DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 13 <-- 13 --> PDF |
Ing. S. OMANOVIĆ (SARAJEVO): TIPIČNE VRSTI KONIFERA U KRAJEVIMA ZAPADNE SRBIJE (QUELQUES CONIFERES TYPIQUES DE LA SERBIE OCCIDENTALE) Dr. Frant. Novak , profesor iz Praga, imao je priliku da obiđe u god. 1925. i 1926. neke krajeve zapadne Srbije, naročito srez zlatiborski, užički i račanski, pa je tom prilikom zapazio, da u ovim krajevima rastu tipične forme smreke, jele, omorike, bijelog i crnog bora. U svojoj brošuri! od 15. oktobra 1926. g. »Ad florae serbicae cognitionem additamentum primum« navodi morfološke i fiziološke razlike između pojedinih forma tih četinjara, koje tu rastu na izrazito serpentinskom zemljištu. Profesor Novak našao je sjeverno od grada Kraljeva svuda iznad 860 met. nadmorske visine tipičnu formu smreke Juniperus oxycedrus (Ceder-Wachholder). Dao joj je ime Juniperus oxycedrus »parvifolia«. Na kamenitoj sjevernoj strani brda »Oštra čuka« južno od grada Kraljeva pronašao je tu formu smreke, gdje raste na izrazito serpentinskom tlu, a razlikuje se od obične smreke (juniperus oxycedrus) po tome, što ima kraće iglice (8—10 mm), dok obična smreka može imati iglice duge do 16 mm. Kod ove smreke po profesoru Novaku lišće je kruto il oštrije bodljikavo. Iglice su na gornjoj strani jednom žilom (prugom) na dvoje rascijepljene, dok je inače gornja strana iglica plavkasto-bijela sa zelenom uzdužnom prugom. Plod je kod pronađene smreke okrugao, rumenkast i sjajan, dak je kod obične smreke mastan i smeđe-crvenkaste boje. Poznato je, da smreka raste na kršu i da je juniperus oxycedrus izrazita biljka mediteranske klime, dakle našeg Primorja, Dalmacije i južne Hercegovine, dok po Novaku kratkolisnata smreka raste, kako je gore navedeno, na serpentinu i na većoj nadm. visini (iznad 860 m). Po mome mišljenju ne bi se ova kratkolisnata smreka morala učvršćavati u tipičnu formu, a da ona ima kraće iglice, razlogom je okolnost, da njoj s obzirom na stojbinu, gdje raste, nije potrebna tolika inspiracija zračne vlage, kolika je potrebna mediteranskim smrekama, koje gotovo sve imaju duge i dosta razvijene četinje sa mnogobrojnim asimilacionim organima. Vrijedno je dakle spomena, da ova vrsta četinjara raste i na serpentinu u zapadnoj Srbiji, dok je do sada bila poznata kao biljka krša. Jelu (Abies pectinata) naziva Novak synonimom »Abies alba«, pa kaže, da je ima na serpentinu u tipičnoj formi na brdu Ravni stô južno od Kraljeva na nadmorskoj visini od 1250—1550 met. i na zasjenjenim sjevernim stranama brda Tornika (Zlatibora 1300—1550). U svojoj brošuri nije naveo, pa čemu se ova tipična vrsta jele razlikuje od obične jele, koja na pr. raste u istočnoj i srednjoj Bosni. Trebalo bi dakle ispi li |
ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 14 <-- 14 --> PDF |
tati ovu tipičnu vrstu jele, da bi se mogao donijeti sud, da li se tu faktično radi o nekoj tipičnoj vrsti abijetineja. U svojoj brošuri Dr. Novak navodi, da je pronašao Pančićevu omoriku na kršu u zasjeni sjeverno nad Crvenom Stijenom ii selom Rastištem nedaleko varoši Bajina Bašta, na nadmorskoj visini od 1000 do 1200 met. i to usmjesi omore, crnog bora i bukve, a na površini od 30 ha (po ing. Smiljaniću). Nepobitna je činjenica, da se ovdje radi o omoriki, koju je P a n č i ć otkrio i prvobitno (u svome djelu: »Eine neue Conifere in den östlichen Alpen, Beograd 1876.«) nazvao »Pinus omorica«, pa je jasno, da se ovdje ne radi o nekoj posebnoj vrsti Pančićeve omorike. Kustos zemaljskog muzeja u Sarajevu g. M a 1 y navodi u svojoj brošuri »Beiträge zur Kenntnis der Picea omorica«, da se ova prirodna rijetkost četinjara nalazi na više mjesta u Bosni i to u srezovima: roga tičkom, višegradskom, fočanskom i srebreničkom, pa je tačno označio i mjesta, gdje se nalazi, a spomenuo je i mjesto Rastište, tako da otkriće profesora Novaka nije nikakva nova stvar. God. 1871. Pančić je mislio, da ova nova vrsta konifera predstavlja jednu posebnu vrstu jele. Tek je kasnije tačnijim ispitivanjem utvrdio, da je ovo posebna vrsta omorike. Pančić ju je našao prvi put kod Zaovine u srezu bajinobaštanskom.^ Već tada spominje on kao njena nalazišta: Crvenu Stijenu, Janjac nad Štulom u srezu bajinobaštanskom i Semeć u srezu rogatičkom. On je naziva narodnim imenom »omorika« (Pinus omorica) za razliku od Pinus orientalis, koji ima slične osebine i raste na Taurusu i Kavkazu u gustim sklopovima. Nadalje navodi Pančić, da je ova konifera bila nekad vrlo rasprostranjena, ali je radi svoje dobre kvalitete brzo istrijebljena, naročito po Mlečanima kao drvo za vesla (brodogradnju). Ovo se mišljenje Pančića ne može uzeti kao mjerodavno, jer po W e 11 s t e i n u, Weberu i K o š a n i n u izlazi, da su u tercijerno doba postojale omore, koje su bile slične ostacima Piceae omoricae i Piceae ajanensis, koja raste u Sibiriji i Japanu, po čemu se može pouzdano ustvrditi, da je Picea omorica Pančić postojala prije morena (ledenjaka). U tercijerno doba vladala je u Evropi, sjev. Aziji i sjev- Americi na podnožju brda tropska klima. Nastupanjem morena i ledenog doba bile su te biljke više potisnute na jug, pa su najosjetljivije od-njih stradale i sasma uništene. Na brdima Balkana, na obalama Jadrana neke su se biljke zadržale, jer nije bilo velikog leda (morena). Medu druge četinjare, koji su preživjeli ovo tercijarno doba, spada po profesoru Košaninu i Pinus leucodermis (munika) i Picea omorica Pančić. Munika se danas nalazi u većim skupinama na kršu sreza konjičkog (Prenj), sreza trebinjskog (Štirovnik-Orjen nad Dubrovnikom) i sreza mostarskoga (Čvrsnica, Prenj, Porim). Prema ovome izlazi, da je Picea omorica Pančić s obzirom na svoja nalazišta (na vrlo strmenim stranama) faktično preostala iza tercijarnog doba, te da se nalazi u izumiranju. U svojoj brošuri Dr. Novak spominje i tipičnu vrstu omorike Picea vulgaris (excelsa), pa kaže da je vrlo rijetka četinjača na serpentinskom tlu i nalazi se sjeverno na brdu Torniku (Zlatibor) na nadmorskoj visini od 1100—1550 met. Iz literature znamo, da ova četinjača raste na svježem i vlažnom tlu, jer ima vrlo dobro razgranjeno postrano korijenje, te da ne traži 12 |
ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 15 <-- 15 --> PDF |
(kao ni crni bor) duboko tlo, pa zato može da uspijeva i na kršu i na pješčanom tlu, pa prema tome i na vrlo mršavom serpentinu. Trebalo bi dakle potanje ispitati omoriku na Zlatiboru, kako bi se utvrdilo, da li se tu radi o posebnoj »tipičnoj vrsti« ili je to naša obična omora, poznata pod imenom Picea excelsa dotično Picea vulgaris (po Beissneru). I za bijeli ili obični bor (Pinus silvestris) kaže profesor Novak, da ga ima dosta na serpentinskim brdima Zlatibora, ističući to kao važnu činjenicu. Po mome mišljenju ovu bi vrstu bora trebalo s obzirom na morfološke i fiziološke osebine detaljno ispitati, jer nije isključeno, da anatomska grada iglica i šišarica varira kod običnog (bijelog) bora, koji se, kako znamo, rasprostire u geografskom pogledu po raznim krajevima svijeta. Ima ga i u toploj klimi Španije kao i u najstudenijim krajevima Rusije i Sibirije (Lapland), a jednako i na raznim nadmorskim visinama počevši od 350 pa sve do 2000 m (Pireneji). Nadalje je poznato, da se ova vrsta lako prilagođuje boniteti tla, pa je jednako otporna i protiv studeni i protiv toplote. Raste i na teškom tlu (ilovači) i na pijesku i na močvarnom zemljištu. Sve ove dobre osebine s obzirom na stojbinu govore, da bi mogao dobro uspijevati i na mršavom serpentinskom zemljištu, koje se vrlo teško rastvara. Dolazimo do jedne posebne vrste bijelog bora, koju je profesor Novak nazvao Pinus silvestris »deeumbens« i za koju vrstu kaže, da je irna u mjestu Zborište, na granici Bosne na Mokroj gori, na nadmorskoj visini´ od 1540 do 1560 m. Za razliku od običnog (bijelog) bora ovaj bor ima po Novaku kraće iglice (2.50 do 3 cm), gušće poredane, oštrije nazubljene i često zavijene. Smolni su hodnici često na periferiji epiderme (tjemice) ili su u sredini parenhima (srčike). Šišarice stoje da kraćem dršku i svuda su naokolo dobro razvijene. Za ovaj bor Novak kaže, da sliči na Pinus pumilla (klekovinu), kojeg su šišarice jajaste, okrugle i tupe, usađene medu granama i uspravne, a pošto se raspanu, vise horizontalno. U apofizi je ekscentrični pupak, pa se od običnog bora dobro razlikuje anatomijom i bojom iglica, korom i šišaricama. Za crni bor (Pinus nigra, p. laricio austriaca) tvrdi profesor Novak, da se nalazi svuda na Zlatiboru, a naročito na sjevernim ekspozicijama i to u tipičnoj formi. Ta tipičnost postoji u anatomiji stabla i kore, koja je pepeljaste boje. Ima ravne i kraće iglice (5 do 7 cm). JSnopići su sklerenhimatični pod epidermom u 2 do 3 reda poredani. Šišarice imaju manju apofizu, ljuske su na vrhu okrugle, a prema bazi malo oduljene. Ovog bora po prof. Novaku ima svuda od 750 do 1150 met. nadmorske visine, a osobito na južnim stranama brda: Gole glave, Prepelišta, Trnjaci, Visa i Viogora. Da bi se utvrdile činjenice, da se ovdje ne radi o nekoj osobitoj vrsti crnog bora, navodim da je već N e i 1 r e i c h označio P. laricio autriaca istovjetnim sa Pinus laricio Poiret, koji raste na Korzici, dakle na dva sasma suprotna geografska položaja. Pa il H a 1 s k y je Pinus 1 austriaca svrstao zajedno sa P. laricio Arnold, označivši ih kao sinonime, jer nemaju nikakve posebne morfološke i biološke razlike. Botaničari su proučavali anatomiju iglica sa četiri vrste crnog bora (P. 1. austriaca, P. poiretiana, P. pallasiana i P. Salzmani), pa je nađena veoma mala razlika u debljini iglica, koja je za sve četiri vrste poprečno 1.50 do 2 mm. Detaljnom anatomskom analizom utvrđena je 13 |
ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 16 <-- 16 --> PDF |
debljina iglica za prvu vrstu sa 1.20, za drugu sa 1.28, za treću sa 1-48 i za četvrtu sa 1.50 mm. Istraživanjem šišarica ovih vrsta bora ustanovljeno je da pupak (Nabel) gornjih i srednjih apofiza može biti oštar ili tup u sve četiri specije ovih borova, a isto tako može biti i apofiza razno razgranjena. Duljina šišarica varira između 4 do 5 cm (kod P. 1. Poiret duge su 5 cm, a kod P. Salzmani 4 do 5 cm). Što se tiče smolnih kanala, oni mogu biti različiti. Crni bor iz Spanije ima 12 do 14, sa Korzike 7, a iz južne Francuske 10 cm, pa uza sve to ništa na stvari ne mijenja, da se sve te vrste smatraju kao sinonimi crnog bora (Pinus laricio austriaca). P. 1. Poiret raste samo na silikatima (kremenu). a P. 1. nigra na kršu. Pinus nigra dijeli se u dvije rase i to na P. austriaca Höss i P. nigricans Host. Prva raste u Austriji, Italiji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i ima izdanke tupe i sivo-smeđe. Ovo je podrasa P. dalmatica, koja raste na kršu i ima kratke šišarice i igle. Druga je rasa jednaka vrsti P. Pallasiana (Lambert), gdje su jednogodišnji izdanci sjajno žuti, smeđi, pa čak i narančasti. Raste na južnom Balkanu (Grčka i Kreta), u južnoj Rusiji, u Japanu, u Maloj Aziji i na Etni. Sve ove neznatne morfološke i anatomske osebine svih pobrojanih vrsta trebalo bi uzeti u obzir, da se mogne izreći sud o tipičnoj formi Pinus- fttgr-a na Zlatiboru. Novak je u više mahova naglasio, da navedene vrste četinjara rastu na serpentinu vrlo rijetko. Résumé L´auteur fait rapport d´une oeuvre de professeur Frant. Novak de Prague sur ia flore serbe (Ad florae serbicae Cognitionen! additamentum primum, Prague 1926). En critiquant les conclusions de ce botanicien tcheque quant a l´appartenance systématique de quelques especes d´arbres et d´arbustes, l´auteur en conseille un peu de précaution. ´ #^ 14 |