DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 7 <-- 7 --> PDF |
....... ...., ........, ........., ...... . ..... ..... ....... ........ ........ ...... .... ......... .... ... ...... ........ ..... ........, ... ........ . ........ ........, ... ...... ... .... ..... ........, .... .. ..... .. ........... .. ....... ....... ....... ..... .. .... .... .... ...... .... ....... ............. ..... .. .... .... ......, .. ce .... ............ ......., ..... ......, .. ........ ....... ...... ... ...... ......., ............ . ......... ..... ....... y..... ........ ....... ... . .. ce ... ».........« ..... ....... ..... . ......., ..... . y ..... ...... . .. ......... ....... Résumé. Coups d´oeil rétrospectifs vers l´établissement de la pépiniere, vers les idées Qui ont conduit a cet établissement, comme aussi vers les succes. Dr. VIKTOR KOUDELKA (ZAGREB): NOVI NAČINI ISKORIŠĆAVANJA DRVETA KEMIJSKIM I BIOKEMIJSKIM PUTEM (LES DERNIERS SUCCES DANS I/ UTILISATION CHIMIQUE ET BIOCHIMIQUE DU BOIS) Današnje kemijsko-tehnološke postupke pri iskorišćenju drveta možemo razvrstati u: 1. načine, pomoću kojih nastojimo fizikalnim ili fizikalno-kemijskim metodama izvaditi iz drveta različite sastojke, na pr. dobivanje tkiva iz drva, vađenje smole, ulja ili drugih sastojaka; 2. kemijske postupke, kojima stvaramo iz nekih sastojaka drveta nove kemijske spojeve putem suhe destilacije drva; 3. vađenje najglavnijeg sastojka drva, t. j . celuloze, u čistom stanju i dalja njezina preradba u bezbrojne druge produkte: nitro celulozu, acetalcelulozu, viskozu itd. Kod zadnjeg postupka dobiva se velika količina otpadne vode, koju u novije vrijeme nastoje iskoristiti još i biokemijskim putem. Iz nje se nakon vrenja dobiva etilni alkohol i drugi produkti. Taj je postupak zapravo bio prvim početkom biokemijskog iskorišćenja drveta. Najnoviji kemijsko-tehnološkii i biokemijski postupci pri iskorišćenju drveta idu za tim da prevedu svu celulozu drva u šećer, kojega dalje nastoje iskoristiti biokemijskim putem. Ova ideja nije niti nova niti nepoznata. Kemičari su već preko 120 godina studirali načine za pretvorbu celuloze drva u šećer. Najprije su Francuzi preveli celulozu drva u šećer i to pomoću koncentrirane sumporne kiseline. Šestdeset godina kasnije Francuzi su umjesto sa sumpornom kiselinom kušali ovu pretvorbu provesti sa koncentriranom solnom kiselinom. Kasnije su Šveđani i Nijemci 305 |
ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 8 <-- 8 --> PDF |
ovakve postupke usavršili i modernizirali. U Americi su već god. 1909 znali prevesti 10% sušine drveta preko šećera biokemijskim putem u alkohol. Od 100 kg potpuno suhog drveta dobivali su tako oko 6 kg alkohola. U Njemačkoj su tokom svjetskog rata, u velikoj oskudici na šećeru, nastojali još dalje poboljšati taj postupak. Svrha im je bila, da šećerom iz drva zamijene obični šećer, iz kojega su već tada pravili pogonski materijal. Toga su oni trebali u velikoj mjeri za ratne svrhe. Osim etilnog alkohola, kojega su iz šećera vrenjem (biokemijskim putem) proizvodili, znali su u ratne svrhe fabricirati i glicerin. To tehnološko iskorišćenje drveta bilo je za Njemačku od velikog značenja još i tada, kada se je III. carstvo privredno zaratilo sa ostalim svijetom i nastojalo da stekne potpunu neovisnost u ekonomskom i osobito u obrambenom smjeru. Za osiguranje ekonomske samostalnostü treba Njemačka da proizvede sve sirovine, koje treba u svrhu ishrane pučanstva, kao i sav materijal za svoju nacijonalnu obranu. Zato je, osobito u zadnje svrhe, potrebna svakoj modernoj državi velika količina pogonskih materijalija za održavanje i za pokret moderne motorizirane armije. U potražnji za motornim pogonskim materijalom pronađeno je još prije i osobito tokom svjetskog rata, da je naftu odnosno njezine destilate, kao što je benzin, moguće zamijeniti drugim produktima i to u prvom redu (sa velikim i tehničkim uspjehom) etilnim alkoholom. Taj se najjeftinije dade proizvesti biokemijskim putem t. j . vrenjem šećera. Držalo se, da najjeftniji šećer može da se dobije iz drva. Alkohol kao i šećer može uz to da posluži i za mnoge druge svrhe i to u tehnici i u ratu. Stoga je jeftina tehnološka fabrikativna metoda proizvodnje šećera iz drva od ogromnog nacijonalnog značenja, osobito za države bogate na šumama. Njemačka je na pr. po svom klimatskom položaju u stanju, da producira pomoću biljaka i drveća svu količinu potrebnih joj ugljičnih hidrata, ali ona nije u stanju da producira svu potrebnu količinu bjelančevine i masti, koje treba za prehranu stanovništva i svoje stoke. Stoga je Njemačka prisiljena da godišnji! manjak na bjelančevini, koji iznosi oko 700.000 tona, uvozi iz drugih država i to ili u obliku stočne krme ili ljudske hrane. Razumije se, da ovaj uvoz nju stojii veoma mnogo i takvi izdaci snizuju uveliko njezin aktivitet trgovačke bilance, a čine osim toga Njemačku ovisnom od inostranstva. U zadnje vrijeme mjerodavni faktori u Njemačkoj nastoje da se riješe ove ovisnosti. Zato su upregli nauku i tehniku da ona pronađe način riješenja ovoga problema. Intenzivnim radom stručnjaka baza za riješenje čini se da je već pronađena. Ona je dana idejom rentabilnog i potpunog iskorišćenja drveta. Njemačka producira godišnje oko 60 milijuna kubičnih metara drva. Od toga otpada polovina na gorivo drvo, koje bi se moglo u Njemačkoj zamijeniti ugljenom, a od druge polovine ostaje ogromna količina otpadnog materijala, koji je danas još većinom potpuno neiskorišćen. Ideja, da se drvo potpunoma iskoristi u tehnološke svrhe, dovela je do nastojanja, da se pronađu zgodne i rentabilne metode za pretvorbu ukupne celuloze drva u šećer. Tako dobiveni šećer iskoristit će se dalje biokemijskim putem i to u produkciju ili akoloha ili bjelančevine ili masti. Kako smo spomenuli, nastoji Njemačka pokriti vlastitom proizvodnjom sve potrebe na najvažnijim živežnim namirnicama. Najslabije ona stoji u proizvodnji bjelančevine i masti. Stoga Nijemci nastoje svim mogućim 306 |
ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 9 <-- 9 --> PDF |
sredstvima povećati produkciju ovih glavnih životnih namirnica. U tom nastojanju imaju njima pomoći neki mikroorganizmi kao pretvarači anorganskih dušičnih spojeva u organske spojeve odnosno kao producenti masti. Mikroorganizmima, koji sintetiziraju bjelančevinu odnosno mast, služi kao vrelo ugljika i kao jedina organska hrana šećer, koji može biti proizveden iz drva, dok svu ostalu hranu, a osobito dušičnu, mogu dobiti u anorganskoj formi. Njemačka kemijska industrija može danas skoro neograničene količine dušika vezati iz zraka u takve anorganske spojeve, koji bi imali služiti ovoj svrsi. Već tokom svjetskog rata pronašli su mnogi njemački učenjaci bakterijolozi i tehnolozi (Delbrück, Linder, Henneberg i dr.) različite mikroorganizme, koji pod izvjesnim uvjetima mogu u svojem tijelu nagomilati razmjerno dosta velike količine bjelančevine ili masti. To su različite plijesni ili divlji kvasci. Njih su navedeni kultivirali, uzgajali i usavršavali, da se u njima povećaju ove osobine sintetiziranja ovih važnih sastojaka. Važno je, da ovi mikroorganizmi trebaju za te sinteze kao organsko vrelo samo šećer, dok sve druge hranjive tvari mogu dobiti u anorganskoj formi. Za vrijeme svjetskog rata Nijemci su i praktički proveli ovu ideju, te su izgradili čitave fabrike, u kojima se mast i bjelančevina fabricirala pomoću takvih mikroorganizama. Osobito je mast igrala u ratne svrhe veliku ulogu za fabrikaciju nitroglicerina. Rentabilnost tih poduzeća bila je ali veoma slaba, tako da se je moglo u njima raditi samo tokom rata, a kad- su nastupile normalne ekonomske prilike, morao se taj rad napustiti, Od toga vremena napredovala je i nauka i tehnika toliko, da se danas u Njemačkoj ponovno postavlja pitanje rentabiliteta ovih postupaka, to više što je međutim i kemija pronašla nove puteve rentabilne fabrikacije šećera iz drva. Time se fabrikaciji bjelančevine i masti pomoću mikroba pruža najjeftinija organska sirovina. U samoj Njemačkoj postoje danas različita naziranja na rentabilitet i budućnost razvitka ove fabrikacije. Dok jedni dokazuju, ,/da billjka bez hlorofila, koja je upućena ha organsku materiju stvorenu po zelenoj biljki, ne može tako rentabilno da sintetizira bjelančevinu ili mast kao posljednja, drugi vide u ovom postupku silom prilika, koje vladaju u Njemačkoj, jedini spas za potpunu samostalnost i neovisnost u nacijonalnoekonomskom i obrambenom smjeru. Njemačka nauka radi danas grozničavo na ovom polju, ona skoro dnevno donosi nove radove na naučnom i tehnološkom unapređenju ovih ideja. Da dođe do rentabilnog ostvarenja navedenih postupaka, predstavljale bi one faktično idealno iskorišćenje drva do zadnje njegove čestice, i to baš onog drva, koje se danas malo upotrebljava i koje na veliko propada, tako da od njega današnja privreda nema skoro nikakve koristi. Iznijeti ćemo ukratko principe i ideje, na kojima baziraju ovi novi putevi kemijsko-tehnološkog, a osobito biokemijskog iskorišćenja drva. 1. Najjednostavniji način iskorišćenja mladog, zelenog (svježeg) drva kao krme navodi i preporučuje u Njemačkoj poznati upravitelj naučnog instituta za iskorišćavanje drva na visokoj školi u Eberswaldeu, profesor C. Schwalb e (Angewandte Chemie S. 45. od 11. IX. 1933). Po njemu može se takovo drvo sa uspjehom prevesti u dobru krmu u većim poljoprivrednim jedinicama, koje imaju neke potrebne strojeve. 307 |
ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 10 <-- 10 --> PDF |
On misli u prvom redu na poljoprivredne fabrike špirita ili na male poljoprivredne ciglane, koje posjeduju strojni pogon, a koji se dade u tu svrhu iskoristiti. On preporučuje preraditi drvo na slijedeći način: Još zeleno drvo, u glavnom grane, grančice ili slabija debla treba isitniti zajedno sa korom pomoću stroja za isitnjavanje (Hackmaschine). To isitnjeno drvo meće se u posebne strojeve, koje upotrebljavaju ciglane za drobljenje gline. To su tako zvani »Kollergängi«. U tom se stroju drvo još dalje dobro isitni i izmelje uz pridodatak nešto šećera, oko 3% od težine drva. Najjeftiniji je pridodatak šećera u formi melase. Dobro samljevena masa dade se u silose i podvrgava se mliječnom vrijenju, te postane veoma ukusna i probavljiva. Prof. Mangol d u Berlinu konstatirao je, da je ovakva hrana za stoku veoma korisna i da ju ova rado prima. Za njemačke se je prilike konstatovalo, da je ta krma jeftinija od sijena, a i od slame. Tim se postupkom dade iskoristiti sve svježe sitno drvo, a mašine za isitnjavanje mogu se postaviti i u šumi, tako da se drvo dovozi poljoprivredniku na daljnju preradbu već isitnjeno i on ga treba samo dalje pomoću »Kollergänga« zdrobiti i ensilirati. 2. Za potpuno šećerisanje celuloze drva postoje danas u Njemačkoj dva tehnički i praktički već veoma savršena postupka. Prvi je pronađen i izgrađen od čuvenog njemačkog kemičara, pronalazača hidrolizacije ugljena (pretvorba ugljena pod visokim tlakom u tekućinu sličnu nafti) Bergius-a, a drugi odSchollera i njegovih saradnika u Torneschu. Po postupku Bergiusa dobije se iz drva čvrsti kristalinični pijesak, koji je još stalno nešto kiseljast i koji se može sasvim prečistiti u čisti grožđani šećer. Taj šećer u sirovom stanju, kako se dobiva na kraju fabrikativnog postupka, može se upotrijebiti samo kao stočna hrana, dok Je, ako je otopljen u vrućoj vodi, dobra hrana za uzgoj različitih mikroba, t. j . on se može dalje iskoristiti i biološkim putem. Po Schollerovom postupku (»Tornesch-postupku«) dobiva se iz drva hranjiva slatkasta tekućina, dosta niske koncentracije, po svome sastavu nešto slična tekućini, s kojom rade tvornice kvasca ili pivovare i koju stručno tehnološki zovemo z a č i m b a. Ta tekućina predstavlja izvanredni supstrat za uzgoj mikroorganizama, pa se može prema tome veoma dobro iskoristiti za daljnju preradbu pomoću mikroba. Opisat ćemo ukratko principe i iznijet ćemo najvažnije podatke o ovima postupcima. Bergius-ov postupak Već g. 1916 radio je Berglund i Bergius na izgradnji i usavršenju ovoga postupka, kojim se može preraditi samo potpuno suho i naročito isitnjeno drvo. Ne može se iskoristiti niti mokro drvo niti pilovina. Princip je taj, da se na »hladan« način u posebnim aparatima pusti da djeluje na posebno isitnjeno drvo koncentrirana solna kiselina. Postupak poskupljuje eventualno sušenje još mokrog drva i potrebna regeneracija prilično skupe solne kiseline. Na taj način moguće je iz 100 kg potpuno suhog drva dobiti 60 do 78 kg suhog šećernog pijeska sa oko 85% reduktivnog šećera, odnosno šećera koji može da prevrije. Osim toga od 100 kg četinjavog drva dobiva se tim postupkom 4 kg 100%-ne octene kiseline, a kod preradbe listavog drva nešto više, u oba pak slučaja oko 30 kg suhog lignita. 308 |
ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Kako navedosmo, gotov produkat bez posebnog prečišćenja ne može služiti za ljudsku hranu, ali se dade iskoristiti kao krma i kao veoma dobar supstrat vrijenja. B e r gi us drži, da bi u tu svrhu bilo najrentabilnije otopiti taj produkat u vodama, koje ostaju nakon vađenja celuloze iz drva, čime se povisuje njihov sadržaj na šećeru, tako da ih možemo punim uspjehom prevesti na alkohol ili druge koje produkte. Po njegovom računu može se od 100 kg prerađenog drva dobiti do 34 litre čistoga alkohola. Kritičari drže, da su ovil navodi nešto preoptimistički, ali dopuštaju, da se može dobiti preko 30 litara čistog alkohola. Po navodima L u t z - a (Der Holzspiritus und die deutsche Treibstoffwirtschaft) troškovi uređenja i gradnje fabrike, koja bi po ovom postupku prerađivala godišnje oko 15.000 tona drva, iznose oko 2 i % milijuna RM, te bi uz to trebala pogonskog kapitala oko 1% milijuna RM. Jedan hektolitar tako dobivenog čistog alkohola stajao bi u toj fabrici — računajuć 10% čiste zarade — oko 33 RM, a to je cijena i za njemačke prilike još uvijek dosta visoka. Po postupku Bergius-a radi u Njemačkoj u pokusne svrhe društvo Deutsche Bergin A. G. Mannheim- Rheinau, koje godišnje proizvodi oko 4 do 5.000 q suhog sirovog šećera. Scholler-ov postupak. Schollcrov način šećerisanja celuloze drva izgrađen je i usavršen osobito u zadnjih desetak godina. On omogućuje preradbu svakojakog drva i to i suhog i mokrog i mekanog i tvrdog i — šta je najvažnije — svih drvenih otpadaka, pa i pilovine. Kod izgrađivanja ovoga postupka sarađivalo je i više univerzitetskih profesora, na pr. Liiers , Thier s i drugi. U najnovije vrijeme skoro svi čuveni njemački naučenjaci i tehnolozi natječu se da pronađu zgodne i rentabilne biološke metode za iskorišćenje tekućine, koja se dobiva likvidiranjem drva po tom postupku. Princip toga rada ukratko je slijedeći: U posebnim u tu svrhu specijalno sagrađenim autoklavima ugrije se razrijeđena sumporna kiselina, od 0.2 do 0.4% jakosti, na visoku temperaturu od cea. 170 do 180° C, t. j . na tlak od oko 9 do 10 atmosfera. Tlakom, koji vlada u autoklavu, tjera se ugrijana sumporna kiselina u posebno građene aparate napunjene drvom, gdje dolazi do šećerisanja celuloze drva. Ove je aparate S c h o 11 e r prozvao perkolator i. U principu izgleda takav perkolator kao debela metalna cijev napunjena usitnjenim drvom, ponajviše pilovinom; izvana je omotana vanjskim plaštem, u koji se pušta para. Parom se u aparatu održava najpovoljnija temperatura za šećerisanje celuloze. Vruća kiselina tjera se kroz perkolator, ona otapa celulozu i pretvara je u šećer. Na početku izgradnje ovog aparata najviše je poteškoća pravila rastvorba već stvorenog šećera zbog visoke temperature kiseline. Zato danas S c h o 11 e r nastoji da strujanje kiseline bude tako jako, da ona stvoreni šećer odmah ispere iz perkolatora. Kiselina iz perkolatora dolazi odmah u posebne hladnjake, da se što brže ohladi, tako da nema vremena da u vrućem stanju dugo djeluje na stvoreni šećer. Time su bili spriječeni veliku gubici šećera, koji su bili neminovni kod sličnih prijašnjih postupaka, a koji su bili to veći, što se je dulje stvoreni šećer nalazio u dodiru sa vrućom kiselinom i što je veća bila njezina koncentracija. Bilo je potrebno izvesti 309 |
ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 12 <-- 12 --> PDF |
opsežne matematičke račune, da se odredi brzina reakcije tvorbe šećera i brzina njegove rastvorbe. Na osnovi tih računa perkolatori.su tehnički tako usavršeni, da skoro sav stvoreni šećer iziđe iz njih prije početka rastvaranja. U tome leži temelj uspjeha ove metode. Današnji se perkolatori već veoma velike posude od 2 do 4 m promjera, koji mogu da prime do 50 cm3 drva i to u obliku pilovine. Ova se u njima parnim tlakom stisne što jače, da se strujanjem kiseline postigne što veća koncentracija na šećeru. Toplina perkolatora iskorišćuje se za grijanje vode i u druge svrhe. Pokazalo se, da prekidanje strujanja kiseline kroz perkolator ubrzava otapanje i šećerisanje celuloze. Zato je uvedena u taj postupak tako zvana, »intermitirana« t. j . prekidana perkolacija. Razumljivo je, da perkolatori kao i sve dovodne i odvodne cijevi, a osobito armature, moraju biti izgrađeni iz metala otpornog prema vrućoj sumpornoj kiselini. I to je činilo iz početka mnogo poteškoća, ali je to pitanje sjajno riješila njemačka metalurgija. Gotova šećerna otopina, z a č i m b a, sadrži oko 2.3 do 3.9% šećera, dosta pentozana i mnogo drugih hranivih organskih sastojaka iz drva. Na 100 dijelova potpuno suhog četinjavog drva može se računati iznos od 34.7 do 39% šećera i 10% topivih pentozana. Kod tvrdog drva dobiva se oko 35% šećera i oko 20% pentozana. Osim toga ostaje u perkolatorima potpuno čisti lignit sa oko 50% vode. Njega se na tonu drva dobije oko 600 kg. Iz početka činilo je mnogo poteškoća vađenje lignita iz perkolatora. I tome je tehnika veoma duhovito doskočila, tako da je ta operaci´a automatizirana. Nadalje nisu znali iskoristiti! tako dobiveni lignit. On u mokrom stanju, u kakvom izlazi iz perkolatora, predstavlja veoma slab gorivi materijal sa oko 2450 kalorične vrijednosti, dok potpuno suhi lignit posjeduje nešto preko 6000 kalorija i predstavlja time izvanredan gorivi materijal. Fabrike likvidacije drva najčešće ga rabe u gorive svrhe i pokrivaju njime skoro svu potrebnu energiju topline. U Njemačkoj se u zadnje vrijeme grozničavo traže putevi daljnjeg iskorišćenja lignita i to ili u mehaničke svrhe — tako za pravljenje umjetnog kamena (pločica) za surogiranje drugog materijala i u kemijske svrhe — ili! se njime prave i pokusi za popravljanje tla humusom,, koji nastaje iz lignita. Ohlađena začimba iz drva neutralizira se dodatkom vapna (na tonu drva potrebno je oko 61 kg vapna), nadalje joj se dodaju još neke anorganske hranive tvari za mikroorganizme. Nakon što se uslijed pridodanog vapna stvoreni gips slegne, ona se filtrira. Premda je filtrat tamne boje, on je potpuno bistar i predstavlja izvanrednu hranivu tekućinu, osobito za razvoj različnih kvasaca. Po navodima spomenutog njemačkog stručnjaka L u t z a, fabrika uređena istim kapitalom i koja bi trebala ista prometna sredstva kao fabrika po B e r g i u s - ovom načinu rada, mogla bi godišnje preraditi oko 21.000 tona drva. Po Schollerovo m postupku 100 kg mekanog drva daje toliko začimbe iz drva, da se iz nje mogu napraviti 24 litre čistog alkohola i 20 kg ugljičnog dvokisa. Osim toga ostaje još 60 kg lignita sa 50% vode. Prema L u t z u troškovi jednog hektolitra čistog alkohola po ovoj su metodi nešto viši! od troškova po metodi Bergiusa. On izračunava troškove po Schollerovom postupku na 34 RM. Naime Schollerov način poskupljuje to, da se iz drva dobiva ogromna količina veoma rijetke 310 |
ŠUMARSKI LIST 6/1938 str. 13 <-- 13 --> PDF |
tekućine, tako da na tonu drva rezultira oko 150 hl vodene mase, koja se mora grijati, hladiti, prevreti i predestilirati. Pokusnu fabriku u Torneschu, gdje je postupak bio izgrađen, preuzela je g. 1935 njemačka vlada i danas njome upravlja »Reichsmonopolstelle « u Berlinu, koja u njoj proizvodi po tom postupku alkohol za pogonske svrhe. Po navodima direktora ove institucije, tajnog savjetnika Fritzweiler-a, dobivaju danas u toj fabrici! od tone potpuno suhog drva 215 litara čistog alkohola i nadaju se, da će taj iznos još povećati. Biološko-kemijsko iskorišćenje drva šećerisanog po navedenim postupcima. Najboljim se u tu svrhu pokazao Schollerov postupak, jer on daje odmah gotovu začimbu za uzgoj mikroorganizama. Bergius-ov šećer treba najprije u vodi otopiti i otopini pridodati još drugih hraniva ili ga treba pridodati sulfitskim otpadnim vodama fabrika celuloze, koje isto još treba preparirati prije provedbe vrijenja. Schollerova začimba predstavlja idealno hranivo za kvasac i neke druge mikroorganizme, pa se u Njemačkoj, kako navedosmo, u glavnom iskorišćuje za dobivanje alkohola. U zadnje vrijeme u spomenutoj potražnji za bjelančevinom Nijemci su došli na ideju da upotrijebe ovu začimbu za fabrikaciju kvasca. Kvasac je, kako je poznato, izvanredno hraniva krma, bogata na bjelančevini i mogao bi djelomično nadomjestiti skupi dovoz sojinog i drugog brašna. Teoretski od 100 kg šećera može se dobiti najviše oko 62 kg potpuno suhog kvasca. Današnja fabrikacija kvasca tako je napredovala, da je praktički! lako moguće iz 100 kg šećera, koji se nalazi u začimbi drva, proizvesti 55 kg potpuno suhog kvasca sa 40 do 45 i do 50%! bjelančevine, a da začimbi ne treba pridodati nikojeg drugog organskog sastojka. Za ishranu kvasca dušikom dodaje se dušik u anorganskoj formi i to u obliku različitih amonijakalnih soli. Tako je iz 100 kg potpuno suhog drva moguće dobiti do 25 kg potpuno suhog kvasca, koji po svom sastavu predstavlja izvanrednu krmu bogatu na bjelančevini i vitaminima. Tako namjeravaju Nijemci smanjiti pomanjkanje na bjelančevini u svojoj privredi. U zadnje vrijeme nastoje začimbu od drva upotrijebiti i za uzgoj mikroorganizama, koji tokom svoga životnoga rada gomilaju u svojem tijelu mast. Za tu svrhu čine se podesnima mikroorganizmi Endomy ces vernalis i Oidium lactis. Kod uzgoja tih mikroorganizama pokazale su se do sada još neprebrodive poteškoće, jer ovi mikroorganizmi zahtijevaju za svoj rad veoma velike površine kao podloge za svoj razvitak. Da bi se za te podloge napravili samo veoma tanki limovi od circa 2 mm debljine, trebalo bi za to toliko materijala, da bi jedna tona masti proizvedene pomoću tih organizama iziskivala 150 tona takvog materijala za podlogu. Možda će vremenom njemačka naukatehnika svladati il ove poteškoće. Résumé. L´auteur décrit les succes atteints en Allemagne, a ce temps le plus nouvel, dans l´utilisation chimique et biochimique du bois. 311 |