DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 59 <-- 59 --> PDF |
Ing, S. OMANOVIĆ (SARAJEVO): PODIZANJE „EKSPRESNIH" ŠUMA* (NOTES A L´ ARTICLE SUR LES FORETS „RAPIDES") Svojim člankom pisac je htio pokazati, kako se bez obzira na upliv raznih faktora, od kojih zavisi uspjeh sadnje, i bez obzira na ogromne troškove mogu podići t. zv. »ekspresne šume« i to na osnovi podizanja oglednih stanica i tamo provedenih eksperimenata. Pošto su u članku izneseni podaci dobiveni uz cijenu velikih troškova i pošto pisac navodi, da se tako može eksperimentisati na svakom tlu bez obzira na razne uzroke, od kojih zavisi uspjeh, te pošto se tu iznose netačni navodi, koje šumarska nauka ne može da usvoji, to ću biti slobodan, da se malo pozabavim sa dotičnim pitanjem, jer čvrsto držim, da podizanje takvih »ekspresnih šuma« nema ni ekonomskog oslonca ni dobrog mišljenja u šumarskim krugovima. Na ovo me nagoni i savjest i dugogodišnje iskustvo, koje sam stekao kao referent za" pošumljavanje kod Direkcije šuma i Banske uprave u Sarajevu. Pošumljavanje krša i golijeti u našoj državi (oko 1,300.000 ha) zadaje veliku brigu pozvanim faktorima. Od navedene površine oko 720.000 ha su pašnjaci visokih Alpskih regiona, iznad 1500 m i bez gotovo ikakve šumske vegetacije, 100.000 ha je goli krš, dakle sterilno zemljište, a 500.000 ha krš sa mjestimičnim devastiranim šumama i šikarama. Prema tome više od Va državnog zemljišta treba što prije privesti racionalnoj kulturi, da bi se sa što manje troška dobile izvjesne koristi za siromašno kraško stanovništvo i da bi se poboljšale klimatske prilike. To je princip, od kojeg se ne smije ni u kojem slučaju odstupiti. Podizanje t. zv. »ekspresnih šuma« nema ipak smisla za kultivisanje na kršu i golijeti, jer je vrlo skupo, a i uvjetovano od mnogih prirodnih faktora, kao klime, transpiracije, insolacije, topline i vlage i zraka i zemljišta, dakle od momenata koji opet zavise od geografske širine i nadmorske visine. Ti prirodni faktori uzrokuju na kršu sušu, mraz i vjetar, te djeluju vrlo slabo na rasline i na bonitetu tla. Da bi se ovo razumjelo, moram ponovno naglasiti, da se krš prostire na ogromnim površinama Dalmacije, Primorja, Hercegovine, Bosne, Crne Qore i Južne Srbije. Šuma je u ovim predjelima davno sasječena i iskrčena, a plodna zemlja uslijed loših atmosferskih prilika rastvorena, odnesena i vjetrom otpuhana. Pošto krš ima mnoge podzemne pukotine, to su ovi krajevi ostali bez vode (vrela, potoka i rijeka). Pukotine i doline na kršu ispunjava glineno-željezovita crvena zemlja (terra rossa) fcio jedina plodna zemlja, koja održava vegetaciju na kršu. Na dobrom je zemljištu lako pošumljavati, jer se čovjek ne mora boriti sa svim ovim nepovoljnim prirodnim faktorima. Na tome je zemljištu vlaga tla i zraka dovoljna. S druge strane radi dubine plodne zemlje dobra je * Primedbe na članak g. lug. Afailasijeva u »Šumarskom listu« broj ´ 12 od prošle godine. 261 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 60 <-- 60 --> PDF |
i prehrana biljki, a s time u vezi širok je i izbor biljki za pošumljavanja toga dobrog zemljišta. Sve ovo manjka na kršu, pa o nekakvom eksperi mentisanju i izboru po volji ne može tu biti ni govora. Da bismo ocijenili, šta ćemo da pošumljavamo, potrebno je da istaknemo davno postavljenu definiciju: pošumljavanje treba izvršiti samo na apsolutnom šumskom zemljištu, a na relativnom samo u toliko, u koliko ne bi došli u obzir poljoprivredni produkti (žitarice, voće i povrće), jer je to svakako rentabilnije, nego da se na takvom zemljištu sadi šuma, na čiju se korist mora čekati i mnogo godina. Od žitarica, povrća i voća imamo naprotiv prihoda već prve do treće godine. Prema tome su sasvim neopravdani navodi pisca, da je pošumljavanje neplodnog — misli se valjda apsolutnog šumskog — zemljišta nesmisleno i nemoguće radi toga, što sve i uz velike troškove to pošumljavanje ne donosi nikakova ploda (rentabilitet). Ali treba imati u vidu svrhu pošumljavanja krša i golijeti, pa bi se onda sasma drugčije sudilo. Zar nije već to dobitak za siromašnog kraškog stanovnika, što mu pošumljavanje štiti teren od odronjavanja, od ispiranja i od nastajanja bujica, te time zaustavlja nestajanje i ono malo plodne zemlje na siromašnom kršu? Zar to nije dobitak i zar je to besmisleno, što predjeli umjetno ili prirodno pošumljeni blagotvorno djeljuju na atmosferske i klimatske prilike, a s time u vezi i na poboljšanje higijenskih prilika, koje su na kršu i onako vrlo loše? Zar nije dobitak, što se od uzgoja niskih šuma — jer to zahtijevaju stojbinske i socijalne prilike — dobivaju stelja i lisnik za stoku u oskudici sijena i trave? S obzirom na ogromnu rasprostranjenost krša i potrebu što bržeg podizanja šume, naročito prirodnim načinom, troškovi toga podizanja moraju biti minimalni, jer velike troškove ne može snositi ni država kao glavni posjednik, a niti siromašni privatnik na kršu. Zato je riječ »b e z obzira na troškove«, kojom se pisac rado i češće služi u svome članku, dosta slabo odmjerena i promišljena. Podizanje »ekspresnih šuma«, naročito za prve dvije godine, mora se (veli pisac) izvršiti bez obzira na trošak i imaju se upotrijebiti sva umjetna sredstva, pa i eksperimenti, a za drugo će se, tako reći, priroda pobrinuti. No pisac zaboravlja i ovdje razne momente, koji imaju odsudnog značenja na uspjeh sadnje, kao što su bonitet i vlaga tla, vlaga i temperatura zraka, ekspozicija, vrsta drveća i drugi faktori, o kojima će biti još govora. Nije umjesno govoriti, da se je do sada radilo samo o nekoj »t r c i za hektarima« u vezi sa jeftinoćom, a i neopravdano je, ako se svaki eventualni neuspjeh pošumljavanja osudi preko aršina. Treba naprotiv razmotriti sve uzroke, koji su doveli do mjestimičnih neuspjeha, a napose navesti specijalne slučajeve takvog pošumljavanja i detaljno ih opisati. Onda bi se već našlo šumarskih stručnjaka, koji bi na to našli odgovora. Isto de tako .nepravedno isticanje, da sušenju naročito četinjara nije kriva priroda, već samo loša izvedba sadnje. Na kršu su podignute već mnoge i vrlo dobre kulture (srez sarajevski i nevesinjski, stolački, Ijubuški, mostarski itd.), a naročito kulture crnog bora, od kojeg pisac bježi i čiju sadnju sasma zabacuje, ne navodeći za to razloge 262 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 61 <-- 61 --> PDF |
i ne poznavajući zahtjeve, što ih ova biljka stavlja na bonitet i vlagu tla,. te izostavljajući, da je baš ova biljka najprikladnija za sadnju na kršu. O umjetnom pošumljivanju golijeti i krša dade se govoriti na dugo i široko. Ono je ograničeno samo na nekoliko vrsta biljaka i to (od četinjara) na crni bor i omoriku, na pinjol, na pinaster, na primorski i alepski bor u krajevima bližim moru, gdje vlada utjecaj morske zračne vlage, koju iglice ovih zadnjih četiriju četinjara apsorbiraju i brzo se regenerišu od zlih upliva vrućine i suše. Kulture ovih četinjara, naročito pinjola i pinastera, podižu se vrlo lako sjetvom. Takvih kultura imamo kod Metkovića, kod Splita, u Konavljima više Dubrovnika i u Trebinjskom srezu. Od listača došli bi u obzir: crni jasen, crni grab, koščela, hrast, dud, orah, kesten i bagrem. Da do danas nijesu pošumljeni ogromni prostori krša i golijeti, uzrok je pomanjkanje novčanih sredstava, koja bi trebala država da pruži. Tu su igrali ulogu i drugi važni momenti (socijalni), jer bi npr. trebalo namaknuti hranu stoci, ako bi se zemljište otuđilo od ispaše. To se najbolje vidi po tome, što se danas seljak uporno odupire svakom pošumljavauju državnog zemljišta na kršu, a što najbolje znaju oni, koji su izvodili te poslove. Ne bi stoga pisac trebao da stavlja onakovo aproksimativno pitanje »pa zašto šumari nijesu do sada pošumili tolike površine k r š a«. Da se pošumi i valjano suhozidom ili drugom ogradom ogradi 1 ha krša (jer bez ograde ne može se zamisliti ni pošumljavanje), potrebno je za sadnju 4000 biljaka (a n e 20.000 kak o to navodi pisac) uz cijenu od 800 dinara i oko 2.000 dinara za ogradu. Naravno, što je veća površina pošumljavanja, to će se srazmjerno više smanjivati troškovi postavljanja ograde. Ako bismo htjeli pošumiti 500.000 ha krša i golijeti, to bismo trebali 1 „500,000.000 Din, računamo li, da 1 ha stoji 3.000 dinara za sadnju i ogradu. Ako bismo to pošumljivanje izveli po računu pisca, koji računa za sadnju jedne biljke 1 dinar odnosno po 1 ha 4000 dinara, to br za samu sadnju bilo utrošeno 2„000,000.000 dinara odnosno i 10 milijardi, ako bismo na jednom hektaru sadili 20.000 biljaka. Princip je, da se izbjegava pošumljavanje sterilnog zemljišta na kršu (a takvog ima oko 100.000 ha) i da se u najviše slučajeva pristupa prirodnom podizanju krša, a umjetno pošumljivanje da se provodi samo u okolici gradova i higijenskih mjesta. Taj način prirodnog pomlađivanja šume i brži je i sigurniji, samo treba takove površine zagraditi i na vrijeme se pobrinuti, da se u okolici mjesta pošumljavanja osigura prehrana stoke na drugi način. To prirodno podizanje sastojina treba provoditi sukcesivno, na manjim površinama i na više mjesta, da narod ne bi osjetio teret. To bi naročito trebalo provoditi gdje ima živih panjeva i dovoljno drveća sa jakom izbojnom snagom: hrast, bjelik, crni grab, crni jasen, javor, trn, glog i dr. Umjetno pošumljivanje moglo bi da se provodi samo na mjestima, gdje ima nešto humusa i crljenice. Iskusan šumarski stručnjak dobro zna, koje će biljke odabrati za sadnju i kad će izvršiti tu sadnju. Svakako međutim neće odabrati ljetuju sadnju, u mjesecu julu, kako je to prakticirao pisac članka o »ekspresnim šumama«. Pripaziti će također na izvođenje sadnje i nastojati, da sa što manje troška izvede dobru sadnju. Pobrinuće se naravski i za to, da ga sadnja n. pr. dvo— 263 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 62 <-- 62 --> PDF |
godišnje biljke crnog bora ne stoji više od 20—25 para. On neće naravski upotrebljavati za sadnju biljke, koje su uslijed skupe njege u rasadniku uzrasle abnormalno (1 m do 1,32 m visoko u jednoj godini), jer su to biljke prenježne i vrlo osjetljive, a da bi odoljele lošim faktorima na kršu (i klimatskim i e d a f s k i m). O n mora paziti, da odgoji u rasadnicima biljke, koje će se lako moći akomodirati prilikama na kršu i na otvorenoj površini. To su u ostalom potvrdili dosada svi šumarski teoretičari i praktičari i to je princip, od kojega se ne smije odstupiti, jer je taj način sadnje jeftin, a relativno osigurava i uspjeh, osim ako ne bi nastupile kakve izvanredne i dugotrajne suše, koje i na boljem i dubljem tlu imaju loše utjecaje na biljke i drveće, a kamo li ne na kamenu i kršu. Neumjesna je pouka u obliku kritike na dosadanji rad pošumljavanja (kako se biljke iz rasadnika vade, čupaju i prenose, kako se sade i njeguju), jer je to poznato već i svakom lugaru, koji je radio taj posao. Ne može se, a nije ni poželjno držati se nekog reda sadnje ili dapače upotrebljavati brazde sa plugom ili jarke u smjeru izohipsa (Burlakovljeva metoda), jer to ne dopuštaju terenske prilike na kršu (konfiguracija). Ne može se dakle pod takvim prilikama očekivati od sadnje na kršu 100% uspjeha. Ne može se to već radi raznih vanjskih faktora, a naročito suše, koja može, kao što je iz prakse poznato, uništiti čitave, dapače i stare sastojine. I baš radi toga je pošumljavanje na kršu jedno od najtežih pitanja šumarske nauke, pa su zato i najpoznatiji šumarski stručnjaci (Wessely, Holl, Balen, Kauders, Malbohan, Petračić i mnogi drugi) stali na stanovište, da se umjetno pošumljavanje krša provodi u najmanjem obujmu, a da se pristupi više prirodnom pomlađivanju zabranom paše i provadanjem resurekcije. Neopravdan je zato prigovor, da suša nije uzrok neuspjehu sadnje. Dapače je tačno, da bi od nje uginule još najprije one biljke, koje su dobro njegovane, jer su one nježnije od biljaka, koje se sade po već oprobanoj metodi (Holl-Kožešnik) pomoću motičice. Pa zar se može i misliti o nekom zalijevanju biljaka na kršu, gdje je naročito u sredini ljeta velika oskudica vode? Zar bi to iz raznih razloga bilo uopće i oportuno, bez obzira na ogromne troškove dobavljanja vode iz najudaljenijih krajeva, kad i sam narod i stoka oskudijevaju vodom na kršu? Kako ćemo odgajati te »ekspresne šume«, to nam pisac nije kazao na temelju eksperimenata, koje je proveo na šumsko-meliorativnoj stanici u godini 1936/37, kad su oborinske prilike bile veoma povoljne i kad se to eksperimentisanje provodilo na verfenskoj podlozi trias-formacije (»velike naplavine«, da se poslužimo izrazom pisca), dakle ne na kršu (krečnjaku). Pa zar je to tlo sterilno? Sasma je razumljivo, da se ne može očekivati neki uspjeh, ako se sadnice čupaju iz rasadnika i ozleduju (a tako ne rade pravi šumari), ako se pakovanje sadnica vrši primitivno i ne pazi na transport, ako se sadnjom čeka po više dana. Ako je piscu možda i poznat koji slučaj takve manipulacije, onda to nije smio navoditi generalno i tako bacati krivnju na sve šumare. Isto vrijedi i za prigovor glede izvođenja loše sadnje, jer je svaki šumar, pa i lugar i teoretski i praktično upućen u sve pomenute metode sadnje na kršu, kao što im je poznato i to, da polaganje kamena oko biljaka (a ne »k a 1 d r m i s a n j e«, kako se i r o 264 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 63 <-- 63 --> PDF |
nički izražava pisac) djeluje vrlo povoljno na uspjeh sadnje. To kamenje štiti biljku od vjetra i od prekomjerne insolacije, sprečava nastajanje korova i zadržava vlagu u zemlji. Mi smo istakli, da se sa troškovima umjetnog pošumljavanja na kršu mora štediti, te da se mora raditi najjednostavnije i najbrže, da bi se dobio relativan uspjeh. Za to pak nijesu potrebni nikakvi osobiti, profesionalni radnici nego poljoprivredni radnici, koji će najbolje i najbrže shvatiti način i metodu sadnje i kopanje jama, a imaju za to i izvjesnu rutinu . Pošto se sadnja izvađa po radnicima regrutovanim od poljoprivrednika u rano proljeće i u kasnu jesen, to je sasma razumljivo, da će ta radna snaga biti jeftina, a nadnice nikako veće od 20—25 dinara. Profesionalni radnici tražili bi, naročito u ljetno doba, kada je pisac sa sadnjom eksperimentirao, puno veću nadnicu. Iskopavanje jama na kršu ne vrši se nikada pomoću lopate, jer je to nemoguće osim u plodnim i dubokim dolinama. To se vrši ašovom, pijukom i čuskijom, pošto se moraju probijati pukotine krša, dok se nade mjesto za razvitak korijenja. Takve se jame kopaju najviše 15—20 cm duboko i isto toliko široko, a ne 50 cm, jer to na kršu nije moguće. Nije to ni potrebno, pošto se na kršu sade biljke četinjara (omore i crnog bora) sa dvije godine starosti, a biljke listača (hrasta, jasena, bagrema, javora) od jedne godine starosti, pa je njihovo korijenje dugo najviše onoliko, koliko su duboke jame (20 cm). Naravski, da se tu misle biljke, koje su normalno njegovane . šumskom rasadniku iz okolice i sa iste apsolutne visine, a ne biljke, koje su odnjegovane u rasadniku dubokog i plodnog zemljišta i uz veliku potrošnju đubreta (stajskog ili umjetnog), jer takve biljke imaju dulje korijenje, koje poskupljuje sadnju i kopanje jama. Takve se biljke ne mogu akomodirati svojoj okolici i ne mogu podnašati sve one loše utjecaje tla i vazduha (slaba fiziološka prehrana, slaba vlaga tla i zraka, transpiracija, mraz i vjetar). Oprobana je činjenica, da je crni bor najpodesnija biljka za kultivisanje na kršu, jer najbolje odolijeva mrazu, vrućini i buri, najbolje poboljšava tlo i štiti ga protiv bure dot. »otpuhivanja«, kako se izražuje pisac. Pri zaključku članka naveo je pisac oko 87 vrsta biljaka, s kojima će eksperimentirati na ogledno-meliorativnoj stanici, da bi dokazao, da se s tim biljkama može krš pošumljavati. Tu je naveo i mnoge egzote i biljke, sa kojima se pri sadnji na kršu ne prakticira, a što se nikako ne bi ni preporučilo. Da se uzmogne odrediti, koja se biljka treba saditi na kršu, potrebno je znati, kako ona podnosi prilike na kršu. U svome članku pisac je istakao na više mjesta, kako je brijest brzo rastao i u jednoj godini da je dostigao visinu bez dubrenja 65 era, a sa dubrenjem 1,32 metra. No zaboravio je navesti, da svi brijestovi (a naročito gorski brijest) rastu u mladosti brže od svih ostalih biljaka. Brijestovi traže dobro tlo, a samo poljski brijest podnosi slabo (mršavo) tlo, pa je vrlo dobar za pošumljivanje krša. 265 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 64 <-- 64 --> PDF |
Da bismo znali, koju ćemo biljku upotrijebiti za sadnju na kršu s «obzirom na klimatski optimum, trebamo znati, da drveće naše Otadžbine zauzima tri pojasa (klimatska optimuma) po Mayeru i to: 1) Castanetum u nadmorskoj visini od 300—1200 metara. Glavne su vrsti ovog optimuma: hrast, kesten, cer, koščela, jablan, jasen, brijest, grab, čempres, crni bor, primorski bor, alepski bor i pinjol, dakle drveće koje ćemo uzimati u obzir pri umjetnom pošumljivanju na kršu. 2) Fagetum u visini od 1300—2200 met. nad morem. Tu dolazi bukva, hrast, brijest, breza, grab, trešnja, joha, jablan, jasen, vrbe, lipe, crni bor, munika, molika, omora, jela i ariš, dakle biljke koje bi se mogle još sa uspjehom upotrebljavati za sadnju u višim nadmorskim položajima krša, naročito u Južnoj Srbiji i višim krajevima Crne Qore i Hercegovine. O trećem optimumu (picetumu) iznad 2200 metara nadmorske visine nećemo govoriti, jer je na kršu ta zona bez vegetacije i ne dolazi u obzir za pošumljivanje. Samo prva dva podneblja mogu nas interesirati s obzirom na kultivisanje krša, jer tu još postoje povoljni klimatski faktori, o kojima u glavnom zavisi rast i uspjeh. Tako je u Castanetumu godišnja temperatura 13—17°, vlaga 50—60%, a oborine 100—200m/m. U fagetumu temperatura iznosi 10°, vlaga 80%. a oborine 200 m/m. Tih se optima moramo pridržavati i neće nam mnogo koristiti umjetno gnojenje biljaka, ako odstupamo od tih optima, tim više što je poznato, da razne biljke, a naročito četinjari, slabo reagiraju na gnojenje. Po Ebermayeru na 1 hektaru površine upotrijebi krompirova biljka 120 kg kaliuma, 30 fosfora i 37 kg vapna; repa upotrijebi 184 kg kaliuma, 32 kg fosfora i 40 kg vapna; trave upotrijebe 72 kg kaliuma, 24 kg fosfora i 50 kg vapna. Bukva naprotiv na istoj površini primi samo 15 kg kaliuma, samo 14 kg fosfora, a 96 kg vapna; smreka: 9 kg kaliuma, 8 kg fosfora, a 70 kg vapna; bor: samo 7 kg kaliuma, samo 5 kg fosfora, a 29 kg vapna. Kako se iz gornjih podataka vidi, šumskodrvećepuno više troši vapna nego kaliuma i fosfora, dapače je kod omore i bora ta potreba na kaliumu u odnosu prema poljoprivrednim produktima upravo neznatna. Ovo govori u prilog činjenici, da šumske biljke, a naročito četinjače, ne trpe umjetno gnojenje. Glavno je, da se biljka sadi na krečnjaku (vapnencu); ona će onda sama moći da apsorbira najnužniju količinu hranivog vapna. S obzirom na to. da poljski produkti (žitarice, povrće i voće) produciraju škrob, slador i bjelančevinu, a šumsko drveće sam o celu lozu , sasma je razumljivo, da ćemo na relativnom šumskom tlu producirati poljoprivredne produkte, pa prema tome odgajanje voćaka na kršu ne samo da nije oportuno, nego jebez svrhe. Pisac se puno razmeće sa zalijevanjem biljaka u ljetno doba, da bi postigao što veći rast u visinu, htijući time povisiti transpiraciju, pa zaključuje, da bor i omorika nijesu nikako reagirali na njegove pokuse, te da su prema ostalim biljkama (listačama) puno zaostali i rastu (tvrdeći da su biljke u mladosti zakržljale). Da oborim ovu njegovu činjenicu, navešću slijedeće: 266 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 65 <-- 65 --> PDF |
Transpiracija povećava prirast šumskog drveća uz množinu hraniva u tlu i uz upliv svijetla. Ona, a prema i tome rast drveća, umanjuje se na stablima slabo razvijene krošnje, ako je snižena temperatura zraka, ako je površina vlažna i ako je oslabljeno (mršavo) mesto. Naprotiv tome transpiracija se povećava povećanjem vlage tla, pa je ona kod raznog drveća različita, a tu baš listače u razmjeru sa četinjačama stoje u velikoj opreci. Kod listača iznosi transpiracija 21—98 grama. Ko d četinjač a iznosi ona ovoliko: kod bora na suhom tlu 3 grama, na vlažnom 7 grama; kod smreke na suhom tlu 5 grama, na vlažnom 10 grama. Eto zato bor i smreka nijesu reagirali na vlagu (zalijevanje). Sve četinjače osifm ariša (114 gr.) manje transpiriraju nego listače. Dakle trebamo slijediti prirodu u svakom pogledu pri izboru biljaka i paziti na aterenizaciju (po S c hw erinu) t. j. mi ne možemo prilagoditi biljke na terenu, koji njima ne pogoduje. Upotrebljavanje oglednih stanica za produkciju poljoprivrednih produkata sasma je razumljiva stvar, jer se tu u kratkom vremenu od 2—3 godine produciraju biljke, koje daju plod i ukamaćenje troškova, pa se tu svako eksperimentiranje opravdava. Nema tu govora o gubitku kapitala uloženog za obradu i sadnju. Naprotiv ogledne stanice podizati za šumsko drveće, izuzevši šumske rasadnike, niti bi se rentiralo niti imalo svrhe za pošumljivanje krša i golijeti, dakle apsolutnog šumskog zemljišta, jer troškovi za podizanje tih stanica ne stoje ni u kakvom razmjeru sa svrhom pošumljivanja. U pogledu podizanja »ekspresnih šuma« oko utvrda na golom i šikarom obraslom zemljištu radi maskiranja vojnih objekata od napada iz vazduha razumljivo je, da tu ne treba kultivirati veće komplekse, nego smo pojase oko utvrda. To se može postići sadnjom brzo rastućeg bagrema, jablana i kanadske topole (na vlažnom tlu). Tu možemo saditi orah, trešnju i lipu, koje će nam drveće donositi koristi i amortizirati uloženi kapital. Za tu svrhu nije potrebno podizati ekspresne šume. Ni za osiguranje klizavih terena, vododerina itd. kao ni za sprečavanje osipanja zemlje nije potrebno podizati »ekspresne šume«, jer sadnja biljaka i reznika ima samo obranbenu svrhu, a za to su nam pri ruci živi pleteri iz vrba i topola, koje drveće već prve godine tjera izdanke i veže tlo. Na suhom se terenu sadi bagrem ili sije sjeme pajasena. Dapače se to provodi i u koritima brdskih i povremenih potoka, što je do sada dalo dobre rezultate. Želim još da istaknem, da cijeli članak govori o svemu više nego o podizanju »ekspresnih šuma«, te mi se čini, da je ovaj naziv nabačen. Inače se ne može razumjeti razmatranje pitanja ogledne stanice, njenih ciljeva i programa kao i njenog stanja. Pisac bi bolje bio učinio, da je ocrtao odgajanje jagoda, malina, ku pusa, ribizla, breskava, trešanja i kajsija, što bi bila u glavnom i zadaća te meliorativne stanice, a ne da piše o nekim »ekspresnim šumama«. Ne može se olako prijeći preko onakovog nabacivanja na rad šumara i preko 267 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1938 str. 66 <-- 66 --> PDF |
podcjenjivanja svega onoga, što se je godinama i decenijima uradilo na našem kršu. Naročito pak nije u redu, da se podcjenjuje i rad na kulturi »Grdanj«, gdje su uspješno radili oprobani naši profesori Holl i Veseli i koju je kulturu odgojilo na stotine vrijednih đaka državne lugarske škole. Résumé. Pour des raisons non seulement de naturi; économique mais aussi celles de nature technique l´auteur n´approuve pas les principes qui ont été exposés dans les articles de M. Affanasieff sur la création des forets rapides. SAOPĆENJA USTANOVITEV BANOVINSKEGA ODBORA ZA PROPAGANDO GOZDARSTVA V LUBLJANl. Na pobudo ministrstva za gozdove in rudnike ter na vabilo gospoda bana je bil ustanovljen banovinski odbor za propagando gozdarstva v Ljubljani. Ustanovile seje imenovanega odbora so se poleg predstavnikov oblastev po svojih zastopnikih v častnem številu udeležile tuđi povabljeue kulturne in humanitarne organizacije. Na tej seji je bil izvoljeti sledeči ožji odbor: predsednik: ing. Franjo Sevnik, I. podpredsednik: ing. Janko Urbas, 11. podpredsednik: ing. Lambert Muri, 111. podpredsednik: major A. B Fejzagić, 1. tajnik: ing. Viktor Novak, II. tajnik: ing. Martin Cokl, odborniki: ing. Alojzij Punici, Janez Strehi, ing. Bogdan Ferlinc, Šaša Stare, dr. Anton Mrak im Fran Starman. Na seji je podal višji svetnik banske uprave g. ing. Janko Urbas obširno poročilo o gozdarstvu v Sloveniji in o nalogah odborov za propagando gozdarstva. Po podanem poročilu g. ing. ..... Urbasa zavzemajo gozdi v Sloveniji 708.329´ ha ali 47.13% vse produktivne površine. Tri četrtine gozdov so last malih kmetskih posestnikov, kar je posebno pomembno za njih kulturno hi gospodarsko stanje. Delovanje odborov za propagando gozdarstva bode moralo v dravski banovini, če naj bo uspešno, zajeti najširše sloje našega ljudstva. Razširiti ga bo na vsa gozdno-kulturna, pogozdovalna in gojitvena dela v gozdih in izven gozda in to: 1. na pogozdovanju kraškega sveta, zemljiše ob državni meji ter goljav v gozdih,. 2. na gojenje in varstvo gozdov, 3. na vzgajanje javnih nasadov ter zaščito prirodnih spomenikov. Kraški, večinoma pašniški svet v Sloveniji zavzema okoli 5.900 ha površine. Posebne kraške komisije so od leta 1932. doslej pogozdile 257 ha in izpopolnile 128 ha. Stroški v znesku 446.922.— din. so bili kriti iz raznih javnih sredstev. Primerno propagando med prebi´Valstvom prizadetih krajev se bo pospešil razvoj tega pogozdovalnega dela. Ob državni meji so sklenjeni gozdi, gozdni pasovi, drevoredi velikega pornena za obrambo države. Ker je dravska banovina izrazito obmejma pokrajina, bodo iz javno-obrambenih ozirov večkrat potrebna pogozdovanja negozduih zemljišč, ki naj bi se izvršila skladno z gospodarskim} interesi prebivalstva. Goljave v gozdih nastanejo večinoma vsled izkoriščanja ali elementarnih nezgod. Če se računa, da nastane vsako leto okoli 900 ha do 1.500 ha goljav, je potrebno za njih pogozditev okoli 7 milijonov sadik. Javne in privatne gozdne drevesnice v Sloveniji skrbijo v normalnih razmerah še dovolj dobro za zadostno zalogo gozdnih sadik.. 268 |