DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI h sr GOD. 62. JANUAR 1938. Ing. A. PERUŠIĆ (BEOGRAD). DIOBA PRIVATNIH ŠUMA1 (PARTAGE DES FORETS PRIVÉES) I pored toga što se naša zemlja smatra šumovitom, ipak nam pogled na kartogram šumovitosti veli, da ima dosta naših krajeva, koji su bez šume ili su pokriveni šumom u neznatnoj i nedovoljnoj površini, tako da narod i ostatke šumske kulture troši zbog udovoljenja svojih pravih ili fiktivnih potreba na drvu ili zbog podmirenja ostalih svojih životnih potreba (čitavo naše jadransko područje, dio Hercegovine, Crne Gore, Južne Srbije, Vojvodina .. .). Nosioci naše šumske politike biti će uskoro prinuždeni da vrlo dobre propise §§ 92—105 z. š. počnu primjenjivati na osnovu izrađenog programa, koji će u prvom redu imati u vidu ekonomsko i kulturno stanje stanovništva u pomenutim krajevima, jer će se samo tim putem osigurati uspjeh rada i tim radom s vremenom izravnati pomenuta nepravilna dislokacija šumske kulture kod nas. Nestajanjem šuma sa relativnog šumskog tla ograničava se rad šumarskih stručnjaka sve više na one površine i položaje, koji su prema današnjem stanju kulturne tehnike njihova prava domena rada, gdje će moćii nesmetano da rade. Nosioci naše šumske politike znajući, da smanjivanje šumske produkcije po površini i po masi ne ide uporedo sa podizanjem šuma na apsolutnom šumskom tlu, bili su možda i suviše skeptični, a svakako dovoljno oprezni, kad između ostalih šumsko-političkih zadataka i smjernica rada u cilju unapređenja šumarstva i kulture zemljišta zakonom 0 šumama nisu dozvolili neograničenu diobu privatnih šuma il šumske kulture. Vlasnici šuma bez razlike ograničeni su u slobodnoj dispoziciji za slučaj kad hoće da dijele svoju šumu na manje dijelove bilo iz kojih razloga i bilo u koju svrhu. Što je produktivna šumska površina manja, to je manja mogućnost za vođenje relativno-racionalnog šumskog gospodarstva. Diobom šum. objekata sposobnih za normalnu šumsku produkciju u manje produkcione objekte prekida se šumsko-gospodarska cjelina, razgrađuje se (ako je 1 Ova radnja, u obradbi više sa pravne strane, odštampana je i u »Mjesečniku pravničkog društva« br. VIII i IX 1937. god. 1 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 4 <-- 4 --> PDF |
formiran) šumski kapital u dobnim razredima, uvećavaju se troškovi gospodarenja, uprave i čuvanja. Zato zakon čuva integritet šuma bez razlike vlasništva. Općinske, seoske i plemenske šume ne mogu se dijeliti, jer bi se to protivilo njihovoj svrsi! i prirodi, a s druge strane parcelisanje i atomiziranje kolektivnih šuma i prelaz u individualno vlasništvo ima često za posljedicu neracionalno gospodarenje i konačno propast šume. Pitanje diobe ostalih komunalnih šuma regulišu specijalni zakoni, od kojih neki dozvoljavaju diobu na manja privredna tijela, a neki i u individualno vlasništvo (izuzetno), kad se radi o parcelaciji šumskog zemljišta, da se udovolji neotklonivoj životnoj potrebi korisnika šuma na poljoprivrednom zemljištu. Privatna lica mogu dijeliti svoje šume, ali po dozvoli vlasti. Od ukupne šumske površine (u približnom iznosu od 7,500.000 hektara ili 31-5% od čitave površine) ima u Jugoslaviji privatnog šumskog posjeda 2,265.626 ha ili, 9.4%! od ukupne površine naše države. § 106 našega zakona o šumama (z. š.) od 21. XII. 1929. g. u stavu 3 propisuje: »Šume i šumska zemljišta privatnih lica mogu se dijeliti samo dozvolom vlasti. Tu dozvolu daje za šume do 500 ha Ban, a za veće površine Ministar šuma i rudnika. Dozvola se neće uskratiti, ako ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi, u slučaju diobe, došla u opasnost trajnost šumskog gospodarstva.« § 149 istoga zakona propisuje: »Ko bez dozvole nadležne vlasti vrši deobu šuma i šumskoga zemljišta, kazniće se novčanom kaznom od 500 do 5.000 dinara, a sam akt deobe ima se poništiti i dovesti u predašnje stanje, ukoliko se time ne vređaju stečena prava trećih lica.« Kako je regulisano pitanje diobe u drugim nekim zemljama, u kojima nema dovoljno šuma i gdje državna šumska politika treba strogo da pazi na očuvanje postojećih šuma odnosno nastoji da proširi areal svojih šuma? U Francuskoj2 se dioba šuma vrši kao i dioba ostalih nekretnina (najčešće povodom nasljedstva). U Njemačkoj3 se u nekim krajevima dijele slobodno privatne šume, a u nekima je dioba ograničena. U potonjem se slučaju nastoji, da se atomiziranje malog privatnog šumskog posjeda ograniči zbog nemogućnosti vođenja valjanog šum. gospodarstva, i to tamo gdje nasljedno pravo daje dovoljnu zaštitu protiv prevelikoga atomiziranja malog privatnog šumskog posjeda. Ograničavanje stvarno ne otežava diobu: 1) ako su ispunjeni zakonski uslovi, 2) ako je zemljište trajno bolje upotrebivo za višu kulturu, 3) ako kompleks nije podesan za pravilno šumsko gospodarstvo, 4) ako su kompleksi, koji se dijele (cijepaju) podesni za šumsko gospodarstvo, 5) ako nisu u pitanju javni interesi (na pr. u pokrajini Schwarzburg-Sonderhausen dozvoljava se dioba, ako se diobi ne protive zemaljsko-kulturni interesi, a u pokrajini Schwarzburg 2 Charles Guyot : Cours de droit forestier, Paris, 1909—1910, Tome II, ipage 811. 3 H. Weber . Handbuch der Forstwissenschaft, Tübingen 1927, str. 397 do 401. Dr. M. Endres : Forstpolitik II Auflage, Berlin, 1922, str. 327. Dr. H. Weber : Forstwirtschaft-Politik, 1926, Neudamm, str. 235 i dalje. 2 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 5 <-- 5 --> PDF |
Rudolfstadt, ako se tomu ne protive opći interesi, u Waldecku pak, kad se na novim manjim parcelama hoće moći stručno šumarski gospodariti). U onim bivšim pokrajinama Njemačke, gdje je za diobu potrebna dozvola vlasti, treba prethodno stručno utvrditi, da li će se na novo nastalim šumskim površinama moći voditi pravilno ili valjano šumsko gospodarstvo ili stručno šumarski gospodariti (Waldeck). Kako je u Njemačkoj većina velikih privatnih šuma fideikomisno dobro, bilo je u nekim, a ne u svim krajevima Njemačke, propisano potrajno šumsko gospodarenje u privatnim šumama, dok je u drugim bilo slobodno, kao što je i kod nas. Zato je u nekim pokrajinama Njemačke dioba usiovljena stručnim nalazom, da će se po izvršenoj diobi moći na novo-nastalim šumskim parcelama »pravilno, valjano stručno gospodariti«. Tako se gospodariti može samo na određenoj produktivnoj površini. Kolika je donja granica te za produkciju drveta potrebne površine, posve je relativno, jer zavisi o raznim okolnostima. Po §-u 21. austrijskog zakona o šumama od 3. XII. 1852., koji je do 1929. g. važio i za neke naše krajeve, »za diobu (ostalih) privatnih šuma odlučni su zakoni o komasaciji i arondaciji zemljišta.« Zakon o komasaciji od 22. lipnja 1902. previdja .mogućnost dijeljenja i šuma iz § 56. sadanjega z. š., dakle šuma, koje stoje pod naročitim javnim nadzorom. Zakon o šumama za bivšu Kr. Srbiju od 23. III. 1904. i raspis o šumama za bivšu Kr. Crnu Goru od 15. IV. 1904. broj 2404 ne regulišu pitanje diobe privatnih šuma. Spomenuto zakonodavstvo nije dakle jedinstveno i odredjeno, ali je u poređenju sa našim zakonodavstvom mnogo liberalnije- Da razmotrimo izbliže citirane odredbe našega zakona o šumama sa stvarno-pravnoga odnosno sa šumsko-gospodarskoga gledišta. Opći građanski zakonik poznaje djeljive i nedjeljive stvari. Juridički je stvar djeljiva onda, ako diobom nastaju dijelovi iste stvari i razmjerne vrijednosti, tako da suma njihovih vrijednosti nije nesrazmjerna vrijednosti prijašnje stvari. Dijelovi treba da imaju vlastitu egzistenciju, da mogu biti samostalni predmeti prava. Po građanskom zakoniku može privatno lice raspolagati sa svojom šumom kao i sa svakom drugom nekretnom stvari. Može s njome raspolagati za slučaj smrti, može prodati iii pokloniti čitav svoj šumski posjed ili pojedine dijelove. Može kao suvlasnik ili kao dioničko društvo tražiti svoj dio na šumu. Odredba iz § 106 z. š. suviše je općenita, jer 1) pobliže ne određuje na koja se privatna lica odnosi (odnosi se dakle na sva fizička i juridička lica, koja su vlasnici ili posjednici privatnih šuma); 2) ne razlikuje šume po njihovu značaju (zaštitne, na apsolutnom šumskom tlu ..) odnosno šume slobodne ili šume privatne iz § 56 zak. o šumama; 3) ne određuje ni gornju ni donju granicu šumske površine, za koju je potrebna dozvola diobe. Po zvaničnom komentaru § 106 z. š.4 »zakonodavac je imao tu pred očima u prvom´ redu parcelaciju velikih šumskih posjeda«. Zvanični komentator dalje ništa ne objašnjava, što je zakonodavac imao pred očima poslije toga. Po mojem je mišljenju komentator u to vrijeme stajao pod utjecajem predstojeće likvidacije agrarne reforme (1931), koja se odno 4 Vidi: Zakon o šumama, izdanje Ministarstva šuma i rudnika, Beograd, knjiga 1/1930. 3 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 6 <-- 6 --> PDF |
sila i na velike privatne šumske posjede, što nije bilo potrebno, jer je u zemljišnim knjigama postojala klauzula o zabrani opterećenja i otuđenja velikih privatnih šumskih posjeda, koja se po likvidaciji agrarne reforme briše. Dakle il po zvaničnom komentaru izlazi, da za sve privatne šume bez obzira na veličinu površine treba tražiti dozvolu za diobu. Osim toga § 106 z. š. ne razlikuje šum. posjed u jednom kompleksu od posjeda, koji se sastoji iz više prostorno odijeljenih objekata, niti razlikuje diobu jednog posjeda na cijele katastarske čestice od diobe jedne katastarske čestice na više dijelova. Zakonski izraz »trajnost« (potrajnost) šumskog gospodarstva identičan je sa stručnim izrazom »produkciona potrajnost« kod slobodnih privatnih šuma (dakle privatnih šuma iz § 56 z. š.) i sa izrazom »prihodna potrajnost« kod neslobodnih privatnih šuma (onih iz § 56 z. š.). Da to objasnim. Naše šumsko gospodarstvo ima krajnji cilj, da se šumama kao privrednim objektima razumno gospodari. Racionalno gospodarenje znači gospodarenje po nekom smišljenom planu ili po stručnim uputstvima. U tomu naš zakon o šumama nije apsolutan i totalitaran, već razlikuje šume i po posjedovnom obliku i po općem šumskom značaju. Zakon propisuje racionalno gospodarenje sa šumama: a) sa kojima se mora trajno gosodariti ili strogo trajno gospodariti, dakle po principu periodičke ili godišnje prihodne potrajnosti ili čak godišnje potrajnosti u jednakim godišnjim prihodima (u materijalu odnosno novcu); b) sa kojima se ne mora gospodariti po tom principu, već po principu produktivne potrajnosti odnosno racionalno gospodariti, a to su privatne šume, koje ne spadaju pod udar § 56 zak. o š. Za šume pod a) obligatorno je gospodarenje po privrednom planu bez izuzetka, a za šume pod b) samo ako su veće od 300 ha (izuzetno, po specijalnoj odredbi, i za šume na kršu i ispod 300 ha). Privredni plan za te šume iznad 300 ha predstavlja stručni šumarski operat, koji osigurava vlasniku šume najveću rentu tla odnosno najveću šumsku rentu, već prema konkretno izgrađenom drvnom kapitalu. Kako posjednik privatne šume sa površinom ispod 300 ha nije obavezan da sa svojom šumom gospodari po odobrenom privrednom planu, dakle nije obavezan po sili zakona da stručno šumarski t. j . racionalno gospodari sa svojom šumom, već mu zakon o´ šumama samo zabranjuje krčenje i pustošenje šume odnosno postupak, kojim se onemogućava trajnost šumske proizvodnje ili uzgoj šume, izlazi iz toga, da za takovo lice važi obaveza gospodarenja po principu produkcione potrajnosti u najužem smislu riječi, jer mora svaki sječinu (makar bila nezrela sastojina) u zakonski određenom roku pošumiti, mora dakle neprestano producirati drvo. Prema tomu ne može se u ovom slučaju tražiti trajnost šumarskog gospodarstva, jer bi traženje te trajnosti u krajnjoj konsekvenciji značilo imati u vidu neki javni privredni: interes, t. j . zbog zaštite toga interesa još veće ograničavanje privatnoga vlasništva, nego je to zakonom propisano. Zvanični komentar § 106 z. š. naglašava, da se odredbom o ograničavanju diobe ne odustaje od načela slobodnog raspolaganja sa privatnom svojinom, pa se dozvola za diobu neće uskratiti, kad nadležne 4 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 7 <-- 7 --> PDF |
> upravne vlasti imaju razloga da vjeruju, da se šuma neće uništiti t. j . da neće doći u opasnost trajnost šumske proizvodnje.« Ovdje su konfundirani pojmovi »trajnost šumskog gospodarstva« i »trajnost šumske proizvodnje«. I ako je ovakovo tumačenje i suviše ekstenzivno, ipak ni ono ne isključuje potrebu da prilikom uskraćivanja dozvole za diobu treba imati u vidu: a) šume iznad i b) šume ispod 300 ha. Ad a) Kod diobe šuma iznad 300 ha treba imati u vidu trajnost šumskog gospodarstva u smislu važećega privrednog plana, gdje takav postoji, a gdje ne postoji, može to prema konkretnom stanju šume da ocijeni stručno šumarsko lice. Šumarski stručnjak može na osnovu stručnog nalaza (visum repertum) dati svoje stručno mišljenje, da je za podržavanje trajnog šumarskog gospodarenja potrebna izvjesna površina, na kojoj se može izgraditi onaj kapital u drvnoj masi, koji može godišnje ili periodički odbacivati onu drvnu masu (po kvantumu i kvaliteti), koja najbolje odgovara konkretnim odnosima; drugim riječima, da se stanovita šuma ne može dijeliti iz šumsko-gospodarskih razloga, koje treba pobliže obrazložiti. Ad b) Kod šuma ispod 300 ha treba prigodom primjene postojećeg propisa utvrditi, kraj kakove diobe ili smanjenja šumske površine može doći u pitanje »trajnost šumskog gospodarstva«. Iz rečenoga može se izvesti zaključak, da se takovo pitanje u konkretnom slučaju ne može postaviti, jer se ne radi o trajnosti šumskoga gospodarstva, već o šumskoj produkcionoj potrajnosti. Prema tomu takova se šuma može dijeliti i na male dijelove, jer se i na površini od pola kat. jutra može proizvoditi drvo. Pojmovi »šuma« i »šumsko zemljište« nijesu zakonom definisani, već ta dva pojma po zakonu o šumama izlaze iz svojstva biljne zajednice na stanovitom zemljištu odnosno iz svojstva samoga zemljišta. Prema tomu za šume ispod 300 ha šumarski stručnjak dolazi u težak položaj, da već danas dade stručno mišljenje o tome, da li postoje ili ne postoje opravdani razlozi, zbog kojih bi u slučaju diobe mogla doći u opasnost produkciona potrajnost ili kontinuitet šumske produkcije. Ako ta opasnost zaista u budućnosti nastupi, tu su propisi §§ 6, 11, 12 i ostali z. š. (zabrana krčenja i pustošenja šuma, dužnost pošumljavanja). Sa onim privatnim šumama, s kojima vlasnik šume mora strogo potrajno gospodariti (privatne šume iz § 56 š. z.) postupaće se analogno postupku sa slobodnim privatnim šumama iznad 300 ha površine imajući u vidu prihodnu potrajnost u gospodarstvu. A kako je s javnim interesom? Upravna vlast mora u svakoj svojoj radnji, kojom reguliše izvjestan odnos između zajednice (države) i pojedinca, da se obazire i na javni interes. Po članu 23 Ustava od 3 IX 1931. g. »država ima u interesu cjeline, a na osnovu zakona, pravo i dužnost da interveniše u privrednim odnosima građana, u duhu pravde i otklanjanja društvenih suprotnosti.« Po § 65 st. 2 zakona o unutrašnjoj upravi od 19 juna 1929 g. sa kasnijim izmjenama i dopunama cilj je uprave načelo: »da služi razvijanju i podizanju duhovne i materijalne kulture zemlje.« 5 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 8 <-- 8 --> PDF |
Po §-u 12 Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja »Ban se stara za ekonomski i kulturni razvitak u svom području«. U §-u 7 stav 3 zakona o šumama od 21 XII 1929 god. nabrajaju se neki slučajevi javnoga interesa »kao što je interes opšte privrede, javne bezbjednosti, odbrane otadžbine ili zaštite klimatskih i higijenskih interesa i ekonomskih potreba nekoga kraja«. Ni zakon o općem upravnom postupku od 9 XI 1930 god. ne nabraja, koji: su sve interesi javni, niti daje definiciju ni pojam takvoga interesa. Taj ih zakon spominje na više mjesta (§§ 42 stav. 2, 70, tač. 2 stav 2, 75 stav 2, 119 stav 2, 128 stav 2, 136 stav 3 i t. d.). Ima ih dakle mnogo, a koje vrsti privrednih odnosa građana imaju da se svedu u domenu javnih interesa, o tom odlučuje u svakom konkretnom slučaju vlast prema prilikama i u duhu zakona, koji reguliše odnosnu upravnoprivrednu materiju. Pitanje je konkretno ovo: da li kakav interes privatnoga lica, koje ili mora (u slučaju nasljedstva, diobe suvlasništva) ili hoće da dijeli svoj šumski posjed, dolazi u sukob sa interesom zajednice ili interesom skupnosti, ukratko javnim interesom dotičnoga kraja, općine, banovine ili i države? U konkretnom slučaju može doći u pitanje interes opće privrede i ekonomska potreba kraja, u kojem se nalazi konkretna šuma, jer je za obranu zemlje, javnu sigurnost, klimatske i higijenske uslove posve irelevantno, nalazi li se šuma, kao nekretno dobro, u vlasništvu jednoga ili više lica i bilo koje vrsti lica. Interes opće šumske ili državne privrede (koja se sastoji samo u naturalnoj proizvodnji sirovine, drva) jest u tom, da se utvrdi, da li produkcija drva u svim šumama u državi dostaje za trajno pokriće potreba države na šumskim proizvodima ili ta produkcija ne dostaje, tako da se potrebno drvo mora uvažati iz inostranstva, te je prema tomu zbog zaštite javnog interesa potrebno da se i privatno lice ograniči u gospodarenju, pa prema tomu i u korišćenju sa svojom šumom tako, da se i u privatnim šumama gospodari potrajno i na što racionalniji način, kako bi se i općim potrebama državljana na drvu moglo trajno udovoljavati. Postoji li kod nas potreba takovoga ograničenja privatnika u njegovom imovinskom pravu? Ne, jer po službenim statističkim publikacijama ne samo da možemo pokriti sve potrebe vlastite zemlje, već znatne količine i izvozimo iz zemlje. Kako je sa drugim javnim interesom, t. j . ekonomskom potrebom odnosnoga kraja, u kojem se šuma nalazi? Smatram, da se ta potreba odnosi na drvo. Pita se, jesu li poljoprivreda (seljaštvo), obrt i industrija u podmirenju svojih potreba na drvu upućeni! sasvim ili djelomično na konkretnu šumu (koja se dijeli), tako da bi za slučaj diobe šumskog posjeda na manje šumske posjede mogli doći u pitanje njihovi trajni ekonomski interesi? Ako su upućeni, tad je vlast već ranije barem pokušala propisati za takav još nerazdijeljeni posjed naročito gospodarenje zbog (potrajno gospodarenje) zaštite toga javnog ekonomskog interesa, a budućim vlasnicima može to isto pokušati propisati1. Taj javni interes okolice može biti identičan sa interesom novih posjednika šume, jer im taj interes osigurava stalnu godišnju rentu. Vlast graduira taj interes prema postotku šumovitosti kraja, prema konkretnom stanju šuma (ne samo one šume, koja se dijeli), prema lo 6 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 9 <-- 9 --> PDF |
kalnim potrebama na drvu i prema tomu ograničava jače ili slabije slobodnu raspoložbu sa privatnim šumama. Potrebno je reći, da upravo taj javni interes — ekonomska potreba kraja, dakle lokalni ekonomski interes — nije dovoljno isproban u šumarskoj administrativnoj praksi. Zato sam upotrebio riječ »vlast može pokušati da propiše naročite gospodarske mjere«. Vlasti, koje uvažuju taj interes po slobodnom nahođenju, kao da smatraju suviše velikim zahvaćanjem u prava privatnika, kad bi mu propisale ograničeno (strogo potrajno) gospodarenje zbog podmirenja ekonomske lokalne potrebe oklice. Propisa o tom nema, niti su traženi ni doneseni. Moje je mišljenje, da bi ih trebalo u prikazanom pravcu donijeti u vezi izmjene § 74 z. š., koji propisuje gospodarenje po privrednom planu. Za sad ne može vlast uskratiti dozvolu za diobu šume zbog potrebe zaštite javnoga interesa, koji se sastoji u tom, da bi po izvršenoj diobi moglo doći u pitanje podmirenje lokalne ekonomske potrebe na drvu. To zakon (ni po riječima ni po smislu) i ne traži, već bez obzira na javne interese traži samo održanje trajnosti šumskoga gospodarstva, a o tom je već pobliže govoreno. Što vidimo iz odredbe §-a 149 z. §.? Tkogod dijeli svoju šumu i šumsko zemljište, biva kažnjen, a osim toga sam će se akt diobe poništiti i izvršiti restitutio in integrum u slučaju, ako se s tim vraćanjem neće povrijediti prava trećih lica. Iz zvaničnoga komentara toga §-a z. š. izlazi, da dioba na osnovu građanskoga zakonika ne spada ovamo i da prema tome ne spada ovamo dioba u slučaju naslijeđa ili u slučaju dijeljenja suvlasničkih šuma. Ne može biti kažnjeno lice, koje je oporučno podijelilo svoju šumu na svoje nasljednike, ili lica, koja su razvrgla svoje suvlasništvo. Dakle, kad nema kazne, nema ni protuzakonitoga ili nedopuštenoga djela. Ne može se prema tomu dozvola za, recimo, administrativnu diobu imovine uskratiti zbog težnje vlasti da se sačuva integritet šumskoga posjeda u gospodarskom i upravnom pogledu. Vlast s tim ne može i ne smije prisiljavati nove posjednike na zajedničko gospodarenje, upravljanje i čuvanje razdijeljene šume. Zadružno gospodarenje, uprava i čuvanje manjih šumskih posjeda poželjno je po zakonu o šumama (§§ 107 do 111) u cilju unapređenja šumarstva, ali nije propisano, već samo izuzetno (§ 108 i 180 z. š-)- Može se iz toga zaključiti, da nema svrhe tražiti dozvolu za već izvršenu diobu po građanskom zakoniku, jer su dionici već stekli izvjesna prava ipso facto, kao zakoniti nasljednici ili suvlasnici stanovite stvari. Istom kad suvlasnik (posjednik) šume namjerava da svoju šumu potpuno ili diono otuđi i, izradivši u tu svrhu skicu za parcelaciju, zatraži dozvolu upravne vlasti za diobu, postupa vlast po § 106 stav 3 z. š. odnosno primjenjuje sankcije iz § 149 z. š. Pomenuti zakonski propis ne propisuje, kad će se dioba dozvoliti, već kad će se uskratiti, a za uskratu traži jedan tačno i jasno određeni uslov, t. j. : »postoje li opravdani razlozi, zbog kojih bi, u slučaju diobe, mogla doći u opasnost trajnost šumskog gospodarstva«, pri čemu treba imati u vidu, radi li se o diobi šumskih posjeda ispod ili iznad 300 ha- Ako taj uslov postoji i valjano se stručno obrazloži, dioba će se uskra 7 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 10 <-- 10 --> PDF |
titi. Protiv odluke o uskrati pristoji nezadovoljnoj stranci pravo žalbe odnosno upravno-sudske tužbe. Kako se stvarno primjenjuje propis iz § 106 stav 3. U većem dijelu države izgleda da ne dolazi do primjene. U savskoj banovini malih i srednjih privatnih šumskih posjeda ima malo, jer je seljački šumski posjed većinom u kolektivnom vlasništvu. Veliki privatni šumski posjed nalazi se većinom na relativnom šumskom zemljištu i kod njega postoji tendencija na dijeljenje, koje se očituje u krčenju šuma u svrhu pretvorbe u drugu vrst kulture zbog velikih tereta i bojazni pred novom agrarnom reformom, a konačno i da se izbjegne jačem državnom šumskom nadzoru. U dravskoj banovini ima najviše privatnih šuma (pojedinih privatnika, šumskih zadruga, dioničarskih ustanova). Šumsku površinu od 597.704 ha posjeduje preko 160.000 najviše malih, a tek nekoliko srednjih i velikih privatnih šumskih posjednika. Zato se u Sloveniji! najčešće i najviše primenjuje citirana zakonska norma (dioba zbog nasljedstva, dioba u porodici, prodaja šume zbog zaduženja, spekulacije i t. d.). Ali sudovi (zemljišno-knjižni), a isto tako i financijske vlasti (katastarska uprava) ne traže od stranke, koja povodom raznih pravno-gospodarskih raspolozbi dijeli svoj šumski posjed, da se iskaže sa dozvolom nadležne upravne vlasti za diobu svog šumskog posjeda. Zemljišno-knjižni sudovi ne traže naime tu dozvolu u slučaju nasljedstva ili razvrgnuća suvlasništva, već postupaju po odredbama općeg građanskog zakonika, dok u ostalim slučajevima stoje sudovi na stanovištu, da nije potrebna formalna dozvola upravne vlasti za diobu šumskog posjeda, kad se radi o diobi posjeda na cijele šumske parcele (komplekse), već da je ta dozvola potrebna samo u slučaju, kad se od šumskog posjeda, koji se sastoji iz dviju ili više parcela, cijepaju pojedine cijele parcele na dva ili više dijelova. Iz toga se može izvesti zaključak, da sudovi imaju u vidu odredbe zakona o katastru i uređenju zemljišnih knjiga, po kojima svaka katastarska ili gruntovna čestica čini za sebe jednu pravno-gospodarsku cjelinu, koja je u poslovnom prometu potpuno slobodna, t. j . s kojom njezin vlasnik može slobodno raspolagati bez prethodnih tehničkih (katastarskih) operacija (zasebna izmjera, prenos u zemljišnim knjigama i t. d.). Zato sudovi odmah provedu diobu odnosno parcelaciju šum. posjeda, kad se od jednoga šum. posjeda otuđuju pojedine čitave katastarske čestice. S takvim je postupkom upravna vlast dovedena pred gotovu činjenicu. Upravna vlast ne može voditi brigu o namjeravanoj vlasničkoj raspolozbi pojedinaca sa svojim šumskim posjedom, da bi mogla da na vrijeme intervenira. U slučaju pravljenja oporuke to je često i nemoguće. Istom nakon stanovitoga vremena dozna upravna vlast za diobu, kad posjednik diobom novo-nastalih šumskih dijelova predloži upravnoj vlasti ili predlog o godišnjoj sječi na odobrenje ili kad joj dostavi osnovu o sječi na uvid, odnosno kad novi posjednik treba da od postignute kupovnine za prodano drvo plati u fond za pošumljavanje prinos od 0.5—2.5%, prema veličini šumske površine. Upravna vlast postupa kao i ranije, imajući u svojoj evidenciji jedan nerazdjeljeni šumski posjed, ne uvažava traženje novog šumskog 8 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 11 <-- 11 --> PDF |
posjednika, jer ne posjeduje dozvolu za diobu šumskog posjeda. Interesent po tom naknadno zatraži od upravne vlasti dozvolu za diobu. Banska uprava dravske banovine u ostalim slučajevima, kad stranka prethodno zatraži dozvolu diobe, primjenjuje odredbu iz § 106 z. š. shvaćajući ju suviše usko, isključuje iz njezine odredbe sve ono, što po njezinom mišljenju zakon po svojoj volji ne obuhvata, ma da obuhvata samim riječima, jer ta uprava vodi pri tomu brigu o zaštitnim šumama, o parcelaciji šuma zbog prodaje u spekulativne svrhe, o tom kakav je razmjer šume molioca prema njegovom ostalom posjedu. Zakon to ništa ne obuhvata ni po riječima ni po smislu. Zato takova primjena nije pravilna, jer nije uslijedila na osnovu zakonskoga ili autentičnoga tumačenja onog organa, koji je tu normu donio ili koji ju u pravilu donosi, a to je Narodno predstavništvo (tzv. autentična kritika ili ispravka ili emendacija)}. Jedino autentično (zakonsko) tumačenje ima formalnu obvezatnu snagu, obvezuje kao zakon, jer nije drugo nego zakon. Autentično tumačenje vrijedi i za protekle slučajeve (ima retroaktivnu snagu). Egzekutivna vlast, kad tumači svoju normu, tumači je autentično. Odredba iz § 106 nije norma izdana po Ministru šuma i rudnika. Da bi se administrativna praksa uputila sigurnijim pravcem kod primjene konkretnoga propisa i s tim olakšalo i pospješilo pravno gospodarsko poslovanje, što važi naročito za Sloveniju, gdje ima preko 160.000 malih i srednjih šumskih posjednika, potrebno je prema izloženom dati upravnim vlastima načelne upute, dok se prilikom predstojećega novelisanja zakona o šumama može autentično protumačiti konkretan propis u pravcu, da se traženje odnosno davanje dozvole upravne vlasti za diobu šuma privatnih lica ograniči: a) na šume u površini iznad 300 ha, jer je takovo ograničenje u pravnoj i gospodarskoj vezi sa propisom iz § 74 z. š., po kojem privatna lica moraju sa svojim šumama gospodariti po privrednom planu, ako su im šume veće od 300 ha;5 b) za privatne šume ispod 300 ha, koje su oblasno proglašene zaštitnima ili su opterećene šumskim servitutima, dakle koje zbog toga stoje pod osobitim javnim nadzorom u smislu § 56 z. š., jer je za takve šume bez obzira na površinu propisano gospodarenje po načelu stroge trajnosti odnosno po privrednom planu (§ 57 z. š.). Isto je tako potrebno dovesti u sklad propis iz § 149 z. š. (sankcije za slučaj nedozvoljene diobe) sa propisima o. g. z. u pogledu nasljedstva i razvrgnuća zajednice dobara. Konkretno, §-u 106 z. š. mogu se dodati nova dva stava, koji bi glasili: a) »Dozvola vlasti za diobu šuma i šumskoga zemljišta privatnih lica, kojih šume ne stoje pod naročitim javnim nadzorom, nije potrebna za šume i šumska zemljišta ispod 300 ha, dok je za šume i šumska zemljišta iznad te površine potrebna dozvola vlasti u svakom slučaju bez obzira, da li se šuma i šumsko zemljište sastoji iz jednoga ili više prostorno odvojenih dijelova, jedne ili više katastarskih čestica«. b) »Dozvola za diobu šuma i šumskoga zemljišta nije potrebna za slučaj nasljedstva i razvrgnuća zajednice po odredbama građanskoga zakonika.« 6 Dakle za šume ispod 300 ha nije potrebna takova dozvola. 9 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 12 <-- 12 --> PDF |
Povodom pitanja, nalažu li već danas šumsko-politički obziri u Jugoslaviji, da se predstojećim noveliranjem zakona o šumama ograniči, dioba privatnih šuma jače nego je predloženo, mogu reći, da jače ograničenje može uslijediti samo uporedo sa pojačanjem šumsko-privrednih mjera u privatnom šumskom gospodarstvu i to onda, kad uspije za sav privatni šumski posjed (dakle i za šume ispod 300 ha površine) propisati gospodarenje po privrednom planu. Jedno je sa drugim u kauzalnoj vezi. U tom se slučaju može ograničiti dioba do takovih šumskih površina, na kojima je još moguće potrajno šumsko gospodarenje. Za najveći se dio države ne može skoro to pojačanje preporučiti, jer ne postoje za to potrebne kulturno-gospodarske pretpostavke. Naročitih poteškoća nema da se već danas za seljački mali privatni šumski posjed u Sloveniji i ujelimično u Hrvatskoj, a s vremenom i u drugim krajevima, propiše preborno gospodarenje.0 Kako se pri tome radi o znatnom ograničavanju privatne svojine, trebaće prije toga pobliže tačno fiksirati, koji javni interesi to traže, da se ne dođe u sukob sa općim građanskim zakonom odnosno Ustavom. U dravskoj je banovini, koja je pokrenula ovo pitanje, šumska privreda na razmjerno najvišem stepenu razvoja, jer je u liberalnom ekoriomsko- društvenom svjetskom sistemu nestalo u toj banovini kolektivnih šuma i one su prešle u individualno vlasništvo, u kojem su sačuvane i njegovane bolje nego u kolektivnom vlasništvu, što je posljedica u prvom redu geografskog položaja odnosno kulturnog razvitka u Sloveniji, dok bi u većem dijelu države takvi posjedovni odnosi, kad bi naglo do njih došlo, mogli biti katastrofalni za šume. U toj će se banovini šume i dalje dijeliti!, ali se mora insistirati na tome, da se šume na apsolutnom šumskom tlu održavaju. Résumé L´auteur montre un probleme surgissant de quelques stipulations de notre Loi forestiere qui ont a régler la question du partage éventuel des forets appartenant aux particuliers. Il propose enfin un amendement de ces stipulations. v ÄV 8 Vidi Mitteilungen des Krainisch-Küstenländischen Forstvereines, XXXI svez.. 1913. god., str. 54—55. 10 |