DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 62 <-- 62 --> PDF |
godišnje biljke crnog bora ne stoji više od 20—25 para. On neće naravski upotrebljavati za sadnju biljke, koje su uslijed skupe njege u rasadniku uzrasle abnormalno (1 m do 1,32 m visoko u jednoj godini), jer su to biljke prenježne i vrlo osjetljive, a da bi odoljele lošim faktorima na kršu (i klimatskim i e d a f s k i m). O n mora paziti, da odgoji u rasadnicima biljke, koje će se lako moći akomodirati prilikama na kršu i na otvorenoj površini. To su u ostalom potvrdili dosada svi šumarski teoretičari i praktičari i to je princip, od kojega se ne smije odstupiti, jer je taj način sadnje jeftin, a relativno osigurava i uspjeh, osim ako ne bi nastupile kakve izvanredne i dugotrajne suše, koje i na boljem i dubljem tlu imaju loše utjecaje na biljke i drveće, a kamo li ne na kamenu i kršu. Neumjesna je pouka u obliku kritike na dosadanji rad pošumljavanja (kako se biljke iz rasadnika vade, čupaju i prenose, kako se sade i njeguju), jer je to poznato već i svakom lugaru, koji je radio taj posao. Ne može se, a nije ni poželjno držati se nekog reda sadnje ili dapače upotrebljavati brazde sa plugom ili jarke u smjeru izohipsa (Burlakovljeva metoda), jer to ne dopuštaju terenske prilike na kršu (konfiguracija). Ne može se dakle pod takvim prilikama očekivati od sadnje na kršu 100% uspjeha. Ne može se to već radi raznih vanjskih faktora, a naročito suše, koja može, kao što je iz prakse poznato, uništiti čitave, dapače i stare sastojine. I baš radi toga je pošumljavanje na kršu jedno od najtežih pitanja šumarske nauke, pa su zato i najpoznatiji šumarski stručnjaci (Wessely, Holl, Balen, Kauders, Malbohan, Petračić i mnogi drugi) stali na stanovište, da se umjetno pošumljavanje krša provodi u najmanjem obujmu, a da se pristupi više prirodnom pomlađivanju zabranom paše i provadanjem resurekcije. Neopravdan je zato prigovor, da suša nije uzrok neuspjehu sadnje. Dapače je tačno, da bi od nje uginule još najprije one biljke, koje su dobro njegovane, jer su one nježnije od biljaka, koje se sade po već oprobanoj metodi (Holl-Kožešnik) pomoću motičice. Pa zar se može i misliti o nekom zalijevanju biljaka na kršu, gdje je naročito u sredini ljeta velika oskudica vode? Zar bi to iz raznih razloga bilo uopće i oportuno, bez obzira na ogromne troškove dobavljanja vode iz najudaljenijih krajeva, kad i sam narod i stoka oskudijevaju vodom na kršu? Kako ćemo odgajati te »ekspresne šume«, to nam pisac nije kazao na temelju eksperimenata, koje je proveo na šumsko-meliorativnoj stanici u godini 1936/37, kad su oborinske prilike bile veoma povoljne i kad se to eksperimentisanje provodilo na verfenskoj podlozi trias-formacije (»velike naplavine«, da se poslužimo izrazom pisca), dakle ne na kršu (krečnjaku). Pa zar je to tlo sterilno? Sasma je razumljivo, da se ne može očekivati neki uspjeh, ako se sadnice čupaju iz rasadnika i ozleduju (a tako ne rade pravi šumari), ako se pakovanje sadnica vrši primitivno i ne pazi na transport, ako se sadnjom čeka po više dana. Ako je piscu možda i poznat koji slučaj takve manipulacije, onda to nije smio navoditi generalno i tako bacati krivnju na sve šumare. Isto vrijedi i za prigovor glede izvođenja loše sadnje, jer je svaki šumar, pa i lugar i teoretski i praktično upućen u sve pomenute metode sadnje na kršu, kao što im je poznato i to, da polaganje kamena oko biljaka (a ne »k a 1 d r m i s a n j e«, kako se i r o 264 |