DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1938 str. 57 <-- 57 --> PDF |
Kasnije je djelovao kod centralnih vlasti i to kod Direkcije šuma u Sarajevukod tadašnjeg Šumarskog otsjeka Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. Kao personalni referent on je učestvovao pri rješavanju mnogih važnih pitanja iz područja organizacije šumarske službe i nastave, te staleških i personalnih predmeta- Pod kraj svoje aktivne službe djelovao je kao nastavnik na tadašnjoj Šumarskoj školi u Sarajevu. Na ovome se je položaju, i ako već u godinama, bavio intenzivno raznim granama šumarskih nauka, bio je odličan pedagog i njegovi će se učenici sigurno uvijek sa velikim poštovanjem i zahvalnošću sjećati svoga nastavnika. Pokojnik je bio čovjek vrlo opsežne i solidne opće spreme sa širokim pogledom na svijet i život, što se je svakom prilikom ispoljavalo pri njegovom šumarsko-stručnpm i nastavničkom radu. Naše šumarstvo gubi u njemu čovjeka odličnih sposobnosti, a među svojim je drugovima ostavio najljepše uspomene. Slava i trajna uspomena pokojniku, a njegovoj ucviljenoj porodici naše duboko sa učešće. D. Veseli. t MARINO DE BONA-BUNIĆ, penz. zem. šum. nadsavjetnik. Pod konac prošle godine donijele su novine tužnu vijest, da je u Lapadu kraj Dubrovnika na groblju Sv. Mihajla sahranjen jedan od veterana hrvatskog šumarstva, penzionisani zem. šum. nadsavjetnik Marino de Bona-Bunić, odvjetak još od desetog stoljeća poznate, a od 15. do 19. stoljeća literarnim i političkim radom proslavljene dubrovačke patricijske obitelji Bunića. Pokojnik je rođen g. 1857. u Senju, gdje mu je otac služio kao inspektor Hrv. primorja, te je dakle doživio 81. godinu. Za vrijeme prevrata bio je šef hrvatskog šumarstva u Zagrebu, na kojem je položaju bio doskora i penzionisan i povukao se ma -svoje imanje u Dubrovnik, za ikojim je kao rođeni Primorac i patricij uvijek uzdisao. Nad otvorenim grobom oprostili su se s njime u ime dubrovačkih patricija i ostalog naroda profesor R. Mise ti ć i župnik Sv. Mihajla Gj. Krečak. Bio je uvijek skroman i velik poštenjak. Oplakuje ga udova Ivana i tri sina Edo, Ivan i Marino. Život ovog čestitog radnika i poštenjaka opisali smo potanje prigodom njegovog umirovljenja u br. 1. Š. L. za 1920. godinu, pa taj opis nećemo sada opetovati, nego ćemo donijeti par sličica, koje osvjetljuju šumarske prilike, pod kojima je vrli pokojnik započeo svoju činovničku karijeru, da tako prikažemo mladima, da stara vremena nisu baš bila tako sjajna, kako se to obično misli. Nije to bilo samo onako metnuti zeleni šeširić sa perom na glavu i pušku preko ramena, pa nakon šetnje po Šumi ili poslije lova sjesti u gostionicu i uz čašu dobra vina uživati slasti ovoga zemaljskog života. Nije to bilo šumarima dano, jer se je njihov činovnički budžet u ono doba kretao u skromnim granicama, tek između nekih 30—50 forinti mjesečno, od kojih nakon podmirbe troškova za stan, zajutrak, objed i večeru nije preostalo ni za koju cigaretu, a kamo li za čašćenje i uživanje zemaljskih dobara. Pravnici su tada bili svemoćni i dok je jedan pravnički vježbenik napredovao sve do vladinog savjetnika, dotle je šumar u podređenom položaju kroz godine i godine, a mnogi i do svoje smrti, dreždjio u X. ili kojem još nižem činovnom razredu. I vrli pokojnik Bona počeo je služiti pod takovim prilikama, rješavao je svoje spise, osnivao branjevine po Primorju i pošumljavao ih, ali ćete badava tražiti tablu, koja vam kaziva, da je to njegovo djelo. Takove table nije ni prije njega nijedan šumar za svoj rad dobio, dobivali su ju samo generali, župani i predstojnici za djela, u koja nisu ni privirili, nego samo cestu, park i si. na obilatom banketu proglasili otvorenom! 103 |