DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1938 str. 45     <-- 45 -->        PDF

jedinicu, nema ekonomski značaj kapitala, jer prihodi, koji mogu da izviru
iz tog tla, ne doimlju nas se kao renta. Na bazi savremene ekonomske
stvarnosti možemo pridavati značaj rente samo onim prihodima
bez rada, koji se periodički opetuju u kratkim terminima. Ako se duljine
perioda u tolikoj mjeri razvuku, da prihodi od istog materijalnog izvora
mogu pojedinom gospodarskom subjektu (radi kratkoće života) samo
jedan puta da dođu u korist, onda takav prihod neće nitko zvati rentom,
već prihodom, koji se jedan puta, a potom nikad više ne pojavi. Sa gledišta
matematike nije važno, da li je duljina periode 10, 1000 ili 10.000
godina, ali sa stanovišta ekonomije, kojoj je još uvijek glavna svrha da
pribavi životne namirnice, koje trebaju pojedini individui, duljina periode
odlučuje o tome, da li neki prihod ima značaj rente, dakle stalnog prihoda.


Mogli bismo našu kritiku proširiti na taj način, da na temelju matematske
analize dokažemo, da faktor progresije, kojim se povećava vrijednost
sastojine, dakle šumski kamatnjak, nije stalan, jer ovisi o prirastu
mase i prirastu kvalitete, koji se mijenjaju u raznim dobama sastojine.
Međutim ovakova analiza vodila bi nas predaleko.


* i
4. Teorija najveće šumske čiste rente (Waldreinertragslehre).
Kad smo raspravljali o teoriji najveće zemljišne čiste rente, mogli
smo se pozvati na brojne šumarske pisce, koji su tumačili tu teoriju. Ti
pisci nisu tumačili nečije tuđe ideje, već su izlagali svoje misli i poglede,
a skup tih pogleda i naziranja je teorija najveće zemljišne čiste rente.
Ova je teorija prema tome rezultat duševnog rada nekolicine istaknutih
šumarskih stručnjaka. Mi smo uvijek u stanju da odredimo, koliko je
pojedini od njih pridonio tom zajedničkom poslu.


Drugačije stoji stvar, ako promatramo teoriju najveće šumske
rente. Ovaj šumarsko-ekonomski smjer nije produkt nekolicine teoretičara,
njegova se geneza odigrala na drugi način.


Počam od kraja srednjeg vijeka pojavljuje se u svim civilizovanim
zemljama strah, da će uskoro nestati šuma. Ovaj strah pojačava se još
više, kada se krajem 18. i početkom 19. stoljeća pojavljuju brojne industrije,
koje trebaju i troše velike količine drva. Kameni ugljen u to doba
gotovo je još nepoznat, a da ne govorimo o nafti i benzinu. Drvo je
gotovo jedini izvor kaloričke energije. Šume se sijeku u većoj mjeri,
nego što ih šumsko tlo može da producira. Potrošak je veći od prirasta.
Radi neodgodive nužde moraju se sjeći mlade šume, makar svatko vidi,
da bi te šume, koje se nalaze u naponu rastenja, trebalo ostaviti da stoje.
Šumske ophodnje bivaju sve kraće i one su najkarakterističniji znak
općeg pomanjkanja drva. Sve više se uzgajaju niske šume na mjestima,
gdje su nekada rasle prašume dot. visoke šume.


Kratke ophodnje bile su upadljiv znak neracijonalnog, to jest prekomjernog
uživanja šuma. Analognu pojavu opažamo danas kod krajiških
imovnih općina, koje također pribjegavaju niskim ophodnjama jedino
s razloga, jer inače ne mogu podmiriti potrebe svojih pravoužitnika.


Kad se je dakle došlo do toga, da se kratke šumske ophodnje smatraju
glavnim znakom postojećeg zla, onda nije daleko bilo do vjerovanja,
da se zlo može otkloniti, ako se šumske ophodnje produlje do
najveće moguće granice. Ovo načelo pojavilo se kao reakcija na kratke
ophodnje, na niski uzgoj, koji je bio raširen osobito u Francuskoj i Nje


159