DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1938 str. 31 <-- 31 --> PDF |
Ing. VLADISLAV BELTRAM (VRBANJA): PRILOG RJEŠAVANJU KRAŠKOG PITANJA NA SELJAČKOJ OSNOVICI (SOLUTION DU PROBLEME DE CARST SUR LA BASE PAYSANNE) U članku »Rješavanje kraškog pitanja na seljačkoj osnovici«* dao je autor g. Ing. A. Premužić opširno razrađenu ideju o preporodu Krša stavljajući sav šumarski rad potpuno u službu kraškog seljaka i njegove privrede. U djelima o Kršu, vidimo istina, spoznaju pisaca, da se šuma ima podizati radi tamošnjeg naroda, no nitko nije postavio šumu u tako »podređeni« položaj i stavio kraškom šumaru u zadatak, da se uputi sasvim novim putevima, kojima -većina šumara do sada nije išla. Zar je ovo šumarstvo, pomislio bi netko pročitavši taj članak? To je čitava revolucionarna ekonomija, a od šumarstva tek onoliko, koliko ono toj novoj ekonomiji može da posluži. Zar bi se na ovo mogao naći uvrijeđen šumar, što bi šuma imala samo da posluži ekonomiji? Ili će možda krivo biti agronomu, što mu šumar ulazi u njegov djelokrug, te će obojica odbiti tu ideju? Šumar je često prerevno gledao šumu radi šume same, a agronomu najčešće nije bilo stalo ni do posljednjeg ostatka šume: Ne samo nesuglasica i antagonizam već i samo pomanjkanje njihove tjesne saradnje moralo je upropašćivati obadvije privredne grane Krša. Šuma na Kršu tako je usko sa ostalim kulturnim površinama povezana, da samo ona može poljoprivredu da održi, a tako isto samo racionalna poljoprivreda može očuvati šumu. Ovo posvjedočuje ne samo naš Krš, već i ogromna prostranstva Sjedinjenih Država Sjeverne Amerike, na kojima je poljoprivreda iskrčila šumu, a nakon decenija te su se površine pretvorile u pustoš, gdje haraju suše, pješčani vihori i užasne poplave. Od granice Kanade do sjevernog Teksasa, u dubljinu od 1500 km i na širinu od 150 km ima da se vještački podigne 100 pojaseva šume, dugačkih po 1500 km a širokih po 40 m. Ovo predviđa Rooseweltov zakon iz 1934 god. za spašavanje ogromne nekadašnje žitnice Sjedinjenih Država. Pod zaštitom šumskih pojaseva moći će poljoprivreda opet da oživi. Teško bi drugo neko riješenje moglo biti korisnije i simpatičnije za privredu. Eventualni pokus šumara, da sami preuzmu tu pustoš kao apsolutno šumsko tlo, te da ga kao takovo pošume u cijelosti, ne bi uspio, jer narod ne može iseliti, već mora ostati tamo. Ovaj primjer iz Sjedinjenih Država imamo u malome na našem primorskom Kršu, no samo u njegovoj prvoj fazi, tj. tamo gdje su bile Sj. D. prije donošenja Rooseweltovog zakona. Još postoji kod nas natezanje između šumara i agronoma, da li će se neko ogoljelo zemljište nazvati apsolutnim ili relativnim šumskim tlom. * Šum. List 1937. 565 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1938 str. 32 <-- 32 --> PDF |
I punim se pravom, sa svoga stanovišta, opire katkad agronom protiv pojma apsolutnog šumskog tla, jer samo potpuno sterilno tlo, a to nije više ni za šumu, poljoprivreda ne može upotrijebiti. A u koliko uspije* šumaru da dobije zemljište za pošumljavanje i isto pošumi, to takova šumica služi s vremenom estetici i samoj sebi, da kasnije možda dade također i neke prihode u drvu. Šuma u obalnom i otočkom Kršu dužna je prvenstveno stupiti u službu pomaganja ostalih kultura i u njihovu zaštitu. Dva su faktora u prirodi Krša, koji redovito ometaju, a nerijetko i osujećuju uspjeh poljoprivrede: ljetna suša i štetni vjetrovi. Protiv suše možemo se s uspjehom boriti ispravnim obrađivanjem (koje zadržava vlagu tla) i ispravnim đubrenjem zemljišta, odabiranjem vrsta voćaka i usjeva, koji rano prispijevaju, te tako izbjegavaju suši; u manjoj mjeri i na manjim površinama mogu se podignuti i naročite lokve za natapanje. Kod štetnih je vjetrova drugačije. Tu pomaže prirodna ili vještačka zaštita. Mjesta zaštićenih prirodnim položajem ima nažalost vrlo malo, većina je površina izložena svakojakim štetnim vjetrovima, čije je djelovanje mnogo nepovoljnije nego djelovanje suše. Dok suša nastupa redovito u ljetu, kada i jeste njezino doba, vjetrovi se pojavljuju u svako doba godine i u raznim pravcima, a često i veoma štetnim. Tako na pr. bura (NE ili N vjetar) zna duvati u svako godišnje doba, premda je pretežno zimski vjetar. Jaka i studena bura uvijek je štetna za vegetaciju, jer u Primorju nema mjeseca, u kojem bi vegetacija potpuno mirovala. Tako i preko čitave kalendarske zime napr. zriju limuni i narandže, cvjetaju bademi, niče rano povrće. Kadgod iza toplih dana dune žestoka i ledena bura, uništava ona vegetaciju ali je najštetnija svakako onda, kada je vegetacija u punom jeku tj. u proljeće. Na otocima je štetni utjecaj bure u toliko veći, što vjetar prenosi sobom obilje čestica slane morske vode. IKraj višednevnih jakih bura zna čitav otok Brač sve do 700 m nadmorske visine da bude prekriven tankim slojem morske soli. Ako kiša. sol odmah ne ispere, nastaje oštećenje vegetacije, u toliko veće, u koliko je ona nježnija. Ne manje pogibeljni bivaju i snažni južni i jugoistočni vjetrovi, koji duvaju oko Uskrsa, a dugotrajni su, snažni, vrući i suhi. Ovi skoro redovito uništavaju već u zametku plod višnje. Poslije njih izgleda vegetacija uvenula, zemlja isušena, a sve to u vrijeme, kada najviše treba vlage. Najhitnijom zadaćom Kraškog ekonoma mora postati briga oko uklanjanja utjecaja štetnih vjetrova tj. zaštita kultura od vjetrova. Tu se radi rasparčanosti seljačkog posjeda i radi nestašice materijalnih sredstava ne možemo u praksi poslužiti amerikanskom metodom šablonski, već je moramo prilagoditi našim prilikama, jer smo i pored toga u mogućnosti da na lak i jeftin način podižemo uspješne vjetrobrane. U tu svrhu možemo posaditi dvostruke i višestruke redove čempresa, približno okomite na pravac najneugodnijih vjetrova. Čempres (Čupressus sempervirens) od svih je vrsta šumskog drveća za to najpodesniji i to njegova odlika pyramidalis tj. uski protegnuti čempres. Čempres u pogledu svoje krošnje ima dva temeljna habitusa, horizontalni i piramidalni sa cijelim nizom prelaza. Piramidalni čempres ima uslijed oblika svoje krošnje znatno manju površinu nego ostala stabla, 566 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1938 str. 33 <-- 33 --> PDF |
te pruža uslijed toga vjetru manji; otpor. Osim toga i težište njegovo je niže pri zemlji. Sadimo li u vinograde, voćnjake i ostale kulture sa rubova prema vjetru redove uskih čempresa, ti će u dobroj, đubrenoj zemlji i zaštićeni od napadaja stoke vrlo brzo podići se, sastati se stablo sa stablom i stvoriti ubrzo, za kojih 8 do 10 godina, visok neprobojan zid prema vjetru, u čijoj zaštiti mogu ostale kulture bolje uspijevati. Čempres potječe iz Male Azije, ali se u našem Primorju odavna udomio, a uspijeva svuda gdje i maslina. Sušu dobro podnosi i zasađen dobro se hvata. Uski čempres svojim uzrastom nadmašuje borove, raste pravo i na najgorem, plitkom, tlu. Visina od 20 m nije za nj ništa osobita. Radi uske krošnje, koja počima odmah pri zemlji, ne otima zraka niti ne zasjenjuje svoj neposredni okoliš, a refleks sunca od njegovog zelenila nije ni nalik na refleks užarenog i osvijetljenog zida. Kraj toga je i zimzeleno drvo. Njegove žile ne šire se daleko u stranu. Upotreba čempresovog drveta je mnogostrana. Radi pravnog rasta služi za kolje, za rogove i grede, te za jarbole ribarskih brodova. U Italiji upotrebljuje se u stolarstvu i za pokućtvo zbog odličnog mirisavog drveta, jer ima finu strukturu i izgled ariševog drveta. Sađen u pojasima služi kao barijera protiv vjetrova, naročito u Kalabriji, u Siciliji i Sardiniji, a i protiv pješčanih vihora u Sjevernoj Africi. U samoj Italiji čempres se u zadnje vrijeme mnogo cijeni i uzgaja. Uočiv njegova tehnička svojstva i njegovu važnu zaštitnu funkciju od vjetrova počeo sam godine 1931. kao sreški; šumarski referent u Supetru na Braču da propagiram uzgoj čempresa, a naročito u cilju obranbenih pojasa za zaštitu postojećih poljoprivrednih kultura od vjetrova. Propaganda čempresa naišla je odmah na razumijevanje u narodu. Najstariji egzemplari čempresa na Braču broje nešto preko 40 godina, te se nalaze većinom na grobljima i nešto malo kao primjesa vještačkim kulturama alepskoga bora. Jedina poteškoća bila je baš u tome, što se čempres ranije sadio najviše na grobljima, te se s toga smatrao kao drvo groblja i simbol zagrobnog života, a svijetu nije bio baš simpatično drvo. No već u jesen 1932. počeli su seljaci potraživati čempresove sadnice. U sezoni 1933/34 posadili su oko 110.000 sadnica u obranu vinograda i voćnjaka, a god. 1934°35 oko 170.000 sadnica. Sadnice je uzgajao i dobavljao sreški šumski rasadnik u Supetru, postavno u pojedina sela, računajući od 100 sadnica 1—2 Din za podmirenje troškova iskopa, pakovanja i prevoza. Seljaci iz neposredne blizine dobivali su ih naravski potpuno besplatno u samom rasadniku. Okolnost, da su ljudi ipak nešto plaćali za sadnice, mogla je samo povoljno da utječe na uspjeh sadnje, jer su bolje pazili kod sadnje, kad su već nešto potrošili za sadnice. Ostale vrste drveća narod je manje tražio, osim nešto malo alepskog bora, japanske sofore za pčelare i nekih ukrasnih biljaka. Nastavi li se sadnjom čempresa u ovom smislu i obimu, moći će otok Brač u bliskoj budućnosti imati svoje kulture zaštićene od najvećih neprijatelja: bure i južine. Daljnja propaganda u tu svrhu neće biti više ni potrebna, jer će samo nekoliko uspjelih pojaseva biti dovoljno da živim primjerom dokaže korist ovoga rada. Nema sumnje, da će 500 km zaštitnih pojaseva od 2 reda čempresa biti od neprispodobivo veće koristi nego li 100 ha šume u jednom kompleksu. Jednaka je naime količina 567 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1938 str. 34 <-- 34 --> PDF |
biljaka potrebna za jednu kao i za drugu svrhu, tj. oko milijun biljaka za sadnju u razmaku 1 X 1 m. . Nerijetko seljak više cijeni šumu zbog drugih koristi nego zbog drva. Tako nalazimo na otoku Hvaru oko Jelse mnogo malih šumica alepskoga bora, kojih seljak nipošto ne bi iskrčio, jer ih — u pomanjkanju stoke — treba za proizvodnju sušnja (iglica) za đubrenje vinograda. Osim toga te mu šumice zaštićuju vinograde od bure i posolice. Godine 1933. obilazila je stručna komisija vještački podignute kulture na Kršu. Kada je ušla u sreski šumski rasadnik u Supetru, koji je bio zasijan gotovo samim čempresom, uzviknuo je jedan gospodin od komisije zlovoljno: »Šta će čempres? Zar ovaj (šumarski referent) podiže groblja?« Na žalost je ovaj »čempres-efendija« bio odsutan, te nije imao prilike da se suprotstavi tome gospodinu. Ne smeta. Led je pukao ondje, gdje je bilo potrebno. U Primorskom Kršu prevladuje zemlja crvenica (terra rossa), koja ima veliku manu, da apsolutno ne sadrži vapna, te uslijed toga sačinjava izrazito kiselo tlo sa jedva primjetnim tragovima (do 3%). Ona se nalazi i u šumskom rasadniku u Supetru. Primijetio sam, da se iza svakog, pa i najpažljivijeg zalijevanja biljaka u rasadniku stvara na površini kora, koju treba poslije prašenjem razbiti. Zemlja je imala kiseli vonj, u ljetu se duboko raspucavala. Struktura zemlje bila je grudvasta. Svakogodišnjim iznašanjem biljaka iz rasadnika, sve i pored dubrenja stajskim đubretom, zemlja je postajala sve siromašnijom na i onako oskudnim mineralnim hranivima, kao što su CaO, K2O, P2 Os. Taj manjak trebalo je naknaditi! vještačkim dodavanjem. Zato se u jesen 1933. god. dalo rasadniku (računajući po ha površine) 20 mtc negašenog vapna u prašini, a zatim 30 mtc pepela od drva i maslinovih košćica, tako da se ta površina premiješala sa suhom zemljom. Uspjeh se skoro pokazao. Nestalo je kiselog vonja, struktura zemlje postala je sitnozrnasta, zemlja se nije raspucavala i poslije kiša nije se stvarala kora. Zalijevanje bilo je potrebno u manjoj mjeri, a potreba prašenja skoro je otpala. Srećom je vapnena prašina na Kršu (staništu vapnenca) vrlo jeftina, a jednokratno vapnjenje dovoljno je za barem 5 godina. Da je crvenica siromašna na vapnu fiziološki upotrebiva, naglašuju svi autori 0 Kršu, a i najjednostavniji pokus analize zemlje sa Bernardovim kalcimetrom kroz 5 časaka to posvjedočuje. Popravljanje tla dodavanjem vapna za borbu protiv suše i obrana od bure vrlo je važan faktor unapređenja Krša. Na toj osnovi mogu i ostali pothvati za napredak kraškog seljaka bolje uspjeti. Ova borba protiv suše i vjetrova nije ni malo teška i nezahvalna, jer je seljak lako shvaća i podupire. Nasuprot tome je čisto podizanje šume na Kršu Sizifov posao. Koliko je već uspjelih šumskih kultura palo žrtvom prevratmh dana, baš zato što seljak nije mogao da hvati važnost šume, jer je praktički nije dovoljno osjetio. Zaštitni šumski pojasi ostali bii bili svakako bolje pošteđeni. Još ima mnoštvo toga. što treba na Kršu uvesti: nove kulture opuncije bez bodljika za ishranu stoke, kulture agava za užarsku industriju, koja je svojevremeno mjestimično već postojala kao kućni obrt,´itd. Bilo bi korisno, da se naši agronomi i šumari upute u razne zemlje Mediterana radi proučavanja načina života ostalih naroda, jer bi se štošta s uspjehom moglo primijeniti na našem Kršu, a 0 čemu danas premalo znamo. 568 |
| ŠUMARSKI LIST 11/1938 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Gdjegod postoji borba za održanje i podizanje šume, postojeuzroci toj borbi, tj. prilike u kojima narod živi, materijalne i moralne. Tu mora šumar uhvatiti se u koštac sa uzrocima i njih nastojati da odstrani. Sila toj svrsi najmanje odgovara, jer ima obično samo tako dugo efekta, dok traje. Kada prestane, ruši se sve, što je na njoj građeno. Ovo naročito vrijedi za šumarstvo Krša. Tek kada bude šumar stekao puno povjerenje naroda, moći će sa pravim uspTehom da podiže šumu. Ako već moraju da zbog preobilne paše goluju Hercegovina 1 Dalmatinska Zagora, Primorje i otoci to ne trebaju, jer su mnogo manje opterećeni pašom nego unutrašnjost. Treba samo poći onim pravcem, koji je seljaku najkorisniji i najsimpatičniji. U podizanju Krša moraju šumar i agronom da se dadu složno na rad, a ne da jedan drugoga gleda prijekim okom. Ako ima nesuglasica, krivi su i jedni i drugu, a nema ni najmanje razloga da se međusobno natežu, već naprotiv da se upotpunjuju. Kako se na Kršu u dobroj mjeri i silom nastojalo nešto postići, ali bezuspješno, neka služi za primjer i ovo. Mjestimice stali su šumari na stanovište: ako seljak dobrovoljno pošumu svoje zemljište, ne smije više na nj ni sam da stupi, a kamo li da ga po potrebi iskrči; reklo se, da je to zemljište kroz narednih 10 godina pod posebnim državnim nadzorom. To je seljaka vrijeđalo, pa je mnoge zemlje rade ostavljao puste, umjesto da ih pošumi. Tek na svečano obećanje, da sa pošumljenim zemljištem neograničeno može da gospodari, počeo je o svom trudu više da pošumljuje. Bile su to metode nekih sreskih šumara bez prave stručne spreme, koji su u mnogo pogleda šumarstvu više škodili nego koristili. Daleko sam od toga, da ne priznam šumarima Krša, predašnjim i današnjim, ogromnu energiju i požrtvovnost uložejm u one pustoši, no mogu da tvrdim, da se prečesto imala u vidu šuma radi šume same, baš od silnog nastojanja za održanje i podizanje iste. Propustili su se lakši putevi, koji bi sa više uspjeha vodili k cilju: stvoriti Krš pitomijim za njegovog stanovnika, a time i pristupačnijim samom pošumljivanju. Za posljednjih 6 decenija intenzivnijeg stručnog rada na Kršu još nije šumaru uspjelo provesti individualnu diobu općinskih golijeti u cilju pošumljenja, nije uspjelo organizovati čuvanje općinskih i privatnih šuma od uništavanja. Pošumilo se, istina, s uspjehom na desetke hiljada hektara i te kulture kao ukras današnjih turističkih mjesta predstavljaju sve i kraj znatnih troškova podizanja lijepu aktivu, no tim kulturama moramo suprotstaviti deseterostruke uništene površine autohtonih lišćarskih šuma, propalih u istom razdoblju. Uzroci neuspjesima? Ima ih bezbroj: neimaština i bijeda seljaka, neukost i prirođeni instinkt za uništavanje šume, nemar općina za općinsko dobro, teške poratne prilike, nerazumijevanje lajičke javnosti za šumarova nastojanja itd. Ako iz javnosti nije bilo odziva ni moralne pomoći, nije je šumar u dovoljnoj mjeri ni tražio, a nepopularnost njegovog rada u narodu (radi težnje za otimanjem zemljišta za pošumljavanje i za očuvanjem postojećih šuma) prirodna je. Donekle je ovim pojavama razlog i taj, što je u Primorju do 1919. godine vršilo šumarsku službu mnoštvo stranog elementa, sa sjevera bivše monarhije, koji je htio istim onim, na sjeveru prokušanim metodama i ovdje da se služi. Tom se osoblju ne osporava dobra volja i stručna sprema, ali mu je nedostajalo povezanosti s narodom po jeziku, 569 . |
| ŠUMARSKI LIST 11/1938 str. 36 <-- 36 --> PDF |
duši i prilikama, u kojima ovaj živi. Za to mu je bilo najjednostavnije pridržavati! se svagdje paragrafa šumskog zakona i tehnike pošumljava nja. Mora se priznati i to, da´ je prvih deset poratnih godina vladalo na Kršu osjetljivo pomanjkanje šumarskog stručnog osoblja. Silna energija, moralna i materijalna, ulagana tako bez duha morala je na koncu konca iskazati slab uspjeh. Premda je tehnika pošumljavanja ostala u glavnom ista, zastarjele metode rada moraju se napustiti, jer se Kraško pitanje s uspjehom može da rješava najlakše na seljačkoj osnovici. Ovaj prikaz nema namjere ni ne može da negira uspjehe šumara. On želi samo da pokaže jedan od puteva, koji sa manje muke, a s više uspjeha mora dovesti do postepenog pošumljavanja Krša. Moram još da naglasim, da mi je istoimeno predavanje g. Ing. A. Premužica na šumarskoj ekskurziji Sušak—Rab 1932. god. dalo jakog poticaja za promatranje, razmišljanje i rad u ovom pravcu. Résumé. En s´appuiant sur les idées exposées ici sous le meme titre par M. A. Premužić (voir p. 2 de cette meme revue pour l´année 1937), l´auteur expose ses propres vues sur le probleme du reboisement de notre Carst Adriatique. Ing. BRANISLAV PEJOVIĆ (SKOPLJE). POTREBA RACIONALNOG SMOLARENJA KOD NAS (NÉCESSITÉ, CHEZ NOUS, D´ UN GEMMAGE RATIONNEL) Pitanje industrijskog smolarenja kod nas, osim jednog izuzetka, nije naišlo na povoljno rešehje i pored ogromnog značaja svih derivata smole u tehnici i privredi. Kod nas posle rata investirani su mnogi kapitali u nove industrije, zahvaljujući sirovinama, koje su se mogle lako dobaviti i koje imamo u dovoljnim količinama. U šumarskoj privredi većim delom upućeni smo na iskorišćavanje drvne mase mehaničkim putem. Tek poslednjih godina vidimo u šumarstvu zastupljenu i hemijsku industriju, koja iskorišćuje drvo kao polaznu materiju (npr. proizvodnja celuloze, destilacija drveta, u poslednje vreme uspeli pokušaji dobijanja šećera i benzina). Iskorišćavanje otpadaka osobito je razvijeno u Nemačkoj za dobijanje drvene vune (Holzwolle). Preduzeće I. G. Farben- Industrie podićiće ove godine u Wolfen-u fabriku, koja će dnevno proizvoditi 80 tona drvene vune i 140 tona celuloze pretežno od bukovog drveta. Poslednjih godina stalno se povećava i proizvodnja smole s obzirom na to, da njeni derivati nalaze sve veću primenu. Poznata je činjenica, da borovi obiluju smolom, neki manje, drugi više. Zahvaljujući ovoj njihovoj osobini smolarenje je bilo razvijeno još u starom veku. Posle svetskog rata zahvaljujući razvoju hemijske industrije oseća se sve intenzivnije smolarenje naročito u pojedinim evropskim državama, koje se ovom privrednom granom nisu bavile ili pak u vrlo ograničenoj merü, zadovoljavajući na taj način bar delimice svoju potrošnju. Međutim srao 570 |