaštitnu ne omogućuje njen otkup po interesentu (ni po državi!), a niti priznaje bilo kakvu otštetu, a baš se za ove šume, n. pr. prirodne spomenike, obično traže najstroži propisi i nalažu najteža ograničenja ne samo u upravi i raspolaganju šumskim proizvodima, već i u raspolaganju sa samom šumom. 643 |
| ŠUMARSKI LIST 12/1938 str. 38 <-- 38 --> PDF |
. Da je dakle samo ovakvo tumačenje i provođenje propisa Zakona o šumama, koji se odnose na zaštitne šume, logično i moguće, nadamo se, da nam je uspelo dokazati. To tim prije, jer se samo ovako može, medu ostalim, shvatiti dejstvo, da zakon vlasniku stalno zaštitne šume kao, logično, ni korisniku umanjenih službenosti u takvoj šumi ne priznaje nikakve otštete, što znači, da zakon pretpostavlja, da se to oglašenje vrši prvenstveno u njegovom sopstvenom interesu, koji je u tome, što se time štiti i osigurava, o državnom trošku, trajna produktivnost njegove šume, koja bi; inače propala. Résumé. A l´égard des forets de protection (forets protégeantes) l´auteur interprete quelques stipulations ambiguës de notre Loi forestiere. SAOPĆENJA DALJNJA ISTRAŽIVANJA Dra PLAVŠIĆA O PANČIĆEVOJ OMORICI. Dr S. Plavšić, kustos sarajevskog muzeja, preduzeo si je da Pančićevu omoriku (Picea omorica Pančić) osvijetli sa svih strana. Daljnji njegovi prilozi u tom nastojanju izašli su štampani u »Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini« (XLIX. 1937. Sveska za prirodne nauke). Jednim prilogom bavi se o daljnjim nalazištima Pančićeve omorike, a drugi prilog jest prilog bibliografije o ovom našem drvetu. 1. Iz naslova prvoga priloga »Staništa Pančićeve omorike u okolin i Foče « čita se i sadržaj. Zapravo su opisana dva staništa: na Radomišlji planini u srezu Fočanskom i na Viogoru u srezu čajničkom. Za ostala u literaturi spominjana nalazišta (Ljelja i Hused planina, Treskavac) utvrdio je Dr Plavšić, da Pančićeve omorike na tim mjestima nema niti je bilo. Stanište na Radomišlji planini (brdo Sokolina) ide u visinu od 1347 met., te je najjužnije stanište dosad opisano (na širini 43° 27´ sjev. širine, a 35° 45,8´ istočne dužine). Najsjevernije je pak Tisovljak u srezu Vlaseničkom s 44° 44´ sjev. širine, a 35° 45,8´ ist. dužine (prikaz u »Šumarskom Listu« br. 2 iz 1938. god.). Na površini od cea 4 ha nalazi se 700—$00 stabala manjih dimenzija. Stanište na Viogoru nalazi se u srezu čajničkome. Poznato već od prije i u gospodarstvenoj osnovi iz 1908. god. izlučeno kao zaštitna šuma. Prema Plavšiću danas ima oko 600 stabala visine 15´—20> met. Podcrtana pristupačnost »oko 5 sati hoda« od željezničke stanice Ustiprača-Goražda nije točna. To vrijeme za dolazak može vrijediti za dolazak iz Čajniča (sresko mjesto vezano automobilskim prometom sa željezničkom stanicom Ustiprača-Goražda ili kroz kratko vrijeme sa želj. stanicom Goražda) ili za dolazak preko želj. stanice Međeda (prevoz čamcem preko Drine), odnosno Strmuce (prelaz preko privatnog mosta na rijeci Lim). Međutim mnogo pristupačnije je stanište Gostilja u srezu Višegradskom, jer je od Višegrada udaljeno svega 4 sata hoda, a upotrebom automobila skraćuje se hodanje za daljnji sat. To će stanište postati ujedno i najpristupačnije uopće, jer je u projektu izrada automobilskog puta Višegrad—Bajina Bašta, koji prolazi ispod samih omorika, a za uspon do njih trebat će svega nešto više od sat hoda. 644 |