DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 13     <-- 13 -->        PDF

Ing. S. OMANOVIĆ (SARAJEVO):


TIPIČNE VRSTI KONIFERA U KRAJEVIMA
ZAPADNE SRBIJE


(QUELQUES CONIFERES TYPIQUES DE LA SERBIE OCCIDENTALE)


Dr. Frant. Novak , profesor iz Praga, imao je priliku da obiđe
u god. 1925. i 1926. neke krajeve zapadne Srbije, naročito srez zlatiborski,
užički i račanski, pa je tom prilikom zapazio, da u ovim krajevima
rastu tipične forme smreke, jele, omorike, bijelog i crnog bora. U svojoj
brošuri! od 15. oktobra 1926. g. »Ad florae serbicae cognitionem additamentum
primum« navodi morfološke i fiziološke razlike između pojedinih
forma tih četinjara, koje tu rastu na izrazito serpentinskom
zemljištu.


Profesor Novak našao je sjeverno od grada Kraljeva svuda iznad
860 met. nadmorske visine tipičnu formu smreke Juniperus oxycedrus
(Ceder-Wachholder). Dao joj je ime Juniperus oxycedrus »parvifolia«.
Na kamenitoj sjevernoj strani brda »Oštra čuka« južno od grada Kraljeva
pronašao je tu formu smreke, gdje raste na izrazito serpentinskom
tlu, a razlikuje se od obične smreke (juniperus oxycedrus) po tome, što
ima kraće iglice (8—10 mm), dok obična smreka može imati iglice duge
do 16 mm. Kod ove smreke po profesoru Novaku lišće je kruto il oštrije
bodljikavo. Iglice su na gornjoj strani jednom žilom (prugom) na dvoje
rascijepljene, dok je inače gornja strana iglica plavkasto-bijela sa zelenom
uzdužnom prugom. Plod je kod pronađene smreke okrugao, rumenkast
i sjajan, dak je kod obične smreke mastan i smeđe-crvenkaste
boje.


Poznato je, da smreka raste na kršu i da je juniperus oxycedrus
izrazita biljka mediteranske klime, dakle našeg Primorja, Dalmacije i
južne Hercegovine, dok po Novaku kratkolisnata smreka raste, kako je
gore navedeno, na serpentinu i na većoj nadm. visini (iznad 860 m). Po
mome mišljenju ne bi se ova kratkolisnata smreka morala učvršćavati u
tipičnu formu, a da ona ima kraće iglice, razlogom je okolnost, da njoj
s obzirom na stojbinu, gdje raste, nije potrebna tolika inspiracija zračne
vlage, kolika je potrebna mediteranskim smrekama, koje gotovo sve
imaju duge i dosta razvijene četinje sa mnogobrojnim asimilacionim
organima.


Vrijedno je dakle spomena, da ova vrsta četinjara raste i na serpentinu
u zapadnoj Srbiji, dok je do sada bila poznata kao biljka krša.


Jelu (Abies pectinata) naziva Novak synonimom »Abies alba«, pa
kaže, da je ima na serpentinu u tipičnoj formi na brdu Ravni stô južno
od Kraljeva na nadmorskoj visini od 1250—1550 met. i na zasjenjenim
sjevernim stranama brda Tornika (Zlatibora 1300—1550). U svojoj brošuri
nije naveo, pa čemu se ova tipična vrsta jele razlikuje od obične
jele, koja na pr. raste u istočnoj i srednjoj Bosni. Trebalo bi dakle ispi


li




ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 14     <-- 14 -->        PDF

tati ovu tipičnu vrstu jele, da bi se mogao donijeti sud, da li se tu faktično


radi o nekoj tipičnoj vrsti abijetineja.


U svojoj brošuri Dr. Novak navodi, da je pronašao Pančićevu
omoriku na kršu u zasjeni sjeverno nad Crvenom Stijenom ii selom Rastištem
nedaleko varoši Bajina Bašta, na nadmorskoj visini od 1000 do
1200 met. i to usmjesi omore, crnog bora i bukve, a na površini od 30 ha
(po ing. Smiljaniću). Nepobitna je činjenica, da se ovdje radi o omoriki,
koju je P a n č i ć otkrio i prvobitno (u svome djelu: »Eine neue Conifere
in den östlichen Alpen, Beograd 1876.«) nazvao »Pinus omorica«, pa je
jasno, da se ovdje ne radi o nekoj posebnoj vrsti Pančićeve omorike.


Kustos zemaljskog muzeja u Sarajevu g. M a 1 y navodi u svojoj


brošuri »Beiträge zur Kenntnis der Picea omorica«, da se ova prirodna


rijetkost četinjara nalazi na više mjesta u Bosni i to u srezovima: roga


tičkom, višegradskom, fočanskom i srebreničkom, pa je tačno označio


i mjesta, gdje se nalazi, a spomenuo je i mjesto Rastište, tako da otkriće


profesora Novaka nije nikakva nova stvar.


God. 1871. Pančić je mislio, da ova nova vrsta konifera predstavlja
jednu posebnu vrstu jele. Tek je kasnije tačnijim ispitivanjem
utvrdio, da je ovo posebna vrsta omorike. Pančić ju je našao prvi put
kod Zaovine u srezu bajinobaštanskom.^ Već tada spominje on kao njena
nalazišta: Crvenu Stijenu, Janjac nad Štulom u srezu bajinobaštanskom
i Semeć u srezu rogatičkom. On je naziva narodnim imenom »omorika«
(Pinus omorica) za razliku od Pinus orientalis, koji ima slične osebine
i raste na Taurusu i Kavkazu u gustim sklopovima. Nadalje navodi
Pančić, da je ova konifera bila nekad vrlo rasprostranjena, ali je radi
svoje dobre kvalitete brzo istrijebljena, naročito po Mlečanima kao
drvo za vesla (brodogradnju). Ovo se mišljenje Pančića ne može uzeti
kao mjerodavno, jer po W e 11 s t e i n u, Weberu i K o š a n i n u izlazi,
da su u tercijerno doba postojale omore, koje su bile slične ostacima
Piceae omoricae i Piceae ajanensis, koja raste u Sibiriji i Japanu, po
čemu se može pouzdano ustvrditi, da je Picea omorica Pančić postojala
prije morena (ledenjaka). U tercijerno doba vladala je u Evropi, sjev.
Aziji i sjev- Americi na podnožju brda tropska klima. Nastupanjem morena
i ledenog doba bile su te biljke više potisnute na jug, pa su najosjetljivije
od-njih stradale i sasma uništene. Na brdima Balkana, na
obalama Jadrana neke su se biljke zadržale, jer nije bilo velikog leda
(morena). Medu druge četinjare, koji su preživjeli ovo tercijarno
doba, spada po profesoru Košaninu i Pinus leucodermis (munika) i Picea
omorica Pančić. Munika se danas nalazi u većim skupinama na kršu
sreza konjičkog (Prenj), sreza trebinjskog (Štirovnik-Orjen nad Dubrovnikom)
i sreza mostarskoga (Čvrsnica, Prenj, Porim).


Prema ovome izlazi, da je Picea omorica Pančić s obzirom na
svoja nalazišta (na vrlo strmenim stranama) faktično preostala iza tercijarnog
doba, te da se nalazi u izumiranju.


U svojoj brošuri Dr. Novak spominje i tipičnu vrstu omorike Picea
vulgaris (excelsa), pa kaže da je vrlo rijetka četinjača na serpentinskom
tlu i nalazi se sjeverno na brdu Torniku (Zlatibor) na nadmorskoj visini
od 1100—1550 met.


Iz literature znamo, da ova četinjača raste na svježem i vlažnom
tlu, jer ima vrlo dobro razgranjeno postrano korijenje, te da ne traži


12




ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 15     <-- 15 -->        PDF

(kao ni crni bor) duboko tlo, pa zato može da uspijeva i na kršu i na
pješčanom tlu, pa prema tome i na vrlo mršavom serpentinu. Trebalo
bi dakle potanje ispitati omoriku na Zlatiboru, kako bi se utvrdilo, da li
se tu radi o posebnoj »tipičnoj vrsti« ili je to naša obična omora, poznata
pod imenom Picea excelsa dotično Picea vulgaris (po Beissneru).


I za bijeli ili obični bor (Pinus silvestris) kaže profesor Novak, da
ga ima dosta na serpentinskim brdima Zlatibora, ističući to kao važnu
činjenicu. Po mome mišljenju ovu bi vrstu bora trebalo s obzirom na
morfološke i fiziološke osebine detaljno ispitati, jer nije isključeno, da
anatomska grada iglica i šišarica varira kod običnog (bijelog) bora, koji
se, kako znamo, rasprostire u geografskom pogledu po raznim krajevima
svijeta. Ima ga i u toploj klimi Španije kao i u najstudenijim krajevima
Rusije i Sibirije (Lapland), a jednako i na raznim nadmorskim visinama
počevši od 350 pa sve do 2000 m (Pireneji). Nadalje je poznato, da se
ova vrsta lako prilagođuje boniteti tla, pa je jednako otporna i protiv
studeni i protiv toplote. Raste i na teškom tlu (ilovači) i na pijesku i na
močvarnom zemljištu. Sve ove dobre osebine s obzirom na stojbinu govore,
da bi mogao dobro uspijevati i na mršavom serpentinskom zemljištu,
koje se vrlo teško rastvara.


Dolazimo do jedne posebne vrste bijelog bora, koju je profesor
Novak nazvao Pinus silvestris »deeumbens« i za koju vrstu kaže, da je
irna u mjestu Zborište, na granici Bosne na Mokroj gori, na nadmorskoj
visini´ od 1540 do 1560 m. Za razliku od običnog (bijelog) bora ovaj bor
ima po Novaku kraće iglice (2.50 do 3 cm), gušće poredane, oštrije nazubljene
i često zavijene. Smolni su hodnici često na periferiji epiderme
(tjemice) ili su u sredini parenhima (srčike). Šišarice stoje da kraćem
dršku i svuda su naokolo dobro razvijene. Za ovaj bor Novak kaže, da
sliči na Pinus pumilla (klekovinu), kojeg su šišarice jajaste, okrugle i
tupe, usađene medu granama i uspravne, a pošto se raspanu, vise horizontalno.
U apofizi je ekscentrični pupak, pa se od običnog bora dobro
razlikuje anatomijom i bojom iglica, korom i šišaricama.


Za crni bor (Pinus nigra, p. laricio austriaca) tvrdi profesor Novak,
da se nalazi svuda na Zlatiboru, a naročito na sjevernim ekspozicijama
i to u tipičnoj formi. Ta tipičnost postoji u anatomiji stabla i kore,
koja je pepeljaste boje. Ima ravne i kraće iglice (5 do 7 cm). JSnopići
su sklerenhimatični pod epidermom u 2 do 3 reda poredani. Šišarice
imaju manju apofizu, ljuske su na vrhu okrugle, a prema bazi malo oduljene.
Ovog bora po prof. Novaku ima svuda od 750 do 1150 met. nadmorske
visine, a osobito na južnim stranama brda: Gole glave, Prepelišta,
Trnjaci, Visa i Viogora.


Da bi se utvrdile činjenice, da se ovdje ne radi o nekoj osobitoj
vrsti crnog bora, navodim da je već N e i 1 r e i c h označio P. laricio
autriaca istovjetnim sa Pinus laricio Poiret, koji raste na Korzici, dakle
na dva sasma suprotna geografska položaja. Pa il H a 1 s k y je Pinus
1 austriaca svrstao zajedno sa P. laricio Arnold, označivši ih kao sinonime,
jer nemaju nikakve posebne morfološke i biološke razlike.


Botaničari su proučavali anatomiju iglica sa četiri vrste crnog
bora (P. 1. austriaca, P. poiretiana, P. pallasiana i P. Salzmani), pa je
nađena veoma mala razlika u debljini iglica, koja je za sve četiri vrste
poprečno 1.50 do 2 mm. Detaljnom anatomskom analizom utvrđena je


13




ŠUMARSKI LIST 1/1938 str. 16     <-- 16 -->        PDF

debljina iglica za prvu vrstu sa 1.20, za drugu sa 1.28, za treću sa 1-48
i za četvrtu sa 1.50 mm.


Istraživanjem šišarica ovih vrsta bora ustanovljeno je da pupak
(Nabel) gornjih i srednjih apofiza može biti oštar ili tup u sve četiri specije
ovih borova, a isto tako može biti i apofiza razno razgranjena. Duljina
šišarica varira između 4 do 5 cm (kod P. 1. Poiret duge su 5 cm,
a kod P. Salzmani 4 do 5 cm).


Što se tiče smolnih kanala, oni mogu biti različiti. Crni bor iz
Spanije ima 12 do 14, sa Korzike 7, a iz južne Francuske 10 cm, pa uza
sve to ništa na stvari ne mijenja, da se sve te vrste smatraju kao sinonimi
crnog bora (Pinus laricio austriaca).


P. 1. Poiret raste samo na silikatima (kremenu). a P. 1. nigra na
kršu. Pinus nigra dijeli se u dvije rase i to na P. austriaca Höss i P. nigricans
Host. Prva raste u Austriji, Italiji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini
i ima izdanke tupe i sivo-smeđe. Ovo je podrasa P. dalmatica, koja
raste na kršu i ima kratke šišarice i igle. Druga je rasa jednaka vrsti
P. Pallasiana (Lambert), gdje su jednogodišnji izdanci sjajno žuti, smeđi,
pa čak i narančasti. Raste na južnom Balkanu (Grčka i Kreta), u južnoj
Rusiji, u Japanu, u Maloj Aziji i na Etni.
Sve ove neznatne morfološke i anatomske osebine svih pobrojanih
vrsta trebalo bi uzeti u obzir, da se mogne izreći sud o tipičnoj formi
Pinus- fttgr-a na Zlatiboru. Novak je u više mahova naglasio, da navedene
vrste četinjara rastu na serpentinu vrlo rijetko.


Résumé


L´auteur fait rapport d´une oeuvre de professeur Frant. Novak de Prague sur ia
flore serbe (Ad florae serbicae Cognitionen! additamentum primum, Prague 1926). En
critiquant les conclusions de ce botanicien tcheque quant a l´appartenance systématique
de quelques especes d´arbres et d´arbustes, l´auteur en conseille un peu de précaution.


´ #^


14