DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1938 str. 46     <-- 46 -->        PDF

premda bukva u slabijim sastojinama nadvisuje i smreku. Jela oazno pridolazi među
bukvom, kako sa starijim tako i sa mlađim stablima, koja su se uspješno do sada probijala
u potpunom sklopu bukve. Pančićki odgovara etaža smreke (dakle između 1.300
i 1.500 met.) i to u dijelovima terena žljebastog oblika s naročito jakim padom,, koja
staništa nose narodno ime »strugovi«. Flora sastojina pančićke navedena je obilno,
premda će biti potrebno vidjeti, da li nema još primjeraka, koji nisu obuhvaćeni vremenskim
istraživanjima autora. Potpunu floru mogu sakupiti tokom cijele godine šumari
praktičari, na čijim područjima pančićka pridolazi.


U poglavlju o opisu pančićke opisi su upotpunjeni već navedenim slikama, dok
su dendrometrijski podaci ograničeni na pokusnu plohu u sastojini Stolac, o kojoj je
podatke priopćio A. K â r o 1 y (»Šumarski list« 1921. god. pod naslovom »Ima li Picea
omorica Panč. šumarsko-gospodarsku važnost«), gdje su priopćeni i podaci analize
jednog stabla. Dobro je autor učinio, što je priopćio i svoje podatke za vrlo lijepu
sastojinu Štula, koja ovako izgleda: starost oko 40 god., srednja visina 13 met., srednji
prsni promjer 8,31 cm, broj stabala po ha 16.000, a drvna masa 40O m3 po hektaru.
Podatke o češerima, sjemenu i sjetvi preuzeo je Ing. Tregubov od prof. F. Holl-a
(Zapfen, Samen und Keimlinge der Omorika-Fichte, Forstlich-Naturwissenschaftliehe
Zeitschrift 1893.).


U opisu masiva Stolac (treći dio radnje) autor se naročito zadržao na »šumarskom
« otkriću pančićke, koje se desilo 1.883. god. prigodom eksploatacije šume Stolac
po drvarskom trgovcu Aleksi Popoviću (što je svakako dosta interesantno, jer izvoz
drveta iz ove šume nije ni malo lagan, budući da dobroj strani blizine Drine drži protutežu
velika visinska razlika i vrletnost silaza k Drini). Kod sastojine Štula postavlja
pitanje njenog podizanja i pita se, da li nije posječena zajedno sa Stolcem. Prema
prenesenom pripovijedanju jednog očevidca, danas već mrtvog, pred pedesetak godina
na mjestu današnje sastojine bila je golina, preko koje je isti kao pogonič tjerao u lovu
divljač. Zanimivo je, da Kâroly (koji je kao šumarski referent kod tadanje kotarske
oblasti službovao 6 god. i to od 1900. do 1906.) ne spominje ovu sastojinu. Sastojina
pančićke na Gostuju naročito je pogodna za turiste, jer joj je prilaz lagan, a od Višegrada
je udaljena svega 4 sata, tako da se tokom istog dana može doći iz Višegrada
na Gostilj i natrag.


U zaključku radnje autor izjavljuje, da bi se pančićka mogla upotrijebiti za pošumljavanje
strmih strana (strugova), sjevernih, slabo rasvijetljenih ekspozicija, na
kojima može tlo biti trajno svježe. Autor predmnijeva da bi pančićka na takvim staništima
vrlo dobro došla i iskorišćujući difuzno svjetlo producirala dobro drvo, a dobro
bi vezala tlo.


Od slika naročito ističem onu, koja prikazuje 100-godišnjc pančićke na Stolcu,
jer je vrlo efektna, ma da će šumara možda više zanimati ona, koja prikazuje sastojinu
na Štuli.


2. Svetislav Plavšić: Staništa Pančićeve omorike na levoj obali
Drin e (u »Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini« za god, 1936., drugi
svezak, cijena 30 din.).
G. Plavšić uz prilog pregledne karte opisao je nalazišta Pančićeve omorike u
šumama Vranovina, Bijele Stijene, *Panjak, Pliština, Rogopek, Tisovljak, Grad, Crvene
Stijene, Borov Vrt, Crni Vrh, Mećavni dol i Strugovi, a koje se šume nalaze u Rogatičkom,
Vlaseničkom i Srebrničkom srezu.
U prvom redu autor utvrđuje ograničenost pančićke na dva distrikta: jedan između
Višegrada i Srebrnice, a drugi oko Foče. Zatim postavlja zadaću budućih ispitivanja:
»prvo, da pronađe sva dosada nepoznata omorikova staništa; drugo, da ona
poznata tačno utvrdi i označi pravim imenom; treće, da kontroliše izvještaje dosa


92




ŠUMARSKI LIST 2/1938 str. 47     <-- 47 -->        PDF

danjih ispitivača ovih krajeva, jer nije nemoguće da neka dosada u literaturi spomenuta
staništa i nemaju omorike.«


Između prvih šest staništa, dosad neevidentiranih, svakako je najzanimivije ono
pod brdom Tisovljakom u vlaseničkom srezu, koje autor ovako opisuje: »Samo brdo
ima n. m. v. 1222, s. š. 44° 4.6´ i i. d. 35° 45.8´. Sudeći po njegovom nazivu, ovdje je
nekada rasla tisa i zbilja ima ljudi u ovom kraju koji pamte kada je njen zadnji komad
posječen. Danas pak čitavo je brdo pokriveno ´bukovom šumom. Na prva stabla omorike
naišao sam kada sam se spustio oko 300 m. niz sevcrni obronak brda. Omorikina
šuma iprotegla se je tu oko 1 km. u pravcu od zapada ka istoku, a oko 300 m. od
severa ka jugu, i čini jedan pojas četinara koji se je poput klina zabio u bukovu šumu.
Ona je sastavljena iz 75% Picea omorica, 25% Picea excelsa, Abies alba, Fagus silvatica
i Acer pseudoplatanus. Broj omorikovih stabala na tom prostoru cenim na preko
300, visina njenih stabala penje se i do 55 m, dok je prečnik jednog od najvećih stabala
iznosio 65 cm. u prsnoj visini. Tako visoka i debela omorikina stabla nisam još
našao ni na jednom omorikovom staništu, pa ni na Stocu, tom najvećem i najpoznatijem
njenom staništu. Radi se zapravo o prašumi Pančićeve omorike, jer mnogobrojna
njezina stabla oborena vihorom, ležala su uzduž i popreko na tlu i trunula. Mnoga opet
njena stabla stradala su od seljaka iz susednog sela Višnjice, koji naročito traže njeno
drvo, jer da ono ima jak zvuk, pa je zgodno za gradnju kačica. Podmladak omorike
tu je neobično bogat, kao ni na jednom drugom staništu. Važno je i to, da se ovo
stanište nalazi u srezu Vlaseničkom, koji srez nije do sada uopšte dolazio u obzir kada.
je .u pitanju rasprostiranje omorike. U isti čas ono pretstavlja i najseverniju tačku do
koje je Pančićeva omorika doprla prema severu (s. š. 44° 4.6´). Jer na Sušici (Tovarnici)
Planini, koja je do sada po Wettsteinu smatrana njenom najsevernijom tačkom


(s: š. 44° .), kako ćemo videti, i ne raste Pančićeva omorika. Po mom mišljenju ostaće
omorikino stanište pod Tisovljakom i ubuduće njena najsevernija tačka, jer svo moje
ispitivanje gorskog venca severno-zapadno odatke, u smeru ka Vlasenici, ostalo je
bez uspeha, omorike nigde nije bilo.«
Druga skupina sadrži već zabilježena staništa i to u prvom redu po Wettstein-u,.
koji je ovim krajem proputovao 1890. god. i opisao ih pod imenom Crvene Stijene, dok


S. Plavšić razlikuje same Crvene Stijene, pak Qrad, Borov vrt Mećavni dol i Crni Vrh.
U opisu nalazišta Strugovi, severno od sela Luke u srezu Srebreničkom, ne dijeli
Plavšić mišljenje prof. Dordevića (»Picea omorica Panč. i njezina nalazišta«, Šumarski
List br. 1. 1935. god.) o postanku ove sastojine, kojega prof. Đorđević vidi u prirodnoj
sjetvi hipotetskih stabala na Borovačkoj Ravni, već drži, da je to staro stanište pančićke
pomlađeno nakon požara, koji je izvršio zadaću sječe.


Autor na temelju svojih ophoda veli, da treba brisati daljnja Wettstein-ova nalazišta
Siemač, Tovarnica (odnosno pravog naziva Sušica) i Ljutica-planina. I ako je
vjerojatna autorova tvrdnja, naročito za Sušicu, da je ovdje zbog južnih i zapadnih
ekspozicija nije ni bilo, možemo dopustiti mogućnost, da je je prije skoro 50 god. i bilo,,
te da je isječena ne ostavivši iza sebe podmlatka ili barem da ovaj nije lako uočljiv.
Sličnih slučajeva ima u srezu Višegradskom, o čemu ću naknadno izvijestiti baš sa
zadaćom da ostanu ova nalazišta za kasnije opisana.


Radnja se završuje sa tablicom flore na staništima pančićke Tisovljak, Grad,
Borov Vrt i Crni Vrh, medu kojom ima biljaka, koje do sada nisu zabilježene kao elemenat
omorikine formacije (kao Ulmus montana, Tilia cordoba, Fraxinus excelsior,
Ribes sp., zatim razno cvijetno bilje, paprati, lišajevi, mahovine i gljive). Na Tisovljaku
flora je sakupljena u listopadu 1936,, a na ostalima u julu 1932., dakle u jedno određeno
vrijeme. Stoga je cvijetnog bilja na Tisovljaku dosta malo, i ako su se tamo očitovale
baš gljive i mahovina.


Radnji je dodan sadržaj na engleskom jeziku.


Ing. Oskar Piškorić.


93